Pipi i Mumijevi

“Mumijevi i velika poplava” (1945), Tove Janson. ©Moomin Characters™

U februaru 1944. godine ruske bombe razbile su prozore umjetničkog studija Tove Janson u Helsinkiju. “Izbila sam komadiće preostalog stakla iz okna prozora”, napisala je ova autorica u svom dnevniku. Bila je toliko depresivna da godinu dana nije mogla slikati, i očajavala je zbog toga što nas rat “umanjuje. Ljudi nemaju snage biti grandiozni ako rat traje dugo.”

Nekih 400 kilometara dalje preko Baltika, druga žena je pisala o istom bombardovanju iz sigurnosti svog stana u Štokholmu. “Oko 200 ruskih aviona izvršilo je bombaški napad na Helsinki”, zabilježila je Astrid Lindgren u svom ratnom albumu. “Mučno je razmišljati o sudbini Finske.”

Naslovnica prvog izdanja knjige o Pipi Dugoj Čarapi (objavljeno 1945), ilustrirala Ingrid Vang Niman. Autorska prava: Kompanija Astrid Lindgren

Osim sedam godina razlike kada je riječ o godini rođenja, njih dvije imale su puno toga zajedničkog: obje su se ošišale nakratko u kasnim tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetima, a nosile su pantole i kravate – stil radikalnih žena u doba džeza. Obje su u mladosti bile fascinirane filozofima poput Fridriha Ničea. Obje su bili žestoke antifašistkinje.

Tadašnje zanimanje Lindgren, nadgledanje pošte za švedske sigurnosne službe, izlagalo ju je potresnim pismima židovskih porodica, a njen dnevnik dokaz je njenog bijesa na nacističku Njemačku. Janson, bez djece o kojoj bi se morala brinuti, hrabro je prijetila pronjemačkoj finskoj vladi crtežima Adolfa Hitlera, koje je crtala i objavljivala u ljevičarskom časopisu Garm.

Najvažnije je da su obje autorice od početka rata počele raditi na knjigama za djecu. U novembru 1945. godine Lindgrenina Pipi Duga Čarapa, sa svojim jarko narandžastim kikicama, pjegicama, čarapama neobične boje, izvrnutom logikom i nadljudskom snagom, zarazila je svijet. Mjesec dana kasnije, Jansonina nježna, enigmatična i avanturistička porodica Mumijevi, sa svojim malim, milim očima i čudnim tijelima nalik na nilske konje, oprezno je krenula u prvu od svojih mnogih avantura.

Obje autorice su bile duboko obilježene totalitarizmom i nasiljem Drugog svjetskog rata. I jedna i druga nastojale su, na razne suptilne i ne tako suptilne načine, vakcinisati buduće generacije protiv konformizma i čežnje za moći koji su doveli do ove ljudske katastrofe.

Dok ove knjige slave 75. godišnjicu, još uvijek dominiraju dječjom književnošću u svojim matičnim zemljama Švedskoj i Finskoj, a uskoro će biti predstavljene novoj generaciji. Hejdej Films, tvorci filmova “Padington” i “Hari Poter”, planiraju uradili film o Pipi, dok švedska kompanija za animaciju Sinematik obrađuje “Komet u Zemlji Mumijevih”. U svijetu kojim hara pandemija, prijetnja ekološke krize i populistički političari koji pobuđuju podjele i mržnju, ove poruke slobode, dobrote i tolerancije tim su važnije.

Astrid Lindgren na predstavljanju knjige. Izvor: Kompanija Astrid Lindgren

“Krajnje užasne ratne godine natjerale su mene, umjetnicu, da pišem bajke”, rekla je Janson u intrevjuu nakon što je izašla njezina druga knjiga o Mumijevima, “Kometa u Zemlji Mumijevih” (objavljena 1946. godine). “Bila sam tužna i plašila sam se bombi i željela sam na neki način pobjeći od sumornih misli.”

Za nekoga ko pokušava pobjeći od rata, sa sobom ipak nosi puno strahova. Prvi put susrećemo mladog Mumija i njegovu Mamu Mumi u knjizi “Mumijevi i velika poplava” (objavljena 1945. godine); oni su izbjeglice, prelazeći čudan i opasan krajolik u potrazi za skloništem. Tata Mumi je za to vrijeme odsutan, kao što su očevi često bili tokom rata.

Već nakon samo nekoliko stranica, Mumijevi lutaju tamnom šumom u sumrak, gdje susreću sijajuće oči, neobičnu maglu i močvaru ispunjenu vodenim bićima, uključujući morsku zmiju, koja ih zamalo pojede. Potom ih na moru uhvati zastrašujuća oluja. I to se sve dogodi prije nego što uopšte stignemo do poplave koja se spominje u naslovu.

U sljedećoj knjizi svijetu prijeti kometa koja usisava vodu iz mora, ostavljajući za sobom apokaliptično stanje. Mumi i njegovi prijatelji Njušo i Svire susreću ljude koji bježe, “neki su hodali, neki vozili, neki jahali, a neki su čak i kuće nosili sa sobom na kolicima. Svi su bojažljivo gledali u nebo i rijetko je ko imao vremena da se zaustavi i razgovara sa njima.”

Koliko god sve ovo bilo zastrašujuće, ipak se odvija u dječijem svijetu gdje majka može popraviti stvari. “Da se barem možemo vratiti kući mami prije nego što padne, sve će biti u redu”, zabrinuto kaže Mumi kad sazna kada će komet pogoditi zemlju. “Ona će znati šta nam je činiti.”

Stvara se jak osjećaj da će ratni užas ostaviti prostora za bolji svijet. Kad se voda povuče, Mumi i Mama Mumi otkrivaju da je poplava iza sebe ostavila Dolinu Mumijevih.

I dok rat odjekuje u svakoj stranici prvih dviju knjiga o Mumijevim, on se ne pojavljuje u knjigama o Pipi Dugoj Čarapi, gdje je radnja smještena u četrdesete godine prošlog vijeka i gdje je rat nepoznanica. Upravo je Pipi antiteza totalitarnom vođi, što predstavlja Lindgrenin odgovor na rat.

U pismu koje je poslala sa svojim prvim (odbijenim) Pipi rukopisom izdavaču Bonjers, Lindgren je opisala svoju heroinu kao “Übermensch u tijelu djeteta”, koristeći se Ničeovim konceptom koji je tada bilo u središtu nacističke ideologije.

Tokom rata, Lindgren je bila zgrožena činjenicom da je neko poput Hitlera prikupio toliko moći. Opisala ga je kao “malog, nepoznatog njemačkog zanatliju” koji je postao “neprijatelj njegovog naroda i razarač kulture”.

Njena satira je najjasnija kada se Pipi suoči sa cirkuskim snažnim čovjekom Adolfom, ostavljajući ga poniženog i uplakanog. Također se suočava sa nasilnicima i baca pijanog gradskog nasilnika koji prijeti uličnom prodavaču. Baca i policajce kao i par nesretnih pljačkaša na vrh ormara.

Lindgren je kasnije objasnila da “Pipi predstavlja moju čežnju iz djetinjnstva da upoznam osobu koja ima moć a koja ju ne zloupotrebljava”.

Bol Vestin, penzionisana profesorica dječije književnosti na Univerzitetu u Štokholmu, koja je napisala biografiju Tove Janson, rekla mi je da se na 1945. godinu u nordijskim zemljama gleda kao na "zlatnu godinu dječju književnosti". Pored Pipi i Mumijevih, te godine je Alf Projsen u Norveškoj objavio svoju prvu zbirku kratkih priča, lansirajući karijeru koja je kasnije uključivala i Gospođu Peperpot, seriju knjiga koja je i dalje popularna u svijetu. Bilo je to godine kada je Lenart Helsing, koji se još uvijek čita u Švedskoj, objavio i svoju prvu knjigu za djecu.

Nakon rata, dijete je predstavljalo obećanje nečeg novog, rekla je Vestin; nagli porast nataliteta tog vremena (eng. baby boom) bio je na vrhuncu i “javio se osjećaj da je sve moguće”. Dok je ostatak Evrope osiromašio uslijed rata, neutralna švedska ekonomija je napredovala. Obnova Evrope dovela je do procvata održive ekonomije, čiji je prihod Socijaldemokratska stranka koristila za izgradnju izdašne države blagostanja. Kao dio toga, švedski Parlament odlučio je započeti centralno finansiranje vrtića 1943. godine (Danska ih je slijedila 1949. godine), u odluci koja je bila pod velikim utjecajem ideja feminističke sociologinje Alve Mirdal, koja je željela osloboditi žene prebacivanjem mnogih obaveza za brigu o djeci državi.

Paralelno tome u obližnjoj Njemačkoj i Austriji postojala je potreba za knjigama za djecu koje bi zamijenile nacističku propagandu, što je uključivalo zloglasne tekstove “Ne vjeruj lisicama”, koji su Židove prikazivali kao niske, nepovjerljive, bolesne gradske stanovnike koji su poput parazita živjeli na račun marljivih Nijemaca. “U njemačkim dijelovima svijeta javio se nedostatak dječje kulture nakon rata”, rekla mi je Lindgrenina kćerka Karin Niman, književna prevoditeljica sa njemačkog na švedski. “Kad su sve nacističke knjige i kulturne ostavštine bačene, nastao je vakuum.”

Ukratko, postojala je ogromna potražnja za novim dječjim književnicima. Umjesto da pokuša buduće građane indoktrinirati protiv fašizma, nova generacija književnika smatrala je da je problem sama indoktrinacija. Preferirali su pedagogiju “besplatnog školovanja” mislilaca poput škotskog prosvjetitelja A S Nila ili filozofa Bertranda Rasela.

Helsing je to najjasnije objasnio u svojoj knjizi “Osvrt na dječiju književnost” (objavljena 1963. godine): „Sva pedagoška umjetnost je loša umjetnost, ali sva dobra umjetnost je pedagoška.“. Za njega bi literatura za djecu trebala težiti zabavi, prosvjetljenju i podsticanju, baš poput one za odrasle. U prošlosti je dječja književnost rijetko kad to zaista i postizala, smatrao je: “Ispunjena najplemenitijim motivima, propagirajući sve zamislive ljudske vrline, naravno da joj je teško bilo u isto vrijeme zadovoljiti našu potrebu za smijehom.”

Švedska akademkinja Ula Lundkvist poziva se na članak iz ranih 1930-ih u časopisu Folkskollärarnas Tidning, novinama za učitelje javnih škola, u kojem se tvrdi da prije nego što uđu u školske biblioteke treba pregledati sve knjige za djecu kako bi se izuzele one koje sadrže “psovke, grube izraze ili slike najgore strane ljudskog života”. “Najviše me pogodila težnja za moralizmom”, zaključila je nakon istraživanja drugih knjiga za djecu objavljenih u Švedskoj 1945. godine. “Glavni junak je uglavnom univerzalno prihvatljivo, uredno, poslušno, a često čak i bogobojazno dijete.”

Čar Pipi je kako sve radi obrnuto. Spava sa nogama na jastuku, na kuhinjskom podu razvlači tijesto za kolačiće i pravi palačinke stavljajući jaja, zajedno sa ljuskama, u zdjelu. Ostaje budna do kasno u noć čuvajući svoj vrt. Majstorski laže dok izmišlja zanimljive priče o ljudima koje u upoznala u nekim dalekim zemljama.

A kad jednog dana navrati u školu, Pipi se učiteljici obrati s "Ti, gospođice", koristeći neformalnu zamjenicu du. To je posebno zanimljivo uzimajući u obzir da se u Švedskoj 1945. godine od djece očekivalo da odrasle oslovljavaju sa ni, što je formalna zamjenica Vi, kao i da im se obraćaju koristeći njihove titule poput gospodine direktore (šved. Herr Direktör) ili gospođo profesorice (šved. Fru Profesor). Pipi za to boli briga. Kad je učiteljica pita koliko je pet plus sedam, Pipi uzvrati: “Ako to ne znaš, nemoj misliti da ću ti ja reći.”

Kada je kasnije njena prijateljica Anika pita zašto mora jesti zobenu kašu, Pipi odgovara: “Naravno da moraš jesti svoju lijepu kašu. Bez nje nećeš biti velika i snažna. A ako ne postaneš velika i snažna, nećeš moći natjerati svoju djecu da jedu lijepu kašu.”

A kad je dobri domaći stanovnici pokušaju smjestiti u barnhem (doslovno “dječji dom” na švedskom), Pipi uzvrati: “Ja već jesam u dječjem domu... dijete sam i ovo je moj dom.”

Knjige o Pipi neprestano se protive etosu na kojem su utemeljene, socijaldemokratskom etatističkom pristupu, i umjesto toga promiču anarhični individualizam. Lindgren je bila svjesna da je ono što je napisala graničilo sa herezom. U svom prvom pismu izdavaču ističe kako djeca neće oponašati njenu glavnu junakinju već da će se umjesto toga poistovjećivati sa Tomijem i Anikom, dobro odgojenom djecom koja su prijatelji i komšije Pipi.

Možda na njezino iznenađenje, Pipi je izbjegla kritike prvu godinu dana, nakon čega je Džon Landkvist, istaknuti profesor književnosti i kritičar, napao knjige navodeći da su odvratno amoralne. “Niti jedno normalno dijete ne pojede cijelu tortu na zabavi”, ogorčeno je tvrdio. “To je pokazatelj bolesne mašte ili kompulzivno-opsesivnog ponašanja.”

Dok je debata bjesnila u švedskim novinama, Lindgren je šutila, ali u intervjuima je dosljedno tvrdila da Pipi nije bila uzor koliko vrsta ispusnog ventila. “Pipi ispunjava dječji san o moći”, kasnije je napisala, "i vjerujem da je tu negdje ključ njene popularnosti."

Ali Lindgren je imala i dublji smisao na umu. “Željela bih da moja priča u duši barem jednog djeteta podstakne doživotni prezir prema najgorim vrstama koje postoje: moćnim ljudima koji misle loše”, rekla je o drugoj knjizi koju je napisala. Za Lindgrena je dječija književnost, više nego bilo koja druga, imala moć oblikovanja budućnosti. “Sa sigurnošću možemo tvrditi da se sudbina svijeta formira u dječjim spavaćim sobama”, objasnila je.

Na prvi pogled, Mumijevi su konvencionalni koliko je Pipi subverzivna. Pipi živi sama, bez roditelja, dok nježne avanture Mumija uvijek završavaju povratkom Mami Mumi, u svijet u kojem vlada ljubav i tolerancija. “Pokušala sam ispričati priču o vrlo sretnoj porodici”, objasnila je Janson u intervjuu 1983. godine.

Tove Janson na slici 1960-ih ili 1970-ih. Fotograf Per Olov Janson

Mumijevi i njihovi prijatelji se dijelom temelje na Jansoninoj boemskoj porodici: njen otac kipar i majka ilustratorica koji žive i rade zajedno u istoj kući u Helsinkiju, djeca koja trče oko njih i neobični prijatelji koji ih posjećuju. “Možda se čine konzervativnim, ali zapravo nisu”, rekla mi je Vestin, tvrdeći da Mumijevi predstavljaju nuklearnu porodicu sa svojevrsnim "slobodnim kolektivizmom". Na primjer, na prvim stranicama “Velike poplave u Dolini Mumijevih” svi novi prijatelji Mumija dobiju mjesto. “Oni se samo usele, a onda Mama Mumi samo poveća stol i doda nove krevete.”

Na isti način na koji ljubav navodi porodicu da zanemare manje dobre osobine njenih članova, proširena porodica Mumijevih toleriše sve: ne samo Svireta, lutajućeg pjesnika-filozofa koji samo ima usnu harmoniku već i Njušu, Mumijevog velikog prijatelja koji je egoističan ali i kukavica i Mumku koja je plitka i uobražena. Postoji razumijevanje i za Groku, koji zrači hladnoćom i inatom, “utjelovljenjem... straha i odbijanja”, prema Tuli Karjalainen, koja je također radila na izradi biografije književnice Janson.

Ova poruka o prihvaćanju još je značajnija uzmemo li u obzir da je tokom ratnih godina Jansonina porodica bila podjednako podijeljena kao i mnoge danas. Njen otac, Viktor 'Fafan' Janson, bio je entuzijastični pristalica nacističke Njemačke, a njegova kćerka je bjesnila na njegove političke stavove koji su podrazumijevali i otvoreni antisemitizam. U međuvremenu, Tove i njena majka, Signe ‘Ham’ Hamersten-Janson, zarađivale su novac crtajući ilustracije za antinacistički ljevičarski magazin.

Stres koji je ovo prouzrokovalo u njenoj porodici pretočila je u odsustvo Tate Mumi. On je “[otišao sa] sa Okastim žderama”, “koje zauvijek nemirno lutaju od mjesta do mjesta u svojoj besciljnoj potrazi za nečim što niko ne poznaje”. Tata Mumi kasnije tiho objašnjava svoju zaljubljenost u tu neobičnu, bezumnu gomilu kada piše priču o svom životu, kao što su postupile i brojne pristalice nacističke Njemačke u Finskoj. Kad su memoari Tate Mumija dovršeni, u njima uopće nema ničega o njegovim godinama provedenim sa Okastim žderama, što je mnogo začudilo Svireta.

U ljevičarskoj političkoj klimi 1970-ih u Švedskoj i Finskoj, i Lindgren i Janson našli su se na udaru kritika kada su bile prozvane da su nazadne. Istina je, međutim, da su, posebno u pogledu roda, oboje bili ispred svog vremena. Čak i danas malo je likova djevojčica koje su tako snažne, aktivne i samouvjerene poput Pipi. Danas, kada se previše žena i djevojaka osjeća loše zbog svog izgleda, Pipi voli kako izgleda, svoju crvenu kosu, pjege i sve ostalo.

“Divno… divno”, Pipi promrmlja dok se oblači pred ogledalom. “Što je tako divno”, upita Tomi. “Ja sam”, odgovori mu Pipi. Kada je u izlogu apoteke ugledala oglas sa pitanjem: “Patite li od pjega?” ona je ušla kako bi se suočila se sa ženom koju je zatekla za šalterom. “Ne patim od pjega”, rekla je Pipi, "volim ih."

Mumijevi se ipak čine nešto konvencionalnijim. Mama Mumi uvijek peče, čisti, ukrašava kuću i tješi. U međuvremenu, Tata Mumi udovoljava svakom svom hiru, tako da je jednom prilikom čak preselio svoju porodicu u svjetionik samo zato što se osjećao depresivno. Međutim ovo je bio izraz Jansonine feminističke kritike, izražavajući bijes zbog položaja njene majke Ham u odnosu na njenog oca Fafana.

“Gledam Fafana, najnesnalažljiviji i sa najskučenijim pogledima od svih nas, kako tiranizira cijelu kuću”, napisala je prijatelju. “Gledam Ham, koja je nesretna jer je uvijek govorila "da", izglađivala stvari, predavala se, odricala život i nije dobila ništa nazad osim djece.”

Način na koji prikazuju rod i rodnu fluidnost čine ove priče nešto radikalnijim. Sama Janson bila je u vezi i sa muškarcima i sa ženama prije nego što se napokon, kako je rekla, primirila na “strašnijoj strani” sa partnericom, grafičkom dizajnericom Tuliki Paetila. Njena ljubavna veza sa pozorišnom režiserkom Vivikom Bandler čini apsolutno središte radnje knjige “Čarobni šešir” (objavljeno 1948. godine), tj. njene treće knjige iz ove serije i prvog međunarodnog hita koje je objavljeno na engleskom jeziku 1950. godine. Zerica i Bobica imaju tajni jezik i sakriju kraljevski rubin, koji simbolizira njihovu ljubav, u kofer. Ali Groka, koji predstavlja snage represije i negativnosti, želi im uskratiti to. Na sudu koji Mumijevi održe, Grokino zakonsko pravo na rubin suprotstavlja se Zericinom i Bobicinom moralnom pravu. U knjizi “Zima u Dolini Mumijevih” (objavljena 1957. godine) Janson je u uključila Paetilu kao lik Tu Tiki; iako joj se obraćaju sa "ona", Tu Tiki nosi pantole i bretonsku majicu, kratku kosu, beretku i nožić za pojasom.

Ovaj napad na društvenu osudu i borbu za prava homoseksualaca nisu primijetili njeni mlađi čitatelji, a izostavili su ga (ili možda samo pristojno zanemarili) odrasli kritičari. Ne mogu se sjetiti nijednog drugog pisca dječije književnosti koji su već krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prikazivali fluidnost rodova i protestvovali za prava homoseksualaca. I ako je neko o tome pisao, sigurno da to nisu uradili tako lijepo poput nje. Čak i danas se suočavamo sa reakcijom protiv decenija napretka, sa toliko dječje književnosti koja djevojkama prodaje knjige o princezama, ponijima i jednorozima. Sa druge strane, mnoštvo novih, progresivnih knjiga se čini kao povratak moralističkom pristupu od kojeg je Lindgren pokušavala pobjeći. Knjige kao što su “Priče za laku noć za djevojčice buntovnice” (objavljena 2016. godine) ili mnogi tekstovi o borkinji za okoliš Greti Thunberg, možda imaju dobre namjere. Međutim, njihov cilj je također da naša djeca imaju ona mišljenja koja želimo da imaju, a malo je takvih djela koja su zaista zabavna.

Pipi i Mumijevi podsjećaju nas da humor i maštovito pripovijedanje priča mogu prenijeti humanističke ideje jednako dobro kao i nešto izravniji pristup. No, možda je njihova najvažnija poruka da svijet, ma koliko god loš postao, uvijek možemo nanovo zamisliti.

Autor: Richard W Orange, Aeon

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba