_______________________

 


Ako su najnovije procjene Pew Research Center-a točne, muslimani su tijekom zadnjeg desetljeća jasno brojčano nadmašili katolike i približili se ukupnom broju – nominalnih – kršćana. Prema tim podacima na svijetu ima 1,6 milijardi muslimana i 2,2 milijarde kršćana od kojih je otprilike 1,3 milijarde pripadnika Katoličke crkve. „Religiozne“ teme svjetskog tiska – osim izbora pape i priča o seksualnom zlostavljanju u crkvi – svakako su manje određene teološkim ili duhovnim pitanjima nastalima iz duha kršćanstva, nego su prvenstveno određene političko-ideološkim i kulturno-društvenim razvojima u kontekstu islama.


Nameće se dojam da je Samuel Huntington možda bio u pravu sa svojim proročanstvom sukoba civilizacija, barem što se tiče one religije knjige koja s Kuranom i Muhamedom kao „proročkim“ temeljem teži k vlastitom društvenom uređenju na temelju obvezujuće božanske objave. Iako se stalno govori da većina muslimana želi miroljubiv život s pripadnicima drugih religija i da su se mnoge islamske vladajuće klike sasvim sekularizirano prilagodile zapadnim silama, utoliko što uživaju liberalni materijalizam i libertinistički konzumizam te svoj režim osiguravaju europskim naoružanjem i američkim savezništvom, ipak se ne može previdjeti ovu činjenicu: islamski svijet je zahvatio veliki nemir i gibanje i prožet je ekstremističkim težnjama. Istovremeno je osjetno porasla diskriminacija, štoviše progon kršćana u dominantno islamskim zemljama i društvima Bliskog i Srednjeg Istoka kao i Afrike. Kairski učiteljski autoritet sveučilišta Al-Azhar je čak prekinuo kontakt s Vatikanom i papom, jer je papa molio da se u metežu arapskih protesta i pobune zaštite koptski kršćani. To je protumačeno kao neprijateljsko miješanje u unutarnje prilike.


 

Ujedinjeni u „svetom ratu“


Duhovno-povijesni i svjetsko-politički rez označava 11. rujna 2001. s atentatom na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, kojim je upravljao Osama bin Laden. Otada se upadljivo ideološki, vojno i realno-politički širi islam koji poziva na „sveti rat“ protiv „nevjernika“. Takozvani džihadizam, pod čijim se „krovom“ okupljaju i umrežuju borci Al-Qaide, selafije ili – kako se u Saudijskoj Arabiji zovu – vehabije, muslimanska braća kao i različiti regionalni pobunjenici za neovisnost, razvio je dinamiku koja tu struju čini najmoćnijom i najutjecajnijom u mnogim svjetskim područjima. Gotovo svi globalno najoštriji sukobi današnjice proizlaze iz nasilnog islama. Oprezni najviši učenjaci različitih islamskih škola očito se tome mogu ili žele malo suprotstaviti – možda i zbog toga što oni njeguju poneku sasvim potajnu simpatiju prema određenim shvaćanjima ekstremista o dominaciji.


Koptski biskup Anba Damian izjavio je na zasjedanju bečke fondacije za istočne crkve „Pro Oriente“ da sveučilište Al-Azhar kao najstarija, najveća i najznačajnija sunitska doktrinarna instanca na svijetu snosi zapravo veliku odgovornost za razvoj islama u cijelosti: „Što se tamo propovijeda, utječe na svagdašnjicu“. Upravo je za nepismeno stanovništvo važno ono što se petkom propovijeda u džamijama i što se širi putem televizije. A u fetvama, islamskim pravnim stručnim mišljenjima, čak i učenjaci s Al-Azhara „neprestance instrumentaliziraju religiju - kao ovlasti predsjednika - u političke ciljeve.“


A koje to duhovne veličine preko nacionalnih granica određuju smjer i karakter islama? Čini se da su pravi autoritet sasvim drukčije snage, nego što su službeni religiozni tvorci javnog mnijenja i intelektualci u vrhu ume, muslimanske zajednice života i vjere. Kudikamo veće značenje ima pučka interpretacija odozdo, koju šire međunarodni misionarski i huškački propovjednici, ili ono što preko interneta dođe do mladića. Fascinirani i fanatizirani su prije svega oni s kojima se život poigrao i koji od života više ne očekuju mnogo. U seoskim i gradskim kvartovskim džamijama kao i u kuranskim školama stvaraju se u zaštićenim područjima „tajni savezi“ koji imaju zavodničku moć te potpiruju, kanaliziraju i za vlastite svrhe manipuliraju latentnim agresijama socijalno zakinutih. Uslijed globalne migracije takvi aktivisti djeluju uvelike preko granica tradicionalnih islamskih područja.


al-azhar-mosque-and-university-cairo

Univerzitet Al-Azhar u Egiptu


Šerijatski imperijalizam


Časopis „Tagesspiegel“ je prenio vijest da je Savezna služba za zaštitu ustava (Njemačke, nap. pr.) registrirala u Njemačkoj brzi rast broja ekstremističkih pripadnika islama, osobito naglašeno radikalnog selafijskog vjerovanja. Protekle godine zamijećen je porast tog kruga od 700 na 4500 osoba. Samo u pokrajini Nordrhein-Westfalen za tek dvanaest mjeseci broj selafija se udvostručio na 1000. Oni imaju intenzivne međunarodne kontakte. Militantni muslimani iz Njemačke – nerijetko obraćenici – uvježbavaju „sveti rat“ u inozemstvu, između ostalog u Siriji u akcijama protiv nametnutog autokratskog Assadovog režima. Egipat je, kako donosi „Tagesspiegel“, za njemačke džihadiste postao tranzicijska zemlja, osobito prema Libiji, Maliju, Somaliji i Siriji. Očite su veze sa smišljeno decentraliziranom internacionalnom terorističkom mrežom Al-Qaide.


Njemačko-izraelski pisac Chaim Noll odavno uviđa nastanak islamističkog imperijalizma, koji se na Zapadu potpuno podcjenjuje. Tom pokretu Noll pribraja također egipatsku muslimansku braću koji su zajedno sa selafijama preuzeli vlast u dolini Nila, čak i ako imaju različite pozicije te se djelomice neprijateljski odnose jedni prema drugima. U časopisu „Merkur“ (siječanj 2013) ovaj pisac objašnjava: „Muslimanska su braća postala prototipom novog islamskog pokreta, koji od samog početka otvoreno priznaju svoj imperijalistički zahtjev za muslimanskim osvajanjem vlasti diljem svijeta.“ Postoji doduše, osobito u vehabijskoj (selafijskoj) Saudijskoj Arabiji, žestoka odbojnost prema egipatskoj muslimanskoj braći. No, u svome imperijalističkom zahtjevu vehabizam/selafizam se „ne razlikuje od religiozno motiviranih ideja osvajanja svijeta, prisutnih u temeljnim spisima muslimanske braće. U Kuranu naložena uspostava islamskog svjetskog carstva je za oba selafistička pravca nešto po sebi razumljivo.“ Takozvano arapsko proljeće jasno pokazuje kako su islamske sile Bliskog Istoka „one narodne pobune nastale iz nevolje različitih populacija znale instrumentalizirati za svoje imperijalne politike“. U međuvremenu su radikalne islamske grupacije stekle znatan utjecaj u nekim financijski snažnim i vojnički dobro naoružanim nacijama, koje već odavno ne spadaju više među „siromašne zemlje u razvoju“. Tu Noll između ostalih ubraja Tursku, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Kuvajt, Katar, Maleziju, Singapur, Brunej.


„Muslimani vole smrt“


Istinski autoriteti imerijalističke ideologije islama djeluju iz vlastite punomoći neovisno o službenoj religioznoj nadležnosti. Primjerice brat današnjeg šefa Al-Qaide Aimana al-Sawahirija Mohammed al-Sawahiri. Časopis „Zeit“ označio ga je kao jednim od „najutjecajnijih svjetskih islamista“. U jednom intervjuu za tjednik (31. siječnja) bez okolišanja je vrlo jasno iznio zadaću religioznog osvajanja svijeta. Pokret „Svetog rata“ jača i za Zapad predstavlja kudikamo veći izazov negoli velesila Rusija ili čak Iran. „Mi smo opasniji od nuklearnog oružja, jer mi posjedujemo jednu stvar: vjeru, za koju smo spremni umrijeti. Muslimani vole smrt kao što drugi vole život. Kada se muslimane napadne, svi oni postaju džihadisti. Ako se Zapad s poštovanjem bude odnosio prema nama, nastat će uzajamno poštovanje.“


Što za Al-Sawaharija znači poštovanje, brzo postaje jasno: Zapad treba i mora kapitulirati pred nadmoćnim islamom, što on duhovno i duševno u anticipirajućoj poslušnosti već čini u onoj mjeri u kojoj kršćanstvo gubi društveno, kulturno i političko značenje. Al-Sawahari je uvjeren da je „liberalna demokracija nova religija Zapada“, uključujući moralna zapuštenost, koja uz to ide, i pokušaj da se takav nazor proširi svuda po svijetu. Ali, „muslimanima treba vladati samo po Alahovom šerijatu. To je sistem koji je nastao davno prije demokracije i mi u njemu živimo sretno već 1400 godina.“ Zbog toga muslimani moraju ofenzivno širiti svoju religiju. Na pitanje kako će se to dogoditi Mohammed Al-Sawahari odgovara: „Najprije misionarenjem – ljude treba pozivati da prijeđu na islam. Ako to odbiju, onda ih treba pozivati da u vlastitoj religiji žive u islamskom društvu. A ako i to odbiju, onda se moramo boriti... Svijet je ograničen, i smrt će nas sve stići. Europljanima nudimo mogućnost da postignu istinski uspjeh prihvaćajući islam. Prava i vječna sreća može se postići samo ako se slijedi islam.“


protest london

S protesta muslimanskih imigranata u Londonu


Da se Europa obrati Alahu


Kako pak izgleda idealna islamska država? Al-Sawahari odgovara: „To je pravedna država s cvatućom privrednom i znanstvenim napretkom. Jaka civilizacija koja slijedi šerijat. Nažalost, oni koji su u zadnjih stotinu godina vladali islamskim zemljama bili su diktatori i tirani, a većina njih bili su agenti Zapada. Oni su imali zadaću držati naše zemlje podčinjenima. Ako ti vladari napuste islamski svijet, to je za sve bolje – ali nažalost, i na Zapadu i u islamskom svijetu ima puno ljudi koji to žele spriječiti kako bi zaštitili svoj vlastiti interes. Njima je svejedno što ljudi umiru i što bjesne ratovi, njima je stalo samo do njihova novca.“


Ovakvi stavovi ne mogu se odbaciti kao bezopasne fantazije o svemoći nekog megalomana. Ne smije ih se podcijeniti, jer se selafijska kritika civilizacije, društva i kulture odavno uvelike proširila i sve više nalazi odjeka među mladim, idealistički nastrojenim ali poniženim ljudima bez perspektiva budućnosti. Novo-regrutirani fanatici kritički ne postavljaju pitanje o tome da su upravo muslimani vjernici ti koji su blokirali ili blokiraju razvoj i napredak u islamskim društvima. Ne tematizira se ni pitanje temelje li te blokade možda u samom sistemu, kroz mentalitetno-povijesne zapreke, primjerice odbijanje da se islamski vjerski sadržaj podvrgne prosvjetiteljskom historijskom preispitivanju i da ga se reformira.  


Umjesto toga često se odvraća pozornost i uljepšava se ukazivanjem na naklonost prema znanosti i napretku u ranosrednjovjekovnom islamu. No, što se dogodilo nakon toga? Zašto se izgubio veza s novovjekovnim znanstvenim i kulturnim buđenjem? Muslimani bi morali biti samokritičniji. Ovako to objašnjava pakistanski atomski fizičar Pervez Hoodbhoy za „Spiegel online“ (28. siječnja): Iako na svijetu ima milijardu i pol muslimana i bez obzira na to što su u dalekoj prošlosti postigli historijske uspjehe, ipak se danas ne mogu „pohvaliti bitnim postignućem ni na jednom području. Ni na političkom području, ni u društvenom pogledu, a niti u prirodnim znanostima kao ni u umjetnosti ili književnosti. Sve što s velikom predanošću rade jest molitva i post. Međutim, nema nastojanja oko poboljšanja životnih uvjeta unutar islamskih društava. Ljudi i nesvjesno osjećaju da je to kolektivni promašaj.“


Čak i ako bi se ove ocjene htjelo odbaciti kao polemičko pretjerivanje, ostat će nam ipak puno činjenica koje objašnjavaju veliko nezadovoljstvo u islamskom kulturnom krugu – i zašto se nova generacija sve jače okreće radikalnim idejama. Očajanje i osjećaj manje vrijednosti isprepleću se s agresivnim fantazijama o osvajanju. To ima realno-političku težinu, kao što potvrđuje ekspanzija radikalnog islama u mnogim krajevima svijeta.


