Autorica: Sonja Angelika Strube; FEINSCHWARZ.NET

Već se duže vrijeme mogu na internetu pratiti umrežavanja između rigidnih (često privatnih) po sebi kršćanski orijentiranih grupa i medija s intelektualno desnim medijima. Pitanje zašto određeni oblici pobožnosti stoje u harmoniji s ekstremno desnim stajalištima, znanstveno propituje Sonja Angelika Strube (Univerzitet Osnabrück).[1]

Vjera više ne imunizira

Normativno gledano kršćanska vjera poziva na univerzalnu ljubav prema bližnjemu i solidarnost prema žrtvama nasilja. Kršćanska slika svakog čovjeka kao slike Božje stoji u suprotnosti s desnom ideologijom čija je srž pretpostavka fundamentalne nejednakosti u čemu se slažu različite desno-ekstremističke definicije.

No, tko temi pristupi deskriptivno morat će zaključiti da ni kršćanska niti katolička religioznost nisu imuni na predrasude, mizantropna stajališta, niti na ekstremno desne postavke[2]. Pored različitih kvantitativnih studija o širenju postavki desnog ekstremizma i grupno usmjerene mržnje prema ljudima u „središtu društva“[3] ova analiza internetskih stranica pokazuje različite kooperacije određenih osoba i grupa, koje se razumijevaju kao kršćanske, sa politički desnim osobama i grupama, te pokazuje da postoje izražaji kršćanske religioznosti koje su usklađene s ekstremno desnim političkim pozicijama.[4] Posebno zanimljiva se pokazala od 2004. do 2012. aktivna internetska stranica 'kreuz.net' koja je vođena anonimno s tradicionalističkom teologijom. Ona je neskriveno propagirala desničarsko huškanje i ekstremni antisemitizam što je djelomično potpadalo pod kaznena djela negiranja holokausta i huškanja naroda.

Od ovoga trebaje razlikovati razne manje ekstremne, kršćanski obilježene privatne internetske stranice i blogove, koji su izgradili mostove prema medijima, osobama i idejama intelektualne nove desnice, ekstremno-antiislamskim scenama i desničarskim strankama. Nasuprot stranici kreuz.net za ove medije je antisemitizam uglavnom tabu (što nužno ne isključuje teološka antijudaistička razmišljanja). Budući da jezično, politički i religijski nastupaju umjerenije, njihovo je polje utjecaja šire. Kao most u taboru ekstremne političke desnice djeluju osobe, koje kao kršćani, svećenici ili teolozi pišu za medije nove i populističke desnice.

Gdje se nude mogućnosti povezivanja? Izvješće jednog istraživanja

Očito je da se kooperacije i umrežavanja između onih koji sebe smatraju kršćanima i eksplicitno desnih miljea mogu pratiti već nekoliko godina na internetu, te u političkom i crkvenom životu. Ovo neizbježno vodi do pitanja koja su to vjerska stajališta i oblici pobožnosti koji već više godina premašuju čisto pragmatičku suradnju. Postoje li sadržajne, odnosno strukturalne polazišne točke? I ako postoje, koje su to? Bez zahtjeva za kompletnost i fokusirajući se na relevantne fenomene za Katoličku Crkvu, želim istaknuti neke točke iz mojeg istraživanja (Problem, dakako, nije ograničen samo na štetnu katoličku religioznost nego i na protestantsko evangelički vjerski spektar).

Tradicionalizam i odbijanje demokracije i socijalne države

U katoličkom vjerskom spektru putem interneta pokazuju se po sadržaju najveće mogućnosti povezivanja tamo gdje se poziva na antimodernizam pijetističke (nap. prev. odnosi se na razdoblje pape Pija X) epohe, te na borbu protiv Drugog vatikanskog sabora. Ekstremne internetske stranice kao kreuz.net, na kojoj se miješaju tradicionalizam i ekstremna desnica, jasno svjedoče da su tradicionalizam i pretkoncilski katolički antimodernizam vrlo privlačni osobama ekstremno desnih postavki i pogleda na svijet. Ovo simpatiziranje se objašnjava iz zajedničkog radikalnog odbacivanja Francuske revolucije uključujući sva njezina dostignuća.[5]

U kontekstu šizmatičkog „Bratstva svetog Pija X.“ kao i tradicionalističkih grupa unutar rimokatoličke Crkve, Drugi vatikanski sabor se vrednuje vrlo negativno, naziva ga se 'katastrofom' i '1789. Katoličke Crkve'. Priznanje ljudskih prava, demokracije i vjerskih sloboda proglašava se 'krivovjerjem', te zahtijeva autoritarnija struktura Crkve i države sve do ideje o jednoj autoritarno-katoličkoj teokraciji. Kada to govore, pozivaju se na crkvene dokumente pijetističke epohe (Enciklike, „Syllabus errorum“, antimodernističku zakletvu), ovi dokumenti u svoje vrijeme nisu bili netipični, ali su danas izrazito problematični jer djelomično zauzimaju antidemokratske, antiliberalne, antipluralističke, antiegalitarističke pozicije povezane s religijskim ekskluzivizmom i antijudaističkim pozicijama.

Na tradicionalistički prožetu religioznost lako se prikače krugovi koji zastupaju socijaldarvinističke postavke odnosno neku vrstu „tržišnog ekstremizma“[6].

Zajedničke točke su: 1) manifestacije tradicionalizma kroz depolitizaciju evanđelja i svođenje vjere na liturgijsku estetiku i jedan usko personalni individualizirajući moral, 2) snažno isticanje hijerarhije i klasne razlike u tradicionalizmu kao bogomdane, te 3) ekskluzivni (donekle biološki utvrđen) položaj tradicionalne obitelji s jasno određenim rodnim ulogama. Kao relevantno se utvrđuje da je obitelj u određenim ekonomsko-političkim konceptima jedina predviđena socijalna zaštita.

S Drugim vatikanskim saborom implicitno se, kroz teološko vrednovanje ljudskih prava, slobode vjeroispovijesti i demokracije, dogodilo distanciranje od problematičnih sadržaja antimodernističih dokumenata. No, ipak se zahtijeva produbljeno i samokritičko vrednovanje teološko-povijesnog paradigmatskog obrata i izričitu komunikaciju povijesnih uvjetovanosti – ukratko: „Hermeneutika diskontinuiteta, koja računa na povijesne promjene i historijske lomove“[7], to predlaže Stefan Goertz.

Religiozni temelji superiornosti i podređenosti

U svojoj kvantitativnoj studiji o utjecaju religioznosti na grupno usmjereno neprijateljstvo (op. prev. njemačka skraćenica GMF) su Beate Küpper i Andras Zick došli do rezultata da uvjerenje o superiornosti vlastite religije usađuje ljudima predrasude[8]. Bazirajući se na vlastite analize kršćansko-religioznih internet stranica, koje su skrenule u političko desničarenje, želim pokazati kako vjernici 'mogu' postupno i lako prijeći k istinskom demoniziranju onih koji misle drugačije – ali ni u kojem slučaju se ne može reći da je to nužni učinak.

To ne vrijedi samo za religijska nego i za sva osobna ili kolektivna uvjerenja koja govore da je naše uvjerenje dobro, a često i bolje nego druge alternative. Potpuno suzdržavanje od uvjerenja niti je ljudski moguće niti je društveno poželjno; a fundamentalisti se mogu pojaviti i na području politike, a ne samo u religiji.[9] Stoga je pitanje o konstruktivnom odnosu s divergentnim uvjerenjima neophodno i nije moguće ograničavanje samo na religiozno područje.

Snažno uvjerenje o ispravnosti vlastitoga uvjerenja može dovesti do obezvrjeđivanja drugih, ono se također može – unatoč općem vrednovanju svih ljudi kao slike Božje - dogoditi i na području kršćanske religije. Pogotovo onda kada prevladavaju ekskluzivističke slike spasenja, te kad dođe do apsolutizacije prava na istinu. Uvjerenje da je naša vjera jedina istinita, implicira dualizam, koji jedino vlastitu formu religioznosti označava kao dobru, a u svim drugim načinima vjerovanja vidi nešto deficitarno. U svim 'drugim' vidi se barem nešto gradualno lošije nego kod nas.

Ako je sve 'drugo' gradualno lošije nasuprot 'našemu', može ubrzo doći do toga da je ono suštinski loše, zlo i neprijateljsko, te ga se, stoga, odbacuje. Drugačije konfesije, religije, načini života označavaju se kao 'strane' i nespojive s vlastitim načinom. Isključeni i obezvrijeđeni bivaju i ljudi koji to prakticiraju, te bivaju označeni kao 'heretici', 'nevjernici', 'grešnici'. Stav „voljeti grešnika, ali mrziti grijeh“ ne izvodi se iz obezvrjeđivanja životne različitosti, jer se drugoga ne prihvaća kao ravnopravnog sugovornika u raspravi.

Tako temeljita omalovažavanja i etiketiranja drugih kao grešnika i dr. na internet stranicama koje sam analizirala snažno su zastupljena i vode do izrugivanja takvih osoba do te mjere da su ravni udarcima duboko ispod pojasa. Neprijateljski obrambeni stav vlastitih religioznih načina života i maksima protiv drugih mogu proizvesti lakše prianjanje uz islamofobiju, antimuslimanski rasizam i (ovdje i danas rjeđi) antisemitizam – kao tobožnja 'obrana' od tobože 'krivih' načina vjerovanja – ali također i uz homofobiju, borbu protiv emancipacije i ravnopravnosti žena kao navodne 'obrane' od tobože 'krivih' načina življenja.

Podudaranje između rigoroznih kršćana i političkih desničara biva tim lakše tako što se rasizam u eksplicitno ekstremnoj desnici sve manje povezuje s biološki utemeljenjem, nego se kulturalizira[10]. Uz to je ekstremna desnica u obiteljskim temama – uključujući zlostavljanje djece, zaštita života, seksualni odgoj – otkrila agitacijsko polje i s njima ofenzivno ide na kršćane.[11]

Dekonstrukcije, koje ukazuju na paralele s načinom mišljenja desnog ekstremizma, nastaju tamo gdje je vjera protkana dualističkim mišljenjem, rigidnim mišljenjem i djelovanjem, jednim nepovjerljivo-neprijateljskim držanjem, te suženo shvaćenog "uvijek kontingentnog i nikad zaobilaznog stvorenog svijeta"[12], koje svoju vlastitu usku perspektivu mijenja s Božjom voljom i koje se može s Rainerovom knjigom nazvati "teološkim totalitarizmom"[13].

„Pobožnost“ kao rigidnost i autoritarna agresija

Glavni ton izviješća o desno-religioznim web stranicama koje sam analizirala sastoji se u najvećoj mjeri od intenzivnog ocrnjivanja i negativnog vrednovanja svijeta. Oni koji drugačije misle – mogu to biti i biskupi pa čak i papa Franjo – ne bivaju kritizirani samo zbog pojedinačnih odluka, nego ih se diskreditira i kao osobe, a donekle ih se i ismijava. Mnogobrojne vijesti izvještavaju o navodnim skandalima. Pri tom se često uobičajeni postupci skandaliziraju ili se prenapuhuju nevažne izjave i događaji. Pritom su prenaglašene teme vezane za seksualnost i homoseksualnost.

Moralnost se u redakcijskim člancima i u mnogim komentarima rigidno formulira. Pojam 'grijeh' pretvoren je u običaj. U vezi sa sinodom o obitelji u Vatikanu neke su osobe bile napadane i djelomično isključene kao nekatolici. One su se zalagale za jedan relacijski usmjeren moral, pitale su se za životnu stvarnost današnjih ljudi, ili su se zalagali za to da se Crkva ponaša milosrdnije prema ljudima čiji je brak posrnuo.

Često se poziva na crkveni prijekor ili čak ekskomunikaciju navodno 'laksnih' vjernika. Katkad se polemizira protiv milosrđa i naglašavanja Božje ljubavi prema ljudima osuđujući ih kao 'herezu univerzalizma'. Djelomično se opet snažno ističu neka poimanja kaznenog prava i pakla. U nekim miljeima i medijima primjećuju se apokaliptičke predstave kraja svijeta s izraženim fantazmama osvete i trijumfa, a u drugima pak korištenje militarističkog jezika.

Čak i ondje gdje su te web stranice angažirane za nešto pozitivno – kao za zaštitu života, obitelji, za progonjene kršćane – upadljivo je fokusiranje tekstova i djelovanja na grijeh i kažnjavanje grešnika. Radi se dakle protiv liječnika koji provode pobačaje, djelomično i protiv žena kao potencijalne opasnosti za nerođeno dijete, protiv homoseksualaca, istospolnih zajednica, muslimana i 'islama'. Umjesto pozitivnih vizija uspješnog suživota ili empatije prema ljudima u konfliktnim situacijama, u središtu njihovog interesa stoje 'grešnici' i 'prijestupnici', te njihovo kažnjavanje. Temeljno povjerenje u ono dobro u ljudima označava se kao naivno i društveno opasno te ga se ismijava i bori se protiv njega.

Iz psihološke perspektive može se ustvrditi da se na taj način brane od empatije, 'mekanih' osjećaja i ranjivost koja se veže uz njih, mobilizirajući agresivne energije i osjećaje istinitosti. To je dovelo do toga da se mnogim ljudima učinio atraktivniji ratoborni javni 'Marš 1000 križeva' protiv abortusa, koji više odgovara njihovim sebičnim emocionalnim željama (ne: stvarnim potrebama), nego se na primjer zalagati za opreznu, punu poštovanja i suosjećanja debatu u kojoj će se licem u lice suočiti sa situacijama konfliktnih trudnoća.

Često se pronalaze teoretičari zavjera i nagađanja o tajnim utjecajima, kao npr. takozvanih 'ljevičara' na EKD (nap. prev. Evangelička crkva u Njemačkoj), njemačku biskupsku konferenciju ili na konkretne biskupe, koje se katkad kleveće da su 'sluge-najamnici' podčinjeni jednoj nekršćanskoj 'diktaturi mišljenja'. Ovakve teorije zavjera služe, između ostalog, tomu da se izjave koje se ne podudaraju s vlastitim mišljenjem, ocijene kao paušalne proglašavajući ih suradnicima 'neprijatelja' vlastite grupe, koji drže ljude u svojim rukama poput marioneta. Time se mogu obezvrijediti izjave biskupa, pa čak i samog pape unatoč naglašavanoj vrijednosti hijerarhije, poslušnosti i 'vjernosti papi'.

Upravo ove govorne i misaone forme kao što su obezvrjeđivanje, skandaliziranje, neprijateljstvo, difamacija, rigidnost, zahtjev za kažnjavanjem i teorije zavjera u svim točkama odgovaraju tipičnom misaonom obrascu koji su Erich Fromm, Theodor Adorno i drugi nazvali „autoritarnom osobnosti“. „Kruta vezanost za konvencije“ i „dispozicija, misliti u rigidnim kategorijama“, o „nekritičkom podvrgavanju idealiziranim autoritetima“, „tendencija praćenja ljudi koji zanemaruju konvencionalne vrijednosti, kako bi ih se osudilo, otklonilo i kaznilo“ (autoritarna agresija), „pretjerano isticanje snage i robusnosti“, „destruktivnost i cinizam, sveopće neprijateljstvo, difamacija ljudskosti“ sve do „preokupacije seksualnošću“. Sve to imenuje Theodor Adorno u „F-skali“.[14]

Očito u kršćanskim medijima, koji otvaraju most prema političkoj desnici, do riječi lakše dolaze ljudi čija osobna autoritarna podešenost prožima njihove političke i religiozne nazore. Time određena rigidna ili autoritarna religiozna mišljenja postaju dodatnim argumentima određenim neprijateljski nastrojenim svjetonazorima kao i određenom političkom stavu koji je obilježen predrasudama i mržnjom prema ljudima. Od protagonista koji kroz predavanja, objave, redakcijske uratke, članke, blogove i komentare izlaze u javnost i čiji se jezični i argumentacijski stil može analizirati, daju se razlikovati čitatelji koji obuhvaćaju i osobe koje se nužno ne slažu sa stavovima redakcije, koji možda i ne primjećuju stav redakcije, jer takve web stranice posjećuju selektivno, zanimajući se za neku temu ili joj pristupaju sa stavom bezopasnosti. Stoga se ne smije paušalno zaključiti da svi čitatelji imaju obilježja autoritarne osobnosti.

Općeljudsko iskušenje

Upravo prikazane paralele mogle bi dovesti do iskušenja da patalogiziramo i okrivimo samo određene rigidne osobnosti zbog problematičnih stavova i ponašanja. Moja je pak pretpostavka da nijedan čovjek 'per se' nije imun na iskušenje da pojednostavi kompleksnu, nepreglednu i odatle tešku životnu stvarnost. Ova tendencija pojednostavljivanja, ukidanja višeznačnosti, pripada našoj temeljnoj strategiji za preživljavanjem, te je stoga ambivalentna i ne zahtijeva 'istrebljivanje' nego kultiviranje i zdravi odnos putem balansirajuće „protuvrednote“[15].

Stoga bi bilo smislenije raspravljati o općeljudskim težnjama koje ljude i bez rigidnih pobožnih stavova mogu zaraziti 'totalitarnim iskušenjima'. Nakon spomenutih iskušenja iz istraživanja Rainera Buchera (iskušenja „teološkog totalitarizma“) treba spomenuti i čežnju za zajedništvom, ublažavanjem rana, te čežnju za „herojskoim“ života.[16] Sa Stefanom von Hoyningen-Huene spomenut ću i općeljudsku naklonost prema idealiziranju i romantiziranju prošlosti.[17] No, na kraju ću završiti s pogledom na moje čitateljstvo.

Što činiti? Nekoliko poticaja

Ovdje su predstavljene zajedničke nepotpune točke koje vode prema pitanju posljedica i protustrategija koje ću ovdje predstaviti samo u kratkim crtama.

Važan korak već je učinjen informiranjem građanske javnosti o desnim strategijama (mimikrijama, Querfront strategijama i dr.), umrežavanjima i formiranjem amalgama među kršćanskim miljeima tako da se otežava neprimjetna infiltracija kršćanskih grupa u desne ideologije. Za konzervativne kršćane, ali i građanske krugove postavlja se zadatak da postave jasna ograničenja i granice: gdje se i čime njihov konzervativizam unutar demokratskog spektra mišljenja razlikuje od ekstremno desnih pozicija? Za sve demokrate vrijedi isto pitanje: što učiniti i uvažiti da se jasni vrijednosni sustav ne izjednači s mizantropskim stavovima prema onima koji misle drugačije?

Za teologije i Crkve proizlazi zadaća da diferenciraju i vrednuju promjenu paradigme vrijednosti, koja se odvija u društvu i narodu Božjem, te da ih posebno učine razumljivim konzervativnim vjernicima, jer bi i samo razumijevanje promjenjivosti reduciralo strah od promjena i samim time podložnost idealiziranju prošlosti i ideologijama. To znači da se sadašnjost u njezinoj ambivalentnosti i sa svim kritikama razumije kao prostor susreta s Bogom i kao prostor Božjeg osluškivanja, umjesto da se društvene promjene jednostrano osuđuju kao progresivne dekadencije.

Prvo treba stvoriti jedan širi kontekst shvaćanja Crkve koja teološki fundira inkluzivnošću i integrativno (pritom ne 'nehajno' ili 'bilo kako'), te tako pruža prostor za različite načine pobožnosti, za reformske skupine, feminističke i teolog(inj)e oslobođenja, razne meditacije i drugo. Koliko je tek konstruktivno, integrativno i vrijedno raditi sa konzervativnim pozicijama i osobama – ne desnim! – naravno, pazeći da ta manjina ne postane dominantna!

Značaj Drugog vatikanskog sabora

Jedna važnija i značajnija posljedica koja je prisutna širom Katoličke Crkve, zavrjeđuje više pažnje: vrednovanje Drugog vatikanskog sabora, njegovi demokratski oblici savjetovanja i odlučivanja, hrabrost priznavanja grijeha, obraćenje, dokumenti puni poticaja koji su najveće rezultate ostvarili na području ekumene i međureligijskog dijaloga, te potpuno novo teološko razumijevanje i vrednovanje židovstva za kršćanstvo. Njegov dijaloški impuls jako je važan protiv tendencija masovne religioznosti koja je htjela napraviti razgraničenje sa suvremenim svijetom. Stoga ova teološki vrednovana demokratska forma komunikacije na Drugom vatikanskom saboru treba biti oživljena i u unutarcrkvenim debatama, te u crkvenoj svakodnevnici.

Izdržati napetosti

Poželjno je da uvjerenje „ispravnosti“, tj. nosivost vlastitog puta uvjerenja, ne odvede do neprijateljstva prema onima koji misle drugačije. Nužna je sposobnost autorelativizacije, izdržati ambivalentnosti, paradokse i napetosti, te konstruktivno rješavanje konflikata.[18] Uz to, potrebna je i sposobnost, odnosno nastojati prihvatiti i emocionalno izdržati nedohvatljivost Boga; potreba unutrašnje slobode, hrvati se s Bogom, sumnjati, čak biti na distanci s njim i sve ovo shvatiti kao dio vlastitog života vjere. Odatle vrijedi da sve ove potrebne sposobnosti treba teološki vrednovati, uvježbavati ih u crkvenim okvirima i prostorima, te oprezno ophođenje s osjetljivim i kontroverznim temama, te omogućiti konstruktivnu debatu oko njih.

Crkva može u svojim prostorijama omogućiti i zahtijevati psihološke procese učenja i sazrijevanja – kao što to već duže vrijeme radi u okviru obrazovanja odraslih orijentirano na osobnost. Osim toga procesu sazrijevanja, koji je nužna sastavnica duhovnog sazrijevanja, pripada i formacija orijentirana na osobnost, te stvaranje slobodnog prostora, što je temeljni poziv Crkve.

Usput

S obzirom na rigidna vjerska učenja, s crkvene strane, potrebno je stvoriti novo razumijevanje i vrednovanje religioznosti. Nije prihvatljivo pozitivno ocjenjivati posebno naglašenu krutost kao izraz velike pobožnosti, a niti optuživati druge da su 'mlaki' jer u svojoj pobožnost nisu strogi i agresivni prema drugima iako imaju duboku vjeru u Boga. Iza autoritarne i uvredljive osobnosti najvjerojatnije se može pretpostaviti duboko povrijeđena osobnost što treba itekako uzeti u obzir u dušobrižničkom odnosu s takvim osobama. Unatoč ovome treba im na nedvosmislen način reći da trebaju zaustaviti destruktivno ponašanje prema drugima. Destruktivni stavovi ne smiju dominirati djelovanjem, odnosno učenjem Crkve.

Teološki gledano, ide se za tim da se jasno izraze kontingentnost i ambivalentnost stvorenja za sposobnost vrednovanja. Stoga je potrebna teologija neraspolaganja Bogom, jednako kao i teologija prihvatljivog ophođenja s nedostojnošću, slabošću i krivnjom. Govoreći jezikom moralne teologije, zahtjeva se obraćenje koje vrednuje propitivanje i traženje ljudi na dobrome putu – i to onako kako se i sama Crkva razumijeva kao Božji narod na putu traženja i propitivanja.

S njemačkog preveo: Darko Pejanović

[1] Za terminologiju usporediti dosje „Rechtsextremismus“ Savezne centrale za odgoj, osobito rubrike Ideologija, Desni populizam, na:http://www.bpb.de/politik/extremismus/rechtsextre... http://www.bpb.de/politik/extremismus/rechtsextremismus/41191/rechtspopulismus. Esej se temelji na mom nastupnom predavanja na univerzitetu u Osnabrück 28.4.2015. esej se temelji na ranije objavljenim studijama; usp.: Sonja Angelika Strube, Rechtsextremismus als Forschungsthema der Theologie? Aktuelle Studien und eine kritische Revision traditionalismusaffiner Theologien und Frömmigkeitsstile, glavni članak u: Theologische Revue 3/2014, 179-194; ista: Problemanzeige: Rechtsextreme Tendenzen in sich christlich verstehenden Medien, u: ista (ur.): Rechtsextremismus als Herausforderung für die Theologie, Freiburg i.B. 2015, 18-36svim internet stranicama prestupljeno je 10.11.2015.

[2] Pozivam se, kao i „Mitte-Studien“ Decker/Brähler i drugi, isključivo na stavove ,a ne prvenstveno na ekstremno desno ponašanje u ustavno-kaznenom smislu.

[3] Usp.: Oliver Decker/Elmar Brähler, Vom Rand zur Mitte. Rechtsextreme Einstellungen und ihre Einflussfaktoren in Deutschland, Berlin 2006, 20, također i: Wilhelm Heitmeyer (Hg.), Deutsche Zustände. Frankfurt 2002-2011.

[4] Usp.: Strube, Rechtsextremismus als Forschungsthema.

[5] Egzemplarno: članak „Der jakobinische ‚Geist des Konzils“ auf www.kreuz-net.at/index.php?id=266.

[6] Eva Groß/Andreas Hövermann, Marktförmiger Extremismus – ein Phänomen der Mitte? in: Andreas Zick/Anna Klein (Hg.), Fragile Mitte – Feindselige Zustände. Rechtsextreme Einstellungen in Deutschland 2014. Bonn 2014, 102-118, www.fes-gegen-rechtsextremismus.de/pdf_14/FragileMitte-FeindseligeZustaende.pdf.

[7] Stephan Goertz, Autonomie kontrovers. Die katholische Kirche und das Moralprinzip der freien Selbstbestimmung, in: ders./Magnus Striet (Hg.), Nach dem Gesetz Gottes. Autonomie als christliches Prinzip. Freiburg 2014, 151-197, 192.

[8] Usp.: Beate Küpper/Andreas Zick, Religiosität und Gruppenbezogene Menschenfeindlichkeit. Ergebnisse der GMF-Studien des Bielefelder Instituts für interdisziplinäre Konflikt- und Gewaltforschung, in: Strube, Herausforderung (Anm. 1) 48-63.

[9] Uwe Gerber, Fundamentalismen in Europa. Streit um die Deutungshoheit in Religion, Politik, Ökonomie und Medien, Frankfurt a.M. 2015.

[10] Usporediti npr.: Iman Attia/Alexander Häusler/Yasemin Shooman, Antimuslimischer Rassismus am rechten Rand. Münster 2014.

[11] Usp.: Esther Lehnert/Heike Radvan, Instrumentalisierung des Themas sexueller Missbrauch durch Neonazis. Analysen und Handlungsstrategien, 24-27, www.gender-und-rechtsextremismus.de/w/files/pdfs/fachstelle/4-2.pdf.

[12] Uwe Gerber, Vereindeutigen und Fundamentalisieren als theologische Probleme, in: Strube, Herausforderung, 113-128, 114.

[13] Rainer Bucher, Hitlers Theologie, Würzburg 2008, 168f.

[14] Usp.: Theodor W. Adorno, Studien zum autoritären Charakter. Frankfurt 1995, 45. – Modificirajući ranije studije danas se govori djelomično dinamičnije u pogledu na interakcije „autoritarnih reakcija“, za ovo usp.: Detlef Oesterreich, Flucht in die Sicherheit. Za teoriju autoritarizma i autoritarne reakcije: Opladen 1996; Susanne Rippl (Hg.), Autoritarismus. Kontroversen und Ansätze der aktuellen Autoritarismusforschung. Opladen 2000.

[15] Usp.: Friedemann Schulz von Thun, Miteinander reden 2, Reinbek bei Hamburg 1989.

[16] Bucher, Hitler, 157-173.

[17] Stefan von Hoyningen-Huene, Religiosität bei rechtsextrem orientierten Jugendlichen, Münster 2001.

[18] Uwe Gerber, Vereindeutigen und Fundamentalisieren als theologische Probleme, in: Strube, Herausforderung (Anm. 1) 113-128, 114.