Godine 1884. vojni sud u Sankt Peterburgu osudio je ruskinju Ljudmilu Volkenštajn za anti-carski “terorizam”. Njezini zločini bili su povezani sa članstvom u podzemnoj grupi pod nazivom “Narodna volja” (Narodnaia Volia), organizaciji koja je 1881. ubila cara Aleksandra II. Sama Volkenštajn bila optužena je za saučesništvo kada su članovi Narodne volje ubili princa Krapotkina, guvernera Harkova.

Volkenštajn je osuđena u sudskom postupku koji su kasnije nazvali “Presuda četrnaestorici” (oktobar 1884). Bio je to dramatični sudski događaj obavijen velom tajne u Rusiji, iako su ga međunarodnii mediji sa interesovanjem prenosili. S.M. Kravčinski, član snaga carske tajne policije (Ohrana), zabilježio je kako “u sudnici čak ni najbližim srodnicima nije bilo dopušteno da budu prisutni. (Slučaj) je predstavljen vojnim i pomorskim ministrima i petorici visokih dužnosnika… bila je to tako strašna tajna da čak ni stanovnici koji su živjeli u susjednim kućama nisu imali pojma o tome šta se dešavalo u sudnici tokom tog političkog procesa.” O oštrim kaznama koje je četrnaest osuđenika dobilo, dramatično je pisala “Slobodna Rusija”, časopis sa sjedištem u Londonu: “Nećemo više ni vidjeti ni čuti ništa o njima… oni su posljednji ruski mučenici.”

Samu Volkenštajn nekolicina prisutnih na suđenu zapamtilo je po smirenom držanju i nepokolebljivoj odanosti sopstvenim idealima. S obzirom na to da nije priznavala autoritet carskog suda, odbila se suprotstaviti optužbama koje su donijeli protiv nje, i nije htjela uputiti nikakvu molbu u svoje ime. Vera Figner, koja je isto tako bila optužena, kasnije se sjećala da su “svi ostali drugovi i drugarice bili rezervirani i tihi, ozbiljno razmišljajući. Jedino je Ljudmila Volkenštajn bila poprilično ravnodušna…”

Samo jedna osoba u vrijeme u kojem su joj sudili je znala da je Ohrana imala doušnika koji im je pomogao da lociraju Volkenštajn. Njezino prebivalište je glavom inspektoru odao urotnik u grupi “Narodna volja”. Doista, zadnji čin špijunaže dvostrukog agenta Sergeja Degajeva za cara bila je izdaja revolucionare kolegice, Ljudmile Volkenštajn. Iako je prvobitno dobila smrtnu kaznu, kazna je kasnije preinačena u trinaest godina u samici u tvrđavi Orešak (Šliseljburg) nakon čega je bila prevezena u izbjeglištvo u ruski Daleki istok.


Ruski profesor matematike

Godinama kasnije, 1897. godine, baš kada se završavala Ljudmilina duga kazna u samici i kada se već pripremala da je prevezu na otok Sahalin, Univerzitet u Sjevernoj Dakoti bio je u velikoj potrazi za profesorom matematike. Osnovan prije samo šest godina, univerzitet je imao skromnih tri stotine studenata, od kojih je samo četrdeset pohađalo koledž (ostali su dobili certifikate koji su bili ekvivalent srednjoj školi). Edvard Olson, treći predsjednik univerziteta, norveški imigrant i stručnjak za grčki jezik, na samom dolasku na funkciju otpustio je dosta nastavnog osoblja zbog neposjedovanja adekvatnih pedagoških vještina. Obratio se Univerzitetu Džon Hopkins kako bi mu pomogli da pod hitno nađe profesora matematike, iako je bio svjestan da je ubjediti nekoga da se preseli u Južnu Dakotu težak zadatak. Međutim, na sreću, Aleksandar Pel, četrdesetogodišnji imigrant iz Rusije koji je upravo odbranio doktorsku disertaciju na Univerzitetu Džon Hopkins, iskazao je veliki interes za tu poziciju, te su ga odmah zaposlili.

Profesor Aleksandar Pel i njegova supruga Ema preselili su se u Vermilion u Južnoj Dakoti 1891. godine. Rijetko kada su pričali o svojim prethodnim životima u Rusiji, te im se više sviđalo slušati priče ljudi oko njih. Ubrzo su postali inventar u zajednici. Aleksandar, kojeg su opisivali kao niskog čovjeka riđo-plave brade i plavih očiju, uživao je u druženju sa studentima, koji su mu dali nadimak “Mali otac”. Pel je učestvovao u šahovskim turnirima, prisustvovao fudbalskim utakmicama svojih učenika, klizao na jezercu na univerzitetu, i išao u kapelu. Von Hardesti i Džon Anruh 1972. godine su u “Historiji Južne Dakote” pisali da je Pel bio “model nastavnika, sposoban administrator, prijatan, velikodušan i društven prijatelj studentata i fakultetskih kolega”. On i njegova supruga primali su siromašne studente kao podstanare, davali instrukcije onima kojima su bile potrebne, i pružali usluge pranja rublja. Shvatajući kako su studentima potrebne kvantitativne vještine koje su prevazilazile teoriju, Aleksandar je osnovao Odsjek za inženjerstvo pri Univerzitetu u Južnoj Dakoti. Malo toga se pričalo o njihovim prethodnim životima, iako je Pel nekim studentima ispričao kako je svjedočio smrtonosnom bacanju bombe na Aleksandra II. Ponekada bi se površno dotakao nihilizma u svojoj mladosti.

