Fatih je poznat kao jedan od najkonzervativnijih istambulskih okruga. Prošle sedmice neki su prolaznici primijetili poruku zakačenu na vratima stana: "Oprez! Unutra ima cijanida. Pozovite policiju. Ne ulazite." Ko god je napisao poruku očigledno je želio zaštititi susjede od otrovne supstance. Kad je policija stigla, otkrili su četiri tijela - dva muškarca, dvije žene, svi u dobi između 48 i 60 godina. Pokojnici su bili članovi iste porodice, Yetiskin, koja je decenijama boravila u tom susjedstvu. Braća i sestre su, prema izjavama prijatelja, bili nezaposleni i živjeli u krajnjoj bijedi - plata jedne od sestara, nastavnice muzičkog, služila je da se otplate dugovi vjernovnicima. U nemogućnosti da pronađu poslove kojima bi zaradili dovoljno da izmire rastuće porodične dugove, suočavali su se i sa depresijom te anksioznošću.

"Bili su to divni ljudi. Učinili su to što su učinili zbog siromaštva", izjavio je lokalni trgovac koji je porodicu dugo poznavao. Tek što je prošlo nekoliko sati otkako su tijela odvezena u mrtvačnicu, elektrodistribucija je obustavila isporuku električne energije u stanu zbog duga nastalog usljed računa koji mjesecima nisu bili plaćani.

Kolektivno samoubistvo porodice otvorilo je žestoke rasprave diljem Turske, i kao što biva sa gotovo svime, odmah je ispolitizirano i postalo predmetom teorija zavjere. Cijena električne energije u Turskoj ove je godine podizana deset puta sa ukupnim porastom od 57 posto, i to dok stopa nezaposlenosti mladih iznosi 27 posto. Uprkos tome, provladini zagovornici u medijima i na društvenim mrežama odbacivali su sve sugestije o povezanosti slučaja sa siromaštvom i nezaposlenošću, optužujući liberale i demokrate za manipuliranje javnim mnijenjem i narušavanje turske reputacije u svijetu. Kolumnista u dnevnom listu "Sabah" iznio je navode o postojanju zlonamjerne kampanje opozicionih stranaka i turskog BBC-a da povežu samoubistva sa ekonomskim stanjem u državi.

Potpredsjednik Turske Fuat Oktay izjavio je sljedeće: "Govorilo se da je do toga [samoubistva, prim. prev.] došlo zbog gladi - to nije istina. Ne raspolažemo nikakvim informacijama koje bi govorile u prilog tome da je do tih smrti došlo zbog siromaštva." U međuvremenu, provladine islamističke novine "Yeni Akit" tvrdile su da je Richard Dawkins zapravo bio razlogom što je porodica odlučila okončati živote. Primjerak "Zablude o Bogu" [knjiga čiji je Dawkins autor, prim. prev.] pronađen je na polici u stanu. "Ateistička knjiga navela je četiri osobe na samoubistvo!", pisalo je u naslovu.

Sljedećeg dana u Antaliji je čitava porodica pronađena mrtva od, kako se odmah posumnjalo, predoziranja otrovnom supstancom. Preminula djeca starosti devet i pet godina pronađena su u dnevnoj sobi kako se još uvijek drže za ruke. Otac je bio nezaposlen tokom dužeg vremenskog perioda i ostavio je poruku u kojoj je detaljno opisao teškoće sa kojima su se suočavali. Tog puta u provladinim medijima niko nije okrivio knjige koje je porodica čitala. Umjesto toga, predloženo je da se uvede zabrana prodaje cijanida barem u trajanju od nekoliko mjeseci.

Od 2012. godine došlo je do drastičnog porasta broja samoubistava u Turskoj, državi u kojoj se samoubistvo načelno smatra "grijehom". Tokom 2018. godine, prema službenoj statistici, 3161 osoba oduzela si je život. Prosjek samoubistava je trenutno osam osoba dnevno, uz desetine pokušaja. Tokom ovog mjeseca je Amir Hattab, sirijski izbjeglica koji je uspio pobjeći od rata i ratnog razaranja sa svojih troje djece, skinuo teški poklopac šahta u jednoj od pokrajnjih istambulskih ulica i skočio u kanalizaciju, usljed čega je umro. Njegovo samoubistvo zabilježeno je i na snimkama sa obližnjih sigurnosnih kamera.

Samoubistvo je uvijek iznimno teško i osjetljivo pitanje, i nikada nismo u mogućnosti steći cjelovito saznanje o razlozima zbog kojih si je neka osoba oduzela život. Ali u državi u kojoj ne postoji sloboda govora i ne postoji mogućnost smislene, temeljite rasprave o bilo čemu, reagiranja na ove slučajeve su bila u najmanju ruku degutantna. Nakon prvobitnog šoka zbog tragedije, ono što bi uslijedilo svodilo se na izuzetno osuđujući i ispolitizirani diskurs kojim su žrtve optuživane, izvrgavane ruglu, te im je tako još jednom presuđeno. Bez imalo empatije ili konteksta, samoubistvo se tretiralo kao čin pobune protiv boga, i čin otpora vlastima te važećem poretku.

Oni koji su pisali kritičke osvrte o socioekonomskim faktorima kao stvarnoj pozadini dramatičnog porasta broja samoubistava u Turskoj odmah su proglašavani "izdajnicima" koji djeluju u skladu sa "tajnom agendom". Još i sada se sugerira da bi Turska trebala donijeti kaznene zakone spram akademika i ekonomista koji daju negativne prognoze o budućnosti turske privrede.

Dva novinara Bloomberga nedavno su bili sudski procesuirani, pri čemu su optuženi za širenje "lažnih informacija" i pokušaj da svojim člancima sabotiraju finansijski sistem. Još 36 osoba je završilo na sudu zbog postavljanja šala o padu turske lire na socijalnim mrežama. U jednoj od svojih pjesama Bertold Brecht je pisao: "Kakva su ovo vremena/Kad je gotovo zločin zboriti o drveću/Jer čineći to zanijemimo o tolikim užasima."

Mnoge turske žrtve samoubistva sahranjene su na tzv. "groblju nepoželjnih" [groblje na kojem se sahranjuju samoubice, preminuli od AIDS-a, alkoholizma, opojnih droga, članovi LGBTQI zajednice, pa i brojne izbjeglice koje su se utopile pokušavajući preći na tlo Evrope, prim. prev. ] u Kyliosu, na rubnom području Istanbula, mjestu o kojem sam pisala u svom romanu "10 minuta, 38 sekundi u ovom Čudnom Svijetu". Mnogi grobovi nemaju nadgrobnih spomenika, samo brojeve. Porodica Yetiskin trebala je biti sahranjena na tom groblju. Njihovi prijatelji nisu imali zakonsko pravo da im omoguće dostojan pokop, a rođaci su oklijevali. Nakon intenzivnog medijskog izvještavanja, rođaci su dali saglasnost prijateljima preminulih, i četiri brata i sestre ipak neće biti pokopani anonimno na "groblju nepoželjnih". Imat će spomenik.

Kada razmišljamo o recesiji, nezaposlenosti i siromaštvu prevashodno razmišljamo o brojkama. Ali svaka brojka predstavlja stvarnu ljudsku priču. Vremena finansijske krize i političke nestabilnosti proizvela su razoran učinak, ne samo na način na koji ljudi vide sadašnjost, nego i na nadu za boljom budućnošću. Ipak, postoji još nešto važno, a o čemu se rijetko govori: gubitak dostojanstva. Kad god i gdje god demokratija doživi raspad, a ljudska prava, sloboda govora, različitosti i pluralizam se pogaze, osjećaj sopstvene vrijednosti biva oduzet od ljudi. Ali šta se dešava sa tkivom društva kada i ljudsko dostojanstvo bude uništeno nakon što je već uništena i demokratija?

Autorica: Elif Šafak, The Guardian

Prijevod: Prometej.ba/L.G.