Postsovjetski krajolik je već izbrazdan s nekoliko nepriznatih kvazi-državica koje su izniknule iz ruševina separatističkih ratova koje je potaknula politika Kremlja. Službenoj Moskvi odgovaraju ovi tzv. „zamrznuti konflikti“, jer oni Rusiji garantiraju nastavak regionalnog utjecaja, i mogu spriječiti ili omesti zemlje iz nekadašnje sovjetske sfere utjecaja u postupcima tipa pristupa EU ili NATO-u. (Aspiranti u navedene saveze su automatski diskvalificirani ukoliko imaju neriješenih teritorijalnih sporova).


A sada se čini i kako bi Ukrajina mogla trajno ući u ovo oslabljeno stanje paralize dirigirane iz Kremlja. Koje su zemlje već u takvom stanju i kakvo je stanje u njima? Bacimo pogled na nekoliko od strane Moskve proizvedenih „europskih buradi baruta“.


Abhazija i Južna Osetija (Gruzija)

Centralna vlada u Tbilisiju vodila je brutalnu ali zaboravljenu kampanju u 90-ima kako bi podčinila separatističke etničke grupe koje žive u Abhaziji i Južnoj Osetiji. Nakon obustave oružanog sukoba, sukobi su bili godinama generalno „zamrznuti“. Službena je Moskva, u međuvremenu, stanovnicima Abhazije i Južne Osetije izdala ruske putovnice.


Smatra se kako je unilateralno proglašenje nezavisnosti Kosova od Srbije u siječnju 2008. u velikoj mjeri utjecalo na agresivniju rusku vanjsku politiku. Tenzije između vlade u Tbilisiju, Kremlja i dvaju spornih teritorija nastavile su eskalirati. Tog ljeta, gruzijske snage su po naredbama predsjednika Mikheila Saakashvilija napali Južnu Osetiju koristeći ono što se naširoko kvalificira kao „disproporcionalna sila“. Rusija je intervenirala, pozivajući se na pravo zaštite građana koji imaju ruske putovnice. Gruzija je brzo poražena, a Rusija je odmah poslije toga priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije.


Abhazija je na obali Crnog mora, i često ju nazivaju „draguljem sovjetske rivijere“. Ta kvazi-država je nekoć bila masovno odredište za ljetovanje sovjetskih činovnika, i zadnjih je godina dobila pristojan iznos sredstava iz Rusije kako bi zadržala svoj status meke sovjetskog turizma. Rusi koji kreću na odmore i dalje posjećuju njihove plaže svakog ljeta.


Ali veći dio vijesti u od Gruzije odbjeglim republikama i nije tako sunčan. Predratna populacija Abhazije (535.000) se do danas prepolovila. A Južna Osetija, koja nema ni sličnu reputaciju kao prethodna meka sovjetskog turizma, je kudikamo gora „kvazi-država“.


Web-stranica Abhazije opisuje nam tek tri diplomatske misije prema vani: u Moskvu, u prijestolnicu Venezuele Caracas, i u Južnu Osetiju.


Rusija u zadnje vrijeme učvršćuje svoju kontrolu i nad Južnom Osetijom i nad Abhazijom, što izaziva vidljiv strah kod nekih Abhazijanaca i južnih Osetijanaca kojima je obećana određena autonomija. Stručnjaci su sugerirali kako bi gruzijska vlada sa svoje strane mogla razmisliti da iskoristi nastalo nezadovoljstvo s ruskom politikom i ponovno proširi utjecaj na ljude koji žive u ovim kvazi-državama.


Kremlje u zadnje vrijeme pokušava zadobiti nešto više utjecaja i u samoj Gruziji, vjerojatno zahvaljujući nedavnom gruzijskom potpisu sporazuma o pridruženju s EU. Trenutno je vlada u Tbilisiju u velikoj krizi zbog razlika u mišljenju oko zemljinog puta u euroatlantske integracije, i neslaganja između državnih dužnosnika u suparničkim prozapadnim i proruskim taborima.


Nagorno Karabakh (Azerbajdžan)

Godine 1988. rat za secesiju vođen između armenske etničke većine u Nagorno Karabakhu i republike Azerbajdžana kulminirao je s 30.000 žrtava. Primirje je proglašeno 1994, a Azerbajdžan je prisiljen prihvatiti gubitak od 14% svog teritorija.


Članak iz „Economista“ u rujnu tvrdi kako je sporadično nasilje u kvazi-državi danas najgore otkako je prije 20 godina proglašeno primirje. Najmanje 13 ljudi je ubijeno samo u kolovozu. Stručnjaci upozoravaju da ovdje postoji opasnost od „slučajnog povratka ratu“. Rusija, u ovom slučaju, navodno opskrbljuje obje strane oružjem i novcem. A zadnje godine je Putin održao govor, prisežući da Rusija neće napustiti ovu regiju, nego će čak i pokušati učvrstiti svoju prisutnost.


Nagorno Karabakh je dom navodno najvećeg grada duhova u svijetu – strašna odlika koja govori o broju iznutra razmještenih osoba što je posljedica „zamrznutih sukoba“. Godine 1993, oko 100.000 stanovnika grada Agdama je izbjeglo iz svojih domova i nikad se nije vratilo.


Perspektive Nagorno Karabakha svakako se čine blijedima, ali neki južnokavkaski stručnjaci tvrde kako je kriza u Ukrajini međunarodnim posrednicima omogućila povoljan trenutak da ponovno procijene promjenjivu prirode krize u ovoj kvazi-državi.


Transnistria


Transdnistrija (Moldavija)

Teritorij Transdnistrije se odvojio od Moldavije tijekom rata 1990–1992. Ruske trupe su se borile na strani separatista, ali Rusija nikad nije priznala samoproglašenu kvazi-državu. Ovih su dana zapadni novinari posjetili Transdnistriju i svi su podnijeli identična izvješća o „sovjetskoj vremenskoj kapsuli“ ili o „zemlji zamrznutoj u vremenu“. Ono što je, međutim, značajno, je to da Transdnistrija još i ima ponešto industrije, i njena ekonomija i ne stoji toliko loše u usporedbi s moldavskom. Tu se proizvode lanena platna za izvoz u EU, a tu se nalazi i jedan od najmodernijih nogometnih stadiona u Europi, na kojem je domaći tim FK Sherriff. Još čudnije, nedavni tajno snimljeni telefonski razgovor između transdnistrijskog ministra unutarnjih poslova i jednog ukrajinskog dužnosnika baca sjenu na iskrenost odanosti separatističke sovjetske enklave u odnosu prema Moskvi.


No „zamrznuti sukobi“, takvi kakvi jesu, obilježeni kroničnom nestabilnošću, ponavljanjem epizoda sporadičnog nasilja, i kalkuliranim unutardržavnim humanim preseljavanjem zaradi isključive dobiti kremaljskih milijardera, ne moraju se nastaviti umnožavati kao gljive poslije kiše duž ruske 20.241 km duge granice. Nadamo se kako će, onako kako se netko pametan mogao dosjetiti osmisliti zastrašivanje nuklearnim naoružanjem i atomsku bombu, netko drugi biti kadar smisliti model kojim bi se obuzdala transdnistrifikacija.


Autor Lily Lynch balkanist.net

S engleskog preveo Marijan Oršolić

Prometej.ba