U jeku sukobu između Armenaca iz Nagorno-Karabaha i Azerbejdžana, koji je već odnio stotine vojnih i civilnih žrtava, 8. oktobra je granatirana katedrala u Shushi. Foto: AP

Redžep Tajip Erdoan trenutno vodi vojne kampanje u istočnoj Siriji, sjevernom Iraku i Libiji, pored sve oštrijih sporova oko morskih i teritorijalnih prava na istočnom Sredozemlju i Kipru. Neko bi pomislio kako turski predsjednik očajnički želi izbjeći daljnja inozemna uplitanja, no, evo ga, upliće se i u tuđi konflikt na Kavkazu: "Došlo je vrijeme da se okonča jermenska okupacija teritorije Azerbejdžana", zaprijetio je.

Tursko regrutiranje sirijskih plaćenika za raspoređivanje na Kavkazu započelo je sedmicama prije početka ovog sukoba, što ukazuje na netačnost tvrdnji Azerbejdžana i Turske da su samo odgovarali na provokacije Jermenije. Nadzirući turski borbeni avioni F-16 napadaju jermenske mete. Čak i bez podrške Turske, Azerbejdžan je iskoristio prihode od nafte za postizanje ogromne vojne prednosti, ulažući ukupno 24 milijarde dolara u periodu između 2009. i 2018. na vojne izdatke, u usporedbi sa sićušnih 4 milijarde koje je uložila Jermenija. Uzimajući u obzir prijetnje Azerbejdžana da bi njihovi raketni sistemi mogli srušiti jermensku nuklearnu elektranu iz sovjetskog perioda, nije ni čudo što su svjetske vođe zabrinute.

Šta je pozadina ovih sukoba na Kavkazu? Nakon Prvog svjetskog rata, nejaki Sovjetski Savez nastojao se dodvoriti Turskoj proglašavanjem planinske regije Nagorno-Karabah (sa jermenskom većinom od 95 posto) dijelom Azerbejdžana. Onda su 1991. godine, kad su Jermenija i Azerbejdžan izašle iz ruševina Sovjetskog Saveza kao nezavisne države, započeli žestoki sukobi za upravljanje ovim područjem. Nakon prekida sukoba 1994. godine, Nagorno-Karabahu dodijeljena je de facto samouprava, sve vrijeme održavajući bliske veze sa Jermenijom. Baku i Ankara već dugo uporno nastoje da zadobiju sporni region.

Mala i napaćena jermenska nacija potomak je stare i karakteristične kršćanske civilizacije. Posljednjih hiljadu godina Jermenija je uživala samo u kratkim periodima nezavisnosti nakon uzastopnih vladavina Perzijskog, Osmanskog i Ruskog carstva. Kao posljedica tiranske strane vlasti, Jermenija ima ogromnu dijasporu razasutu širom svijeta - od kojih su mnogi potrčali da podrže domovinu u ovom kriznom trenutku. Svježa sjećanja na genocid koji se desio u prošlom stoljeću, podstiču stalnu bojazan Jermenije od turskih neprijateljskih namjera.

Dok je Turska skrenula pažnju na svoje učešće žustrom nacionalističkom retorikom, Izrael igra tihu ulogu u naoružavanju Azerbejdžana. U periodu između 2006. i 2019. godine, Izrael je opskrbio Azerbejdžan naoružanjem u vrijednosti oko 825 miliona dolara, istovremeno oviseći o nafti iz Bakua. Iako je ovo prilika za poboljšanje veza sa Turskom, glavni razlog pomoći Izraela je Iran.

Teheran je veoma uznemiren ovim tenzijama, koje već sada potiču nemire među njihovom velikom populacijom Azera (oko 20 posto stanovnika Irana). Azeri obično nazivaju sjeverozapadni dio Irana Južnim Azerbejdžanom, a Perzija ima dugu historiju vladavine turkijskog sjevera. U posljednjih pola milenija njihove glavne političke dinastije - Seldžuci, Safavidi, Afšari i Kadžari - većinski su bili turkijskog porijekla. To je razlog zbog čega Iran, unatoč tomu što su Azeri šiiti, pruža podršku svom savezniku, kršćanskoj Jermeniji.

Uzimajući u obzir velike kontrakcije u turskom BDP-u (koji je pao za 11 posto u periodu između aprila i juna), kako je moguće da Ankara vodi ratove na najmanje četiri fronta? Raspoređivanje jeftinih, raspoloživih sirijskih i libijskih plaćenika, i velikodušni krediti Katara, Erdoanu su ojačali ekspanzionističke neo-osmanlijske nacionalističke osjećaje, bez da se na hiljade njegovih državljana vrati u mrtvačkim vrećama. Ima nepresušne zalihe Sirijaca koji su za 1,500 dolara mjesečno spremni prodati se kao tursko topovsko meso kako bi prehranili svoje porodice. Sirijci su novinarima u Azerbejdžanu rekli kako su bili regrutirani kao "obezbjeđenje", da bi se na kraju našli u smrtnoj opasnosti u tuđoj ratnoj zoni. Najvatreniji sirijski plaćenici često dolaze iz ekstremističkih grupa.

Amerika i Evropa toliko su zauzete svojim problemima da gotovo nisu ni svjesne koliko brzo su se međunarodni zakoni izmijenili u njihovom odsustvu: od Subsaharske Afrike do Centralne Azije, čitav pojas propalih i hronično nejakih država zreo je da bude pod upravom neokolonizatorskih sila i džihadskih skupina. Prema imperijalističkoj logici Erdoana, Hameneija i Putina, ukoliko oni ne iskoriste ove slabosti, neko drugi će to učiniti. To je kao da bacite pravne sisteme nezavisnih nacionalnih država na smetljište historije. Dobrodošli nazad u 18. stoljeće!

Rugao se lonac loncu, a oba su crna: dok je Iran ostale otpadničke države svojim primjerom učio raspoređivanju plaćeničkih paravojnih snaga za sijanje haosa širom regiona, turska upotreba paravojnih postrojbi malo iznad sjevernih granica Irana, mogla bi izazvati etnički konflikt i separatističke tendencije širom Islamske Republike.

Tako su ovi događaji pretvorili duboko uznemirenog Putina u model multilateraliste koji ponizno održava sastanke na Zoom-u sa francuskim predsjednikom Emanuelom Makronom i drugim vođama i objavljuje priopćenja pozivajući na prekid sukoba i poštivanje međunarodnog prava. Kakva suprotnost u odnosu na Putinova prošla nastojanja da proždre teritorije Ukrajine i Gruzije! Putinov instinkt za profitiranje na političkom haosu u Bjelorusiji je isto tako ublažen strahovima da bi se masovni protesti u Minsku mogli vrlo lako prenijeti na Moskvu.

Erdoanove provokacije grubi su šok nastojanjima Rusije da bude vrhovni sudac između Azerbejdžana i Jermenije. Bila bi ironija kada bi cijena moskovskih avantura "šoka i strahopoštovanja" diljem Bliskog Istoka bila ostavljanje stražnjih vrata ruskog Kavkaza otvorenim za iskazivanje turske vojne sile. Ukoliko u ovom nestabilnom regionu opet bukne rat, posljedice za Rusiju mogle bi biti velike.

Okružena neprijateljskim, nasilničkim državama, samo postojanje Jermenije pravo je čudo. U ovoj jednostranoj agresiji, neka međunarodna zajednica makar jednom učini ono što je neophodno kako bi sačuvala opstanak Jermenije.

Arapski filozof i historičar Ibn Haldun teoretizirao je kako su sva carstva podložna predodređenom ciklusu širenja – sazrijevanja – pada. Dok Iran, Turska i Rusija veselo ukidaju modele nacionalnih država i sigurnosti zasnovane na pravima, time, u konačnici, stavljaju vremenski rok na sopstvena nastojanja izgradnje carstava; nakon čijih će imperijalističkih širenja i nestabilnosti koju to donosi, ovi režimi pasti pod sopstvenom težinom. Čim prije, tim bolje.

Autorica: Baria Alamuddin, Arab News

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba