Ilustracija: BBC

Jane je mlađa doktorica koja radi nekoliko dodatnih smjena kako bi sastavila kraj s krajem. Sa burnout-om nakon pandemije, boreći se sa svojim fizičkim i psihičkim zdravljem, zaista bi voljela uzeti neplaćeno odsustvo, ali si to ne može priuštiti. Prošlog mjeseca njen stanodavac joj je povećao stanarinu, a zatim joj je uručio obavijest o deložaciji kada je rekla da to ne može priuštiti. Sada se mora seliti četvrti put u tri godine, i nazad je na tržištu stanova na kojem su kirije posvuda veće.

Kaže mi da se osjeća zarobljeno. Zarobljena u svom poslu, sa smanjenim mogućnostima smještaja i trajno ograničenim vremenom balansirajući dugo radno vrijeme sa traženjem doma. Ona nema prostora za druženje ili opuštanje, samo za kratkotrajni san, nakon kojeg odlazi na posao, provjeru mjesta za život koja su joj gotovo sigurno van domašaja, i za provjeru svojih finansija, nadajući se da će se previđena ušteda magično pojaviti.

Iza štrajkova, inflacije i govora o svim teškim odlukama koje političari moraju donijeti, stoji mnoštvo zarobljenih ljudi, čiji izbori se smanjuju. Ljudi u lošim vezama koji ne mogu otići jer su rente i hipoteke porasle toliko da biti samac više nije moguće. Ljudi koji bi željeli imati dijete, ili drugo dijete, ali ne mogu priuštiti brigu o njemu, ili oni koji bi se htjeli vratiti na posao nakon što dobiju dijete, ali sume jednostavno ne funkcionišu. Ljudi na lošim poslovima bez sigurnosti ili beneficija koji ne mogu dati otkaz i tražiti alternative jer nemaju ušteđevinu kojom bi ublažili rastuće troškove. Krajnji rezultat je kriza ne samo ekonomije, već i slobode.

S tom krizom, cijela jedna liberalna ambicija je osujećena. O liberalizmu govorimo koristeći velike apstraktne termine, kao o plemenitom srcu jednog idealnog političkog poretka koji promoviše ljudska prava, vladavinu zakona, građanske slobode i slobodu od vjerskih dogmi i predrasuda. Nadamo se ovom za druge, ponekad preuzimajući na sebe tu odgovornost da im serviramo na nišanu sve ono evanđeosko o ovom fino kalibriranom sustavu koji upravlja odnosom između građana/ki i vlasti, tako da nikada ne postane prisilan ili uvredljiv.

Ali kada sami ekonomski aranžmani postanu prisilni i zlonamjerni, tada politički liberalizam može koegzistirati sa stanjem neliberalizma i ropstva, i zapravo ga maskirati. U jeku ličnih izazova, uzvišeni politički ideali izgledaju udaljeni i nevažni. Sve što ljudi poput Jane i drugih imaju vremena ili energije da registruju je skup nevidljivih represivnih ekonomskih sila koje se jednostavno moraju prebroditi jer su to prirodne činjenice. Rezultat je svojevrsna ambijentalna autokratija, u kojoj su lični izbori sve više diktirani od strane sile u čijem stvaranju niste učestovali i za čije uništenje nemate sredstva.

Jezik i logiku ove ekonomske diktature možete čuti posvuda. Tony Blair nam poručuje da bismo, sa sve starijom populacijom, klimatskom krizom, većim kamatama na dugove i ekonomskom radnom snagom koja je sve više ograničena u svojoj sposobnosti da traži usluge kao što su stanovanje i zdravstvenu zaštitu izvan javnog sektora, trebali biti spremni da ne čekamo NHS i koristimo privatne pružaoce zdravstvene zaštite za manje zdravstvene probleme, te da bi na kraju trebali „manje oporezovati i manje trošiti“.

Keir Starmer i Rachel Reeves fiksiraju se na "rast" i "poduzetništvo", odbacujući planove za povećanje poreza na dohodak na veće prihode i odbijajući da nametnu porez na kapitalnu dobit, tako da oni čiji prihod dolazi iz tog lonca zarade plaćaju manje poreza od onih čiji je novac zarađen radom. “Teške odluke” postale su Starmerova mantra, kao da je poenta u čvrstoći odluka, a ne o tome šta će te teške odluke postići.

Ali, pošteno govoreći, to je tačan opis za stanje u kojem se pak mnogi nalaze. Ukoliko im je teško. Jer među onima kojima neće biti teško, dovoljno političkog, medijskog i ekonomskog kapitala je generisano kako bi se sponzorisala štednja političara i zatim predstavila kao realistično govorenje istine. Čini mi se da ovo nije samo politički izbor, već i odustajanje od historijskog dogovora, skovanog u kolosalnim prevratima prosvjetiteljstva, industrijske revolucije i revolucije u Engleskoj, SAD i Evropi.

Kompromis je bio da ćemo izgubiti tradicionalnu podršku i utjehu ruralnih vrijednosti i proširenih porodica, ali ćemo se osloboditi njihovih predrasuda i patrijarhata, te povezanih ekonomskih i političkih eksploatacija hijerarhijskog sistema koji je bio orijentisan prema zemljoposjednicima, tražiteljima rente i onima koji su prožeti autoritetom zbog mjesta na kojem su rođeni u toj hijerarhiji. Da, bili bismo prosperitetniji, ali što je još važnije, bili bismo slobodni da biramo kako ćemo živjeti svoje živote. “Jedina sloboda koja zaslužuje to ime”, pisao je John Stuart Mill, “je da težimo vlastitom dobru, na svoj način, sve dok ne pokušavamo lišiti druge ili spriječiti njihove napore da ga postignu.”

To dobro je sada sve više ograničeno na one koji ga mogu priuštiti – koji mogu kupiti slobodu da vole, da odu, slobodu razonode, te pravo da se prepuste kreativnom radu i izražavanju. Ostali su uhvaćeni na pola puta između starih i novih svjetova.

Bez podrške i blizine porodice i zajednice, lišeni mreže socijalne zaštite koja je trebala da ih zamijeni, ljudi sve više moraju da izdvajaju sredstva za brigu o djeci, izdržavaju djecu koja se vraćaju živjeti s njima i starije roditelje dok plaćaju porez, ili se brinu o svojoj sudbini na trzavom tržištu nekretnina i skandalozno nedovoljno finansiranom sistemu njege. O bilo čemu što narušava ovu slabu ravnotežu ne može se razmišljati, tako da okovi za partnere, poslodavce i nesavršene domaće aranžmane postaju sve čvršći.

Odrasla sam u starom svijetu uvidjevši samo njegova ograničenja, ljuteći se na njega nestrpljiva za nekakvom individualnom autonomijom. Moja majka je imala četvero djece, radeći sve vrijeme kao nastavnica u školi, samo zato što bi se sa svakim djetetom novi član porodice uselio, ili se vratio, da pomogne. Pridružili su se drugima koji su živjeli s nama tokom godina kada im je trebao smještaj.

Moji roditelji su bili udaljeni, ali činilo se da su uglavnom zadovoljne ličnosti, bilo na poslu ili među rodbinom koju su stalno zabavljali, hranili ili čistili u gomili razgovora, smijeha i tračeva. Cijena tog zajedničkog pomaganja plaćena je na druge načine – nedostatakom privatnosti i ličnog prostora, i osjećajem da su svačiji životi, u njihovim najprivatnijim i najintimnijim detaljima, predmet mišljenja i nadzora drugih. Bio je to „pozlaćeni kavez“, kako ga nazivaju u orijentalističkoj literaturi. Gledajući unazad, i u odrasloj dobi i roditeljstvu, nakon što sam iskusila i jedno i drugo u novom svijetu, mogu vidjeti da pozlaćeni kavezi dolaze u mnogim oblicima. Političke slobode su plemeniti metali, ali kada dolaze sa ekonomskim ograničenjima, one su sjajna ograda.


Nesrine Malik, The Guardian

Prevod: Minel Abaz, Prometej.ba