Dok smo izbacivali kugle po kuglačkim trakama i pijuckali točeno pivo iz malene mjesne pivare, činilo se kao da bismo u tom trenutku mogli biti bilo gdje na svijetu. No samo 20 metara od nas u foajeu, Sjevernokorejanci su se skupili oko televizora i gledali obraćanje novog vrhovnog vođe Kim Jong-una masovnoj povorci djece.

Prijenos uživo na kojemu je 20.000 školske djece, kolektivno očarane prisutnošću vrhovnog vođe, nagurano na sportski stadion, bio je nevjerojatan. To je bilo nešto poput manije koju su izazvali Beatlesi, samo u sjevernokorejskom stilu. Tamo gdje smo bili, činilo se savršeno normalnim gledati djecu vojnike kako marširaju po stazama za trčanje. Jedina čudna stvar ovdje bili smo mi stranci, čunjevi u prijestolnici Osamljenog kraljevstva.

Za turiste, Sjeverna je Koreja – iliti Demokratska Narodna Republika Koreja kako ju zovu njeni žitelji – prilično voajeristička destinacija. Posjet zemlji nije zanimljiv samo radi otkrivanja na koji način ova zemlja živi, nego i u prikupljanju dojmova o tome što je istina, a što spin, i uspoređivanju onoga što se izvještava u medijima na Zapadu s onim što se stvarno događa na terenu. Ali ovo nije zemlja u kojoj možete jednostavno odšetati ili zaviriti negdje gdje nije predviđeno. Posjete su moguće samo kao dio organiziranog putovanja, s fiksnim planom puta i lokalnim vodičima koji vas prate gdje god idete van vašeg hotela.

Dok je za većinu pomisao na praznike u DNR Koreji nešto na granici ludila, ova pomisao nudi priliku kakva se pruža jednom u životu, priliku za rijedak uvid u jednu od najizoliranijih, najzagonetnijih i najviše zastrašujućih zemalja svijeta. I premda nema mnogo lijepih vijesti koje dolaze iz ove zemlje, za većinu od nekoliko tisuća posjetitelja koji svake godine dođu u Sjevernu Koreju, to je jedno od najsigurnijih i najzanimljivijih, premda bizarnih, putničkih iskustava.

Pyongyang

Naša grupa od 15 članova putovala je pet dana s KoryoTours-om, dobrostojećom kompanijom koju je pokrenuo britanski filmaš Nick Bronner, autor nekolicine dokumentaraca o DNR Koreji. Stigli smo u stilu sa sjevernokorejskom aviokompanijom, Air Koryo, u sovjetskom avionu (model iz 70-ih godina prošlog stoljeća), s dekoracijama nalik tapiseriji i svirkom domoljubne glazbe u pozadini koja bi trebala popraviti ugođaj. Izbor materijala za čitanje uključio je Pyongyang Times, na čijoj je naslovnici (neiznenađujuće) Kim Jong-un pored članaka nepopustljivih u protuameričkom i protujapanskom stavu; na duplerici šarenog časopisa istaknuta je vojna parada i demonstracija nuklearnih projektila. Nismo ni uzletjeli, a putovanje je već ispunilo moja očekivanja.

Nakon što smo po dolasku predali putovnice i mobitele našim sjevernokorejskim vodičima, bilo je očito kako ovo neće biti običan izlet. Dok nas je autobus vozio do hotela, željno smo promatrali prve prizore iz „zabranjene zemlje“. Pyongyang, prijestolnica DNR Koreje, ima sve klasične simbole radničkog raja. Tu su stršeći propagandni murali socrealističke umjetnosti, svetišta vrhovnih vođa, golemi ratni spomenici u staljinističkom stilu, obilje strogo visoko podignutih zastava komunizma i DNR Koreje. I premda grad i nije baš kandidat da bude nominiran za jednog od najljepših na svijetu, postoje i neki privlačni džepovi grada, posebno uzduž prelijepe rijeke.

Vozeći se pored monotonih redova betonskih zgrada, trebalo nam je neko vrijeme da uočimo odsustvo trgovina ili restorana. Naš vodič nam je objasnio kako su poslovi u Sjevernoj Koreji diskretno označeni, i da plavi simbol iznad vrata označava koji predmeti se u trgovini mogu nabaviti. Naravno, ubrzo sam uočio radnju s malim plavim simbolom cipele na zgradi koja inače nema nikakvog natpisa. Malo dalje, uočio sam ilustraciju plavog pileta i jajeta. Čak i izlog za sjevernokorejske proizvođače automobila, Pyeonghwa Motors, bio je skriven u zgradi sa zatamnjenim staklima. Jedina radnja u koju je našoj grupi bilo dozvoljeno ući, bila je robna kuća u zapadnom stilu puna kineske robe i s vrlo malo kupaca.

Znamenitosti

Razgledavanje u Sjevernoj Koreji istoznačno je s cjelodnevnim posjetima grandioznim spomenicima u sovjetskom stilu i kolosalnim kipovima. Često spektakularna, obrađena se tema ipak nikada ne udaljava od komemoriranja ratnih „pobjeda“, vladajuće Radničke Partije Koreje ili vrhovnih vođa, Kim Il-Sunga i Kim Jong-Ila.

Jednostavno, vrhovni vođe, tri generacije iz iste obitelji, među Sjevernokorejancima uživaju status bogova; posebno to vrijedi za Kim Il-Sunga, oca DNR Koreje, koji i 17 godina nakon smrti i dalje ostaje predsjednik nacije i to će ostati zauvijek. Njihove slike su posvuda: na propagandnim plakatima, zalijepljenima na fasade zgrada, ili na crvenim rever-značkama koje nose svi građani (iako to kao nije obavezno, nismo vidjeli nijednu osobu bez značke). Sva putovanja u Pyongyang uključuju posjetu divovskim 25-metarskim brončanim spomenicima gdje dvojica vođa Kim Il-Sung i Kim Jong-Il stoje jedan do drugoga (Kim Jong-Il-ov spomenik je otkriven u travnju ove godine nakon njegove smrti u prosincu 2011). Protokol diktira da turisti polože cvijeće pred njihove noge i poklone se kipovima, dok jeziva ceremonijalna glazba odzvanja iznad njih.

Još jedan trenutak koji se može proživjeti samo u Sjevernoj Koreji je posjeta Mauzoleju Kim Il-Sunga, gdje se u pravilu odaje počast vođinom balzamiranom tijelu u staklenom sarkofagu, slično balzamiranim tijelima Lenjina u Moskvi i Maoa u Pekingu. Nažalost, cijelo vrijeme tokom naše posjete Mauzolej je bio zatvoren zbog priprema tijela Jong-Ila, koji će također uskoro biti prikazan ovdje.

Naš je obilazak počeo kod Trijumfalnog luka, simbola otpora DNR Koreje, sličnog pariškom Arc de Triomphe-u, samo većeg. Ovaj luk predstavlja veličanstven prizor kad ga se obasja noću, slično kao i Toranj Ideje Juchea, 170 metara visok granitni toranj koji se diže iznad rijeke Taedong River i jedan je od najviših spomenika na svijetu. Toranj je posvećen filozofiji Juchea (koja miksa oslanjanje isključivo na vlastite snage i nacionalizam) i sastoji se od 25.550 granitnih blokova – što predstavlja po jedan blok za svaki dan života Kim Il-Sunga sve do njegovog 70-og rođendana, koji je vođa proslavio na isti dan kad je spomenik otkriven 1982.

U blizini je Spomenik Osnivanja Radničke Partije Koreje, još jedan spomenik svjetskih razmjera, s ogromnim granitnim simbolima Radničke Partije Koreje (čekić predstavlja proletarijat, srp seljake, kist intelektualce).

Muzej Pobjedonosnog Oslobodilačkog Otadžbinskog Rata nudi uvid u zanimljivu interpretaciju Korejskog rata. Da, kao što ime sugerira, Sjeverna Koreja tvrdi da je pobijedila u ovom sukobu. Ogroman podrum je posvećen olupinama američkih aviona uništenih u bitki i drugim zarobljenim oružjima, ponosno izloženima kao pobjedničkim trofejima. Spomenik Pobjedonosnom Oslobodilačkom Otadžbinskom Ratu ovjekovječuje scene Korejskog rata s izvanrednom detaljnošću u nizu dramatičnih divovskih kipova izlivenih u bronci. Još jedan cijenjen trofej je USSPueblo, američki špijunski brod zarobljen u sjevernokorejskim vodama 1968, sada trajno usidren kao simbol nacionalnog ponosa.

Dobrodošla promjena ugođaja nakon zastrašujućih spomenika bila je nestvarna Dječja Palača u Mangyongdae-u. Služeći kao škola za izvannastavne aktivnosti, palača više liči na centar za izvanrednu i genijalnu djecu. Iza svakih vrata krije se različito iznenađenje koje nas je čekalo dok smo posjećivali razrede sastavljene od djece koja su vježbala leteće udarce u taekwondo-u, ili djece koja su sa zanosom svirala harmonike, do djece koja su stvarala nevjerojatno precizna remek-djela tapiserije. No najbolje se čuvalo za kraj, jer je putovanje završilo s izvedbom u koncertnoj dvorani gdje su zborovi iz petnih žila pjevali vojne pjesme, gdje su baletne trupe demonstrirale zadivljujuće akrobatske vještine i gdje su mala djeca demonstrirala gotovo nadljudske čine, poput djevojčice koja se vrtjela uokolo održavajući vazu na glavi. Sve je to izvođeno uz pozadinsko stalno mijenjanje propagandnih slika, uključujući slike vrhovnih vođa (uvijek ispraćene aplauzom) i slike smrknutih marširajućih vojnika. Ako je ovo bila tek dječja izvedba, čovjek može samo zamisliti kako izgledaju fenomenalne Masovne igre, koje se svake godine održavaju na stadionu kapaciteta 150.000 posjetitelja.

Sustav podzemne željeznice u Pyongyangu, najdublji na svijetu, još je jedna fantastična znamenitost. Uranjajući u podzemnu željeznicu u okomitom liftu, bili smo zabezeknuti dekoracijom koja nalikuje onoj u balskim dvoranama, s poliranim mramorom, lusterima nalik onima iz kraljevskih palača, i zidovima ukrašenima s mozaičnim muralima socrealizma. Ta stanica nije bila nalik nijednoj metro-stanici koju sam vidio u životu, i bila je dovoljno nestvarna da pomislim da je riječ o sceni iz nekog filma Stanleya Kubricka koji se upravo snima. Svaka stanica je posvećena različitoj temi, od slave, preko pobjede do oslobođenja. Zanimljivo da su vlakovi koji se ovdje koriste uglavnom iz Istočne Njemačke, datirajući iz kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća.

Izvan Pyongyanga

Osim razgledavanja znamenitosti prijestolnice, većina putovanja u DNR Koreji vode do demilitarizirane zone kod Panmunjoma, gdje demarkacijska linija dijeli Korejski poluotok nadvoje. U fascinantnoj pat-poziciji, obje strane čuvaju svoju stranu granice, negdje udaljenu i tek pokoji metar od druge strane, sve od neriješenog ishoda Korejskog rata 1953. Bilo je zanimljivo slušati verziju onoga što se u tom ratu događalo koju nam je ispričao sjevernokorejski vojnik; jedan vojnik se iskreno ispričavao što nas ne može pustiti da prijeđemo liniju, i rekao nam je da za to trebamo biti zahvalni Južnoj Koreji i SAD-u.

Također je na putu bio i Kaesong, drevna prijestolnica Korya (korejska dinastija koja je vladala 918-1392) smještena 136 kilometara od Pyongyanga. Ovdje smo naučili nešto o bogatom budističkom naslijeđu dinastije, iako su hramovi koje smo posjetili danas više povijesne znamenitosti nego stvarna mjesta vjerskih obreda. Smještaj je bio u hanok-u (tradicionalni korejski smještaj), oko lijepih dvorišta i mirnog potoka, sa soundtrackom isprekidanog cjelodnevnog emitiranja propagande i opcijom naručivanja supe od psa za večeru – iznenađujuće popularnim izborom kod mnogih iz naše grupe.

Komunikacija s mještanima

Nažalost, prigode za razgovor sa stanovnicima Sjeverne Koreje su rijetke. Žitelji Koreje su generalno zaštićeni od komunikacije sa strancima (koji su po defaultu neprijatelji), no zapanjujuće je što sve mogu postići mahanje i osmijeh. Tijekom piknika u brdima izvan Pyongyanga, vidjeli smo veliku grupu veselih izletnika. S nekoliko boca soju-a (korejsko alkoholno piće od riže) i piva ispod pojasa, uživali su pjevajući, plešući i lupajući u glazbene instrumente. Kada su primijetili našu grupu, dozvali su nas i s guštom nam otpjevali pjesmu dobrodošlice. Nakon što smo izgladnjeli od manjka komunikacije s ljudima, to je bio poseban trenutak koji nikakav program nije mogao predvidjeti. Po prvi put smo se osjetili zaista dobrodošlima u DNR Koreji.

Trent Holden, 2012.

lonelyplanet.com

S engleskog preveo: Marijan Oršolić