Sudan je osvojio svjetsku pažnju ljepotom i hrabrošću svoje revolucije. Odišući kreativnom energijom i sa ženama na čelu, revolucija je uspjela u prvom koraku svrgavanja predsjednika Omara Al-Bashira s tridesetogodišnje vlasti, ali njegov režim je još uvijek živ. Demonstrativno zasjedanje u Kartumu, započeto u aprilu kao zahtjev za početak demokracije, postalo je srce revolucije, sa stotinama tisuća okupljenih svakog dana na prostoru koji je postao utjelovljenje nade u ‘Novi Sudan’ o kojem su ljudi sanjali. Ali, prošli tjedan dogodio se preokret. Na dan Bajrama, u zoru, snage režima ušuljale su se među usnule demonstrante kako bi izvršili masakr i uništili mjesto. Mirni demonstranti bili su upucani, pretučeni, isječeni mačetama, a njihova tijela bačena u Nil. Šatori su spaljeni, zajedno sa stanovnicima. Žene i muškarci silovani. Prema procjenama liječnika, samo tog dana broj mrtvih popeo se na 118, ali nova tijela se još uvijek pronalaze, i nasilje nastavlja divljati diljem zemlje. Mjesto protesta, dom umjetnosti, zajedništva i radosti, uništeno je do temelja. Sve od tad, internet je isključen. U znak građanske neposlušnosti, ljudi diljem države stupili su u masovni trodnevni štrajk.

Slijedimo tri žene koje su imale važne uloge u sudanskoj revoluciji. One nam svjedoče o mračnom preokretu, potvrđujući da je borba daleko od završetka.


Alaa Satir, umjetnica i ilustratorica

«Obično, Bajram u Sudanu je veoma svečan dan. Budiš se uz bajramske čestitke i selfije na društvenim mrežama. Ovog puta bilo je tiho. Ljudi su bili slomljeni. Svi smo proveli dan gledajući videe, slušajući vijesti i plačući. Tog dana (3. juna) bila sam kod kuće. Dan prije, prijateljica i ja smo razmišljale o odlasku na protest, ali u zadnji čas smo odlučile ne otići. Trebala sam ići na posao sutradan, i zavidjela sam prijateljima koji će proslaviti Bajram na protestu. Probudila sam se uz poruke prijatelja koji su me pitali jesam li OK. Izišla sam iz kuće i začula pucnjeve, putevi su bili blokirani barikadama, a vojnici paravojne postrojbe RSF bili su posvuda.

Mi smo sad u novoj fazi. Nemamo više posla samo s režimom, već i sa (zloglasnom paravojskom) Janjaweed. Sada se suočavamo s pravim čudovištima. Oni ne mare za kršenje ljudskih prava. Poznati su nam još od rata u Darfuru (regija u Sudanu). Oni su ljudi koji siluju, spaljuju sve pred sobom i uživaju u tome. Užitak im se vidi u očima. Zaustavljali su nas mnogo puta u autu, smiješeći se i napadno zureći. Oni svoj posao rade sa strašću. Strah me je zato što Janjaweed imaju dugu povijest vrijeđanja i silovanja naročito žena, iako siluju i muškarce. Ne radi se o požudi; oni koriste silovanje kao oružje kojim će te dotući.

S takvim ljudima se ne bi trebalo pregovarati, nego bi ih trebalo srušiti. U početku smo mislili da će vlada biti sastavljena od vojnih i građanskih predstavnika, ali sada jedino želimo svoju zemlju nazad. Želimo vladu u kojoj neće biti predstavnika vojske koju želimo tužiti za sva počinjena zlodjela.

Štrajk je bio uspješan, ali nije se tu radilo samo o građanskom neposluhu, nego i o žalovanju za mrtvima. Ne čini se ispravnim nastaviti uobičajen život kada je preko stotinu ljudi upravo umrlo. Usto, ljudi se boje za svoj život, znajući da bi svake sekunde mogli biti zaustavljeni, pretučeni, ubijeni ili silovani. Toliko smo bijesni, ali želimo nastaviti mirnim putem, tako da je potpuno obustavljanje rada najsnažnija stvar koju sada možemo uraditi u sklopu mirne revolucije.

Internet je isključen. Teško je provjeriti jesu li ljudi na sigurnom, pogotovo za dijasporu. Vojska nas pokušava ušutkati, znajući da je ova revolucija uvelike organizirana zahvaljujući internetu. Ona ne želi da ljudi dijele što se trenutno događa. Ali masakr u kojem je ubijeno više od stotinu ljudi ne smije proći nezapaženo, ti ljudi ne smiju umrijeti uzalud.

Sva naša umjetnička djela su uništena. Osigurali su da više nema znakova otpora. Ali zajednica izgrađena tijekom mjeseci demonstrativnog zasjedanja nije nestala. Revolucija zapaljena u svakome od nas će živjeti dok ne dođemo do cilja. Ova tragedija nas je učinila još odlučnijima.»


Marwa Babiker, neuroznanstvenica, liječnica i pjesnikinja

«Kada sam napustila demonstrativno zasjedanje prije mjesec dana, nisam mogla niti zamisliti da bismo se mogli vratiti na početak. Svi su bili optimistični; vojno vijeće je reklo da nam žele vratiti moć i da su spremni na pregovore. Na Bajram, jedan od najsvetijih muslimanskih blagdana došlo je na tisuće vojnika. Gledala sam uživo preko Facebooka kako ubijaju ljude. Vidjela sam doktore koji operiraju ozlijeđene u klinici blizu mjesta demonstracije. Počela sam plakati, jer sam u istoj klinici provela većinu svog vremena. Mogla sam zamisliti kako pucaju u mene, iako ne mislim da bi me bilo briga. Kad vjeruješ u nešto toliko veliko, spremna si za to i umrijeti.

Središnji odbor sudanskih liječnika napisao je humanitarni apel Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, UN-u i drugim nevladinim organizacijama. Ogroman je broj pacijenata u intenzivnoj njezi, liječnici pregledavaju ljude na podovima pretrpanih bolnica, vlada nedostatak osnovnih medicinskih zaliha; nema analgetika, nema intravenoznih otopina, nedostaje krvi u bankama, jer zbog nesigurnosti na ulicama, ljudi ne mogu čak ni doći do bolnice kako bi donirali krv. Liječnici i dalje vrše hitne postupke, ali vojska je počela ciljati na njih, provaljivati u bolnice, zastrašivati pacijente i sprječavati doktore u liječenju. Kao rezultat, osam bolnica je potpuno zatvoreno.

Pokušavaju zastrašiti ljude, ali to nas samo čini jačima. Svi znaju da prava borba počnje tek sada. Objavila sam video u kojem objašnjavam što se dogodilo, i dosad ga je pogledalo više od 200 000 ljudi. Iako ne možemo učiniti puno kad smo izvan zemlje, trudimo se.

Na demonstrativnom zasjedanju vidjela sam ‘Novi Sudan’ kakav želim. Ako si bio gladan, jeo si, ako si bio žedan, pio si; ništa se nije plaćalo na mjestu protesta. Žene su imale ravnopravnu ulogu. Ljudi su podučavali djecu beskućnike pisanju i čitanju. Liječnici su napuštali posao kako bi liječili demonstrante. Ljudi su sadili biljke kako bi ozelenili prostor. Slikari su stvarali prelijepa djela. Bilo je mjesta za svakoga. Nitko neće prihvatiti tranzicijsku vojnu vlast nakon ovoga što su nam učinili.»


Yousra Elbagir, reporterka Channel 4 News-a

«Demonstrativno zasjedanje bilo je čarobno. Bilo je to središe umjetnosti i kulture i utočište mnogima. Bilo je to nešto što moji prijatelji i ja, koji još nemamo trideset godina i dakle još nismo vidjeli Sudan bez Al-Bashira na vlasti, nikad prije nismo doživjeli. Žene su bile slavljene, što je iznenađujuće, jer su toliko dugo bile omalovažavane. S jedne strane, činilo se toliko dobro da bi bilo istinito, a s druge strane, osjećali smo da bi tako moglo ostati zauvijek.

Ljudi žele znati zašto Internacionalni kriminalni sud ne progoni Hemetija za ratne zločine počinjene u Darfuru i u glavnom gradu. Oni žele izvršiti pritisak na tranzicijsko vojno vijeće da preda vlast u ruke građana - ne samo izjavama, nego i stvarnim posljedicama za počinjeno zlo.

Želimo povratiti internet, zato što ljudi žele pričati sa članovima obitelji. Osjećamo kao da je Sudan odsječen od svijeta.

Ono što se dogodilo 3. juna, samo je mali uvid u ono što su ljudi u sudanskim regijama Darfuru, Južnom Kordofanu i sada odcijepljenom Južnom Sudanu proživljavali desetljećma. Na početku revolucije bilo je mnogo napjeva koji su govorili ‘Svi smo mi Darfur’. Ti napjevi brzo su zaboravljeni kada je na čelo tranzicijskog vojnog vijeća došao darfurski ratni vođa Hemeti. Privilegija življenja na arabiziranom sjeveru ili u glavnom gradu sada je oduzeta svima, i ljudi su osjetili solidarnost s onima koji su predugo proživljavali zlo. To je učvrstilo cilj i osvjestilo ljude da je pred nama još dug put borbe.»

Amel Mukhtar, vogue.co.uk, 14.6.2019.

S engleskog prevela: Barbara Markešić, Prometej.ba