Kada je Ema umrla 1904. godine, Pel se odselio iz Vermiliona. Opet se oženio 1907. godine, ovoga puta nekadašnjom podstanarkom i studenticom, izvrsnom matematičarkom pod imenom Ena Džonson koja će postati jedna od najvećih američkih matematičarki i obnašati funkciju predsjednice Odsjeka za matematiku pri Koledžu Brin Mar. Kako su godine prolazile, Aleksandar je imao mnoge zdravstvene probleme, uključujući posljedice moždanog udara. Umro je 1921. godine. Ena se opet udala, iako je po njenom zahtjevu nakon smrti 1966. godine sahranjena pored Aleksandra. Osnovala je fond za stipendije pri Univerzitetu u Južnoj Dakoti koje se dodjeljuju i dan danas.


Revolucionar

Izgleda čudno, međutim, iako je Aleksandar Pel uvijek želio predavati matematiku, interesi Sergeja Degajeva bili su usmjereni negdje drugo.

Sergej Degajev rođen je 1857. godine u Moskvi u porodici intelektualaca skromnih primanja. Narodnoj volji pridružio se 1881. godine u Sankt Peterburgu. Sljedeće godine uhapšen je zbog osnivanja revolucionarnih studentskih krugova i priveden je na ispitivanje. Upravo pri ovom susretu sa Ohranom, jedan od carevih najstrašnijih šefova policije, potpukovnik Grigorij Sudeikin, ubijedio je Degajeva da postane tajni agent. Tvrdeći da obojica dijele iste filozofske ideale o vladi, te da bi saradnja Ohrane i “Narodne volje” pomogla da se ubrza pad diktature, Sudeikin je izradio slabašni dogovor sa Degajevom. Sudeikin bi Degajevu pomogao da napreduje u karijeri u zamjenu za informacije o podzemnim aktivistima. Kako nikada u potpunosti nije bio saglasan sa nasilnim metodama koje su koristili aktivisti Narodne volje, te nezadovoljan sopstvenim napretkom u organizaciji, Degajev je počeo odavati drugove i drugarice revolucionare, odavajući Sudeikinu imena, adrese, i vrijeme sastanaka. Ovaj čin nije dugo trajao. Kada su u “Narodnoj volji” otkrili Degajevovu prevaru, od njega su zatražili da se iskupi za grijehe tako što će ubiti samog Sudeikina.

Degajev je to i učinio, uz pomoć dvojice saučesnika. Vrebajući Sudeikina u njegovom stanu, Degajev ga je upucao, a onda ga na smrt pretukao pajserom. Degajev je onda pobjegao uz Rusije, shvatajući da nije ni na jednoj ni na drugoj strani – definitivno nije podržavao Ohranu, a prema drugovima i drugaricama iz “Narodne volje” osjećao je prijezir. U jednom trenutku, u mnogim državama su kružili posteri na kojima je oglašeno da se daje 10,000 rubalja za informaciju koja bi pomogla da se Degajev uhapsi. Međutim, ovaj revolucionar se već tada udobno smjestio na Odsjeku za matematiku na Univerzitetu u Južnoj Dakoti.

Kako su godine prolazile, maske su sve više počele padati. Krug Rusa koji su živjeli u Njujorku otkrili su Pelov stvarni identitet, ali su ipak odlučili da ga ne otkriju, dopuštajući da prošlost ostane u prošlosti. Glasine o dvostrukom agentu su kružile s vremena na vrijeme, mijenjajući sadržaj i svrhu u skladu sa promjenama političke klime. Nakon Ruske revolucije, Degajevljev nestanak i “moguće ubistvo” korišteno je kao borbeni poklik, a jedan kružok tvrdio je da su Degajeva ubili antirevolucijski elemeti, “Međunarodni teroristi”.

Kao što je često slučaj kada se počne kopati po prošlosti, neka pitanja u vezi sa Degajevom i Pelom vjerovatno nikada neće dobiti odgovor. Na primjer, koliko je poznata američka matematičarka, Ena Džonson, znala o identitetu i prošlosti svoga muža? Kako je sam Degajev pravdao izdaju aktivista iz “Narodne volje”? Koji su faktori utjecali na to da neki članovi ruskog revolucionarnog pokreta u 19-tom stoljeću, poput zapanjujući spokojne Ljudmile Volkenštajn, održe nepokolebljiva politička uvjerenja usprkos teškim nedaćama, dok se drugi, poput Degajeva, nikada nisu do kraja mogli odlučiti? I na kraju, kako je Degajev, koji je među kolegama bio pozat po ogromnoj gadljivosti, pajserom uspio na smrt pretući Sudeikina?

Izvor: Academic and staff blogs from the University of Leicester

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba