Večeras će se odigrati sukob korporativnog bogatstva protiv društvenih fondova u borbi za osvajanje novčane nagrade u vrijednosti od 19 miliona eura. Ili da se izrazimo svakodnevnim rječnikom, RB Leipzig će igrati protiv Paris Saint-Germaina u borbi za mjesto u finalu Lige prvaka. Nećemo pretjerati ukoliko kažemo da ova fudbalska utakmica nije slična ni jednoj drugoj koja se odigrala u historiji ovoga sporta.

PSG je u vlasništvu vladajuće porodice Katara (preko investicionog fonda koji je pod pokroviteljstvom države) i vjerovatno je najbogatija sportska institucija na planeti. Prije tri godine kupili su brazilsku zvijezdu Neymara za 222 miliona eura, naknada koja ne samo da je nadmašila prethodni rekord najskupljeg transfera u historiji već ga je udvostručila. Na raskošne izdatke koje Katar ulaže u PSG se gleda kao na projekat meke sile čiji je krajni cilj uvećati državni ugled i politički utjecaj u zapadnoj Evropi, te poboljšati lošu reputaciju koja je obilježila zemlju usljed kršenja osnovnih ljudskih prava.

Njihov protivnik ovog utorka je također sporedni projekat, iako na drugačiji način. Osnovan 2009. godine, RB Leipzig finansira Red Bull, vodeća kompanija za proizvodnju energetskih pića, čiji se portfelj stalno širi, a danas uključuje dva tima Formule 1, tri fudbalska tima, te ogroman niz događaja iz ekstremnih sportova.

Uspon RB Leipziga od njemačke pete lige do europske elite za manje od deceniju, ima sva obilježja agresivnog korporacijskog poduhvata: prepredene strategije, ogroman rani rast, i brdo novca. Sve je popraćeno bijesnim protestima suparničkih navijača, koji doživljavaju postojanje takvog kluba kao uvredu pojmu fudbalskog kluba kao društvenog dobra. Oni će u utakmici ovog utorka biti odvažni autsajderi, ali kao što je Dolly Parton jednom izjavila: „treba mnogo novca da biste izgledali ovako jeftino.“

Dok 22 igrača budu jurila fudbalsku loptu oko terena, ono čemu ćemo zapravo svjedočiti bit će susret dva veoma moderna modela vlasništva: propagandni projekat nasuprot marketinškog koncepta, država nasuprot tvrtke, Katar nasuprot Red Bulla. Da li je ovo prizor budućnosti fudbala?

Ili bolje rečeno prizor njegove sadašnjosti. Na kraju krajeva, ova dva kluba su samo najupadljiviji primjeri kako sport polako zapada u ruke ekstremno bogatih. Ili da se ovako izrazimo: ukoliko vam smeta korporativni kapitalizam Leipziga, onda bi vam trebao smetati svaki veći klub modernog doba, kojima su cinična komercijalizacija i beskrajni sponzorski ugovori postali norma, i gdje svaki sportski uspjeh sve više nastaje da bi pospješio komercijalni uspjeh, ali ne i suprotno.

Isto tako, ako vam smeta krvavi novac represivnih režima, primijetit ćete kako su imena ovih država (ili njihovih državnih aviokompanija, svejedno) već godinama krasila najpoznatije fudbalske dresove i stadione, i da će se sljedeće Svjetsko prvenstvo održavati u jednom od njih. Uistinu, ta taktika se toliko raširila da je nastao poseban pojam: sportswashing. Osim toga, svaki fan Newcastla koji razmišlja zdravorazumski reći će vam da nije samo problematično moralno ukaljano strano bogatstvo. Mnoštvo je prljavog novca koji dolazi iznutra.

Ali opet, utakmica koja će se odigrati ovoga utorka sa sobom nosi nešto novo. Za početak, Leipzig je uistinu unikatan slučaj. Svi ostali klubovi su možda upravljani korporativnim interesima, ali ovo je prvi klub stvoren isključivo da im služi. Niti jedan drugi klub nije pokazao takav prezir prema dobronamjernim regulacijama kao Leipzig, pri čijem su se stvaranju iskoristile rupe u pravilu „50+1“ njemačkog fudbala, propis koji osigurava da su navijači u većinskom vlasništvu i zadrže pravo glasa, i koji samim svojim postojanjem sprečavaju bogate investitore da se ophode prema klubu kao sopstvenom vlasništvu. Većina klubova imaju na hiljade članova; Leipzig ima samo 17 (od kojih su svi zaposlenici ili suradnici Red Bulla), čime su zadržali pravo da odbiju nove kandidate.

Jedina stvar koja je agresivnija od kršenja pravila je poštivanje istih od do, dok se narušava njihova bit, a Leipzig je pratio isti modus operandi pri davanju imena klubu, koji prema pravilima njemačkog fudbala ne smije nositi ime sponzora. Prefiks RB tehnički označava RasenBallsport, iako svi znamo šta stvarno predstavlja, i sami time se podsmjehuje ideji da fudbal mora bit svetinja nepodložna komercijalizaciji.

Kao takav, Leipzig je sa istim tim podsmijehom dočekan od navijača suparničkih timova: 2016 navijači Dynamo Dresdena iskazali su gađenje bacajući odrubljenu volovsku glavu na teren. Njemački fudbalski magazin 11 Freunde doživljava RB Leipzig na isti način na koji Kina doživljava Tajvan, ili da se bolje izrazimo - uopšte ga ne doživljava. Tako su odlučili da neće ni izvještavati o utakmici koja će se održati ovoga utorka.

PSG nije izazvao toliko protesta, iako neobuzdana radost koja je nastupila nakon njihovih velikih poraza govori o tome šta publika misli o njima. Ako je neizvjestan duel u četvrtfinalu protiv Atalante - borbenog italijanskog kluba sa minimalnim budžetom - doživljen kao borba za dušu fudbala, onda bi se ova utakmica mogla opisati kao njena aukcija.

Ipak, postoje male razlike. Leipzig se takmiči u ligi gdje je jedan te isti tim, Bayern Munchen, osvojio titulu osmi put za redom. Njemački fudbal čezne za takmičenjem. A Leipzig bi možda mogao biti dobar protivnik. Što se tiče sportswashinga, pa dobro, on ide u oba smjera. Uključenost ovih režima u globalne sportove visokoga ranga dovelo je do temeljitije kontrole, zahvaljujući kojoj je se dešavaju određene reforme.

Pitanje radničkih prava u Kataru, je naprimjer, bilo u središtu svjetske pozornosti zbog Svjetskog prvenstva i kada je država 2017. nakon ogromnog pritiska potpisala dogovor sa Međunarodnom organizacijom rada i donijela nekoliko zakona usmjerenih da pomognu radnicima migrantima. (Iako bi bilo pošteno reći da ima još mnogo mjesta za napredak po tom pitanju)

A tu je i manji problem u vezi sa navijačima. Stanovnici Leipziga, koji su decenijama bili lišeni visoko kvalitetnog fudbala, svesrdno su prihvatili klub. Podržavaju klub baš kao što bi svaki drugi navijač podržavao svoj klub, a korporaciju Red Bull vide kao cilj koji opravdava sredstvo, a ne kao subjekt za koji navijaju.

Navijači PSG-a će vam isto tako reći da podržavaju klub koji je postojao mnogo prije nego što je fudbal postao način na koji despoti peru novac. Sjedio sam među ultrasima na Parku Prinčeva, koji je zaudarao mirisom trave i viskija, i mogu reći da je to bilo zaglušujuće, nerazborito iskustvo. Ukoliko tamo budete tražili dokaze da je fudbal ostao bez duše, nećete ih uspjeti pronaći.

S jedne strane, ovim se ublažavaju sebični lopovluci. S druge strane, upravo to je poenta. Upravo navijači - njihove pjesme, zastave, emocionalno ulaganje - doprinose kulturnom kapitalu kojim moćni mešetari upravljaju u salama za sastanke. Nema veze što zadržavamo, mučimo i činimo da zatvorenici nestanu, pogledajte kakvu smo radost donijeli navijačima Manchester Cityja.

Kada bismo na ovo gledali na najvelikodušniji mogući način, navijači bi bili samo kolateralni korisnici šema koje u suštini najmanje imaju veze sa fudbalom. Na ne tako velikodušan način, na navijače možemo gledati kao na istinski eksploatiranu stranu koji svojom zagriženom posvećenošću daje ovim moćnim mešetarima kredibilitet i sve vrijeme plaćaju velike novce za tu privilegiju.

Navijači će se na kraju možda zabaviti, ali ih moćni mešetari neće prevariti pričom da im je stalo do njihovih interesa. Zbog svega toga, čini se prikladnim to što će se večerašnja utakmica odigrati bez prisustva ijednog navijača.

Autor: Alex Hess, magazin Tribune

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba