U prihvatnom centru u Apeldornu je bilo mirno, svi su spavali. Dva policajca su Memeda uveli unutra, jedan od njih je potpisao nekoliko papira i predali su ga obezbjeđenju.

Nepun sat docnije sjedio je u maloj, čistoj dvokrevetnoj sobi na mansardi.

Bila je blaga ljetna noć. Stao je kod prozora i pogledao napolje.

Nije pratio put pa nije imao pojma gdje su ovo dospjeli, ali sad kad je kroz prozor gledao vani, vidio je da se radi o građevini koja mnogo liči na zamak.

Pod svjetlom mjesečine gledao je guske u bazenčiću, kroz odškrinuti prozor u sobu je ulazio noćni miris velikih stabala. Još nije mogao povjerovati da je kroz pakao Pakistana na koncu ipak dospio ovamo.

Kćerkica mu je sad ležala u bolnici, policija mu reče da se vratila k svijesti.

Posljednjih godina često je sanjao bolnicu, mjesto gdje bi njegova kćerkica napokon mogla dobiti neophodnu medicinsku njegu.

Niko to nije znao, ali on je postigao svoj cilj, njegova je misija završena. Mnogo je rizikovao da bi se dočepao ovog mjesta. I to mu je uspjelo. Nije smio biti žalostan, čak bi morao biti sretan što mu se kćer onesvijestila na aerodromu. Kako bi drugačije mogao dokazati da je bolesna? Kako postići da je tako brzo prime u bolnicu? Bio je tužan, ali zadovoljan da je ona, kako god, dospjela u ruke holandskih doktora.

Trebala mu je cigareta, ali je nije imao kod sebe. U potrazi za dokazima policija je sadržaj njegovih džepova ispraznila u jednu kutiju.

Policija nije znala, ali taj dokaz je bila njegova kćerkica.

Zastala mu je knedla u grlu. Usne mu zadrhtale, pekle oči i sad je briznuo u plač. Stavio je ruke na usta da ga niko ne bi mogao čuti.

Plakao je od sreće, zbog svega što mu se nadešavalo i svega što ga je još čekalo. Srušio se na krevet onako u odjeći jer već dugo nije spavao.

Bilo je kasno popodne kad mu je neko pokucao na vrata. Spavao je toliko dubokim snom da je pomislio da sanja. Ipak se nakon nekoliko kucanja razbudio, razgrnuo deke, uplašeno ustao i otvorio vrata.

Pred njim je stajala neka zamotana žena. Bila je njegova zemljakinja. Ali, on je bio suviše pospan da bi to primijetio, mutilo mu se pred očima od predugog spavanja.

“Izvinite što sam Vas probudila,” rekla je na persijskom jeziku, “nekoliko puta su Vas prozvali putem zvučnika. Jeste li Vi Memed?”

Na trenutak nije shvatio o čemu se radi, naročito stoga što se pred njim pojavila mlada, umotana žena koja priča njegovim jezikom, posebno ga je to zbunilo.

“Pa Vi ste valjda taj otac čija je kćerka u bolnici?”

Sad je shvatio.

“Da, to je moja kćerkica.”

“Sa recepcije su Vas nekoliko puta prozvali.”

“Ništa nisam čuo.”

“To sam i mislila, ovdje je sve malo haotično.”

“Hvala Vam, odmah idem dolje,” rekao je, obuo cipele i brzo se spustio niz stepenice.

Kola Hitne pomoći koja su odvezla Memedovu kćerku su otišla ka Akademskom medicinskom centru. To je najveća bolnica u Amsterdamu, povezana s gradskim univerzitetom.

Djevojčicu je pregledalo nekoliko studenata hirurgije. Odmah su otkrili složenu srčanu manu, poseban slučaj od koga su mogli mnogo naučiti. U smjeni se slučajno našao i jedan čuveni kardiolog.

Sijedi, mršavi hirurg je poslušao djevojčicino srce, rekao studentima da su bili u pravu i da se doista radi o jedinstvenom medicinskom slučaju.

“Ne možemo ništa učiniti za nju,” rekao je hirurg, “njeno se srce svakog časa može predati. Napravite seriju rentgenskih snimaka njenog srca. Stalno ćemo je promatrati. Dobro je zbrinite i pošaljite u bolnicu grada u kome živi njena porodica. Ostavite mi njen dosje na radnom stolu, pa ću sutra nazvati njenog kućnog ljekara da s njim dogovorim dalji tretman.”

Djevojčicu su sutradan, nakon što su joj napravili medicinski dosje, hitnim kolima poslali na odjel za bolesti srca bolnice u Apeldornu.

Sa holandskog jezika preveo: Goran Sarić


U nekoliko tradicionalnih holandskih protestantskih sela uz rijeku IJssel prvi put dolaze živjeti stranci. Oni počinju novi život u novoj zemlji.

Neće trebati dugo da rijeka, njen most i trajekt postanu dio njihovog novog identiteta.

“Papagaj je letio nad rijekom IJssel”, novi roman Kadera Abdolaha odvija se u tipično holandskom krajoliku koji je ostao uglavnom isti stotinama godina. Hladno je, kiši i puše vjetar, ali je “holandsko svjetlo”, ovjekovječeno na slikama starih majstora, i dalje jednako impresivno.

Novopečene pridošlice, koliko god bili čudni novoj sredini, odmah shvataju da im nema stajanja. Oni moraju nastaviti svoje putovanje: uz vodu, do mosta i obližnjeg grada. Hoće li im tamo uspjeti da naprave novi dom?

Holandija se, dijelom i pod uticajem “novih Holanđana”, veoma izmijenila u posljednjih četvrt vijeka. Rađa se jedan novi, drugačiji, uticajima bogatiji identitet. O tome pišu i govore svi mediji. “Papagaj je letio preko rijeke IJssel” je jedno je od rijetkih djela koje na pozitivan način govore o procesu asimiliranja stranaca u novoj sredini. To je ujedno i priča koja po ko zna koji način potvrđuje vrhunsko spisateljsko umijeće Kadera Abdolaha, velikog holandskog pisca iranskih korijena.

Kader je u zemlju lala i kanala došao prije skoro trideset godina kao potpuni stranac, a ljudi su ga ovdje vrlo brzo prihvatili. Ali, to je bilo sasvim drugo vrijeme. Zato je prirodno što je u ovom romanu pisac koristio i lična iskustva, koja na novi, optimističan način obrađuju jednu - danas najčešće sumornu i veoma “tešku” temu iz holandske, ali i svekolike zapadnoevropske stvarnosti. Dobar prijem ovog romana kod holandskih čitalaca i kritike jasno govore da mu je i ovoga puta uspjelo da napravi dobar, upečatljiv roman.

Kader Abdolah (1954) jedan je od najpoznatijih savremenih nastavljača i baštinika nekada sjajne perzijske književnosti. Potiče iz veoma ugledne porodice: još 1870. godine njegov čukundjed je bio premijer tadašnje Perzije, a proslavio se i kao pjesnik. Mnogi ga smatraju jednim od utemeljitelja savremene iranske književnosti.

Iako je i sam nekada aktivno djelao na smjeni bivšeg iranskog poglavara, šaha Reze Pahlavija, uspostavljanje Homeinijevog režima i surovi obračun nove vlasti sa svim političkim neistomišljenicima, ubistvo brata i hapšenje sestre, primoravaju Kadera da napusti svoju domovinu. Kao ugledan pisac u opasnosti, na poziv Ujedinjenih nacija, od 1988. živi u Holandiji.

1993. godine, već nakon pet godina nakon, kako sam kaže, "dugog hrvanja s jezikom", objavljuje prvu zbirku priča na holandskom jeziku De Adelaars (Sokolari), koja mu odmah donosi uglednu književnu nagradu Het Gouden Ezelsoor. I druga Kaderova "holandska knjiga", De meisjes en de partizanen (Djevojčice i partizani, priče), dobija, osim pažnje i uvažavanja široke čitalačke publike, i značajno literarno priznanje: stipendiju "Charlotte Kohler". Dvije godine kasnije, 1997, objavljuje čak dvije knjige na holandskom jeziku: prvi njegov roman, De reis van de lege flessen (Dugo putovanje praznih flaša) i knjigu novinskih kolumni što ih svake sedmice objavljuje u vodećem holandskom dnevnom listu Volkskrant. Zbirka nosi naslov Mirza. Za ovu drugu Kader uskoro dobija prestižno Mediaprijs odličje, nagradu za značajna dostignuća u oblasti savremene žurnalistike.

Posljednjih godina Kader se sve više okreće dugoj prozi: nakon Putovanja praznih flaša, iz štampe mu je izišao roman Spijkerschrift (Klinasto pismo). I za taj roman Kader je nedavno dobio uglednu književnu nagradu E. du Perronprijs.

Nakon toga slijede romani Kuća imama, Kuran i Poslanik, Kralj, Papagaj je letio preko rijeke Ajsel...

Djela Kader Abdolaha prevedena su na više od 20 svjetskih jezika.

Roman “Papagaj je letio preko rijeke Ajsel (IJssel)” bi uskoro trebala da objavi IK “Buybook” iz Sarajeva.