Izvještavaju nas da je ruski pisac Dostojevski prilikom svojih posjeta Dresdenu proveo mnoge sate pred slikom poznate, nebeski lijepe Rafaelove „Sikstinske Madone“ u Zwingeru. Kad ga je jednoć kustos muzeja začuđeno upitao zašto ostaje uvijek tako dugo pred slikom Madone, odgovorio je: „Da ne izgubim nadu u čovjeka!“


Više od pukog zadovoljenja potreba

Upravo je to razlog zašto ljudi od početka svoga postojanja prave slike. Naravno, nemoj praviti sebi lik Boga! Ali čovjeku su potrebne slike i stvara ih da položi račun o svojim željama i čežnjama, snovima i očekivanjima. Ukratko: priželjkujući odgovoriti na dva velika i jedino važna pitanja života, naime na to „Odakle sam?“ i „Kamo idem?“. Judeo-kršćanska teologija je čvrstog uvjerenja da se na ova životna pitanja ne može odgovoriti analizom i tehničkim ovladavanjem prolazne materije. Odgovor na ova dva pitanja o smislu može se dobiti samo iz čovjekovog duha, točnije iz njegove duhovne mogućnosti da više misli i spoznaje od pukog zadovoljenja potreba. Točnije: misliti i spoznati Boga, stvoriti si sliku o njemu.


Što ako je čovjek, taj tobože goli majmun, koji ipak 98 posto genetskog nasljedstva dijeli sa najbližim srodnicima među primatima, ipak samo naoko više razvijena životinja, a u stvarnosti je mješanac raspadljive materije i neraspadljivog duha? Kad bi to bio slučaj ili ako bi se to moglo iole tako misliti - i kad bi se moglo tako misliti s obzirom na Mozartove simfonije i Schillerove balade - onda bi se radilo o ispravnom mišljenju i duhovnom životu, prije nego bi se počelo misliti o tehnici. Drugim riječima i potpuno drugačije nego što je Bertolt Brecht mislio: na prvom je mjestu moral, a tek onda iza njega grižnja.


abig 8b43dd1770542342


Na prvom je mjestu čovjek, tek onda istraživanje

To onda znači da slika čovjeka ima prednost spram tehničkom istraživanju. Prema kršćanskom uvjerenju čovjek je daleko više metafizika nego fizika, više se brine u prostoru etike i dobrog i uspješnog života nego u prostoru tehnike i mogućnosti za što dužim i zdravijim preživljavanjem. Ali uvijek pod pretpostavkom posljednjeg smisla, cilja i odgovora na pitanje: „Zašto samo uopće na zemlji?“ Kršćanstvo na to odgovara vjerom u Boga i u njegovu objavu u Isusu Kristu. Takav je Bog, ljubazan i čovjekoljubljiv. Takav mora biti i čovjek, ljubazan i čovjekoljubljiv. I svako istraživanje mora paziti i pretpostavljati ove unutarnje kvalitete čovjeka, tako da se pritom ne smije zanemariti mišljenje o kvaliteti kao što je stvorenost na Božju sliku kojoj je darovano ljudsko dostojanstvo.


Istraživanje je ispravno, samo ako je dobro. Jer dobro i zlo je temeljno razlikovanje najviše etičke razine i više nije moguće daljnje ispitivanje o posljednjem „Zašto“. A ispravno i pogrešno su pak temeljna razlikovanja tehničke razine koja se uvijek mjere prema cilju i svrsi. Krajnji cilj je dobro mišljenje i dobra savjest osobe – i ta osoba izmiče posljednjoj svrsi, ona u cijelosti živi bez svrhe. Jednostavno jer ona to smije i jer Bog to tako želi. Upravo to uključuje kršćanska slika o čovjeku.


| Peter Schallenberg radi na teološkom fakultetu univerziteta u Paderbornu sa težištem na socijalnoj etici, etici tržišne ekonomije i društvenoj teoriji. Direktor je katoličke ureda za društvene znanosti, počasni kapelan Vatikana i član papinske udruge Centesimus Annus Pro Pontifice. |

 

Pratimo debatu o slobodnoj volji iz The European - Das Debatten-Magazin

S njemačkog jezika preveo Darko Pejanović

Prometej.ba | 12.12.2013.

 

Prethodno: Stephan Grätzel

Andrea Kamphuis