Autor: Danielle Marie Mackey THE NEW YORKER

Prije nego što mu je svanulo da bježi iz svoje zemlje – ostvarenje potpomognuto nizom prijetnji smrću iz studenog prošle godine – salvadorski pisac Jorge Galán imao je nekoliko pitanja za oca Jona Sobrina, vremešnog svećenika isusovca.

Otac Sobrino je iz Španjolske, no desetljećima već piše i predaje na Univerzitetu Centralne Amerike (UCA), u San Salvadoru. U zoru 16. studenog 1989. šestoricu njegovih sudrugova isusovaca na UCA-u, zajedno s još jednom ženom i tinejdžerom, u kampusu su ubili pripadnici bataljona salvadorske vojske koji su obučile Sjedinjene Američke Države. To su poznate činjenice. Galán je pokušavao shvatiti, na novi način, što se dogodilo. „Ubili su ih jer su govorili istinu“, kazao je svećenik piscu. „A ta je istina bila neugodna.“

Šestorica isusovaca ustala su protiv feudalne koncentracije bogatstva u rukama malog kruga Salvadoranaca i protiv međunarodnog ekonomskog sustava koji je tu elitu podržavao. Svećenici su osudili militarizaciju javne sigurnosti, inzistirajući da nasilje ne znači red. Usred građanskog rata 80-ih godina, koji se vodio između nominalno demokratske vlade i nominalno komunističkih gerilskih pobunjenika, oni su širili ideje o pravednom društvu. Neznatni El Salvador postao je domino pločica koju su tri sukcesivna američka predsjednika odbili pustiti da padne – podvig postignut milijardama dolara vojne pomoći. Neugodna istina u takvom kontekstu može izazvati „nerazumnu reakciju“, rekao je otac Sobrino.

Rat je možda službeno i završio prije dvadeset i četiri godine, ali emocije su ispod površine svakodnevnog života snažno nabijene. Na španjolskom se to kaže: 'a flor de piel' – doslovno, „kao cvijet kože“, najosjetljiviji dijelovi tijela izloženi, „srce na dlanu“

Galán, kojemu je četrdeset druga, za vrijeme rata bio je dijete; nakon godina intervjua, uključujući i onaj s ocem Sobrinom, sklopio je priču o tomu što se dogodilo. Rezultat toga je „Noviembre“, njegov posljednji roman, uglavnom dokumentarni izvještaj o masakru šestorice isusovačkih svećenika. Za Galána su šestorica svećenika predstavljali viziju mira i pravednosti koja je mogla promijeniti budućnost njegove zemlje. Danas El Salvador ima jednu od najvećih stopa ubojstava na svijetu. „Čak uvečer i ne primjećujemo miris krvi u zraku“, reče mi Galán u e-mailu iz Granade, gdje traži politički azil. „Izgubili smo nešto od naše čovječnosti.“

Galán je napisao još devet knjiga – roman, dvije knjige za djecu i šest tomova poezije – no njegov raniji rad nije tako očigledno oslovljavao nerazriješenu traumu rata. Te knjige nisu ga pripremile za ono što će mu donijeti „Noviembre“. „Nijedna nije dobila toliko emotivnih komentara – toliko ljubavi i toliko mržnje.“ Rat je možda službeno i završio prije dvadeset i četiri godine, ali emocije su ispod površine svakodnevnog života snažno nabijene. Na španjolskom se to kaže: 'a flor de piel' – doslovno, „kao cvijet kože“, najosjetljiviji dijelovi tijela izloženi, „srce na dlanu“.

Galán nije siguran odakle su prijetnje upućene. No, u studenom se, poput tisuća njegovih sunarodnjaka, odlučio za bijeg u stranu zemlju, u kojoj čeka na odluku suca koji će odrediti njegovu sudbinu. „Ono što te najviše pogodi jest osjećanje gubitka“, kaže Galán. „Ostao si bez svoje domovine, svojih prijatelja i, iznad svega, svoje obitelji. Oni su ostali, a ti otišao, ne znajući kad ćeš se vratiti. Nađeš se posve sam u drugom svijetu.“

„Noviembre“ pripovijeda ubojstva kao priču, od njihovog pažljivog planiranja do njihovog izvršenja, sve do kasnijeg poricanja odgovornosti i ciničnog zastrašivanja jedinog svjedoka tog događaja – i od strane FBI-a kao i od strane salvadorske vlade. U toj neumoljivoj zavjeri Galán otkriva ljudske detalje, imenujući načine na koji rat zauvijek mijenja život.

U jutro 16. studenog 1989, na primjer, dok je otac José María Tojiera prolazio sveučilištem obilazeći svoje prijatelje bio je dirnut pjesmom divlje papige dok se gnijezdila na stablu u kampusu. Upozorili su ga na sinoćnju pucnjavu, ali, rekao je Galánu, takva ljepota „navela ga je da misli kako to što su mu rekli nije moguće, ne na dan kakav je danas. Sve to mora da je čudna laž“. Stigavši otac Tojiera našao je tijela svojih prijatelja razbacana po vrtu. I dan danas papiga na stablu kampusa pjeva svako jutro. Otac Tojiera tek je nedavno otišao u mirovinu s položaja sveučilišnog rektora, a još uvijek tamo ima svoj ured. Papagajeva pjesma ostaje dio svih njegovih jutara.

