Posljednjih sedmica zapadni mediji su se okrenuli izlizanim analogijama iz 1930-tih kako bi objasnili uloge koje bi imao potencijalni oružani sukob između Ukrajine i Rusije. Potreba da se izbjegne “udovoljavanje” Kremlju uzima se kako bi se opravdala sve veća vojna pomoć Ukrajini, dok se pitanje prava države da se pridruži Organizaciji Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO) rutinski predstavlja kao pitanje državnog opstanka.

Profesor Richard Sakwa, autor knjige Ukrajina na liniji fronta: Kriza na graničnom pojasu, oslikava kompliciraniju sliku ukrajinsko-ruskih odnosa. Njegova analiza naglašava dugotrajnu podjelu u ukrajinskom društvu između sila koje podržavaju “pluralističku” ideju države i njene odnose sa susjedima i nacionalističkih pokreta koji se zalažu za pridruživanje NATO-u i za prekid odnosa sa Rusijom.

Čini se da su Ukrajinska revolucija dostojanstva (Evromajdan) iz 2014. godine, oružani konflikti u regiji Donbas, i rusko pripajanje Krima pooštrili ovu podjelu. Ipak, Ukrajinci su dali podršku procesima poput Sporazuma iz Minska i razgovorima Normandijskog formata, kao i kandidatima koji su se zalagali za smanjenje napetosti – uključujući trenutnog predsjednika Volodimira Zelenskog nakon izbora 2019. godine. Ipak, prema Sakwinim riječima, u Ukrajini bučna ekstremna desnica koja predstavlja manjinu “drži politiku kao taoca“ – to je bezizlazni položaj zahvaljujući kojem su i tvrdolinijaši u Moskvi dobili na snazi.

Jacobinov David Broder intervjuirao je Sakwu u vezi sa korijenima trenutnih tenzija i izgledima za mirno rješenje.


DB: Ukrajina je u Zapadnim medijima prikazana kao zemlja u potpunosti suprotstavljena Rusiji. U jednom naslovu koji je objavio Times, stajalo je kako su “Ukrajinci spremni da zadave Ruse golim rukama”. Posebno nakon NATO samita iz 2008. godine, smatra se kako Ukrajinci žele da se pridruže NATO-u, ali da ih Rusija blokira. Ima li ikakvih dokaza za to?

RS: Ovo ide mnogo dalje od NATO samita u Bukureštu iz 2008. godine, u kojem su na kraju pozvali i Gruziju i Ukrajinu da im se pridruže. To je način na koji se ukrajinska politika definirala dugo vremena kada govorimo o takozvanom evropskom izboru – kojeg mnogi osporavaju, jer svaka anketa pokazuje kako je ukrajinska javnost podijeljena. S godinama je to postalo pomalo nestabilno, ali u suštini zapadni dio, ono što nazivamo galicijskim dijelom, ne samo da se želi pridružiti Zapadu, već isto tako želi i pokidati sve veze sa Rusijom.

Postkolonijalizam, ukoliko se taj model može upotrijebiti u ovom slučaju, predviđa hibridnost nakon kolonijalizacije, na lingvističkom i kulturnom nivou, dok separatisti vjeruju da se radi o post-kolonijalizmu sa crticom, te da se sve prijašnje veze moraju uništiti. Ali južni i istočni dijelovi države naginju ka tome da se održe bliske veze sa Rusijom. Na neki način postoji osnova po kojoj bi Vladimir Putin mogao reći da su Rusi i Ukrajinci jedan narod kada govorimo o kulturi, historiji, mješovitim brakovima, i tako dalje. Nikada nije rekao da bi trebali biti jedna država – i tu se nalazi temeljna razlika.

Putovao sam u Donbas 2008. godine i svuda na zgradama mogli su se vidjeti natpisi na kojima je stajalo “Ne NATO-u”. A sada u WikiLeaksovim dokumentima iz Ministarstva vanjskih poslova, objavljenim u periodu između 2010-2011, prikazane su beskrajne poruke američkog ambasadora u Kijevu u kojima stoji da narod želi u NATO. Ovo je od početka bila izmišljena i vještačka ideja, ta pretpostavka da je izbor prost i jasno usmjeren ka Zapadu. Onda su htjeli da prikažu kako Rusija Ukrajinu koči u geopolitičkom, razvojnom i iznad svega demokratskom smislu.

Situacija je mnogo kompleksnija, kako ankete o stavovima Ukrajinaca i danas pokazuju. Gerard Toal i njegove kolege pokazali su da ogroman postotak – 30 ili 40 posto stanovništva, čak i ako ne uključimo Krim i Donbas – želi blizak odnos sa Rusijom. Neki čak žele da se pridruže Evroazijskom ekonomskom savezu. Dakle to je ono što su Zbigniew Brzezinski, i prije njega Samuel Huntington, opisali kao krnja država, podijeljena država. Tako da je pogrešna pretpostavka da su se jasno opredijelili za NATO. Ali ovaj izbor nameće se još od nastanka neonacionalističke vlade u februaru 2014. nakon događaja koji su uslijedili poslije Evromajdana.


DB: Iz analize Vladimira Iščenka o podjeljenim stavovima na anketama, imamo utisak da, dok je 1990-tih podrška za pridruživanje NATO-u bila veoma niska, u međuvremenu je porasla i lako je zamisliti da bi rat iz 2014. mogao ojačati ove antagonizme. No ipak izbor Volodimira Zelenskog za predsjednika na izborima 2019. viđen je kao izražavanje narodne volje da se smire tenzije: na tim izborima, pro-evromajdanske snage izgubile su podršku, dok je on govorio o podržavanju Sporazuma iz Minska. Zašto se to nije odigralo u praksi?

RS: Da, Zelenski je izabran kao kandidat koji se zalaže za mir. Ali ići ću korak dalje i reći da kada je Petro Porošenko izabran u maju 2014., isto tako se predstavljao kao kandidat za mir – ljudi su ga izabrali isto tako zato što su ga vidjeli kao oligarha koji je imao bliske veze sa Rusijom i tako dalje. Na kraju ni jedan od njih nije smirio tenzije.

U decembru 2019, Normandijski format sastao se sa Njemačkom, Ukrajinom, Rusijom, Francuskom i šef kabineta Zelenskog pokušao je da nastavi s tim procesom. Ipak, dok su se oni sastajali, narod se mobilizirao na Majdanu govoreći kako neće prihvatiti nikakve pregovore ili implementaciju Sporazuma iz Minska ukoliko bi bilo uključeno davanje bilo kakve autonomije Donbasu.

Dakle, prvi faktor je bio to što postoji velika mobilizirana, radikalizirana manjina u Ukrajini koja “politiku drži kao taoca”. Drugo, ovu manjinu – iako se šuti o nekim od njihovih najodvratnijih ekstrema – geopolitički podržavaju Zapadne sile, ono što ja zovem Atlantskim sistemom moći. Nije to samo NATO, već, što je po mom mišljenju još skandaloznije, Evropska unija, koja se u stvarnosti ne pridržava svojih principa.

Zelenski je čak i gori od Porošenka kada govorimo o podrivanju kulturnih i medijskih institucija na ruskom jeziku u Ukrajini i zbog forsiranja iskrivljenog pogleda na historiju. Dakle, na neki način, vanjski i unutarnji faktori su se sjedinili. Ali usprkos svemu tome, ankete javnog mnijenja pokazuju da su Ukrajinci i dalje podijeljeni, iako postoji ujedinjenost u korist odbrane državnog suvereniteta Ukrajine.

Ukrajinci su generalno veoma miroljubiv narod. Zato je tako katastrofalno što sada govorimo o ratu i konfliktu. No sve ovo je dio veće slike, slike drugog Hladnog rata. Ukoliko je ovo doista pravi Hladni rat, onda moramo naučiti kako upravljati konfliktom. Tvrdim da smo danas u usporenom snimku Kubanske krize. U oktobru 1962., sve je mirno riješeno. Rakete Jupiter uzete su iz Turske, Sovjetski Savez je obećao da će ukloniti svoje rakete, a Sjedinjene Države su obećale da neće napasti Kubu.

To je ono što Putin u suštini želi, kao i Boris Jeljcin prije njega, a i prije toga, Mihail Gorbačov je uvijek govorio da je širenje atlantskog vojnog sigurnosnog sistema do ruskih granica neprihvatljivo. Dakle, ovo pitanje se povlači već trideset godina. Putin je u svom govoru Stanje nacije iz 2018. rekao: “Niste nas slušali tada, zato nas slušajte sada”, - kada je najavio hipersonične rakete i tako dalje. To je pozadina trenutačne situacije.

Končno, samo ukrajinsko društvo je interno podijeljeno. Postoji ogroman mirovni kontingent, a opet najgore elemente ukrajinske politike pogoršava zapadnjačka podrška za kratkoročnu geopolitičku prednost. Čak ne tako davno, Ukrajina je bila odlučna da održi neutralnost. Ako Irska može biti neutralna, ako Austrija može biti neutralna, ako Finska može biti neutralna, zašto onda ne može Ukrajina, posebno zato što u njoj samoj postoji veliko biračko tijelo koje se zalaže za to? Ovo je, na kraju krajeva, bila službena ukrajinska politika sve do neonacionalističkog preuzimanja vlasti 2014. godine.


DB: Neka izvješća naglašavaju opaske Mihaila Gorbačova da se na kraju Hladnog rata nikada nije raspravljalo o širenju NATO-a prema istoku sve sa ciljem kako bi negirali tvrdnje ruske vlade da su “obećanja data, ali da ih se ne pridržava”. Ali oni možda ne shvataju širu sliku, tj. da širenje poslije Hladnog rata nije uključivalo Rusiju i da je bilo direktno usmjereno protiv nje. Koliko ozbiljno bismo trebali uzeti u obzir prijedlog koji su iznijeli Gorbačov, a onda Jeljcin i Putin nakon njega, o nekoj vrsti “velike Evrope” uključujući Rusiji, kao alternativu ovom drugom Hladnom ratu?

RS: Apsolutno. Nisu samo Gorbačov, Jeljcin i Putin promovirali ovu ideju. To je, naravno, ideja golizma da Evropa na koncu treba staviti sudbinu u svoje ruke. François Mitterrand isto tako je pričao o evropskom savezu.

Gorbačov je dao obmanjujuću izjavu da nije bilo obećanja da se NATO ne širi, ali niko zapravo ne zna zašto. Svi dokumenti u Arhivu nacionalne sigurnosti objavljeni 2007. pokazuju da je nekolicina zapadnjačkih vođa reklo kako se NATO neće širiti dalje od ujedinjene Njemačke. To je nedvosmisleno i predstavlja dio zapanjujućeg propagandnog rata u kojem smo sada, kada zapadnjački učenjaci i političari kažu da nije bilo nikakvog obećanja.

Ali na kraju su bile dvije mirovne odredbe u ponudi na kraju Hladnog rata, i obje su bile dobre. Tu je bila zapadnjačka – “Cjelovita i slobodna Evropa”. No taj “zajednički evropski dom” bio je baziran na ideji transformacije. Ne radi se čak ni o tome da je NATO proširenje kao takvo toliko loše, već da se dešava bez adekvatnog okvira u kojem bi sigurnosni interesi Rusije bili uzeti u obzir.

“Zajednički evropski dom” je jedini put ka naprijed. Ljudi mogu ismijavati tu ideju, ali ja ne. Ima mnogo ljudi u samoj Rusiji koji isto to tvrde – liberali i čak neki konzervativci. Tu se postavlja pitanje kojeg bi bio oblika. Gorbačov i drugi zaista su željeli da Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) postane glavno sigurnosno tijelo, sa Vijećem sigurnosti koje bi funkcioniralo kao Ujedinjene nacije, i koje bi riješilo problem. Tek onda bi se NATO mogao širiti. Na mnoge načine, argumenti za su dosta dobri. NATO sprečava male države da zarate jedne s drugima, i nadajmo se da će i dalje sprečavati Tursku i Grčku da stupe u konflikt.

Rusija bi trebala biti dio sigurnosnog reda na ovakav ili onakav način. Ali to se nije još uvijek desilo. Bilo je tu 1997. godine Stalno zajedničko vijeće NATO-a i Rusije, onda Vijeće NATO-a i Rusije 2002. godine, ali sve ovo ja zovem mjerama za ublažavanje, a ne za rješavanje problema. Bez ikakve dvojbe, 2018. godine Putin i njegov tim – njegovi tvrdolinijaši – rekli su: “Dosta više s ovim, ne možemo vjerovati Zapadu, približavaju se našoj granici”. Nije to samo NATO: tu su i protivraketne instalacije koje su izgradili u Rumuniji i Poljskoj. Dakle, kad imamo beskrajne provokacije, ono što Moskva smatra vojnim vježbama – B-52 bombarderi koji lete uz granicu i mogu nositi nuklearne bombe, stalno prisustvo ratnih brodova u Crnom moru – zdravi razum će reći da na kraju mora doći do otpora. Ono što je zastrašujuće u ovom hladnom ratu je to što vrlo malo ljudi na Zapadu zaista shvata koliko su veliki ulozi.


DB: Rekli smo da Ukrajina nije monolitna, međutim određene sile potiču tenzije sa Rusijom iz njima poznatih razloga. Ali slično bi se moglo reći i o samoj Rusiji. Osim Alekseja Navaljnog – koji je u Timeu optužio Zapad da ide ravno Putinu u ruke, i pozvao ih da mu prestanu “udovoljavati” – postoje i druge opozicione snage koje kritiziraju Putina, ali ne sa pro-zapadne tačke gledišta. Kako bismo trebali gledati na ideju da Putin postavlja ove zahtjeve kako bi upravljao političkom situacijom u državi, ujedinjujući stanovništvo oko spektakla koji predstavlja konflikt – ili, kao što neki kažu, čak pokušavajući da digne cijene plina?

RS: Jedan od najzabrinjavajućih elemenata danas je to što liberali u Rusiji pokušavaju kompenzirati svoju slabost na domaćem terenu tražeći podršku Zapada, što ih čini samo još slabijima u državi. Ankete javnog mnijenja pokazuju da je Navaljni imao podršku samo 1-2% stanovništva kada je bio na slobodi, pa čak i danas bez obzira na ogroman publicitet. Tako da su liberali zarobljeni u ovoj smrtonosnoj spirali i ljudi koriste jezik iz Hladnog rata nazivajući ih petokolonašima i diverzantima, iako u stvarnosti većina njih to nije, samo žele više ustavnih prava, demokratije, itd. Igraju veoma opasnu igru sa Zapadom.

Ali prema javnom mnijenju u Rusiji, narod nije vojno spreman za rat – upravo suprotno. Isto vrijedi i u slučaju Ukrajine. Čini se da samo Zapadno stanovništvo sada potiče ovu paniku. Ukrajinci su miroljubivi baš kao i Rusi.

Ali ključna stvar koju Zapadni komentatori stalno spominju – da Putin prijeti i zastrašuje kako bi skrenuo pažnju sa pada popularnosti u državi, je u potpunosti netačna. Popularnost mu se jeste malo smanjila, ali je i dalje na sjajnom nivou (65% podrške) za nekoga ko je na vlasti već 20 godina. Nisam od tvrdolinijaških realista koji se ugledaju na Johna Mearsheimera tvrdeći da unutarnja politika ne doprinosi vanjskoj politici i sigurnosti, iako imam razumijevanja prema njegovom argumentu.

Uvijek sam branio “frakcijski” pogled na rusku politiku: ima veoma moćnih, različitih tendencija, od društva do podijeljenih elita. I barem koliko mogu razumjeti, od jeseni 2019., takozvani pragmatičari u Kremlju i vladajuća elita su izgubili svoje pozicije. U suštini, tvrdolinijaši su rekli: “Što je bilo dosta, dosta je: Zapad nas smatra budalama, tako da moramo početi sa otporom”. Nažalost, dio toga također podrazumijeva gušenje opozicije u samoj državi, što je, mišljenja sam – baš kao u sovjetskim vremenima – ogroman autogol. Ova unutarnja represija ne pomaže da rusko vanjskopolitičko djelovanje izgleda vjerodostojno. Baš kao što smo govorili, mogli bi biti dosta razumni – jasno je da ovdje postoji sigurnosni problem. Ali i to je, na primjer, potkopano pokušajima da se zatvori (organizacija za zaštitu ljudskih prava) Memorijal. Meni je postojanje Memorijala, iako je moglo nastaviti raditi na manje-više normalan način, bilo simbol toga da i dalje postoji nivo pluralizma i otvorenosti. Ali od jeseni 2019. godine, Vlada pruža dramatičan otpor protiv toga.


DB: Izvještaji britanskih medija često se fokusiraju na našu odgovornost da ne “udovoljavamo” Putinu. Isto tako u njemačkoj politici imamo analogiju sa Drugim svjetskim ratom, gdje je Annalena Baerbock, ministrica vanjskih poslova iz stranke Zelenih, rekla da je dužnost Berlina da štiti ove države iz “historijskih razloga”. Ideja da bi male države poput baltičkih trebale moći odlučivati za sebe i ne biti bespomoćne, što je ono za šta se i Putin zalaže, zvuči donekle privlačno. Ali jasno je da je ova analogija problematična zato što u zapadnjačku politiku unosi kliše kojim se svi kritičari, ili oni koji nisu tvrdolinijaški pobornici skupljanja naoružanja, demoniziraju i nazivaju savremenim “umirivačima”.

RS: Ta tendencija koju si sada spomenuo je još i gora nego što je bila u prvom Hladnom ratu zato što je tada makar bilo neke raznolikosti i debate. Spomenuo sam De Gaulleovu Francusku, a u samoj Zapadnoj Njemačkoj postojala je Ostpolitik linija promjena kroz sudjelovanje, što je počelo čak i u ranim 1960-tim godinama. Šokantno je da danas ima tako malo glasova opozicije. Umjesto toga imamo beskrajno trabunjanje o jedinstvu Atlantskih sila. Jedinstvo je jedino dobro onda kada smo ujedinjeni oko razumne politike, a ne ako stalno odjekuju lažne analize koje govore o tome kako je hrabra, mala Ukrajina stala pred Rusiju koja je kao revizionistička sila. Trebali bismo pohvaliti pristup Njemačke prema historiji. Međutim, ne postoji ništa opasnije od pogrešne primjene historije na totalno drugačije historijske trenutke. Svaka ideja o sudjelovanju – klasična njemačka politika – pa čak i guranje Sjevernog toka 2, gleda se kao smirivanje Rusije.

Ovdje se radi o potpunom nerazumijevanju trenutačne situacije. Putin ne želi ponovno stvoriti Sovjetsko carstvo. Naš ministar odbrane u Britaniji, Ben Wallace, ove sedmice je izjavio kako je Putin etnonacionalista. Ovo je tako daleko od istine: u Rusiji danas ima najmanje 150 većih nacionalnosti. Putin je nebrojno puta osuđivao etnonacionalizam i govorio kako bi mogao razoriti državu. Dakle, ukoliko zapadnjački političari ne znaju ni osnove, onda će isto tako griješiti o velikim geopolitičkim stvarima.

Mišljenja sam da je trenutačna situacija mnogo opasnija zato što ima samo nekolicina hrabrih duša koje sve ovo osuđuju. Drago mi je kada vidim kako se Institut za odgovorno državništvo Quincy razvio; ima nekolicina ljudi u Sjedinjenim Državama, zastrašujuće mali broj ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mislim da se stvari mijenjaju u Njemačkoj - posebno sa Zelenima, koji su samo liberalni intervencionisti najgore vrste poput Klintonovih – tipični ratni huškači.

Vanjska politika bi uvijek trebala balansirati interese i vrijednosti. Da je Rusija bila tek tako neodlučna u vezi sa napadanjem i gušenjem ukrajinske demokratije, onda bih ja prvi podržao Ukrajinu. Ali ovdje se ne radi o tome. Putinov takozvani revizionizam nije sličan revizionizmu Adolfa Hitlera. Ovaj beskrajni, pa čak i implicitni reductio ad Hitlerum u ovom slučaju je potpuna besmislica. Kada je Putin došao na vlast, čak je rekao kako bi se Rusija pridružila NATO-u. Elite i lideri u Rusiji su racionalni. Ne pokušavaju ponovno uspostaviti carstvo. Prosto kažu, “Pogledajte, došli smo do zida. Saslušajte nas”.

Rješenje je veoma jednostavno: neutralnost za Ukrajinu. Da je niko ne uzurpira. Putin podržava Sporazum iz Minska, što predstavlja okvir za vraćanje Donbasa ukrajinskom suverenitetu. Pa gdje je tu onda carstvo? U Donbasu danas ima 2,5 miliona ljudi koji imaju različita mišljenja. Putin je na početku izvršio mobilizaciju zato što Ukrajina isto tako ima 100 000 trupa na granici, sa turskim bespilotnim letjelicama koje su se pokazale efikasnim u drugom ratu u Nagorno-Karabahu između Armenije i Azerbejdžana prošle godine. U Moskvi je došlo do istinske uzbune da bi mogli učiniti ono što su uradili Hrvati u Operaciji Oluja, kada su napali srpske enklave sredinom devedesetih. Situacija je komplicirana, ali su osnovne linije dosta proste i jasne.


DB: Ranije si ovu situaciju uporedio sa “usporenim snimkom Kubanske krize”. U tom slučaju došlo se do očuvanja obraza kroz smirivanje tenzija na obje strane. Da li je to i ovdje mogući ishod: druga runda Normandijskih razgovora ili još jedan sporazum iz Minska?

RS: Priča se o novom samitu između Joea Bidena i Vladimira Putina, možda čak i sljedeće sedmice, što ja svesrdno pozdravljam. U svemu ovome pregovori su veoma bitni. Mislim da je ovdje situacija 50-50. Mislim da ljudi još uvijek nisu shvatili da smo u oktobru 1962. bili sretni zato što smo imali razumne lidere, prije svega Jacka Kennedyija i Roberta Kennedyija, tajne pregovarače i tako dalje. Mislim da danas nemamo gotovo ništa od ovoga i da smo blizu istinskog konflikta. Zapad i naravno Velika Britanija ovdje samo brljaju dodajući ulje na vatru; čak ni Njemci ne daju dozvolu za nadlijetanje britanskih vojnih snaga i opreme koji bi išli u Ukrajinu.

Mislim da bi ovo moglo završiti u bilo kojem pravcu. Rusi sada ne mogu samo stajati bez da išta urade, a Zapad ne nudi gotovo ništa. Sudjeluju na rubovima i daju neke manje ponude – što je dobro. Ali sve ovo nije na neophodnom nivou. Rusi sada kažu kako bismo se trebali vratiti na Gorbačovljevu agendu kako bismo uredili evropski mirovni poredak.

Spomenuo si kako svaka država treba da donosi sopstvene odluke. No, druga polovica mirovnog poretka koji je uspostavljen 1990. je da je sigurnost nedjeljiva. Rusi kažu, “Ljudi, a gdje je naša sigurnost? Mi smo ostavljeni po strani”.

Sada smo sve bliži ratu. Ne mislim da to znači okupaciju Ukrajine. Najvjerovatnije, to će značiti artiljerija sa velike udaljenosti, zračni napadi, i tako dalje, kako bi se pokušalo degradirati ukrajinske snage i tako dovesti Zapad u ozbiljne pregovore. Do sada su prolazili kroz prijedloge, ali mora doći do neke vrste sporazuma. Kubanska kriza je riješena kroz koncesiju kako bi obje strane mogle sačuvati obraz. Danas nam trebaju pokreti koji neće samo spasiti obraz, već koji će biti i konkretni.

Izvor: Jacobin Mag

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba