Autorica: Lani Seelinger

„Služio sam engleskog kralja“, Bohumil Hrabal (Češka, 1983)

Češki smisao za humor je čuven u književnosti po svojoj veselosti, ali i sarkazmu i crnilu – a s Hrabalom, dobijate oboje. Njegov roman „Služio sam engleskog kralja“ priča nam priču o neprimjetnom čovjeku, konobaru, koji napredujući kroz svoju karijeru vodi čitatelja kroz češku povijest 20. stoljeća. Hrabal isprepliće humor, gorčinu te oštroumna zapažanja i o ljudima i o svojoj zemlji u ovom češkom klasiku.

„Majstor i Margarita“, Mikhail Bulgakov (Rusija, 1967)

Za vrijeme komunizma, kroz književnost se izlijevala kritika represivnih režima. Na vrhu liste primjera je Bulgakovljev klasik, roman s religioznom tematikom koji se pobunio protiv programiranog ateizma Sovjeta. U jednoj od scena romana Sotona dolazi u Moskvu sa skupinom sljedbenika, uključujući i posebno zabavnu crnu mačku koja govori, kako bi izazivao nevolje. U drugoj sceni, Poncije Pilat razmišlja o svojoj nevoljkosti da pošalje Isusa u smrt.

„Piramida“, Ismail Kadare (Albanija, 1995)

Veliki pisci ne govore samo za sebe, nego i za svoje narode. Kadare je upravo takav lik za Albance, za koje igra istu ulogu koju je Vaclav Havel odigrao za Čehe: disident, koji piše i zalaže se za slobodu. „Piramida“, napisana 1995, disidentska je priča u retrospektivi. Priča koristi gradnju velikih piramida u drevnom Egiptu kao metaforu represivne prirode komunističkog režima.

„18% sivo“, Zachary Karabashliev (Bugarska, 2008)

„18% sivo“, roman koji je osvojio nagradu za najbolji bugarski roman godine 2008, na prvi se pogled čini potpuno nepovezan s istočnom Europom. To je priča o američkom snu – o čovjeku koji, nakon što mu žena iznenada nestane, putuje iz Mexika u New York s misijom da ponovno vrati svoj život na tračnice. Međutim, kroz cijeli su roman prisutni flešbekovi sjećanja iz Bugarske u doba komunizma.

„Nebeska harmonija“, Péter Esterházy (Mađarska, 2000)

Još jedna priča koja kombinira povijest zemlje i obitelji, „Nebeska harmonija“ predstavlja kroniku autorove nekada plemićke obitelji najprije kroz habsburško razdoblje kada su živjeli imućno, a onda i u doba nakon što su komunisti preuzeli vlast i kada je njegova obitelj sve izgubila. Doduše, kronika budi jedan više magični osjećaj, jer likovi koji se spominju u djelu su ujedno i jedan čovjek i više njih, slično kao što se i sama država sastoji od njenih različitih iteracija.

„Dobar život negdje drugdje“, Vladimir Lorchenkov (Moldavija, 2014)

Centralna ideja ovog komičnog romana je da svi Moldavci žele napustiti život koji imaju radi boljega života – kao radnici u Italiji. Humor je, doduše, tipičan za ovu regiju po svom mračnom i sarkastičnom tonu. Lorchenkov, iako Moldavac, odrastao je u različitim zemljama nekadašnjem istočnog bloka i piše na ruskom jeziku; i tako njegovo pisanje obuhvaća više od samo moldavskog iskustva.

„Dom danji dom noćni“, Olga Tokarczuk (Poljska, 2003)

Čudesno, ali osoba rođena u Šleskoj u ranom 20. stoljeću mogla je živjeti tamo cijeli svoj život a ipak živjeti u čak četiri različite zemlje. Roman Tokarczukove vrti se oko života u malom šleskom gradu, Nowoj Rudi, koji je zbog promjena granica bio dio Poljske, Njemačke, i nekadašnje Čehoslovačke. Ipak, povijest nije samo povijest – upleteni s njom su i životi ljudi koji su ju proživjeli.

„Mačja kuga“, Maja Novak (Slovenija, 2009)

Slovenija, mala planinska zemlja ukliještena između Hrvatske, Italije, i Austrije, nastanila se u nekoj vrsti graničnog prostora između južne i srednje Europe, tako da je „Mačja kuga“ posebno prikladna da predstavi ovaj položaj Slovenije. Niti potpuno magična, niti potpuno stvarna, ova priča priča o odrastanju djevojke koja se bori da pronađe sreću čak i kada počinje prepoznavati i boriti se s okrutnom hladnoćom svijeta odraslih.

„Na Drini ćuprija“, Ivo Andrić, (BiH, 1945)

Ne samo da je sam ovaj roman jezgrovit i sumoran sažetak bh. povijesti, a autor sam potječe iz BiH, nego je i priča fascinantna zbog različitosti koju predstavlja. Tenzije su često podgrijavane ispod površine, no balkanski poluotok je uvijek bio dom mnogim narodima različitih vjera i etničkih pripadnosti, koji su unatoč svemu živjeli zajedno. „Na Drini ćuprija“, dio korpusa djela zbog kojega je Andrić 1961. osvojio Nobelovu nagradu, provest će vas kroz stoljeća te povijesti.

„Poker u Vilniusu“, Ričardas Gavelis (Litva, 1989)

Čovjek se vraća u Vilnius nakon vremena provedenog u radnom logoru, no grad koji zatječe ima vrlo blijed dodir s realnošću. Likovi vode svoje različite bitke, i čak i grad može govoriti u svoje ime. Gavelisov opis litvanske prijestolnice je još jedan prigovor protiv sovjetske represije tijekom komunističkog perioda, opis u kojem apsurdnost portretiranih života služi reflektiranju apsurdnosti režima.

„Godina žabe“, Martin Šimečka (Slovačka, 1992)

U komunističkoj Čehoslovačkoj, djeca roditelja koji su se našli na crnoj listi plaćala su za zločine svojih roditelja bez da su sami počinili ikakav zločin. Ovaj roman priča uglavnom autobiografsku priču čovjeka kojemu nije dozvoljeno upisati studij, pa umjesto toga on radi niz manje plaćenih poslova i pokušava ostvariti svoje strasti upravo pred kraj režima koji ograničava njegov život.

„Legenda o Kalesh Anđi“, Stale Popov (Makedonija, 1958)

Makedonija, danas slavenska zemlja, nekoć je, poput većine prostora Balkana, bila pod vlašću Osmanlija. U ovom romanu Popov, najpopularniji makedonski pisac, priča priču koja potječe iz 1565, kada je skupina seljaka ustala protiv osmanskih okupatora. Iako je okruženje romana povijesno, tema borbe za pravdu i slobodu je i dan danas aktualna.

„Terenska istraživanja ukrajinskog seksa“, Oksana Zabuzhko (Ukrajina, 1996)

Vjerojatno najznačajnija ukrajinska knjiga napisana od stjecanja nezavisnosti, autobiografski roman koji nam priča priču o ženi koja, zajedno sa svojom ženom, iznenada stječe slobodu i bori se s tranzicijom. Iznoseći na otvoreno prethodne tabu-teme, Zabuzhko je pišući ovaj roman svojoj zemlji zaista učinila veliku uslugu.

„Domine boje mesa“, Zigmunds Skujins (Latvija, 1999)

Latvijci nisu jedinstveni među stanovnicima srednje i istočne Europe u svojoj sklonosti da preispituju svoj nacionalni identitet, no, kao što je slučaj sa svakom drugom zemljom, pitanje latvijskog identiteta nije lako za odgovoriti. Ovaj zaigrani i za razmišljanje provokantni roman hrva se s tom temom, posjećujući okruženje bogate obitelji baltičkh Nijemaca iz 18. stoljeća i tada seleći u Latviju 20. stoljeća koju je sam autor iskusio.

„Naš čovjek u Iraku“, Robert Perišić (Hrvatska, 2008)

Unatoč naslovu koji odaje drugačiji dojam, ambijent ovog romana je Zagreb 2003, gdje novinar završi u neobičnoj situaciji nakon što svojoj rođakinji sredi posao pisanja o američkom ratu u Iraku. Novinar najprije mora pisati za svoju rođakinju dok izvješća postaju sve čudnija, a tada i zataškavati nestanak samoga sebe. Domišljat i bez pardona, ovo je antiratni roman u tradiciji „Klaonice 5“ ili „Dobrog vojaka Švejka“ (češki klasik).

„Nostalgija“, Mircea Cartarescu (Rumunjska, 1993)

Čitatelji „Nostalgije“ ne trebaju očekivati kronološku priču koja prati određen set likova, nego umjesto toga pet komada priče koje se povezuju u nadrealnom, snovima bliskom stilu kako bi zajedno promišljali nešto veće. Ovaj je roman još jedan dokaz kako i najdepresivnija mjesta – kao što su, u ovom slučaju, ruševni blokovi stanova u komunističkom Bukureštu – mogu omogućiti prekrasno pisanje. Možda vam se dok čitate sve neće činiti smislenim i povezanim, no na kraju se sve posloži.

S engleskog preveo Marijan Oršolić

Izvor: theculturetrip.com

Dodatak prevoditelja: Ovaj popis preporučenih knjiga je nepotpun iz barem dva razloga. Prvo, dobrih knjiga napisanih u (jugo)istočnoj i srednjoj Europi ima jako mnogo i preporuke ne bi mogle stati ni na 10 puta veći popis od ovoga. Drugo, svaki popis je subjektivan. Zato, čitatelji, preporučite i vi u komentarima još neke knjige iz ovog dijela svijeta i proširite ovaj popis preporuka. Ljeto je dugo, i ne bi bilo loše pročitati štogod s ove liste.