U knjizi Galán opisuje dolazak u El Salvador oca Ignacija Ellacuríje, jednog od šestorice ubijenih isusovaca, koji je kao mladi novak došao 1950. iz Španjolske. (U času svoje smrti Ellacuría je bio rektor na UCA-u. Vjeruje se kako je on zapravo bio primarna meta vojske te noći.) „Život se vrtio oko centra grada, poštanskog ureda, nekoliko hotela, kafića, najvećih parkova u čijim paviljonima … u poslijepodnevima orkestri su svirali Vivaldijeva ili Straussova djela“, piše Galán, opisujući El Salvador s kojim se Ellacuría upoznao kada je tek došao. „Sve se događalo sa sporošću koja je zauvijek izgubljena.“ Kasnije otac Sobrino opisuje Galánu protjecanje Hladnog rata 1960-ih. „Salvadoranci su se promijenili, postali su bojažljivi, nepovjerljivi, a počeli su govoriti iz potiha i daleko od prozora. 'Ušiju' je bilo posvuda.“ Onda je došao rat. „Tek mnogo kasnije“, kaže Galán o Salvadorancima koji su kao i on u to vrijeme bili djeca, „počinješ shvaćati da zapravo nikad nisi bio zaista dijete, nego onaj koji preživljava.“

Jedan dio knjige oslikava život djeteta Juana, rođenog u zajednici samoodrživih farmera. Kao tinejdžer Juan stoji nasuprot dva lokalna izbora za karijeru – uzgajati kukuruz ili odseliti u SAD – ali, tražeći uzvišenu alternativu, pristupi vojsci. Dana 16. studenog 1989. šalju ga u isusovačku rezidenciju gdje izvršava strašnu naredbu. Godinama poslije, napušta El Salvador u pokušaju da pobjegne od zvukova u svojoj glavi koji su ga proganjali od one noći, „kao olujni pljusak, koji nosi krovove kuća“.

Prije samo nekoliko tjedana, general José Guillermo García, bivši salvadorski ministar obrane, deportiran je iz West Palm Beacha, Florida, nakon što je osuđen da je u ratu naredio mučenje tisuća salvadorskih građana. (García je jedan od dvojice generala koji su u mirovinu otišli u SAD nakon što su potpisani mirovni sporazumi i koji su posljedično tomu deportirani na temelju Akta o zaštiti žrtava mučenja.) Na salvadorskom aerodromu Garciju je dočekala grupa ljudi zbijena u predvorju: članovi obitelji navodnih političkih disidenata koji su nestali zahvaljujući vladinim snagama. Držali su crno-bijele fotografije s licima svojih voljenih i zahtijevali da im se kaže gdje su. „Sami i nađite!“ galameći im je odvratio prosijedi general.

Ove deportacije su anomalije. Zakon o amnestiji štiti većinu intelektualnih i materijalnih autora zločina iz ere rata. Mnogi su još uvijek moćni članovi salvadorskog društva. Ali, početkom ovog mjeseca, četvorica od sedamnaest vojnih oficira uključenih u naređivanje ubojstva isusovaca su uhićeni u San Salvadoru po naredbi španjolskog suca; Španjolska se nada izručenju svih sedamnaest za suđenje tamo. Nekoliko sati prije uhićenja američki sud oslobodio je put za izručenje salvadorskog bivšeg zamjenika premijera, koji je također navodno bio upetljan u planiranje ubojstva isusovaca, a koji je nakon rata u mirovinu otišao živjeti u predgrađe Bostona. Prvi put španjolski sud je poslao Interpol za ovom grupom vojnih oficira u svibnju 2011; tada su se oficiri zabarikadirali u vojarne u San Salvadoru dok nije bilo načisto da će se Vrhovni sud oglušiti na naredbu. Ovoga puta stvari bi mogle ići drugačije. „Dok se El Salvador ne suoči sa vlastitim zlima te kada odbije više ih tolerirati“, tvrdi Galán, „bit će neuspjela država“.

Od šestorice isusovaca ubijenih u studenom 1989, petorica su bili iz Španjolske i jedan, otac Joaquín López y López, Salvadoranac. U sceni pred kraj „Noviembra“, Galán zamišlja njihov razgovor u satima pred smrt. Svećenici su znali da su u opasnosti; vojska je pretraživala njihovu rezidenciju nekoliko puta, navodno tražeći oružje. Ali petorici iz Španjolske, Galán zamišlja, mora da je bilo nezamislivo da će službeno pokazivanje mišića ići dalje od zastrašivanja. Otac López, s druge strane, poznavao je svoju vladu. Mogao je se prisjetiti masakra koji je naredila vojna diktatura 1932, kada je imao četrnaest godina, i mirisa smrti i stupova dima koji su se dizali s improviziranih posmrtnih lomača koji je danima gušio zapadnu regiju zemlje. „Nitko nije znao broj, dvadeset tisuća, trideset tisuća, nije bilježen dnevnik pokolja, ali veći od brojeva bio je strah“, piše Galán. „Bilo je bezbroj nekažnjenih ubojstava koja su se ponavljala. Znao je fra Lopez, možda više nego njegovi drugovi, da je mogućnost da će se to opet dogoditi stvarna.

S engleskog Hrvoje Vranješ