Decembra 1938. godine, Nicholas Winton, 29-godišnji burzovni mešetar iz Londona, htio je otići na skijanje u Švicarsku, kada je primio telefonski poziv od svog prijatelja Martina Blakea koji je tražio od njega da otkaže svoj odmor i odmah dođe u Prag: „Imam vrlo zanimljiv zadatak i trebam tvoju pomoć. Ne zamaraj se noseći svoje skije.“ Kad je Winton stigao, on je pitao za pomoć u logorima, u kojima su tisuće izbjeglica živjele u užasnim uvjetima.

Oktobra 1938. godine, nakon što je potpisan nesretni sporazum u Münchenu između Njemačke i zapadnih europskih sila, nacistima je pripojen velik dio zapadne Čehoslovačke, Sudeti. Münchenska konferencija je održana 29. i 30. septembra 1938., nakon Hitlerovog zahtjeva za aneksiju Sudeta, područja u Čehoslovačkoj naseljenog uglavnom etničkim Nijemcima. Nastala kriza dovela je Britaniju i Francusku, koje su vođene politikom popuštanja, do izvršavanja pritiska na Čehoslovačku da pristane udovoljiti Hitlerovim zahtjevima. Češki se predstavnik nije pojavio na konferenciji, a sporazum je doveo do uništenja češke države. Nakon konferencije, Winston Churchill je upozorio: "Nemojte misliti da je to kraj, ovo je samo početak obračuna." Winton je bio uvjeren da će njemačka okupacija uskoro uslijediti i za ostatak zemlje. Za njega i mnoge druge, izbijanje rata se činilo neizbježnim. Vijest o Kristalnoj noći, krvavi pogrom protiv njemačkih i austrijskih Židova u noći s devetog na deseti novembar 1938, dočekala ga je u Pragu. Winton je odlučio poduzeti korake.


Dužnosnici u uredu su radili vrlo sporo s vizama. Mi smo hitno otišli do njih pitati za dozvole, samo su nam rekli lijeno: 'Čemu žurba? Ništa se neće desiti u Europi.' To je bilo nekoliko mjeseci prije nego što je izbio rat. Tako smo mi krivotvorili dozvole


"Saznao sam da se za djecu izbjeglice i druge skupine ljudi koji su bili neprijatelji Hitlera nije brinulo. Odlučio sam pokušati dobiti vize za Britaniju za njih. Shvatio sam da su uvjeti koji su propisani za dovođenje djece prvenstveno za obitelji koje su bile u mogućnosti da se brinu za djecu, i 50 funti, što je prilično velika svota novca, u one dane, koji je trebao biti pohranjen u kućnom budžetu. Situacija je bila srceparajuća. Mnoge izbjeglica nisu imale novca za jedan obrok. Neke majke su očajnički pokušavale dobiti novac za kupnju hrane, kako za sebe, tako i za svoju djecu. Roditelji su očajnički htjeli barem osigurati svoju djecu, kad već nisu uspjeli dobiti vize za cijelu obitelj. Počeo sam shvaćati kako patnja nastaje kada vojske pođu marširati."

U duhu svoje misije, Winton nije mislio o manjem broju, već o tisućama djece. On je bio spreman za početak masovne evakuacije.

„Svi u pragu su rekli: 'Gledajte, ne postoji organizacija u Pragu koja se bavi djecom izbjeglicama, nitko neće dopustiti da djeca idu na vlastitu odgovornost, ali ako želite da idu, onda će ići.' Mislim da ne postoji ništa što se ne može učiniti, ako je bitno razumno.“

Dana 2. decembra 1938. židovske i kršćanske agencije počele su spašavanje njemačke i austrijske židovske djece (Kindertransport). „Refugee Children's Movement (RCM)“ je skupina pod pokroviteljstvom Središnjeg britanskog fonda za njemačke Židove (CBF), koja je pozvala zainteresirane kršćane i Židove da podrže „Operaciju Kindertransport“. Uložen je veliki napor za prikupljanje novčanih sredstava, na što je britanska javnost velikodušno reagirala, te je skupljeno pola milijuna britanskih funti za šest mjeseci. Veliki dio tog novca je upotrijebljen za brigu djece koja su spašena. Između decembra 1938. i maja 1940, gotovo 10.000 djece je spašeno i određeno im je utočište na farmama, u hostelima, u kampovi i u privatnim kućama u Velikoj Britaniji. Međutim, taj poduhvat nije uključivao djecu iz Čehoslovačke, a to je razlog zašto je rad Nicholasa Wintona toliko bitan. Neovisno o operaciji Kindertransport, Nicholas Winton je pokrenuo vlastitu operaciju spašavanja. Isprva, Wintonov je ured bio stol u blagovaonici u hotelu u Wenceslas Squareu, koji se nalazi u Pragu. Zabrinuti roditelji, koji su polako počeli shvaćati opasnost u kojoj su oni i njihova djeca, došli su Wintonu i položili budućnost svoje djece u njegove ruke. Uskoro, ured je smješten na Vorsilska ulici, pod zaduženjem Trevora Chadwicka. Tisuće roditelja čuli su o ovom jedinstvenom pothvatu i stotine njih postrojilo se ispred novog ureda, izazivajući pozornost Gestapa. Wintonov ured je distribuirao upitnike i registrirao djecu. Winton je imenovao Trevora Chadwicka i Billa Barazettia da nadgledaju dešavanja u Pragu, kada se on vratio u Englesku. Mnogi daljnji zahtjevi za pomoć dolazili su iz Slovačke. Winton je kontaktirao vlade država za koje je mislio da mogu preuzeti djecu. Samo Švedska i njegova vlada su rekle da. Velika Britanija je obećala prihvatiti djecu mlađu od 18 godina dok je on tražio domove i jamce koji mogu dati 50 funti za svako dijete i platiti za njihov povratak kući.

'Nickova djeca' (Izvor fotografije: http://www.menemshafilms.com/)

Želeći spasiti živote, kao i mnogi, što većem broju ugrožene djece, Winton se vratio u London i planirao prijevoz djece u Veliku Britaniju. Danju je radio svoj posao na burzi, a zatim je posvećivao poslijepodneva i večeri napornom spašavanju, često radeći duboko u noć. On je osnovao organizaciju, nazvavši je „Britanski odbor za izbjeglice iz Čehoslovačke, Dječji odjel“. Odbor je činio on, njegova majka, njegove tajnice i nekoliko volontera. Winton je morao naći novčana sredstva koja će koristiti za troškove repatrijacije, te je tražio dom za svako dijete. On je također morao prikupiti novac kako bi platio prijevoz, kada roditelji ne bi sami mogli pokriti troškove. On se oglašavao u britanskim novinama, te u crkvama i sinagogama. On je tiskao grupne dječje fotografije diljem Velike Britanije. Bio je siguran da će dječje fotografije uvjeriti potencijalne sponzore i udomiteljskim obiteljima biti od pomoći. Pronalaženje sponzora je samo jedan od bezbroj problema u dobivanju potrebne dokumentacije od njemačkih i britanskih vlasti.

„Dužnosnici u uredu su radili vrlo sporo s vizama. Mi smo hitno otišli do njih pitati za dozvole, samo su nam rekli lijeno: 'Čemu žurba? Ništa se neće desiti u Europi.' To je bilo nekoliko mjeseci prije nego što je izbio rat. Tako smo mi krivotvorili dozvole.“

14. marta 1939. godine Winton je imao svoj prvi uspjeh: prva djeca su Prag napustila avionom za Veliku Britaniju, a uspio je organizirati još sedam prijevoza iz Praga. Skupine su potom prelazile engleski kanal brodom i konačno završile svoje putovanje u londonskoj željezničkoj stanici. Winton, koji je organizirao njihovo spašavanje, bio je postavljen kao odgovoran za udomljavanje djece u odgovarajuće obitelji.


Niti jedno od 250 djece u vlaku nije ponovno viđeno. Za 250 obitelji, koje su čekale vlak, taj dan u Londonu je bio uzaludan. Da je taj vlak krenuo dan prije, mogao bi doći posredovanjem. Ni za jedno od te djece više nisam nikad čuo


Posljednji prijevoz djece dogodio se 2. augusta 1939, čime je ukupno spašene 669 djece. Nemoguće je zamisliti osjećaje roditelja koji su svoju djecu slali na sigurno, znajući da ne mogu ponovno biti zajedno, a nemoguće je i zamisliti strahove djece napuštajući živote onih koje su poznavali i njihovih voljenih na putu u nepoznato. Dana 1. septembra 1939. se trebao organizirati najveći prijevoz djece, ali na taj dan je Hitler napao Poljsku, a sve granice kontrolirane u Njemačkoj su zatvorene. Ovim je okončano Wintonovo spašavanje. Winton je mnogo puta rekao da ga ta vizija često progoni, a najviše slika stotinu djece dok željno čekaju na željezničkoj stanici u Pragu njihov zadnji prekinut prijevoz.

"Nekoliko sati nakon objave, vlak je nestao. Niti jedno od 250 djece u vlaku nije ponovno viđeno. Za 250 obitelji, koje su čekale vlak, taj dan u Londonu je bio uzaludan. Da je taj vlak krenuo dan prije, mogao bi doći posredovanjem. Ni za jedno od te djece više nisam nikad čuo, što je užasan osjećaj.“

Značaj Wintonove misije verificira sudbinu tog zadnjeg vlaka. Štoviše, većina roditelja, braće i sestara djece, koje je Winton spasio su nestali u holokaustu. Nakon rata, Nicholas Winton nije nikome govorio, čak ni supruzi Greti o svojim ratnim spašavanjima. 1988. godine, pola stoljeća kasnije, Grete je pronašla dnevnik iz 1939. godine na njihovom tavanu, sa svim dječjim fotografijama, potpunim popisom imena, nekoliko pisama od roditelja djece za Wintona i mnoštvo drugih dokumenata. Ona je napokon saznala cijelu priču. Danas se dnevnik i drugi radovi čuvaju u Yad Vashemu, Memorijalnoj ustanovi za žrtve i heroje holokausta, u Izraelu. Grete je podijelila priču s dr. Elisabeth Maxwell, povjesničarkom holokausta i ženom novinarskog magnata Roberta Maxwella. On je objavio u novinama članke o Wintonovim nevjerojatnim djelima. Wintona je izvanredna priča dovela do njegovog pojavljivanja na BBC emisiji Esther Rantzen, „To je život“. U studiju su emocije porasle kada su se pojavila „Wintonova djeca“ predstavljajući se i izražavajući svoju zahvalnost Wintonu što im je spasio život. Budući da je program emitiran na nacionalnoj razini, mnogi od spašene djece također su se pismeno zahvalili. Pisma su došla iz svih krajeva svijeta, a nova lica se i dalje pojavljuju na njegovim vratima, uvodeći sebe među imena u dokumentima iz 1939.

Wintonova djeca (Izvor fotografije: http://wnpr.org/)

Spašena djeca, danas mnogi bake i djedovi, još sebe nazivaju „Wintonovom djecom“. Među spašenima su britanski filmski redatelj Karel Reisz (filmovi: „The French Lieutenant's Woman“, „Isadora“ i „Sweet Dreams“), Joe Schlesinger (kanadski novinar i dopisnik za prekograničnu suradnju, podrijetlom iz Slovačke), Lord Alfred Dubs (bivši ministar u Blairovoj Vladi), Lady Milena Grenfell-Baines (pokroviteljica umjetnosti čiji je otac Rudolf Fleischmann spasio Thomasa Manna od nacista), Dagmar Símová (rođaka bivše američke državne tajnice Madeleine Albright), Tom Schrecker (voditelj Reader's Digesta), Hugo Marom (poznati konzultant zrakoplovstva, i jedan od osnivača izraelskog ratnog zrakoplovstva) i Vera Gissing (autorica knjige „Biseri djetinstva“ i koautorica knjige „Nicholas Winton i spašena generacija“).

Winton je dobio mnoga priznanja za svoja humanitarna prijeratna djela. Primio je pismo zahvale od pokojnog Eserovia Weizmanna, bivšeg predsjednika države Izrael. Proglašen je počasnim građaninom Praga. Godine 1993. kraljica Elizabeta II, Wintona je proglasila istaknutim članom reda Britanskog carstva (Member of the Most Excellent Order of the British Empire), a 28. oktobra 1998. godine, Vaclav Havel, tadašnji predsjednik Češke, dodijelio mu je odličje T.G. Masaryka u Hradcany dvorcu za njegova herojska postignuća. Dana 31. decembra 2002. godine, Wintona je kraljica Elizabeta II zbog njegovih zasluga za čovječanstvo proglasila vitezom. Wintonova priča je i predmet dvaju filmova češkoga redatelja Mateja Mináča: „All My Loved Ones“ i nagrađivanog filma „Nicholas Winton: The Power of Good“.

Nicholas Winton preminuo je 1. jula ove godine u 106. godini života, a u britanskim medijima je nazivan „Britanskim Schindlerom“. Za života je nosio prsten na kojem su upisana i neka imena spašene djece. Tu je upisana i rečenica iz Talmuda, knjige židovskog zakona: „Tko spasi jedan život, spasio je svijet.“

S engleskog preveo Danijel Rajić

Izvor: http://www.powerofgood.net/