Negdje u noći između subote i nedjelje petog i šestog januara 1952. majka Amosa Oza oduzela si je život u stanu svoje sestre u ulici Ben Yehuda u Tel Avivu, predozirajući se lijekovima koji su joj bili prepisani za liječenje depresije. U novinama se gorljivo raspravljalo o tome da li Izrael treba tražiti i prihvatiti reparacije od strane Njemačke. Pragmatična ljevica je smatrala da bi Njemačka trebala platiti troškove koje je Izrael snosio kako bi primio sve preživjele, dok je desnica izjavila da je nemoralno prodavati oproštaj u zamjenu za ukaljani novac. Par godina kasnije, Oz, tada već petnaestogodišnjak, raskrstivši sa svojim ocem desničarem, sam odlazi živjeti na kibucu.

Ozov memoar, Priča o ljubavi i tami, smatran najprodavanijim književnim djelom u istoriji Izraela, istražuje i traži razlog zbog kojeg se njegova majka ubila, i kakav je to efekat ostavilo na njega, osjećajnog, inteligentnog dječaka koji je odrastao u Jerusalemu tokom posljednjih godina Britanskog Mandata i rata za nezavisnost. Ovo je jedna od najduhovitijih, najtragičnijih i najdirljivijih knjiga koje sam ikad pročitala. Veliki sam poštovalac Oza kao romanopisca, njegovih usputnih, diskretnih portreta intimnosti među parovima, ali ovdje, u ovoj obimnoj knjizi, on otkriva ogroman pripovjedački talenat, kao i za dikensovsko portretiranje likova i stručan spoj istorije i ličnog života.

Od samog početka ste pod ogromnim dojmom porodice. Njegov otac, Ariyeh Klausner, osujećeni akademik u zemlji prepunoj prekvalifikovanog kadra - "neka vrsta kratkovidnog intelektualca bez korjena i sa dvije lijeve ruke". Njegov djed, pristaša Ze'eva Jabotinskog, revizionarskog začetnika savremene desničarske politike u Izraelu: "Bio je nacionalista, patriota, ljubitelj vojske, pobjeda i osvajanja, strastven jastreb nevina srca... Bio je slab na sve grandiozno, moćno i blještavo – vojne uniforme, trube od mesinga, transparente i koplja koja su svjetlucala na suncu, kraljevske palače i grbove. Bio je dijete devetnaestog vijeka, iako je živio dovoljno dugo da vidi tri četvrtine dvadesetog."

Ovdje takođe nailazimo na zajednicu opsjednutu bacilima: "Nikad niko zapravo nije uspio da sopstvenim očima vidi antisemita ili bacila, ali su svi dobro znali da su potonji vrebali sa svake strane, izvan vidnog polja." Grad, Jerusalem, u kojem su ljudi bauljali ulicama: "Ako bismo na tren podigli svoje stopalo neko drugi bi mogao doći i oteti naš mali komad zemlje. S druge strane, kada biste podigli stopalo, nemojte žuriti da ga ponovo spustite... iznova smo padali u šake neprijatelja zbog toga što smo stopala spuštali bez da smo gledali gdje ih spuštamo." Tel Aviv, o kome se govorilo gotovo u tajnosti, "kao da je grad bio neka vrsta tajnog projekta jevrejskog naroda ", more "prepuno preplanulih Jevreja koji znaju plivati... Ko je ikada čuo za Jevreje koji umiju plivati?"

Njegova majka, Fania Mussman, pričala mu je priče nastanjene divovima, vješticama, vilama, priče koje su očito nastale negdje gdje ima šuma. Dugo nakon njene smrti, njezina sestra ispričala je Ozu čitavu priču o njihovom djedu koji je bio i mlinar i komunista, čija je krilatica bila: "Pravda bez samilosti nije pravda, nego klaonica." Evocirala je atmosferu straha sveprisutnu u vremenu u kojem su djevojčice odrastale u Rovnom, gradu koji je prelazio iz ruka u ruke osvajačkih vojski, strah ne od Nijemaca, nego od antisemitskog nacionalizma. "Možda je to malo teško za razumijeti," rekla mu je tetka, "ali u to vrijeme svi Poljaci su bili opijeni poljaštvom, Ukrajinci ukrajinstvom, da ne spominjem Nijemce, Čehe i sve ostale... i nije bilo mjesta za nas na tom karnevalu, nismo pripadali i nismo bili poželjni. Nije ni čudo da smo htjeli biti nacija, poput svih ostalih. Šta nam je drugo preostajalo?"

Protjerana iz Rovna, gdje su poljski univerziteti uveli stroge kvote na broj jevrejskih studenata, Fania je pohađala univerzitet u Pragu sve dok je i odande nije protjerao antisemitizam. Stigla je u Palestinu u zadnji momenat i udala se za Klausnera; osjećajna djevojka maslinaste puti i pjesničke duše, udata za cjepidlaku desničarske provenijencije. Odrastajući, Amos, koji još uvijek nije bio raskrstio s ocem i promijenio prezime, nije htio biti pisac koji bi, kako je sam rekao, "mogao biti usmrćen poput mrava", nego knjiga, jer koliko god pokušavali uništiti knjigu uvijek postoji šansa da će primjerak preživjeti u nekoj zabačenoj biblioteci.

Kako je odrastao, svijet van kvarta niže srednje klase nezbrinutih intelektualaca se otvara i otkriva još jedan sloj stanovništva: srednju klasu jerusalemskih Arapa. Kada su ga odveli na čajanku, koja se održavala u kući poštanskog uposlenika u čast britanskog ministra poštanskog servisa, on odlazi u vrt gdje pokušava impresionirati djevojčicu, okuražen osjećajem odgovornosti kao predstavnik jevrejskog naroda i cionizma. Uzbuđen i već pomalo zaljubljen, kada ga ona izazove da se popne na stablo duda on se u trenu preobražava iz Jabotinskog u Tarzana, iz žgoljavog pohađaoca ješive u mišićavu sliku judaizma, "sjajan primjer hebrejskog mladića na vrhuncu svojih moći... lav među lavovima"; nalazi gvozdenu kuglu i lanac na vrhu drveta, vrti je iznad glave kao laso, gubi kontrolu nad njome, tako da ista pada s velikim treskom pred noge njezinog mlađeg brata koji je jurio za leptirom, "i sve je oko tebe u času utihnulo kao da vas je neko zatvorio unutar ledenog brijega".

Sjeća se potpune tišine u susjedstvu kada su se svi skupili u ponoć kako bi čuli rezultat glasanja u Ujedinjenim Narodima, odluke koja će podijeliti Palestinu kako bi stvorila jevrejsku državu, djeteta koje svojom rukom osjeća suze na očevom licu. [29.11.1947. UN je izglasao rezoluciju o stvaranju dviju država, arapske i jevrejske, na geografskom području koje se zove Palestina. Dvije države bile bi podjednake po veličini, s tim da bi 3/4 jevrejske države činila pustinja, bez većine važnih mjesta, poput Jerusalema, Gornje i Zapadne Galileje. Međutim, arapske države bile su protiv bilo kakvog prijedloga koji uključuje jevrejski entitet i već narednog jutra započele su napade na jevrejska naselja s prijetnjom da „će ih ugušiti u sopstvenoj krvi“, kako se izrazio generalni sekretar Arapske lige Azam Paša, i da će poštedjeti živote samo onih Jevreja koji su tu doselili prije 1917. godine, i to pod uslovom da „žive u skladu sa zakonima i običajima islama“, što je bio stav iračkog premijera Muzahima el Badžadžija. Op. ur. Prometej.ba]

Sjeća se strahote rata 1948., opsade Jerusalema – dječaka pogođenog jordanskim snajperom dok se igrao na ulici. Majčinog pogoršavajućeg duševnog stanja. Šaljivog susreta s Menachemom Beginom. Gubitka nevinosti na kibucu i bolnog susreta, četrdeset godina kasnije, sa ženom koja ga je zavela. Uporne nakane da shvati zašto mu je majka oduzela sebi život.

Čitajući ‘Winesburg, Ohio’ Sherwooda Andersona, Oz je shvatio kako može postati pisac, zapisujući tačno ono što poznaje: "turobno klupko tuge i pretvaranja, čeznje, apsurda, inferiornosti i malograđanske pompe, sentimentalnog obrazovanja i zastarjelih ideala, potisnutih trauma, rezigniranosti i bespomoćnosti. Bespomoćnost domaće opore vrste, u kojoj se lažovčići pretvaraju da su opasni teroristi i hrabri borci za slobodu, gdje su nesretni knjigovesci zvaničnici univerzalnog spasenja."

Nemoguće je postići konsenzus oko istorije ovog sukoba. Ne postoji objektivna istina, koliko god se cionisti i anti-kolonijalisti prepirali. Palestinski pisac Samir el-Youssef je primijetio pojavu novog žanra u palestinskoj književnosti: memoar. Subjektivna istina učesnika čini suštinsku priču ovog dugog rata između Jevreja i Arapa. Generacija koja je izbjegla u Palestinu tokom 1930-ih nisu bili ni jedno ni drugo; preteče ideje evropskog nacionalnog identiteta, nacionalizam i rasizam su ih izgnali iz te iste Evrope, kako bi najzad stigli na poprište projekta getoiziranja jevrejske duše. Sve ono što su donijeli sa sobom, sjećanja na šume i stare gradove, poliglotske duše, uvenulo je na bliskoistočnoj vrućini, kao biljke u vrtu koje su Klausneri pokušavali uzgajati. Proganjani genocidom koji im je oduzeo sopstvene roditelje, braću i sestre, nisu se obazirali na stanovništvo koje je već bilo tamo. Imali su dovoljno stvari s kojima su se borili i bez tog dodatnog tereta.

Njihova su djeca osnovala Shalom Achshav (Mir Sada), organizaciju koja je izrodila nove istoričare, čija je ambicija ispitati svaku cionističku pretpostavku. Ipak, međugeneracijski sukob uvijek na kraju, u srednjoj dobi, posustane pred znatiželjom i saosjećanjem za mrtve. Ozova knjiga je testament jednoj porodici, vremenu i mjestu. I čitavo vrijeme kroz nju odjekuje glas djeteta koje, 50 godina poslije, još uvijek plače za svojom mrtvom majkom.

Autorica: Linda Grant, www.theguardian.com

S engleskog prevela: Lana Vuletić, Prometej.ba