Senegalski znanstvenik religija i politolog Bakary Sambe ukazuje u „Informacijama iz inozemstva“ fondacije Konrad Adenauer (prosinac 2012) na to da je prodor džihadista u Maliju zapravo samo još jedan dokaz kako se ubrzano selafijska varijanta islama širi u širokom pojasu kroz subsaharsko područje, pri tome potiskujući mistična, sufijska strujanja – od Somalije, Eritreje, preko Sjevernog Sudana, Čada, Nigera, Nigerije, Malija pa sve do Senegala, a sada čak i u Kamerunu. Sahelsko islamsko sveučilište u Nigeru, gdje su nekoć mistično-islamska bratstva igrala veliku ulogu, u međuvremenu je potpuno potpalo pod kontrolu selafija. Mit „islamske svijesti“, koji je u vrijeme osamostaljivanja zahvatio mnoge zemlje, danas je prerastao u političku struju „koja u sebi sjedinjuje različite vanjske ideologije: selafizam, vehabizam, ali i jedan šijitizam bez jasnih kontura, odnosno džihadizam. K tomu treba dodati da su mnogi  razočarani islamom sufijskih bratstava, koji se prečesto stajao na strani političkih moćnika...“


Afrika kao pokusni teren


Sigurnosna politika dotičnih zemalja u potpunosti zanemaruje religiozne aspekte, a to isto čine i zapadne sile, smatra Bakary Sambe. Na primjeru Afrike može se vrlo dobro promotriti kako se princip suvereniteta država sudara s transnacionalnošću džihadista „koji sve dosadašnje predodžbe o nacionalnim državama dovode u pitanje“. Afrika, gdje su nekoć za vrijeme Hladnog rata vodili ratovi između Zapada i Istoka, postala je veliki pokusni teren političkog i religiozno ofenzivnog islama. Sambe ustvrđuje da pobornici međunarodnog selafizma/vehabizma energično rade na „stvaranju vehabijskog područja utjecaja u Africi“. Usprkos brojnim upozorenjima nisu poduzete nikakve mjere da se takav razvoj zaustavi. „Dugo podržavana iluzija o subsaharskom području, koje se otima utjecajima i strujanjima unutar arapskog odnosno muslimanskog svijeta, pokazala se lažnom i kroz povijest i u događaje koji su uslijedili po svršetku konflikta Istoka i Zapada. De facto Sahara nikad nije bila nesavladiva prepreka, nego naprotiv 'unutarnje more koje oduvijek poziva da se s jedne obale pređe na drugu' kako je to jednom formulirao etnolog i lingvist Henri Labouret (1878-1959).“


Zapadna naivnost


Radikalni islamski ekspanzionistički pokret diljem Afrike će, ukoliko bude uspješan, izići iz „laboratorijske situacije“ i postati slobodna praktična primjena, da bi i u drugim područjima svijeta dao poleta „svetom ratu“ protiv „nevjernika“. Zapad bi ovdje morao kudikamo kritičnije ispitati kakve „opozicije“ u islamskim konfliktnim područjima diplomatski i oružano podupire pod izlikom „demokratizacije“ – na primjer u Siriji – a time možda na vlast dovodi upravo one koji žele samo promjenu režima, dok su u stvarnosti najgori neprijatelji otvorenog društva. Osama bin Laden morao bi biti najuvjerljiviji alarmirajući primjer: njega su Amerikanci u ratu protiv ruskih okupatora u Afganistanu učinili utjecajnim. Transnacionalni, neupadljivi, otvoreni a ujedno pritajeno djelatni, neugodni i tajnoviti radikalni islam prerastao je već odavno u duhovno-religioznu velesilu. Svoje imperijalističke ciljeve nikada nije skrivao, nego ih je dapače javno iznosio. Tu nema ništa što bi trebalo smirivati u pogrešnoj strategiji umirivanja. Ne pomažu ni ukazivanje na religioznu pluralnost unutarislamskih struja.


Kakvom islamu pripada budućnosti? To ne određuje Zapad. To ne određuju sociolozi, politolozi, religijske znanosti, religijske vođe a ni eksperti za dijalog. To na koncu odlučuju vjernici, muslimani. Koliko će radikalni islam dobiti a koliko izgubiti u natjecanju kultura i duhovnih ideja, ovisi svakako i o tome koliko će na uvjerljivosti kršćanstvo izgubiti ili nanovo dobiti u negdašnjem kršćanskom kulturnom krugu.■


 

Johannes Röser, Die (un)heimliche Weltmacht Radikal-Islam, Christ in der Gegenwart, 65. Jahrgang, 03.03.2013, str. 91-92. S njemačkog preveo Darko Pejanović.