Dana 29. maja 2016. turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pred mnogobrojnim je pristalicama, za tu prigodu odjevenim u janjičarska odjela, slavio 563. obljetnicu osvajanja Konstantinopola. Prije dvije godine, u junu 2014. je na jednom od predizbornih nastupa u Beču pred publikom koju su činili uglavnom turski doseljenici i u Austriji udomaćeni Turci iste nazvao „unucima sultana Sulejmana“ i „unucima Kara Mustafe“, dakle potomcima osmanskih zapovjednika u opsjedanju [Beča] 1529. i 1683.

Osmanska povijest, točnije povijest osmanskih napada na glavne gradove velikih kršćanskih carstava, biva tako zvanično instrumentalizirana od vladajuće AKP za vlastite interese. Lista Erdoganovih govora u kojima on stavlja današnju Tursku u okvir osmanske prošlosti te širi geostrateški interesni prostor svoje zemlje biva sve veća: 2013. pri jednoj posjeti Kosovu izjavio je da je Kosovo Turska, a Turska Kosovo. Iste godine na povratku sa značajnog posjeta u sjeveru Afrike, sa istanbulskog aerodroma pozdravio je Sarajevo, Meku i Medinu. Balkanski političari poput bivšeg albanskog premijera Salija Berishe, koji su otvoreni turskoj opciji, prihvaćaju takvu retoriku te onda govore o „jednoj krvi“ Albanaca i Turaka.


Dugo nije shvaćan ozbiljno

Ovakva se retorika Ankare i njezin eho u postosmanskom Balkanu u Europi nije shvaćao ozbiljno. Takozvana neoosmanska vanjska politika dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova i nedavno od strane Erdogana smijenjenog premijera Ahmeta Davutoglua smatrana je čak i od lokalnih turkologa u najgorem slučaju kao nostalgični politički folklor. Manjkalo je svijesti o tome koliko je turski predsjednik uvjeren u svoje povijesno poslanje. U Europi je nedostajalo kritičkog ophođenja s neo-imperijalnom retorikom, praćenom od neo-imperijalne politike u prostoru koji je zacrtao Erdogan. Posljednjih godina je utjecaj turske politike, ekonomije i kulture na Balkanu toliko narastao da je Turska postala regionalni protu-igrač EU.

Godine 2014. je od važnijih austrijskih političara jedino ministar vanjskih poslova izrekao kritiku o ovome. Iz unutar- i vanjskopolitičkog obzira na birače koji su porijeklom iz Turske te iz obzira prema važnoj državi partneru europski su se političari suzdržali kritike. Da im se takav stav obio o glavu, vidljivo je iz trenutnog konflikta oko priznanja genocida nad Armencima od strane Osmanskog carstva. Predugo je Erdoganova politika interpretacije povijesti tolerirana od strane europske elite čija vlastita kulturna memorija nije tako duboko ukorijenjena.


Pristrana osmanistika

No, rijetko su reagirali i oni koji su vrlo lako mogli dovesti jednostranu predsjednikovu interpretaciju povijesti do ad absurdum-a. Godine 1529. i 1683. predstavljaju važne prekretnice u osmanskoj povijesti. Pred Bečom je 1529. stao naizgled nezaustavljivi prodor osmanske vojske. A 1683. je također propao religiozno motivirani veliki napad na Sveto Rimsko Carstvo. Do 1699. Habsburška monarhija je ponovno osvojila panonsku kotlinu i zadala Osmanlijama dotada neviđeni poraz. Želi li to Erdogan uvesti novu kulturu sjećanja na dva najveća osmanska poraza? Želi li, slično kao Srbi sa kosovskim mitom, stvoriti novu osmansku legendu o trijumfu u porazu?

To je teško prihvatiti. Budući da je politička instrumentalizacija 1683. u Austriji temeljito izučena, u tom bi se slučaju morao podići glas kompetentnih znanstvenika. Prvenstveno je na to pozvana osmanistika koja je zastupljena u mnogim europskim zemljama. Međutim, baš se ona posebno muči da izusti nekakvu kritiku politički motiviranog izvrtanja osmanske povijesti.

Dugo se vremena ova disciplina razumijevala odvjetnikom tog carstva, koje je u novonastalim državama, osobito na Balkanu, bilo predmet teške kritike. Stoga su mnogi osmanisti kao svoju temeljnu zadaću vidjeli sadržajno prerađivanje i oslabljivanje nacionalističkih predrasuda prema Carstvu. Sa intenziviranjem društvene debate o islamu te obrambene tendencije nisu slabile. Ujedno je postajalo sve teže u otvrdnutom političkom okruženju govoriti o toj temi.

Ne treba zaboraviti, da je kemalistička Turska inostrane istraživače stavila pod pritisak, osobito one čije karijere ovise o pristupu arhivima, što vodi problemu da eksperti nerado govore o toj temi. Turska je također i prije Erdogana utjecala na osnivanje katedri, npr. u SAD-u, čiji su predstojnici katkada bili povezani sa negiranjem ili relativiziranjem genocida nad Armenima.Godine 2016, nakon zvaničnog prijekora iz Ankare čak su i poslanici njemačkog Bundestaga porijeklom iz Turske morali brinuti za svoje živote, a kamoli znanstvenici koji su ranjiviji nego političari pa su stoga bili i pažljiviji u izražavanju stavova, iako je potrebno suprotno.


Protiv orijentalizacije

Nužno je potrebna debata o povijesnim slikama na koje se oslanja Erdoganova politika sjećanja. U samoj Turskoj je Osmansko carstvo već za vrijeme kemalizma reinterpretirano kao etnički tursko carstvo islamske religije, pri čemu je veći značaj pridavan nacionalnom karakteru nego islamu. I upravo taj karakter je u osmanistici otišao u drugi plan jer su se bavili prije svega ekonomskim i društvenim stvarima. Također se malo zanimalo za povijest osvajanja i ratova.

Intelektualci su se sve više odvraćali protiv orijentalizacije, slike „bolesnika na Bosforu“, predodžbe nezaustavnog propadanja. U usporedbi s Europom iznjedrili su religioznu toleranciju te su u ranom novom vijeku proizveli pozitivni protumodel „Zapadu“. Neomarksizam, anti- i postkolonijalizam, Edward Saidova orijentalistička teorija, utjecaji takozvanih „subalternih studija“, ova i druga strujanja preneseni su na Osmansko carstvo.

Naklonosti prema polju istraživanja, želja za njihovom rehabilitacijom doveli su međutim do tendencioznog gušenja kritičkih aspekata. Novija istraživanja ponovno uzimaju fenomen religije za ozbiljno, kritiziraju „model tolerancije“ te dolaze do zaključka, da je u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata i u osmanskom islamu dominirala radikalna i netolerantna struja protiv kršćana, Židova i sufija.

Debata se posebno teško odvija u državama proisteklim iz Osmanskog carstva, jer se u njima od totalitarnih i autoritarnih sistema došlo do nacionalizama koji se temelje na odbacivanju osmanske baštine. Pomislimo samo na bugarizaciju bugarskih Turaka u drugoj polovini osamdesetih godina, ili sistematsko razaranje osmanskog kulturnog dobra u Bosni i Kosovu od strane srpskih trupa i paravojski.

Turkolozi upozoravaju na bijeg, iseljavanje ili protjerivanje muslimana od strane nacionalnih država na Balkanu. Istraživači, potpomognuti od turske vlade, crtaju sliku osmanskih muslimana kao žrtve. Prema njima su u osmanskom kontekstu primarno muslimani progonjeni od kršćana. Upravo se u tome ogleda sličnost sa srpskim i bugarskim predstavama povijesti.


To je europsko političko pitanje

Tko se u gore navedenom kontekstu očituje o pitanjima kao što su okolnosti osmanskog osvajanja, legitimitet ili odbacivanje osmanske vlasti od strane većinski kršćanskog stanovništva,integracijski uspjeh Carstva ili njegova ostavština, kreće se po znanstveno i politički osjetljivom terenu. Ipak ni politika ni znanost ne smiju uzmicati od takvih pitanja.

Osmansko carstvo postalo je političkim resursom. Lokalni političari na Balkanu su to zdušno prihvatili, kako bi povećali svoj politički prostor nasuprot Briselu te si osigurali čvrstu podršku Ankare kako bi opskrbili svoju klijentelu. Izjave turskih zvaničnika kako bi države kao što su Albanija i Kosovo trebale promijeniti udžbenike povijesti međutim nailaze na otpor tamošnjeg civilnog društva. Na Balkanu se često bolje sjećaju realnosti kasnog Osmanskog carstva te njegove ostavštine. Postalo je europolitičko pitanje o tome naširoko diskutirati.

Autor: Oliver Jens Schmitt www.nzz.ch

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba