Ilustracija: Hélène Baum, New Statesman

Slučajni susreti sa rasistima naveli su me da zaključim da oni nisu otvoreni ni za razum ni za samopoboljšanje. Stoga moram zaključiti da knjigu pod naslovom “Kako se raspravljati sa rasistom” neće ni dotaći oni koji bi mogli imati najviše koristi od nje. To je šteta, jer vojska onih koji su podlegli fenomenu "rasnog realizma” raste. To je rasizam reinterpretiran za novo doba interneta: opojan spoj pogrešnog shvaćanja nauke, odvratnih teorija zavjere i dobre stare predrasude koji su temelj mišljenja (mahom) krajnje desnice i onih koji vjeruju u superiornost bijele rase.

Rasni realizam zagovara lažnu ideju da je nauka otkrila jasne i značajne razlike među rasama, ali da su ovu "istinu" nekako potisnuli preosjetljivi naučnici radi očuvanja političke korektnosti. Te kvaziistine su potom iskrivljene u parodiju rasne sudbine: crnci su rođeni da trče a ne da plivaju; Jevreji su rođeni da budu lihvari; i, naravno, bijelci su rođeni da budu iznad ostalih. Tom logikom, crnci se nalaze nekoliko stepenica niže ispod bijelaca na društvenoj ljestvici ne zbog sistemskog ugnjetavanja i diskriminacije, već zato što su prirodno gluplji.

To je izopačen sistem mišljenja koji nastoji opravdati rasnu nejednakost i shodno tome doprinijeti ideji superiornosti bijelaca. Ova ideologija pluta na površini poplave podataka koje izlijevaju genetičke studije i pogrešan koncept porijekla koji propagira tržište testiranja DNK, koje pritom njeguje fantazije mnogih da su vikinškog porijekla.

Tvrdnja da genetika podržava bilo koji oblik rasizma, ili da podržava ideju da je rasa važan biološki koncept, je zabluda, tvrdi genetičar i pisac Adam Rutherford. “Neuspjeh da odredimo tačan broj rasa ukazuje na besmislenost tih tvrdnji. Nitko se nikada nije složio koliko ima rasa, niti koja su njihova bitna obilježja, osim generalizacija o boji kože, teksturi kose i nekim crtama lica", navodi on. Jasne granice među rasama, za kojima rasisti žude da bi opravdali svoj narativ, naprosto nisu prisutne u našim analizama 20 000 neobičnih gena i njihovih varijanti.

Rutherford, britanski pisac naučnih djela kao što su “Stvaranje” i “Knjiga ljudi”, podijelio je svoju analizu na poglavlja koja se bave temama poput boje kože, čistokrvnosti predaka, umijeća u određenim sportovima i inteligencije. Baš kao što ne možete prepoznati funkciju sobe po boji njenih zidova, tako je boja kože loš pokazatelj bioloških činjenica koji se nalaze ispod nje. "Mišljenje da se boja kože može koristiti kao kategorija za rasno klasificiranje utemeljeno je na pseudonauci i potiče iz perioda uspona evropskih carstava i njihove kolonijalne ekspanzije”, objasnio je. "Ogromni mozaik” pigmentacija koje su pronađene u 54 zemlje Afrike preklapaju se i s Indijancima, australijskim Aboridžinima i nekim Europljanima.

Kad je u pitanju porijeklo, ne postoji čistoća. Ako pratimo lozu porodičnog stabla dovoljno daleko, otkrit ćemo tu konvergenciju. Postoje čvorišta porijekla, iz kojih su se razgranale sve brojne grane koje vidimo danas. Na primjer, svi ljudi danas su potomci globalne populacije koja je živjela prije prije 3.400 godina, čija se krv već tada miješala sa različitim narodima.

Iako su pojedine populacije na neko vrijeme pustile korijenje na određenim geografskim lokacijama, užitak seksa doprinio je tome da su ga naši nestašni preci tražili gdje god su ga mogli dobiti. I tako, objašnjava Rutherford, svaki nacist ima i židovske pretke, a "svaki rasista ima afričke, indijske, kineske, indijanske, aboridžinske pretke... nema čiste krvi, samo mješanci obogaćeni krvlju mase".

Ideja o urođenim predispozicijama za atletiku je komplikovana: istina je da olimpijski sprinteri obično imaju zapadnoafričko porijeklo, čak i ako potječu iz SAD-a, Kanade ili Kariba. Međutim, iz premalo zaključujemo previše, tvrdi Rutherford: svi olimpijci su netipični i statistički predstavljaju isuviše malenu skupinu na osnovu koje bi se mogli izvesti važni zaključci. Ako su geni Zapadne Afrike ključ za dobijanje medalje, zašto sprinteri iz tog područja nisu podjednako uspješni? Iako je jedna verzija gena zvana ACTN3 (koja se ponekad naziva i "gen za brzinu”) često prisutna kod sprintera i ljudi zapadnoafričkog porijekla, taj gen možemo pronaći i kod drugih grupa, i shodno tome sam po sebi ne može objasniti izvanredne performanse. Zašto, pita Rutherford, nema isto toliko crnaca koji su uspješni i u plivanju, gdje bi im njihovi "atletski" geni također trebali dati prednost?

Rutherford, sasvim opravdano, zaključuje da su okruženje, kultura i uzori ono što čini razliku u sportu. Dominacija trkača na duge distance koji dolaze iz Istočne Afrike može se pripisati kulturi trčanja koja je iznikla u Etiopiji i Keniji, domovima zvijezda trčanja i intenzivnih trening kampova za mlade nade.

Naravno, među najeksplozivnijim problemima genetike i rase je pitanje inteligencije. Gotovo je nemoguće prikazati Rutherfordove nijansirane argumente u samo jednom paragrafu, ali pokušat ću: dok je prosječni kvocijent inteligencije stanovništva Velike Britanije 100, metaanalize nam pokazuju da je prosječni kvocijent inteligencije u zemljama Afrike oko 80. Genetski čimbenici se ne mogu u potpunosti izuzeti, kaže Rutherford, međutim ogromna genetska raznolikost u toj ogromnoj regiji sugeriše da razlog te razlike prije leži u izazovima lokalnog okruženja, siromašnijih škola i krhkog sistema zdravstvene zaštite, nego u genima.

U stvari, današnje zemlje subsaharske Afrike su u socioekonomskom smislu uporedive sa evropskim zemljama u prvoj polovici 20. vijeka. Nacionalni kvocijenti inteligencije se većinom postepeno povećavaju, a takozvani Flynnov efekt mogao bi povećati kvocijent inteligencije u tim zemljama. Čak i na državnom nivou, mogao je dodati, siromaštvo i nepovoljan položaj utječu na rezultate u obrazovanju.

Rutherford također dovodi u sumnju tvrdnju da su Jevreji intelektualno nadareni zbog svojih gena, pozivajući na Ockhamova britvu kulture da bi objasnio zašto često osvajaju Nobelove nagrade: „Dokazi o selekciji gena zaslužnih za intelekt Jevreja su slabi. Zar nije naučno prihvatljivije prepoznati da će kultura koja zagovara stipendije vjerovatno imati više akademika?” Međutim, zgražala sam se na njegove digresije o tome da li su naučnici koji su imali rasističke stavove, poput otkrivača DNK Jamesa Watsona, zaslužili da se njihovi naučni radovi diskvalifikuju. Smatram da je sasvim prihvatljivo ispitivati motive naučnika za odabir određene linije ispitivanja.

Teško je ne uporediti Rutherfordov rad sa knjigom “Superior”, izvrsnim djelom Angele Saini o nauci o rasama, koja je objavljena prošle godine. Rutherford se na njeno djelo ne poziva, premda, po potrebi, spominje neka od istih istraživanja.

On je nesumnjivo nadaren za komuniciranje i njegovo djelo je čitljivije i drčnije, međutim, teško je parirati Saini kada je riječ o predstavljanju zloupotrebe nauke za rasističke ciljeve. Ne samo što je Saini hrabro prozvala neke od krivaca, već je i kritiku stavila u detaljan historijski kontekst, objašnjavajući kako se rasa uplela u naučnu kulturu klasifikacije u 18. i 19. vijeku. To je porijeklo eugenike - ideje da se genetika ljudskog roda može poboljšati selektivnim razmnožavanjem. Njegova sjena i danas visi nad nama, zahvaljujući gakanju male skupine naučnika koji nastavljaju hraniti nacionalističke forume selektivnim nizom pogrešno protumačenih podataka iz populacijskih studija (biolozi više ne proučavaju rasu, podsjetimo se, već "populacije", zbog nedostatak jasnih genetskih granica među ljudima).

U skladu s tim, pisci poput Saini i Rutherforda potrebniji su više nego ikad u našem zbunjujućem, polarizovanom vremenu. Charles Murray, desničarski mislilac koji je napisao djelo “Zvono krivulja” koje, između ostalog, ukazuje na razlike u kvocijentu inteligencije bijelaca i crnaca i govori o tome kako to može utjecati na socijalnu politiku, ima novu knjigu koja se poziva na genetiku da ospori „osviješteno“ [1] razmišljanje o spolu, rasi i klasi. Takvi proroci uspijevaju u pop kulturi, jer iskorištavaju neizbježne praznine i nesigurnosti naučnih podataka kako bi rasplamsali podjele, pritom koristeći štit slobode govora da bi odgovorili na optužbe lošeg ili selektivnog učenja.

Ja smatram da oni koji prikriveno ili otvoreno zagovaraju “anti-osviještenu” agendu, zapravo strahuju da će njihov vlastiti status biti ugrožen pozitivnim društvenim promjenama. Društvo postaje igra u kojoj uspon manjina mora značiti pad većine. Taj strah utjelovljen je u fiksaciji o propasti zapadne kulture koja animira neprijateljstvo prema manjinama.

"[Bjelački supremacisti] misle da ovo znači progon njihovog naroda koji će završiti njihovim izumiranjem ili erozijom njihovih prava ukoliko ista prava budu omogućena ljudima različitog naslijeđa", primjećuje Rutherford. "Kada samo znate za privilegiju, jednakost se čini kao ugnjetavanje".

Tako bih se i raspravljala sa rasistom kojeg je uvrijedila savremenost i društveni napredak: pravi problem nije u tome što je moja koža isuviše tamna, već što je tvoja previše tanka.

Autorica: Anjana Ahuja, New Statesman

Prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Anjana Ahuja piše o nauci za Financial Times.

Ovaj članak je prikaz knjige “How To Argue With a Racist: History, Science, Race and Reality”, autora Adama Rutherforda


[1] Eng. woke - osviješten (sleng koji označava nekoga ili nešto što je svjesno i upućeno u razne aspekte i pitanja društva, kulture i politike, posebno u pitanja rasne i socijalne pravde) Izvor: merriam-webster.com/dictionary/woke