Fotografija iz 2018. godine sa svečanosti proslave 1030 godina kršćanstva u Rusiji. Foto: Mikhail Klimentyev, Sputnik

Predavanje, 7.3.2022., Domschule Würzburg. Autorica: dr. Regina Elsner.

Cijenjene dame i gospodo,

još prije nekoliko dana moje bi predavanje zvučalo drukčije, ali živimo u dramatičnom vremenu u kojem se stvari mijenjaju iz dana u dan. Samo se jedno ne mijenja već 12 dana (predavanje održano 12 dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, o. pr.) – vlada okrutan i nemilosrdan rat Rusije protiv Ukrajine. U zadnjim danima se također ni na ovom planu nije ništa promijenilo: religija igra važnu ulogu u ovom ratu i njegovoj pretpovijesti.

Želim započeti s jednim citatom.

„Znamo da je ovo proljeće zasjenjeno teškim događajima povezanim s pogoršanjem političke situacije u Donbasu, praktički s izbijanjem neprijateljstva. Osam godina se pokušava razoriti ono što postoji u Donbasu. U Donbasu postoji neprihvaćanje, temeljno neprihvaćanje takozvanih vrijednosti koje se danas nude od onih koji zahtijevaju svjetsku moć. Danas postoji ispit odanosti toj moći, jedna vrsta propusnice u ovaj ‘sretni’ svijet, svijet prekomjerne potrošnje, svijet prividne ‘slobode’. Znate li koji je taj test? Test je sasvim jednostavan i istovremeno zastrašujući – radi se o gay paradi. (…)

Sve što kažem ima više od samo jednog teoretskog i više od samo jednog duhovnog značenja. Oko ove teme danas se vodi pravi rat. Tko danas napada Ukrajinu, gdje se osam godina tlače i istrebljuju ljudi u Donbasu? Osam godina patnje, i cijeli svijet šuti – što bi ovo trebalo značiti? Ali mi znamo da naša braća i sestre stvarno pate; štoviše, oni možda pate zbog njihove vjernosti Crkvi.“

Ove riječi uputio je patrijarh Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, jedne od najvećih kršćanskih konfesija na svijetu, a izgovorio ih je jučer na Nedjelju oproštenja u svojoj propovijedi u pravoslavnoj crkvi. Ovu propovijed vidim kao uznemirujući pokazatelj ideološke povezanosti Crkve s državom koja vodi rat. I ovo sigurno nije prva potvrda ove vrste – mnoge kolegice i kolege i ja osobno smo u zadnjim godinama detaljno prikazivali ovu ideološku isprepletenost. Ali ova propovijed je po odabranom terminu, po jezičnoj agresivnosti te po svojoj neskrivenoj laži sâmo dno u kršćanskom opravdavanju rata, i koja je mnoge, uključujući i mene, najdublje potresla. Stoga sam je željela iskoristiti kao uvod u današnje predavanje.

U nastavku ću se osvrnuti na tri pitanja.

- Kako je moglo doći do ovoga? Koje su crte ideološke isprepletenosti Crkve i države u kontekstu Rusije i Ukrajine?

- Kako danas stoje Crkve u pogledu rata Rusije protiv Ukrajine?

- Koje zaključke moramo izvući iz aktualne situacije i kakvu perspektivu možemo očekivati?


1) Kako je moglo doći do ovoga?

Uska veza Ruske pravoslavne crkve i ruske države može se crkvenopovijesno pratiti sve od pokrštavanja Rusa. Ovdje ne želim prepričavati ovu povijest, možete je pronaći u mnogim dobrim knjigama, kao što je klasik „Križ i Kremlj“ Thomasa Bremera. Želim ukazati na samo dvije paradigme koje su se pokazivale i učvrstile kroz cijelu ovu povijest.

Kao prvo, može se primijetiti da je Crkva uvijek reaktivno djelovala na strategije i koncepte države, nikada ih nije proaktivno oblikovala. To posebno vidimo u tzv. sinodalnom razdoblju poslije reformi Petra Velikog, kada je država obilno intervenirala u crkvene strukture, ili za vrijeme Hladnog rata. Crkva, odnosno crkveno vodstvo, uvijek je pronalazila načine da teološki uhvati korak s vladajućim odnosima u društvu kako bi izbjegla eventualni egzistencijalni konflikt. Pritom je stalno gubila sposobnost da bude na proročko-kritičkoj distanci spram države i bivala je zbog toga uvijek oštro kritizirana od glasova unutar i izvan Crkve. Također je uvijek bilo crkvenih, teološki kreativnih glasova koji su razrađivali kršćanski zasnovane alternative odnosa Crkve spram države. Takvi glasovi i teološke škole nisu uvažavani u javnom diskursu crkvenog vodstva, ali su ipak iznimno rijetko potpuno zabranjivani, tumarali su pak crkvenom periferijom i javljali se ponovo u vremenima u kojima bi se nanovo intenzivirao odnos Crkve i države. Nema sumnje da je i konkretna, aktualna veza Crkve i države prije svega pitanje moći i načina kako se o ovoj moći pregovara na sinodalno-kolektivnoj relaciji.

Druga paradigma povijesne isprepletenosti države i Crkve je zajednička konstrukcija identiteta koji se uvelike temelji na definiciji stranoga i neprijateljskog. Formiranje identiteta uvijek se zasniva na percepciji razlika između onoga drugog i onoga vlastitog. Ipak, osobitost zajedničke konstrukcije identiteta od strane ruske države i ruske crkve je ta, da je ovo drugo uvijek opasnost, dovođenje u pitanje vlastitoga. Ovakva percepcija se u povijesti ruskog pravoslavlja oblikovala i kroz masivne prevrate i razdore: modernizacija i promjene donosile su odcijepljene starovjeraca ili destruktivni pokret reformatora pod boljševicima. Usprkos stalnom uzajamnom povezivanju i međudjelovanju s drugim – drugim konfesijama i religijama, drugim političkim i društvenim idejama – ovaj drugi se razvio u neprijatelja kojemu se Crkva, kako vjeruje, može oduprijeti samo kroz jačanje veza s državom.

Ova uska povezanost Crkve s državom zamijenila je u mnogim aspektima neovisno, duboko teološko suočavanje sa svijetom koji se mijenja. Na jednom drugom mjestu opisujem ovo kao nedostatak socijalne etike, dakle nedostatak teološkog prodora u strukture i veze koje određuju ljudski život izvan individualnog morala i pravovjernosti s jedne te političke lojalnosti i ograničenja s druge strane. Ovaj nedostatak socijalno-etičke tradicije čini Crkvu nesposobnom vidjeti strukturalne nepravde, nasilje i odgovornosti te joj kao jedini odgovor na to preostaje teološki koncept grijeha ili politička teologija u smislu Carla Schmitta.

Toliko o nekim osnovnim faktorima. Neposredna pretpovijest sadašnjeg rata trebala bi početi s krajem Sovjetskog Saveza, iako time enormno skraćujem višeslojnu povijest Ukrajine. Kraj Sovjetskog Saveza je za kršćanske Crkve u regiji istovjetno bio oslobađanje, ali i izazov. Mnoge su se konfesije vratile iz podzemlja, u Ukrajini prije svega Ukrajinska grkokatolička crkva. Vodstvo Ruske pravoslavne crkve usko je kooperiralo s političkim vodstvom te si kroz to osiguralo nešto slobodnog prostora, dok su vjernici sve do zadnjih godina Sovjetskog Saveza bili izloženi državnim represijama. Sloboda vjeroispovijesti 90-ih godina omogućila je svim religijskim zajednicama podjednako da se vrate u javnost te da mogu pastoralno i misionarski djelovati.

Međutim, ta je sloboda dovela i do velike nesigurnosti i konkurencije. Ruska pravoslavna crkva doživljavala se nasljednicom i čuvarom duhovne tradicije koja je obuhvaćala prostor cijelog ruskog imperija. Sve druge kršćanske konfesije morale su prema njezinoj percepciji popustiti pod ovim zahtjevom koji je 1992. godine po prvi put doveden u pitanje kroz želju za neovisnom, autokefalnom Pravoslavnom crkvom Ukrajine. Moskovski patrijarhat nije udovoljio tom zahtjevu i došlo je do odvajanja Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata. Daljnja osporavanja Moskve uslijedila su zbog neovisnosti Pravoslavne apostolske crkve u Estoniji te izgradnje struktura Rimokatoličke crkve u Rusiji.

U Rusiji je 1997. godine donesen novi, restriktivniji zakon o religijskim pitanjima koji je privilegirao tradicionalne religije, u prvom redu Rusku pravoslavnu crkvu. Ovaj zakon je olakšavao već prije započeti proces suradnje Crkve s državnim ustanovama kao što su ministarstvo obrazovanja, ministarstvo unutrašnjih poslova i vojska. Već je 1993. od strane tadašnjeg mitropolita Kirila osnovan Sveruski narodni sabor koji predstavlja jednu organizaciju kvazi civilnog društva koja od tada ciljano razvija i širi ideologiju pravoslavnog ruskog identiteta. S početkom vladavine Vladimira Putina pojačala se ideološka suradnja crkvenog vodstva i političkih elita na ovom planu.

Pritom se ova suradnja od samih početaka izražavala kroz imperijalne zahtjeve, strateške sfere utjecaja i zanemarivanje, odnosno ciljanu reinterpretaciju načela ljudskih prava. Citirat ću iz Rezolucije 1. narodnog sabora iz 1993.:

„Nacionalna vanjska politika trebala bi se temeljiti na jasnom shvaćanju da su Rusi, usprkos poziciji podijeljene nacije, narod ujedinjen dubokim i postojanim osjećajem pripadnosti cjelokupnoj stoljetnoj povijesti ruske države i njezinoj budućnosti. Vanjska politika Ruske Federacije mora polaziti od povijesno uzastopnih interesa ruskog naroda i biti usmjerena na stvaranje uvjeta za njegov potpuni razvoj i jedinstvo. Temelj ovog jedinstva je predanost fundamentu naše civilizacije i državne ideje – pravoslavlju, koje je omogućilo ujedinjavanje mnogih naroda u konstruktivnoj interakciji.“

„Otvorena i kratkovida želja nekih sila u svijetu da spriječe ponovnu obnovu Rusije kao velike sile tjera svijet u rivalstvo u pogledu geopolitičke preraspodjele ruske arene, podriva stabilnost ravnoteže i dovodi do nepredvidivog natjecanja oko sfera utjecaja i do sukoba interesa koji bi mogao voditi do Trećeg svjetskog rata.“

Ovaj teritorijalni zahtjev usko je povezan s normativnim zahtjevom koji je tijekom godina uvelike razrađen od strane Crkve kao koncept „tradicionalnih vrijednosti“. Pritom se radi o centralnom aspektu u SAD-u nastale ideje kulturnih ratova (Culture Wars), borbe između navodno u osnovi različitih kultura i civilizacija. U ovom konceptu, liberalne vrijednosti – individualna ljudska prava, sekularnost, pitanja seksualnog samoodređenja i rodne ravnopravnosti – predstavljaju fizičku i metafizičku opasnost za tradicionalna društva te ugrožavaju ni više ni manje nego eshatološko spasenje ljudi ovih društava.

Ruska pravoslavna crkva sebe vidi kao glavnog borca u ovoj apokaliptičkoj borbi protiv zla. Time usklađuje interese s autoritarnom državom pod Vladimirom Putinom, kako u njegovom nastojanju da ograniči društvenu raznolikost, tako i u nastojanju da tobožnje zlo vojnom silom, između ostalog i nuklearnim oružjem, drži podalje od vlastitih granica. Dio ove alijanse je i povijesni konstrukt koji iz povijesti Rusije briše prevrate, ambivalentnost, neslavne etape i rehabilitira čak i faze staljinističkog terora i sovjetske represije.

Ukrajina je, pak, na drugoj strani, nakon propasti Sovjetskog Saveza krenula drugim putem. Također i u religijskom smislu. Povijesno gledano, Ukrajinu karakterizira velika religijska raznolikost. Promjenljive granice i kulturne podređenosti dugo vremena su sprječavali nastanak i učvršćivanje jedne nacionalne Crkve. Čak i ako su pojedini političari favorizirali jednu ili drugu Crkvu, razmjerno demokratski procesi redovno su osiguravali smjene vlasti. Godine poslije pada Sovjetskog Saveza donijele su ponovno buđenje ukrajinskog nacionalnog identiteta što se ne bi trebalo miješati s nacionalizmom. Crkve su u tom nacionalnom identitetu igrale važnu, ali nikada isključivu ulogu. Na to je utjecalo i centralno značenje najveće religijske zajednice, Ukrajinske pravoslavne crkve i njezine povezanosti s Moskovskom patrijaršijom.

Vjerski pejzaž Ukrajine ilustrira Sveukrajinsko vijeće crkava i vjerskih organizacija. Većina vjerskih zajednica u Ukrajini redovito se sastaje u ovom tijelu kako bi prenijeli zajedničke brige državi. Predsjedništvo ovoga vijeća se rotira, njegove teme su bazirane na društveno-političkim događajima u zemlji. Ovakva konstelacija značila je da su čak i Crkve koje su bile prilično neprijateljske jedna prema drugoj morale naći zajednički jezik u mnogim stvarima kako bi mogle pregovarati s državom. Krute predstave o neprijatelju u ovom kontekstu nisu bile moguće, a snaga pojedinih Crkava, posebice Ukrajinske grkokatoličke crkve, poslužila je kao katalizator za pozicioniranje svih Crkava.

Društveno-politički, Ukrajina se od 1990-ih kreće prema raznolikom i europskom društvu. Ovakvo kretanje moglo je voditi do uznemirenosti u pogledu gore opisanog koncepta Rusije i Ruske pravoslavne crkve. Kako i sama neovisnost zemlje tako i svako osnivanje neovisnih Crkava debelo su doveli u pitanje ovaj koncept, istovremeno i na teritorijalnoj i na normativnoj razini. Dok prva revolucija 2004. godine, takozvana Narančasta revolucija, nije dovela do velikih potresa zbog relativno konzervativne vrijednosne agende tadašnjeg predsjednika Juščenka, druga revolucija 2014., Revolucija dostojanstva, pokrenula je lavinu agresije s ruske strane. Aneksija Krima i ciljana destabilizacija u istočnoj Ukrajini imali su sličnu funkciju kao i imenovanje apolitičkog, proruskog i konzervativnog mitropolita Onufrija za poglavara najveće vjerske zajednice u zemlji i opetovano odbijanje davanja neovisnosti ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi, iako je bila izložena sve većem društvenom pritisku.

Crkvena borba oko Ukrajine eskalirala je 2018. kada je Petro Porošenko upotrijebio religiju kao instrument u svojoj borbi protiv Rusije, a ekumenski patrijarh je pristao priznati ukrajinsko pravoslavlje kao neovisno. Koliko je ovo priznanje imalo više od kanonske važnosti, pokazao je i dokument o društvenom etosu Pravoslavne crkve koji je Ekumenska patrijaršija objavila 2020. godine, a koji je u očitoj i paradigmatskoj napetosti s ruskim društveno-etičkim dokumentima. Kijevska patrijaršija imala je do tada vrlo sličan konzervativni vrijednosni program kao Moskva, a i rimokatoličke crkve u Ukrajini zapravo su dijelile moralna načela Moskve. Novi dokument i euforija koja ga je pratila signalizirali su razlaz velikih dijelova Ukrajine od civilizacijskog prostora na kojeg Moskva polaže pravo.

U tom kontekstu posebno je zanimljivo kako je od 2018. dotadašnji jaki argument ruskog svijeta zamijenjen nužnom zaštitom progonjenih kršćana i kršćanki. Moskovski patrijarhat i Ukrajinska pravoslavna crkva (pravoslavna crkva pod moskovskom jurisdikcijom, ne autokefalna crkva, o. pr.) pokrenuli su pravu kampanju, također na međunarodnoj razini, kako bi dokumentirali ono što su vidjeli kao velika ograničenja vjerske slobode ukrajinskih pravoslavaca. Ovaj angažman za progonjene kršćane ukazuje s jedne strane na moralni kapital kojeg Crkva može izvući iz progona u socijalizmu. S druge strane, isti argument legitimira djelovanje Crkve i ruske države u dijelovima svijeta u kojima se ruski svijet teško može učiniti vjerodostojnim, poput Sirije ili na afričkom kontinentu.

I taj argument nas dovodi do sadašnje situacije.


2) Kako stoje Crkve u aktualnom ratu?

Vladimir Putin je 21. veljače, prije točno 14 dana (predavanje održano 7. ožujka, o. pr.), održao svoj zapaljivi govor kojim je započeo otvoreni rat u Ukrajini. U svom, preko sat vremena dugom, govoru između ostalog je rekao:

“Nastavlja se i obračun s Ukrajinskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije. Ovo nije emotivna procjena, o tome svjedoče konkretne odluke i dokumenti. Ukrajinski vladari su na ciničan način tragediju crkvenog raskola pretvorili u instrument državne politike. Vodstvo zemlje ignorira zahtjeve građana Ukrajine za povlačenjem zakona koji krše prava vjernika. Štoviše, u Verhovna Rada već su pripremljeni novi zakonski nacrti usmjereni protiv svećenstva i milijuna vjernika Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije.”

Ove izjave na mnogo načina ilustriraju Putinovu strategiju u opravdavanju svog agresivnog rata.

S jedne strane, koristi se argumentima iz religijskog diskursa kako bi legitimirao svoje postupke. Ova strategija nije nova, glasnogovornici Vlade su još 2019. zaprijetili da će zaštititi pravoslavne vjernike u Ukrajini ukoliko to bude potrebno. K tomu još, Putin – zajedno s Crkvom – primjenjuje diskurs o ljudskim pravima kako bi na međunarodnom planu opravdao intervenciju.

U konačnici, Putin svoj argument temelji na informacijskoj strategiji koja od poluistina i izoliranih slučajeva oblikuje sustavni državni progon. Doista je bilo nasilnih napada i upitnih zakonodavnih inicijativa koje su Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovskog patrijarhata stavljali pod ogroman pritisak. No, taj je pritisak nastao uglavnom zbog činjenice da crkveno vodstvo u Moskvi nije pronašlo nedvosmislen osuđujući stav o aneksiji Krima, te je time vlastitu Crkvu u Ukrajini dovelo u poziciju da se čini nelojalnom i agentom ruskih interesa.

Međutim, već se u prvim satima rata koji je započeo 24. veljače pokazalo da su Putinove riječi o zaštiti ukrajinskog stanovništva bile mazanje očiju jer je djelovanje vojske bilo i jest slijepo za bilo kakve konfesionalne ili druge posebnosti, ona slijepo razara crkve, stambene zgrade i infrastrukturu te ubija ljude bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost.

Kako brojne i različite Crkve reagiraju na ovaj okrutni rat? Prije svega, želim naglasiti da sve vjerske zajednice stoje zajedno u izuzetnom humanitarnom opredjeljenju. Crkve su otvorene kao utočište od zračnih napada i za one koji bježe, zvona zvone kao znak za uzbunu, svećenici prate ljude do skloništa za zračne napade i brinu za one koji su ostali te za zarobljene u zonama borbenih djelovanja. U ovoj predanosti nema denominacijskih ili religijskih razlika.

Najjasniji su stavovi Ukrajinske grkokatoličke crkve i Pravoslavne crkve Ukrajine, dakle one samostalne crkve osnovane tek 2019. godine. Ove dvije crkve već su najoštrije osudile nagovještaje rata, pozvale na molitve za mir i pregovore te uputile jasne apele Vladimiru Putinu i europskim političarima i političarkama da učine sve što je moguće kako bi prekinuli krvoproliće i veliku humanitarnu katastrofu. Obje crkve također znaju da ih podržavaju njihove međunarodne zajednice, Papa i Patrijarh Bartolomej. Ove dvije Crkve su posljednjih godina proširile svoje djelovanje u vojnoj kapelaniji i počele razvijati mirovno-etičke koncepte za posredničku i pomirljivu ulogu Crkve u društvenim sukobima.

Za Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovske patrijaršije ovaj je rat apsolutna tragedija, jer osim humanitarne katastrofe koja njihove vjernike i svećenike, crkve i društvene strukture pogađa jednako kao i sve druge, cinično ih je na cjedilu ostavila vlastita majka Crkva. Mitropolit Onufrij je prvog dana jasno govorio protiv rata i apelirao na Vladimira Putina da odmah prekine rat. Biskupska sinoda Ukrajinske pravoslavne crkve obratila se za pomoć patrijarhu Kirilu.

„Svjesni posebne duhovne odgovornosti, danas se obraćamo Njegovoj Svetosti Patrijarhu moskovskom i cijele Rusije Kirilu.

Vaša Svetosti! Molimo Vas da pojačate svoje molitve za pogođeni ukrajinski narod, da izgovorite svoju prvosvećeničku riječ kako bi prestalo bratoubilačko krvoproliće na ukrajinskom tlu. Molimo Vas da potaknete vodstvo Ruske Federacije da odmah zaustavi neprijateljstva koja već prijete eskalacijom u svjetski rat.”

Mitropolit Onufrij optužio je 27.veljače Rusiju za bratoubojstvo:

“Mi branimo suverenitet i integritet Ukrajine i apeliramo na predsjednika Rusije da odmah prekine bratoubilački rat.

Ukrajinski i ruski narod nastali su iz krstionice Dnjepra, i rat između ovih naroda ponavljanje je Kajinova grijeha, koji je iz zavisti zatukao vlastitog brata. Takav rat nema opravdanja ni pred Bogom ni pred ljudima.”

Već tjedan dana uočavamo tendenciju da svećenici i biskupije u liturgiji više ne spominju patrijarha Kirila. To je izvanredan oblik crkvenog otpora, koji ne predstavlja raskid s cijelom Crkvom, već vrlo simbolično iznosi na vidjelo ostavljenost od pastira. Osim toga dolazi i do prelazaka u autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu te poziva za sazivanje koncila kako bi se sada potpuno ujedinilo ukrajinsko pravoslavlje. Ne samo mitropolit, nego i druge vladike, rektor Duhovne akademije i redovnici Počajevskog samostana jasno su se izjasnili protiv rata i za cjelovitost Ukrajine i zatražili od patrijarha da se zauzme za prekid rata.

Istodobno, Ukrajinska pravoslavna crkva (Moskovske patrijaršije, o. pr.) suočena je s ogromnim nepovjerenjem među stanovništvom. Nakon godina međusobnih optužbi i učinkovitog informacijskog rata, mnogima je teško povjerovati u iskrenost Ukrajinske pravoslavne crkve. Najzad, ali ne i najmanje važno, kampanja “progonjene crkve” koju je podržavala Ukrajinska crkva Moskovskog patrijarhata smatra se značajnim katalizatorom rata. Veliku težinu također imaju i ozbiljne i ponekad neopravdane optužbe o ruskoj propagandi od strane vjernika Moskovske patrijaršije. Ovo izgubljeno povjerenje vrlo je teško povratiti usred dramatičnih borbenih napada. Ali se ipak u ovom trenutku može reći da pravoslavni vjernici u Ukrajini nikada u proteklih 30 godina nisu bili tako bliski kao sada.

Vjerojatno je najviše pažnje za pozicioniranje po pitanju rata dobilo vodstvo Ruske pravoslavne crkve. Već u tjednima prije početka rata upao je u oči ignorantski odnos crkvenog vodstva spram rastuće ratne retorike. Dana 29. siječnja, mitropolit Hilarion, predstojnik Crkvenog vanjskog ureda, upitan je da prokomentira aktualno stanje u seriji osobnih tjednih intervjua. Objasnio je tada:

“Duboko sam uvjeren da rat nije metoda rješavanja nagomilanih političkih problema. Zato političari i svi mi moramo učiniti sve što je u našoj moći da spriječimo eskalaciju sukoba i razvoj događaja o kojima Amerikanci danas govore.”

Ova je izjava u nekim prikazima poslužila kao jasno pozicioniranje Ruske crkve protiv rata. To međutim nije tako. Do današnjeg dana ovo je doista jedini spomen riječi rat iz usta crkvenog hijerarha. A to stoji u kontekstu optužbe na račun Zapada za “nagomilane političke probleme.” U kasnijoj emisiji 19. veljače, Hilarion je osjetio olakšanje što se od predsjednika Bidena najavljeni termin 16. veljače kao početak rata nije materijalizirao i naglasio je odgovornost ruskog vodstva za opkoljenje tzv. Narodne Republike Donbasa. Od 19. veljače nije bilo mitropolitove nove emisije ili drugih njegovih izjava o situaciji u Ukrajini.

I dok je svijet u eskalaciji čekao na odlučujuću riječ moćne crkve u Rusiji, patrijarh Kiril je 23. veljače uputio čestitku političkom vodstvu zemlje i vojnicima povodom Dana branitelja domovine. U svom govoru pričao je o mirnim vremenima u kojima Rusija živi, također zahvaljujući ruskoj vojsci, te uvjeravao vojnike da su na pravoj strani nadolazećih sukoba. To je bilo dan prije invazije ruske vojske na Ukrajinu.

Dana 24.velječe uslijedilo je jedno krajnje neodređeno objašnjenje patrijarha.

“S dubokom boli doživljavam patnju ljudi uzrokovanu događajima.

Kao patrijarh cijele Rusije i primas Crkve čije se stado nalazi u Rusiji, Ukrajini i drugim zemljama, duboko suosjećam sa svima koji su pogođeni katastrofom.

Pozivam sve strane u sukobu da učine sve kako bi izbjegle civilne žrtve.

Ruski i ukrajinski narod povezuje stoljetna povijest koja seže od pokrštavanja Rusije, od svetog Vladimira Ravnoapostolnoga. Vjerujem da će ova Bogom dana zajednička osobina pridonijeti da se prevladaju podjele i proturječnosti koje su dovele do trenutnog konflikta.”

Uslijedila je višednevna šutnja crkvenog vrha. Ukrajina je gotovo potpuno nestala s crkvenih vijesti i web stranica. Crkveni tisak je također ignorirao otvorena pisma svećenika i vjernika u Rusiji koji su govorili protiv rata.

Istodobno su se umnažala izvješća o angažmanu Crkve u Rusiji za izbjeglice iz Donbasa. Ovaj nedvojbeno važan angažman ciljano je uklopljen u državnu propagandu da vojna operacija utječe samo na Donbas u istočnoj Ukrajini i tamo oslobađa ljude kojima navodno prijete ukrajinski nacionalizam i ciljani genocid. Osim toga, postoje brojni izvještaji o prijetnjama ili uništavanju crkava Ukrajinske pravoslavne crkve (Moskovske patrijaršije, o. pr.), ali bez jasnih opisa okolnosti tog razaranja, te o navodno planiranim provokacijama ukrajinskih nacionalista protiv vjerskih objekata i ljudi.

U prvom tjednu rata mnogi su promatrači još uvijek bili skloni šutnju crkvenog vodstva o ratu u Ukrajini protumačiti kao znak crkvene dileme između političkog pritiska i ukrajinskih vjernika. Patrijarhove izjave od 27. veljače, međutim, jasno stavljaju do znanja da je riječ o ciljanoj podršci i odobravanju političke agende.

“Bože, sačuvaj nas od toga da trenutna politička situacija u našoj bliskoj bratskoj Ukrajini dovede do toga da prevladaju zle sile koje su se oduvijek borile protiv jedinstva Rusa i Ruske Crkve. (…) Neka Gospodin čuva našu Crkvu u jedinstvu. Neka Gospodin zaštiti narode koji pripadaju Ujedinjenom prostoru Ruske pravoslavne crkve od unutarnjih sporova. Ne smijemo dopustiti da nas zavedu mračne i neprijateljske vanjske sile, moramo učiniti sve što je moguće da očuvamo mir među našim narodima, istovremeno štiteći našu zajedničku povijesnu domovinu od bilo kakvih vanjskih akcija koje mogu uništiti to jedinstvo.”

Patrijaršija je 3. ožujka odaslala “Molitvu za obnovu mira”, tražeći od Boga da zaustavi „strane glasove koji čeznu za svađom i žele napasti Svetu Rusiju”. Glasnogovornik Patrijaršije optužio je 13 biskupija Ukrajinske pravoslavne crkve, koje su do 4. ožujka iz liturgije izbacile spominjanje patrijarha, da su “iz političkih razloga” posumnjali u jedinstvo, što bi bilo jednako šizmi.

Kiril se 3. ožujka susreo i s nuncijem, kardinalom Giovannijem D’Angellom u Moskvi. U priopćenju za medije se navodi:

“Vrlo je važno da kršćanske Crkve, posebno naše Crkve, ne sudjeluju namjerno ili nenamjerno, ponekad čak i bez ikakve volje, u složenim, proturječnim i suprotstavljenim trendovima koji su danas na dnevnom redu u svijetu. Nastojmo zauzeti mirotvorni stav, i u pogledu postojećih sukoba. Jer Crkva ne može biti strana u sukobu – ona može biti samo mirotvorna snaga.”

Ostaje nejasno je li nuncij prenio više od pozdrava iz Vatikana.

Jučer nas je najzad potresla Patrijarhova propovijed na Nedjelju oproštenja, početak Korizme po julijanskom kalendaru. Na neviđen način, koji sam do sada primijetila samo među govornicima ultradesničarskih struja i fundamentalističkih pokreta, patrijarh optužuje kolektivni Zapad da tako snažno pritišće narod Donbasa zahtjevom za jednakošću neheteroseksualnih ljudi da se ovi sada izlažu smrti i bijegu. Ljudi su tamo patili osam godina, ali njihova borba sada je borba za ono što je dobro i istinito. Bez toga mnogi vjernici ne bi uvidjeli metafizičku dimenziju rata, birajući put najmanjeg otpora kako bi izbjegli borbu protiv moćnika ovoga svijeta.

Na početku sam navela kako ovu propovijed smatram dnom kršćanskog opravdanja rata. O propovijedi se na društvenim mrežama već na mnogo načina govorilo, i pritom se stalno čuje mišljenje da je takav stav ruskog patrijarha očekivan i nije iznenađujući. Zapravo, sami argumenti nisu novi. Borba protiv seksualnog samoopredjeljenja već je dugi niz godina srž antizapadne propagande, a također je – želim to naglasiti – povezujuća tema svih dosadašnjih aktivnih ekumenskih veza Ruske Crkve s Rimokatoličkom crkvom i evangeličkim grupama u Europi i Sjevernoj Americi. Ruska pravoslavna crkva i Rusija već dugi niz godina financijski i moralno podupiru Novu kršćansku desnicu (New Christian Right, o. pr.) na Zapadu. Patrijarh Kiril svojom propovijedi podgrijava i novi val mržnje prema osobama neheteroseksualne orijentacije i identiteta.

Međutim, ovaj aspekt zapravo nije ono što ovdje smatram posebno vrijednim pažnje. S etičkog i teološkog stajališta šokantan mi je destruktivni smjer propovijedi jedanaestog dana okrutnog rata kojega su žrtve vjernici u vlastitoj Crkvi, nevini ljudi, djeca i žene; u kojemu ruske bombe uništavaju crkve, sinagoge, džamije, spomen obilježja teroru nacionalsocijalizma i staljinizma; u kojemu se danima hapse i ušutkavaju tisuće Rusa, koji se također i u Ruskoj pravoslavnoj crkvi izjašnjavaju protiv rata.

Crkveni vrh i sam patrijarh Kiril otvoreno opravdavaju vojnu agresiju ruske vojske argumentima kulturnog rata, ni slovom ne spominjući žrtve i razaranja ovoga rata, a kamoli agresora. Ne obazire se na nedvosmislene pozive u pomoć vlastitih vjernika i biskupa u Ukrajini. On sebe čini otvorenim suradnikom političkog sustava koji sustavno potiskuje ljudska prava u zemlji i inozemstvu. To je cinično i, nedvojbeno, nekršćanski.

Ova se propovijed može tumačiti i kao odgovor na sve pozive zapadnih crkvenih čelnika koji apeliraju na patrijarha Kirila da, kao čelnik jedne od najutjecajnijih ruskih institucija, zauzme jasan stav o ratu. Svaka nada u mirovnu ulogu patrijarha, koju su možda gajili zapadni akteri, i u Njemačkoj također, u Svjetskom vijeću crkava, među vatikanskim diplomatima, u biskupskoj konferenciji i EKD-u, nestala je s ovom zapaljivom propovijedi.


3) Koje zaključke moramo izvući iz trenutne situacije i kakvu perspektivu možemo očekivati?

Željela bih vrlo jasno reći da se pozicija crkvenog vrha samo u ograničenoj mjeri može prenijeti na Rusku pravoslavnu crkvu u cjelini. Čak i više nego u drugim slučajevima trenutnih pozicija kršćanskih Crkava, mora se napraviti jasna distinkcija između crkvenog vodstva i vjernika, posebno tamo gdje propaganda želi objediniti sve kategorije. I ovdje bih započela sa svojim kratkim zaključcima.

1. Rat u Ukrajini – bez obzira kako i kada da završi – imat će ogromne posljedice na vjerski pejzaž u regiji. Čuju se glasovi koji predviđaju kraj ruskog pravoslavlja kao institucije i masovni egzodus vjernika iz te Crkve. U Rusiji će u dogledno vrijeme sve Crkve osim Ruske pravoslavne nestati zajedno s njihovim karitativnim ustanovama, budući da trenutno više ne dobivaju nikakva sredstva za svoj rad. A u isto vrijeme postoje novi procesi prema kojima će se pravoslavni vjernici u Ukrajini zbližiti i pronaći novi oblik ukrajinskog pravoslavlja koji se odvaja od mnogih principa koje zastupa rusko pravoslavlje – bliskost moći prije svega. Čini mi se da bi svu našu teološku pozornost trebalo posvetiti tim teološkim i pastoralnim pristupima u Ukrajini, bez obzira na institucionalnu pripadnost tih vjernika. Dugo smo se teološki i ekumenski suočavali sa strukturama institucionalne crkve, hijerarhije, možda predugo. U mnogim slučajevima, a sada i u Ukrajini, nije crkveno vodstvo ono koje može i hoće spriječiti patnju i nesreću.

2. U posljednjih nekoliko desetljeća vidjeli smo kako se religijski argumenti koriste za podupiranje autoritarnog i represivnog političkog sustava. Mi, mislim na kršćanski Zapad, dugo smo bili skloniji takav destruktivni potencijal prije vidjeti u drugim religijama i pripisivati eventualne probleme procesima društvene transformacije u istočnoj Europi. Pogriješili smo. Bili smo sigurni da će mirovni etički potencijal kršćanstva nakon dugog 20. stoljeća ratova spriječiti razvoj kakav danas vidimo u ruskoj crkvi. Baš kao što je rat iz temelja doveo u pitanje europski sigurnosni poredak, mi kao kršćanski teolozi i teologinje moramo priznati da se naše osnovno kršćansko gledište u potpunosti raspalo. Kako se moglo dogoditi da desetljećima održavamo dobre odnose s najvećom pravoslavnom crkvom na svijetu na svim ekumenskim razinama, a da nismo prepoznali ovaj ubojiti potencijal i proturječili mu? I prepoznajemo li svoju odgovornost u našim Crkvama, koje desetljećima u ideološkom vrijednosnom diskursu nisu pronašle jasan stav za ljudska prava i samoodređenje, možda ih je čak i privlačila ova moralna snaga ruske ideologije?

Trenutno je ljudima u Ukrajini, a također i u Rusiji, prvenstveno potrebna naša humanitarna podrška. Međutim, gledajući unaprijed morat ćemo iz temelja preispitati načela ekumenskog dijaloga i djelovanje naše ambivalentne moralne teologije kako bismo, između ostalog, vjernike i u drugim krizama uzdrmanim regijama svijeta mogli podržati jasnoćom kršćanske poruke.

Dr. Regina Elsner, Zentrum für Osteuropa- und internationale Studien/Berlin
Izvor: theologie.uni-wuerzburg.de
Uz dozvolu autorice, za Polis.ba preveo Mato Šarčević