Prvih godina 21. vijeka činilo se da je religija u usponu. Pad komunizma i Sovjetskog Saveza ostavio je ideološki vakuum koji je popunjavalo pravoslavlje u Rusiji i drugim postsovjetskim državama. Izbor Georgea W. Busha, evanđeliste koji nije skrivao svoju pobožnost, za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država bio je dokaz porasta političke moći ove vjere. Napadi 11. septembra usmjerili su međunarodnu pažnju na snagu političkog islama u muslimanskom svijetu.

Prije desetak godina, moja kolegica Pippa Norris i ja analizirali smo podatke o vjerskim trendovima u 49 zemalja, uključujući nekoliko podnacionalnih teritorija poput Sjeverne Irske, koje smo istraživali u periodu od 1981. do 2007. godine (te su zemlje sačinjavale 60 posto svjetske populacije). Uprkos tvrdnjama o univerzalnom preporodu religije, mi ga nismo otkrili — u većini razvijenih zemalja sa visokim dohotkom stanovništvo je postalo manje religiozno. S druge strane ustanovili smo da je stanovništvo 33 od 49 zemalja koje smo proučavali postalo religioznije tokom tih godina. To je bio slučaj kod većine bivših komunističkih zemalja, većine zemalja u razvoju, pa čak i kod određenog broja razvijenih zemalja. Naše istraživanje jasno je pokazalo da industrijalizacija i širenje naučnih spoznaja nisu doveli do nestanka religije, kao što su neki naučnici pretpostavljali.

Od 2007. godine stvari su se promijenile iznenađujućom brzinom. Otprilike od 2007. do 2019. godine većina zemalja koje smo proučavali, tačnije 43 od 49, postala je manje religiozna. Pad nije bio samo ograničen na razvijene zemlje već se javio u većini svijeta.

Sve veći broj ljudi više ne smatra religiju neophodnim izvorom podrške i smisla u njihovim životima. Čak se i SAD, koji je dugo navođen kao dokaz da ekonomski napredno društvo može biti religiozno, pridružio drugim bogatim zemljama u njihovom odstupanju od religije. Nekoliko sila pokreće ovaj trend, ali najmoćnija je pad vjerovanja u imperativ održavanja visokog nataliteta. Savremena društva su postala manje religiozna djelomično zbog činjenice da se više ne moraju pridržavati rodnih i seksualnih normi koje su glavne svjetske religije vjekovima nametale.

Iako neki religiozni konzervativci upozoravaju da će odbacivanje vjere dovesti do sloma društvene kohezije i javnog morala, dokazi ne podržavaju tu tvrdnju. Koliko god se neočekivano činilo, zemlje koje su manje religiozne zapravo su manje korumpirane i imaju niže stope ubistava. Nepotrebno je reći da sama religija ne potiče korupciju i kriminal. Ovaj fenomen je zapravo posljedica činjenice da kako se društva razvijaju, preživljavanje postaje sigurnije: glad, nekoć rasprostranjena, postaje neuobičajena; životni vijek je duži; broj ubistava i drugih oblika nasilja opada. Kako nivo sigurnosti raste, ljudi postaju manje religiozni.


Uspon i pad vjere

Naše istraživanje, objavljeno 2011. godine, poredilo je stepene vjerskih uvjerenja od 1981. godine pa sve do 2007. godine, premošćujući razdoblje od otprilike četvrtine vijeka. U svakoj anketi od ispitanika se tražilo da naznače koliko je Bog važan u njihovom životu, tako što bi označili neku od vrijednosti na skali koja se kreće od 1 tj. "uopšte nije važno" do 10 tj. "vrlo važno".

Ispitivanje kako se nivo religioznosti neke zemlje vremenom mijenjao dovelo nas je do nekih zanimljivih spoznaja. Većina anketiranih zemalja bilježila je porast vjerovanja u važnost Boga. Najveći porast zabilježen je u bivšim komunističkim zemljama. Na primjer, od 1981. do 2007. godine prosječna ocjena u Bugarskoj porasla je sa 3,6 na 5,7. U Rusiji je porasla sa 4,0 na 6,0. Dijelom je ovaj porast religioznosti bio odgovor na ozbiljan pad ekonomske, fizičke i psihološke sigurnosti nakon raspada Sovjetskog Saveza gdje je religija popunjavala ideološki vakuum koji je ostavio krah komunizma. Religijska uvjerenja također su postala prisutnija u mnogim zemljama u razvoju izvan bivšeg Sovjetskog Saveza, uključujući Brazil, Kinu, Meksiko i Južnu Afriku. S druge strane, religija je gubila na važnosti u većini razvijenih zemalja.

Od 2007. godine zabilježen je izuzetno oštar zaokret od religije. Gotovo u svakoj razvijenoj zemlji važnost religije je nastavila opadati. U isto vrijeme mnoge siromašne zemlje, zajedno sa većinom bivših komunističkih država, također su postale manje religiozne. Od 2007. do 2019. godine u samo pet zemalja religija je dobila na važnosti, dok se većina zemalja proučavana u ovom istraživanju kretala u suprotnom smjeru. (Za grafikon tih smjena kliknite ovdje).

Indija je najvažnija iznimka od opće pojave opadanja religioznosti. Razdoblje istraživanja približno se podudara sa povratkom hinduističke nacionalističke stranke Bharatiya Janata na vlast, koji su nastojali povezati nacionalni identitet sa vjerskim identitetom. Vlada BJP zagovarala je politike koje diskriminiraju vjernike drugih religija, posebno velike indijske muslimanske manjine, polarizirajući zajednice i ugušujući vjerske stavove.

Najdramatičniji odmak od religije se dogodio u SAD-u. Od 1981. do 2007. godine SAD je bio jedna od religioznijih zemalja svijeta, pozicija od koje manje-više nije odstupao. Međutim, od tada je SAD pokazao najveći odmak od religije od svih zemljama za koje imamo podatke. Pred kraj početnog razdoblja koji smo proučavali, Amerikanci su u prosjeku ocijenili važnost Boga u svom životu sa 8,2 od 10 bodova. U najnovijem istraživanju u SAD-u 2017. godine, brojka je zapanjujuće pala na 4,6. Godinama je SAD bio dokaz da ekonomsku modernizaciju ne mora pratiti jačanje sekularizacije. Prema novim podacima, SAD se sada nalazi na 11. mjestu najmanje religioznih država za koje imamo podatke.

Utjecajni mislioci, od Karla Marxa preko Maxa Webera do Émilea Durkheima, predvidjeli su da će širenje naučnih spoznaja protjerati religiju u cijelom svijetu, ali to se nije dogodilo. Za većinu ljudi vjera je bila više emotivno nego kognitivno važna. Kroz većinu historije puko preživljavanje bilo je neizvjesno. Religija je pružala sigurnost da je svijet u rukama nepogrešive više sile (ili sila) koja je obećala da će za onog ko se bude pridržavao pravila sve dobro proći. U svijetu u kojem su ljudi često izgladnjivali, religija im je pomogla da se nose s teškom neizvjesnošću i stresom. No uslijed ekonomskog i tehnološkog razvoja, ljudi su se sve bolje nosili sa problemima poput gladi, bolesti i nasilja. Postajali su manje ovisni o religiji i shodno tome manje spremni prihvatiti njena ograničenja, uključujući držanje žena u kuhinji i homoseksualaca u ormaru, kako se smanjivala egzistencijalna nesigurnost, a produžavao životni vijek.

Sekularizacija ne dolazi iznenada, već kada zemlja dostigne visoku razinu egzistencijalne sigurnosti, međutim čak i tada promjene dolaze glacijalnim tempom, dok jedna generacija zamjenjuje drugu. Može doći i do preokreta u tom procesu, jer društva u pravilu postaju religioznija ako prođu kroz duži period nesigurnosti. Sekularizacija se postepeno razvijala od 19. vijeka, sa korijenima u društvima Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike koja su bila najsigurnija ekonomski i fizički, nakon čega se proširila diljem svijeta.

Iako se sekularizacija obično razvija brzinom međugeneracijske smjene stanovništva, prekretnica može uslijediti kada se dominantno mišljenje promijeni i pod utjecajem konformizma i socijalne poželjnosti ljudi počinju favorizirati stavove kojima su se nekoć suprotstavljali, rezultat čega su izuzetno brze kulturne promjene. Mlađe i bolje obrazovane grupe u razvijenim zemljama nedavno su dosegle ovaj prag.


Gubitak vjere

Nekoliko drugih faktora pored ekonomskog i tehnološkog razvoja mogu objasniti opadanje popularnosti religije. U SAD-u politika također igra važnu ulogu. Od 1990-ih, Republikanska stranka nastoji pridobiti podršku glasača zagovaranjem konzervativnih kršćanskih stavova o istospolnim brakovima, pobačaju i sličnim pitanjima. Međutim, ovakva politička naklonost vjernicima kao posljedicu ima odvraćanje glasača, posebno mladih i liberalnijih, od religije. Nekoć se vjerovalo da vjerska uvjerenja oblikuju političke stavove, a ne obrnuto. No nedavni dokazi govore drugačije: panel studije su pokazale da mnogi ljudi prvo promijene svoje političke stavove, a zatim postanu manje religiozni.

To što su mnogi ugledni evanđelisti nekritički prihvatili predsjednika Donalda Trumpa, lidera koji zaista nije uzor kršćanskih vrlina, navelo je druge evanđeliste da strahuju da će mladi masovno i ubrzano napuštati crkve. Rimokatolička Crkva je također izgubila pristalice zbog vlastitih kriza. Početkom ove godine Istraživački centar Pew otkrio je da 92% odraslih u SAD-u upoznato sa nedavnim izvještajima o seksualnom zlostavljanju iza kojih stoje katolički svećenici, a oko 80% ispitanih navelo je da vjeruje da su zlostavljanja "aktuelni problem”. Shodno tome, 27% ispitanih katolika u SAD-u navelo je da rjeđe odlaze na mise upravo zbog tog problema.

Vjerovatno najvažniji podsticaj koji stoji iza sekularizacije jest promjena normi o reprodukciji ljudi. Godinama većina društava je ženama nametala ulogu rađanja što više djece i obeshrabrivala razvode, pobačaje, homoseksualnost, kontracepciju i svako seksualno ponašanje koje nije povezano sa reprodukcijom. Sveti spisi glavnih svjetskih religija uveliko se razlikuju, međutim kao što smo pokazali Norris i ja, gotovo sve svjetske religije svojim su pristalicama usadile ove norme o reprodukciji. Religije su isticale njenu važnost jer je ona bila neophodna. U svijetu visoke smrtnosti novorođenčadi i kratkog životnog vijeka što je bio slučaj donedavno, prosječna žena je morala roditi petero do osmero djece kako bi se održao pozitivan prirodni priraštaj.

Tokom 20. vijeka veći broj zemalja postigao je drastično smanjenu stopu smrtnosti novorođenčadi i duži životni vijek, zbog čega ove tradicionalne kulturne norme više nisu bile potrebne. Ovo se nije dogodilo preko noći. Glavne svjetske religije predstavile su norme o reprodukciji kao apsolutna moralna pravila i oštro su se opirale promjenama. Ljudi su se polako odricali tih uvjerenja i društvenih uloga koje su poznavali od djetinjstva u vezi sa rodom i seksualnim ponašanjem. Ali kad je društvo doseglo dovoljno visok nivo ekonomske i fizičke sigurnosti, mlađe generacije uzimale su tu sigurnost zdravo za gotovo i norme o reprodukciji su počele biti manje važne. Ideje, prakse i zakoni koji se tiču rodne ravnopravnosti, razvoda, pobačaja i homoseksualnosti sada se brzo mijenjaju.

Ovaj pomak je mjerljiv. Podaci Istraživanja svjetskih vrijednosti pružaju uvid u duboku transformaciju. Anketa javnog mijenja na teme poput razvoda, pobačaja i homoseksualnosti u svakoj zemlji služila se skalom od 10 bodova. Prijelomna tačka na ovoj ljestvici bila je 5,50: ukoliko je rezultat bio ispod to bi značilo da većina ljudi te zemlje ima konzervativnije poglede, a veći broj bio je indikator zemlje čiji narod ima liberalnije poglede utemeljene na ličnim izborima. Oko 1981. godine većina stanovništva u svim zemljama za koje imamo podatke podržavala je norme reprodukcije. Čak su se i u zemljama sa visokim dohotkom prosječni rezultati kretali od 3,44 (Španija), 3,49 (SAD), 3,50 (Japan), 4,14 (Ujedinjeno Kraljevstvo) i 4,63 (Finska) do čak 5,35 za Švedsku, tada najliberalniju zemlju, čiji rezultat je ipak bio malo ispod prijelomne tačke na ljestvici. No promjene su bile na putu. Do 2019. prosječni rezultat Španije skočio je na 6,74, SAD na 5,86, Japana na 6,17, Ujedinjenog Kraljevstva na 6,90, Finske na 7,35 i Švedske na 8,49. Sve su ove zemlje bile ispod prijelomne tačka 5,50 kad su prvi put ispitane, a sve su bile iznad nje do 2019. godine. Ti brojevi nude pojednostavljenu sliku složene stvarnosti, ali ukazuju na razmjere nedavnog ubrzanja sekularizacije.

Ovaj se trend proširio na ostatak svijeta, uz jednu veliku iznimku. Stanovništvo 18 zemalja sa većinski muslimanskim stanovništvom, prema podacima Istraživanja o svjetskim vrijednostima, ostalo je daleko ispod prijelomne tačke, tj. religiozni i predani očuvanju tradicionalnih normi koje se tiču roda i reprodukcije. Čak i uz kontrolisan ekonomski razvoj, zemlje sa muslimanskom većinom imaju tendenciju da budu religioznije i konzervativnije od prosjeka.


Svijet se neće raspasti

Vjera je vjekovima služila kao pokretač društvene kohezije, smanjenja kriminala i podsticanja poštivanja zakona. Svaka glavna religija ima neku verziju biblijskih zapovijedi "ne kradi" i "ne ubij". Stoga je razumljivo da se vjerski konzervativci boje da će povlačenje religije dovesti do društvenog rasula, sa porastom korupcije i kriminala. Međutim, ta zabrinutost nije potkrijepljena dokazima.

Od 1993. godine Transparency International prati korupciju i poštenje političara i biznismena širom svijeta. Svake godine oni objavljuju Indeks percepcije korupcije, koji rangira korupciju u javnom sektoru u 180 zemalja i teritorija. Ovi podaci omogućavaju ispitivanje veze između religioznosti i korupcije: da li je korupcija manje zastupljena u religioznim zemljama nego u manje religioznim zemljama? Odgovor je nedvosmisleno ne — zapravo, njihovi podaci pokazuju da su vjerske zemlje ustvari više korumpirane od sekularnih. Izuzetno sekularne nordijske zemlje imaju najmanje slučajeva korupcije na svijetu, a izuzetno religiozne zemlje, poput Bangladeša, Gvatemale, Iraka, Tanzanije i Zimbabvea, imaju najviše.

Jasno je da religioznost ne uzrokuje korupciju. Zemlje sa niskim stepenom ekonomske i fizičke sigurnosti imaju veći stepen religioznosti i korupcije. Iako je religija nekoć imala presudnu ulogu u održavanju javnog morala, ta se uloga umanjuje kako se društva ekonomski razvijaju. Ljudi religioznih zemlja prije će osuditi korupciju od ljudi iz manje religioznih zemalja, međutim tu se priča o utjecaju religije završava. Religija može ljude učiniti obzirnijim, ali ih ne čini manje korumpiranima.

Ovo se odnosi i na druge zločine, poput ubistva. Koliko god iznenađujuće izgledalo, stopa ubistava je deset puta veća u religioznim zemaljama nego u onim najmanje religioznim. Neke relativno siromašne zemlje imaju također nisku stopu ubistava, ali u suštini, prosperitetne zemlje koje svojim stanovnicima pružaju materijalnu i pravnu sigurnost mnogo su sigurnije od siromašnih zemalja. Vjera, naravno, ne uzrokuje ubistva, ali stopa zločina i nivo religioznosti često su visoki u društvima gdje je egzistencija nesigurna.

Dokazi nam govore da moderna društva neće propasti u ponor nihilističkog haosa bez vjere da ih spasi, ali to možda nije uvijek bilo tako. U ranim poljoprivrednim društvima, kada je većina ljudi živjela malo iznad razine preživljavanja, vjera je možda i bila najučinkovitiji način održavanja reda i kohezije. Ipak, modernizacija je promijenila tu jednačinu. Kako tradicionalno poimanje religioznosti opada, pojavljuje se jednako snažan skup moralnih normi koje ispunjavaju tu prazninu. Dokazi iz Ankete svjetskih vrijednosti pokazuju da ljudi koji žive u sigurnim i sekularnim zemljama sve veću važnost daju samoizražavanju i slobodnom izboru, ljudskim pravima, toleranciji spram stranaca, zaštiti okoliša, rodnoj ravnopravnosti i slobodi govora.

Tradicionalne religije mogu uzrokovati podjele unutar savremenog globalnog društva. Religije inherentno nastoje svoje norme predstaviti kao apsolutne vrijednosti, uprkos činjenici da one zapravo odražavaju historiju i socioekonomska obilježja društva u tom trenutku. Strogoća bilo kojeg apsolutnog sistema vjerovanja može preći u fanatičnu netrpeljivost, kao što su to pokazali historijski sukobi između katolika i protestanata te kršćana i muslimana.

Kako se društva razvijaju od poljoprivrednog preko industrijskog do onog baziranog na znanju, sve veća egzistencijalna sigurnost smanjuje važnost religije u životima ljudi, koji potom bivaju sve manje poslušni tradicionalnim vjerskim vođama i institucijama. Čini se da će se taj trend nastaviti, ali budućnost je uvijek neizvjesna. Pandemije poput trenutne COVID-19 umanjuju egzistencijalnu sigurnost. Ako pandemija potraje duži period ili dovede do nove Velike depresije, kulturne promjene posljednjih decenija mogle bi se poništiti.

Međutim takav preokret i dalje je manje vjerovatan, uslijed snažnog, dugoročnog, tehnološkog napretka i dužeg očekivanog životnog vijeka koji odvraća ljude od religije. Ako se taj trend nastavi, utjecaj koji tradicionalni vjerski autoriteti imaju na javni moral i dalje će se smanjivati kako kultura rastuće tolerancije postaje sve jača.


Autor: Ronald F. Inglehart, Foreign Affairs

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba