Ali kada to isto pitanje postavite Yousefu Abdelraheemu Nateelu, 26-godišnjem Palestincu koji živi u izbjegličkom kampu Al-Shati u sjevernoj Gazi, njegov odgovor uopće neće biti nalik standardnom: “Preživjeti sljedeće bombardiranje.”


Nateel je jedan od petero mladih Palestinaca iz Gaze koje sam putem maila intervjuirao u zadnjih nekoliko dana. Ovih petero, starih u prosjeku 16-26 godina, nisu povezani s Hamasom i uglavnom se ne zanimaju ni za politiku. Oni su isti kao i mnogi drugi od 1.8 milijuna Palestinaca natiskanih u gusto naseljeni Pojas Gaze i koji su sada uhvaćeni u unakrsnoj vatri nove bitke između Hamasa i izraelske vojske.


Priča ovih petero uistinu nije politička. Ali koga ja zavaravam? Ništa što se tiče palestinsko-izraelskog konflikta ne može biti apolitično. Emocije skaču grozničavo visoko na objema stranama, što se može vidjeti svakodnevno na socijalnim medijima. Ali tamo, jedini projektili koji se ispaljuju su oni od 140 znakova na Twitteru, i oni, u najgorem slučaju, mogu izazvati bijes. Na Bliskom Istoku, opasnost je kudikamo realnija i smrtonosnija. Hamas je pokrenuo dnevne raketne napade koji su prouzrokovali smrt jednog Izraelca i prouzročili materijalne štete na širem području.


U međuvremenu, u Gazi, izraelska vojska bombardira prosječno svakih pet minuta. Posljedično, oko skoro 2000 Palestinaca (update s novijim podacima, op.prev.), je ubijeno, 80 posto kojih su civili. Ove civilne žrtve uključuju i osam Palestinaca koji su samo gledali Svjetsko prvenstvo u kafiću na obali, a koji su bombardirani zato što je izraelska vojska tvrdila da je jedan od njih navodno bio terorist. Samo jučer, četvero Palestinaca mlađih od 15 godina je ubijeno dok su se igrali na plaži u granatiranju izraelske vojske. Povrh toga, 869 palestinskih domova (stariji podatak, trenutno je broj veći, op.prev.) je uništeno, za tren oka pretvarajući tisuće ljudi iz kućnih domaćina u izbjeglice.


Dan u životu tipičnog Palestinca u Gazi brzo varira između trenutaka potpunog užasa i užasne dosade. Svih petero intervjuiranih provode vrijeme na isti način: sjedeći u svojim kućama. Njihovi dani su uglavnom opisani kao: čekanje da bombe padnu, nada da te neće pogoditi, i onda sve ispočetka.


76177509_023092102-1


Usprkos vezanosti za domove, nekoliko njih su postali samoproglašeni ratni dopisnici. Mariam Alaa Abuamer, 21-godišnjakinja koja prebiva u sjeverozapadnom dijelu Pojasa Gaze, živi na 10. katu stambene zgrade koja nudi jasan vidikovac za promatranje izraelske vojne kampanje. Mariam fotografira izraelske bombe, i postavlja fotografije na društvene mreže. No, objašnjava nam, “Ponekad ne mogu fotografirati sve eksplozije kada ih se dogodi istovremeno 10 u različitim područjima.”


Šesnaestogodišnja Farah Fasil Baker mi je rekla, “Ja izvještavam sve o situaciji putem Twittera. Također snimam zvuke granata i stavljam ih na internet.” Očito, nešto mnogo drugačije od onoga što većina šesnaestogodišnjaka radi u slobodno vrijeme. No u Gazi, čovjek odrasta brzo, što je ipak mnogo bolje od sudbine mnogih tamo koji uopće ne odrastu.


Uistinu, četvero od njih petero je poznavalo neku osobu koja je ubijena ili ozlijeđena u trenutnom sukobu. Seba Majed Jaafarawy, 23-godišnjak koji živi u gradu Gazi, objasnio mi je kako mu je prijatelj umro od udisanja dima nakon što je izraelski projektil pogodio obližnju zgradu. Baker mi je rekla da su njen mladi prijatelj i njegov otac “ozlijeđeni šrapnelom dok su sjedili na ulici, kad su avioni bombarderi pogodili auto blizu njih.”


Također su mi opisali utjecaj koji ovaj rat ima na malu djecu. Mariam je primijetila da djeca u Gazi “ne mogu odrasti kao normalna ljudska bića nakon ovih strašnih dana… djeca nekontrolirano mokre, ne mogu spavati noću, spavaju pokraj svojih roditelja kako bi se nekako osjećala sigurnijima.”


Također mi je rekla nešto što sam isprva smatrao iznenađujućim. Njen mlađi brat se zapravo više plaši kada je mirno nego kada bombe padaju. Vidite, pravi užas ne izazivaju bombe koje su već eksplodirale, nego strah od bombi koje još nisu dosegnule svoje mete.


I tada je Mariam, u izljevu brutalne iskrenosti, priznala da strah ne pogađa samo najmlađe: “Otkrit ću vam tajnu, i ja se isto osjećam, pretvaram se da se ne bojim, ali duboko u sebi, bojim se. I odrasli se boje.” Strah ne poznaje razlike u dobi.


Hoće li doći do mira? Nažalost, u odgovoru na ovo pitanje nitko nije optimističan. “Više ne možemo vjerovati izraelskoj vladi,” kaže Mariam – mišljenje koje sam čuo od mnogih Palestinaca. (A siguran sam i da mnogi Izraelci isto misle i o Hamasu.)


Budućnosti ovih pet mladih ljudi, drugih Palestinaca i Izraelaca su sve isprepletene. Svi su oni povezani poput sijamskih blizanaca koji se uporno bore, ne znajući ili jednostavno ignorirajući da sa svakim udarcem štete izgledima da će ijedni od njih preživjeti.


Čak vam neću ponuditi ni neko otrcano rješenje za završetak ovog konflikta. On je previše složen. Ali vidim dva očigledna koraka prema rješenju. Hamas se mora odreći terorizma i gađanja civila. A izraelski konzervativni premijer Benjamin Netanyahu mora shvatiti da, kad najsmrtonosnija i najsofisticiranija vojna sila u regiji bombardira Gazu, civili koje ubiju nisu nekakva prihvatljiva “kolateralna šteta,” nego prije ljudska bića čiji članovi obitelji će vrlo vjerojatno postati zakleti neprijatelji Izraela.


Dok ne dođe taj dan, okrutno je čak i sanjati o miru.


 

Dean Obeidallah

S engleskog preveo: Marijan Oršolić

http://www.thedailybeast.com/Five Young Palestinians on What It’s Like to Live and Die in Gaza

Prometej.ba, 08/2014.