Picasso za slikanja Guernice u proljeće 1937. (Getty Images)

Pablo Picasso, rođen 25. listopada 1881., bez sumnje je bio umjetnik dvadesetog stoljeća o kojemu se najviše pričalo, a možda je još uvijek najpoznatiji umjetnik na svijetu. Na estetskoj razini bio je revolucionar: plavi period, kubizam i nadrealizam; Picasso je uvijek bio na čelu različitih umjetničkih pravaca slikarstva, graverstva i kiparstva.

Također je većinu svog života zastupao socijalistička stajališta. Francuska komunistička partija (PCF) imala ga je za svojega člana, a kraj devetnaestog i veći dio dvadesetog stoljeća, Picasso je proživio zalažući se za mir u svijetu i ulogu umjetnosti kao političkog oruđa.

U javnoj percepciji, njegova ostavština ostavlja nam više pitanja nego što daje odgovora. Kritike s cijelog političkog spektra zbog njegovih teških odnosa sa ženama i njegove stalne spremnosti da se politički angažira ilustriraju tu kompliciranu sliku. Ispitivanje njegovog odnosa sa socijalizmom omogućit će nam da bolje razumijemo, ne samo Picassa kao umjetnika, već i umjetnički svijet u kojem je on živio i koji još uvijek čuva njegovu ostavštinu.


Revolucionarna estetika

Picassova karijera kretala se na prijelazu između europskog prosvjetiteljstva i razvoja komunističkih revolucija širom svijeta. Život u Parizu pod nacističkom okupacijom doveo ga je do toga da se pridruži Komunističkoj partiji Francuske 1944., a godinu dana kasnije poslao je osobni manifest časopisu New Masses:

Pomoću dizajna i boje pokušao sam prodrijeti dublje kada je u pitanju spoznaja svijeta i ljudi – sa idejom da nas ta spoznaja može osloboditi. Uvijek sam na svoj način govorio ono što sam smatrao najistinitijim, najpravednijim, najboljim, a samim tim i naljepšim. Ali za vrijeme opresije i ustanka osjećao sam da to nije dovoljno i shvatio da se moram boriti, ne samo slikanjem, nego cijelim svojim bićem.

Nije prošla ni godina dana od objave tog manifesta i Picasso je već imao dosje sa svojim imenom u FBI-u zbog borbe protiv vladajućeg poretka. Makar je to radio desetljećima i to sasvim eksplicitno. Njegovo djelo Gospođice iz Avinjona (Las señoritas de Avignon) iz 1907. izvanredno portretira grupu običnih žena, asimetričnih lica i neusklađenih očiju sa afričkim obrednim maskama. Slika je, međutim, izazvala kontroverze jer prikazuje katalonski bordel: seksualni rad bio je dio svakodnevnog života modernog europskog umjetnika koliko i aproprijacija autohtonih stilova.

To djelo dobro reprezentira probleme i užitak koji Picasso stavlja pred promatrače. Njegova sposobnost da rekonfigurira ljudske dimenzije u ravnini promijenila je način na koji Europa i SAD shvaćaju reprezentaciju, a njegov podrugljivi osmijeh davao je dojam da njegova umjetnost teče spontano i bez smetnji. U tom smislu, njegov raskid s europskim standardima brzo je pretočen u političke izjave protiv bolesti svjetske umjetnosti: „Kako nas ne može biti briga za druge ljude? Ta sa kakvom bismo se hladnom ravnodušnošću morali odnositi prema njima ako bismo se odvojili od punog života koji nam nude?“ jednom je to napisao na komadu papira u sred intervjua. „Ne, boja nije napravljena za ukrašavanje stanova. Ona je ofanzivno i defanzivno oružje protiv neprijatelja“.

Na mnogo načina, ovo gledište bilo je plod Picassovog proživljenog djetinjstva u Španjolskoj tijekom tranzicije i njegove čudesne reputacije koju je imao u školi. Pod utjecajem svog sunarodnjaka Francisca Goye, čiji je eksplicitno politički rad obuhvaćao barokno i moderno razdoblje, Picasso je počeo slikati španjolske seljake, cirkuske izvođače i muzičare u neidealiziranim oblicima – subjekte koji nisu bili dovoljno istaknuti u predmodernom svijetu.

Nakon što se preselio u Francusku, Picasso je izbjegao zakonsku obavezu služenja vojske, ali mnoga njegova remek-djela reprezentiraju bezbroj sukoba koji su se odvijali oko njega. U seriji Žena koja plače (La mujer que llora) iz 1937., koja prikazuje profil francuske umjetnice i umjetnikove ljubanice, Dore Maar, Picasso je koristio brze poteze i sukobljene boje kako bi prikazao fizičko ispoljavanje tuge tijekom Španjolskog građanskog rata. Na sličan način, ogromna Guernica (1937.) koja se do danas smatra najpoznatijim antiratnim djelom na svijetu, bila je odgovor na bombardiranje jednog republikankog mjesta od strane Francove vojske i njegovih talijanskih i njemačkih fašističkih saveznika.

Ova je slika, između ostalih, navela Hitlera da definira Picassa kao „degeneriranog“ umjetnika. Kad su mu nacističke vlasti pokucale na vrata i upitale: „Jeste li vi to napravili?“ (naslikao Guernicu, op. prev.) Picasso je odgovorio: „Ne, vi ste to napravili“. Picasso je o tim događajima čitao u komunističkim novinama kao što je L’Humanité, a jednobojna djela sličnog stila kao što je Guernica ili El osario (1944-45) kojim se odaje omaž žrtvama holokausta, doimaju se kao produžetak ilegalne štampe.

Unatoč sovjetskoj averziji prema modernizmu, Picasso je dva puta dobio Lenjinovu nagradu za mir: 1950. i 1961. za svoju angažiranost u Pokretu za mir, kojemu je pridonio sa svojom Golubicom mira. Kasnije, 1953., na zahtjev svog prijatelja i urednika Les Lettres Françaises, Louisa Aragona, Picasso je napravio skicu Josifa Staljina kako bi odao počest novopreminulom vođi. Ovo odavanje počasti dovelo je do niza žustrih poziva i pisama PCF-a i sovjetskih vlasti u kojima su kritizirali Picassovu „privilegiju“ u odstupanju od socijalističkog realizma.

Iako mu nisu dozvolili da upriliči izložbu u Moskvi, Picasso je nosio svoju člansku iskaznicu PCF sve do svoje smrti 1973. Tijekom godina Picasso je imao sukobe s vođama kapitalističkog i komunističkog svijeta, i iako je naslikao mnoštvo politički angažiranih radova, nikada nije prestao zgrtati milijune. Zbog toga mnogi smatraju da je to Picassovo razdoblje bilo samo „interludij“ u prilično apolitičnoj karijeri, odnosno potraga za „apstraktnim mirom“ ispred klasne borbe. Zapravo, kao što je kustosica Lynda Morris istaknula, svjetska umjetnička elita još uvijek se drži nepolitičke interpretacije Picassova djela.


Individualni genij ili narodni umjetnik?

U knjizi Uspjeh i neuspjeh Picassa, likovni kritičar John Berger primjećuje da je Picasso bio „sposoban uočiti i projicirati više patnje u glavu jednog konja nego što su mnogi umjetnici to sposobni u Isusovom raspeću“. Međutim, Berger također tvrdi da je Picassa njegov položaj „sumnjive privilegiranosti“ spriječio da nadiđe vlastiti ego. Kontrola nad vlastitim nasljeđem i distanciranje od revolucionarne Španjolske, tvrdi Berger, doveli su Picassa do negativne povratne sprege:

Zamislite umjetnika protjeranog iz vlastite zemlje, koji pripada drugom stoljeću, koji idealizira primitivnu prirodu vlastitog genija kako bi osudio korumpirano društvo u kojemu živi, koji si je postao samodovoljan, ali mora raditi beskrajno kako bi se dokazao pred samim sobom. S kojim će se na kraju poteškoćama on suočiti? (...) Neće izgubiti emociju, osjećaj i živost, ali će mu faliti subjekti na koje ih može projicirati. I to je bio Picassov problem. Morao si je postaviti pitanje: što da slikam? I uvijek je morao odgovarati sam.

Berger također tvrdi da je kubizam bio „jedini primjer dijalektičkog materijalizma u slikarstvu“ koji je s vremenom postao poznat kao poseban pokret, a ne kao Picassov izum (iako bi sigurno bio razočaran da zna da je Picasso još uvijek široko poznat kao kubist). U svakom slučaju, Berger je u pravu kada zahtijeva više od tržišne zaljubljenosti individualnog genija.

Putanja umjetničke karijere rijetko je linearna. Uzmimo primjera radi to da je Picasso razmišljao da održi izložbu u frankističkoj Španjolskoj tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća (koju na kraju nije održao op. prev.), prije nego što je defininirao svoju politiku kao barijeru mogućem ujedinjenju sukobljene Španjolske. Kako ističe kritičarka Jillian Steinhaier, ova nas činjenica ne bi trebala dovesti do toga da izgubimo poštovanje prema Picassu, već da „usavršimo sliku koju imamo o njemu i ostavimo po strani umjetničke mitove“.

Picassova priča nije priča o bespomoćnom čovjeku koji je nadišao ugnjetavanje elita. Njegova stilska evolucija zadivila je cijeli svijet. Njegova antiratna simbologija i njegov politički doprinos tijekom Hladnog rata, kada su se umjetnici suočavali s državnom represijom zbog bilo kakve revolucionarne težnje, ostaju validni. Gotovo pedeset godina nakon njegove smrti, Picassov utjecaj predodređen je da preživi, ne u okviru usamljene potrage za izvrsnošću, već u kolektivnoj potrazi za boljim svijetom.

Izvor: JACOBINlat

Preveo sa španjolskog: D.V., Prometej.ba