Moj otac je bio radnik u tvornici. Odrastao sam u zatucanom, konzervativnom, evangeličkom domaćinstvu, sličnom onomu koje opisuje Jeanette Winterson u romanu „Naranče nisu jedino voće“. Život se odvijao oko obitelji i crkve. Školu sam napustio sa 16 godina, ograničenih pogleda i bez ikakvih planova.

Moje dvadesete, od 1972. do 1982, bile su desetljeće bijega u slobodu, iskušavanje stvari koje nadilaze moju ograničenu pozadinu i stvaranje moga vlastitog identiteta i života. Bile su to izazovne godine, koje su često uzrokovale anksioznost, - ali isto tako i uzbudljive i transformativne.

U dvadesetoj sam odbacio svoj praznovjerni kršćanski odgoj u korist racionalnog znanstvenog razumijevanja svijeta; prihvaćajući ateizam, humanizam i sekularizam. Opća deklaracija o ljudskim pravima, umjesto Biblije, postala je moj moralni kompas. Pozitivne poticaje kršćanstva – „ljubi bližnjega svoga“ i „čini drugima ono što bi želio da tebi drugi čine“ – preoblikovao sam u nereligijsku humanost. Ovaj raskid s kršćanstvom iščašio je odnose s nekim članovima moje obitelji, što je bilo vrlo neugodno.

Prihvatio sam svoju seksualnost i 'izišao', postavši aktivist u Frontu za gay slobodu (GLF) u Londonu. Nakon što sam se tako dugo borio za prava drugih, ovo je bila moja prilika da se borim protiv progona koji je i mene pogađao

Da bih nadoknadio ono što sam propustio u zaklonjenom djetinjstvu, postao sam istraživač svega novog i drugačijeg. Gutao sam knjige iz filozofije, politike i psihologije. Pohađao sam večernju školu i kasnije, kao zreli student, na Veleučilištu Sjevernog Londona, diplomirao iz sociologije. Eksperimentirao sam s LSD-om, otkrivši ga dubokim iskustvom proširivanja svijesti. Moj kulturni krug činila je mješavina lijevih političara i mladih iz kontrakulture.

Stopirao sam po Maroku, istočnoj Africi i po južnopacifičkim otocima; posvuda uglavnom spavajući po stablima i grobljima, na rubovima cesta i plažama. Bio sam siromašan. Bilo je teško. Slabo sam jeo i u Sahari sam dobio dizenteriju koja me umalo ubila. Još dvaput sam jedva izbjegao smrt: padom dok sam se penjao po havajskim stijenama i kada su me struje odvukle na otvoreno more dok sam surfao na Solomonovim otocima. Unatoč svemu, za nekoga poput mene, koji nikad nije putovao daleko i koga su obitelj i crkva gušile, bile su to uzbudljive pustolovine.

Moje putešestvije po zemljama u razvoju naučile su me o drugim kulturama i o globalnom siromaštvu. Osnažile su moju internacionalnu perspektivu te sam se posvetio socijalnoj pravdi, koja me odvela u revolucionarni socijalizam. Tada još nisam pristupio nijednoj stranci. Krajnja ljevica bila je sektaška, dogmatska i nerealna. Suviše neovisnog uma. Prozreo sam totalitarizam ortodoksnog komunizma i prihvatio radikalnu ljevicu prožetu demokratskim, humanističkim i pluralističkim vrijednostima. U isto vrijeme sam prosvjedovao protiv američkog rata u Vijetnamu i prosovjetskih ugnjetavanja u istočnoj Europi.

Budući sam posvjedočio manama i neuspjesima revolucionarne ljevice, u mojim kasnim dvadesetima, odustao sam od njih i pristupio Laburističkoj partiji. Daleko od savršenoga. No, nadahnut rastom lijevoga u njoj samoj, vidio sam Laburiste kao najpogodnije sredstvo za osiguranje političke moći i radikalne društvene promjene. Nažalost, kako se ispostavilo, uzalud sam se nadao.

Prihvatio sam svoju seksualnost i 'izišao', postavši aktivist u Frontu za gay slobodu (GLF) u Londonu. Nakon što sam se tako dugo borio za prava drugih, ovo je bila moja prilika da se borim protiv progona koji je i mene pogađao. GLF je bio vodeći pokret za gay, biseksualno i transrodno (LGBT) oslobođenje. To je zauvijek promijenilo queer mentalni sklop, od žrtava do pobjednika, te je LGBT planove pomjerilo iznad puke zakonske reforme prema široj društvenoj transformaciji. Usvajajući taktiku građanskog neposluha od Američkog pokreta za slobodu crnaca, radili smo proteste kao što je organiziranje 'sjedenja' u barovima koji su odbijali posluživati „pedere“ – rušeći tu diskriminaciju.

GLF je bio desetljećima ispred svoga vremena. Uveo je nenasilnu revoluciju u kulturu, kritizirajući heteroseksualnu supremaciju, brak, nuklearnu obitelj, monogamiju i patrijarhalnost. Iako usmjeren protiv homofobne diskriminacije, GLF-ov cilj nikad nije bila jednakost unutar statusa quo. Društvo smo smatrali fundamentalno nepravednim i zahtijevali smo promjenu, kraj ugnjetavanja LGBT osoba – i svih drugih.

Znali smo šta je intereskcionalnost desetljećima prije nego što je postojala kao riječ i zagovarali smo duginu koaliciju ugnjetavanih ljudi davno prije nego što je to postalo popularno. GLF se povezao s pokretima za žene, crnce, Irce, radničku klasu i za slobodu kolonija. Ukazali smo na homofobiju mnogih s „heteroseksualne ljevice“. Unatoč njihovim denuncijacijama kako je homoseksualnost „buržoaska perverzija“, mnogi od nas smatrali smo sebe ne samo LGBT-ovcima nego i dijelom šireg antikapitalističkog, antiimperijalističkog pokreta, koji teži prema emancipaciji čitavog ljudskog roda.

Naš idealizam predočio je novu seksualnu demokraciju, bez homofobije, mizoginije, rasizma i klasnih privilegija. Erotski sram i krivnja bili bi zabranjeni. Postojala bi seksualna sloboda i ljudska prava za sve – LGBT i 'straight'. Naša poruka bila je „inovirati, ne asimilirati“.

Kada se osvrnem, kajem se za samo nekoliko stvari iz tog vremena. Volio bih da sam imao vještine vođenja kampanje onda kakve imam danas, tako bih postigao veći utjecaj. Isto tako bih volio da sam 1970-ih koristio etičko 'outanje' kako bih otkrio homofobne javne ličnosti koji su licemjerno osuđivali LGBT ljude, iako su oni sami bili homoseksualci. To bi možda ubrzalo pad brojnih homofoba, kao što se to dogodilo korištenjem taktike 1990-ih.

Pri kraju mojih dvadesetih, 1981, izabran sam za laburističkog kandidata za borbu koja je postala poznata kao „ponovni izbori u Bermondsey-u“ – jedni od najprljavijih i najnasilnijih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu 20. stoljeća. Bilo je to moje političko vatreno krštenje; denunciranje od tadašnjeg vođe Radničke stranke, Michaela Foota, zbog mojih ljevičarske politike i zagovaranja izvan-parlamentarnih akcija protiv bezdušne Tatcherovske politike. Tabloidi su me uništavali u gotovo svakodnevnoj lavini bljuvotina i izmišljotina. Nacionalni ravnatelj Radničke stranke zabranio me je kao kandidata tijekom 15 mjeseci, prije nego što mi je dopustio da se natječem. Iako sam 1983. izgubio izbore, postao sam javna ličnost što mi je omogućilo platformu koju od tada koristim za zagovaranje ljudskih prava.

[Tekst Petera Tatchella objavljen je u online izdanju britanskog THE GUARDIAN u rubrici 'How I survived my 20s']

S engleskog Hrvoje Vranješ