Joseph Stalin, 1949. godina. Izvor: Sovfoto/Getty

Staljinizam. Ta riječ asocira na nekoliko stvari, ali “smijeh” obično nije jedna od njih. “S” riječ je sada sinonim za brutalnost i totalnu kontrolu nad državom, koja nije ostavljala mjesta smijehu niti protivljenju. Unatoč tome, bezbroj dnevnika, memoara, pa čak i državnih arhiva otkriva da su ljudi zbijali šale o obično groznim životima koje su bili primorani živjeti u sjeni Gulaga.

Sve do 1980-ih, sovjetski politički vicevi su bili toliko smiješni da ih je čak i predsjednik SAD-a Ronald Reagan volio sakupljati i prepričavati. Međutim, zašto su obični sovjetski ljudi prije više od pola stoljeća - pod Staljinovom paranoičnom i brutalnom vladavinom - prepričavali viceve koji ismijavaju njihove vođe i sovjetski sistem, pritom rizikujući da im NKVD (državna bezbjednost) provali u stan i otme ih od njihovih porodica, možda čak i zauvijek?

Sada znamo da ljudi nisu zbijali šale koje ismijavaju režim i samog Staljina samo kada bi se okupili oko kuhinjskog stola u svojoj kući. To bi radili i u tramvaju, okruženi strancima, a najodvažniji čak i u fabrikama, gdje su ih konstantno opominjali da iskažu apsolutnu posvećenost sovjetskom cilju.

Boris Orman, koji je radio u pekari, je tipični primjer ovoga. Na polovini 1937. godine, čak i dok je uragan Staljinovih čistki harao širom zemlje, Orman je podijelio sljedeću anegdotu sa kolegom dok su pili čaj u kafeteriji pekare:

“Staljin se jednom prilikom počeo gušiti u rijeci. Seljak koji je prolazio pored je uskočio u vodu i izvukao ga na obalu. Staljin je pitao seljaka šta bi želio kao nagradu. Shvativši koga je spasio, seljak je uzviknuo: ‘Ništa! Samo nemoj nikome reći da sam te ja spasio!’”

Takva šala je mogla lako, i u Ormanovom slučaju jeste, biti kažnjena sa 10 godina u radnom kampu, gdje su zatočenici rutinski bili izrabljivani do smrti. Paradoksalno, represivnost režima je samo pojačavala želju za prepričavanje viceva koji su pomagali da se smanji napetost i da se izdrži teška ali nepromjenjiva realnost. Čak i u najtežim trenucima, kao što se sovjetski lider Mihail Gorbačov kasnije prisjetio: “Šale su nas uvijek spašavale”.

Štaviše, unatoč drakonskim kaznama, odnos režima i humora je bio komplikovaniji nego što bi se to dalo naslutiti iz čuvenih narativa koje smo dugo usvajali iz romana “Hiljadu devetsto osamdeset i četvrta” Georga Orwella (1949) i memoara “Arhipelag Gulag” Aleksandra Solženjicina (1973).

Boljševici su sasvim sigurno bili sumnjičavi u vezi političkog humora, koristeći ga kao oštro oružje u svojim revolucionarnim naporima da sruše carski režim, prije dramatičnog preuzimanja vlasti 1917. godine. Nakon što su konsolidirali svoj položaj, sovjetsko vodstvo je oprezno odlučilo da se humor sada treba koristiti samo da se legitimizira novi režim. Satirični magazini poput “Krokodila” predvodili su žestoke satirične napade na neprijatelje režima, domaće i strane. Humor se smatrao korisnim i prihvatljivim samo ako je služio ciljevima revolucije - kao što je delegat u Kongresu sovjetskih pisaca sumirao: “Zadatak sovjetske komedije je da ‘ubija smijehom’ neprijatelje i da ‘koriguje smijehom’ one lojalne režimu”.

Dok su se mnogi stanovnici Sovjetskog saveza bez sumnje zabavljali ovim publikacijama pod državnom kontrolom, humor se ipak nikad u potpunosti nije mogao diktirati sa vrha. U društvu, i uz pomoć malo votke, bilo je gotovo nemoguće odoljeti tome da se stvari odvedu jedan korak dalje i da se počnu ismijavati stratosferični ciljevi proizvodnje, rasprostranjena korupcija i ogromna proturječnost blistavih obećanja i sive, često očajne realnosti sa kojom su obični ljudi bili suočeni svakodnevno.

Uzmite za primjer crni humor Mihaila Fedotova, agenta za nabavku iz regiona Voronjež, koji je podijelio anegdotu koja je ismijavala stvarnu cijenu Staljinovog beskompromisnih industrijalističkih ciljeva:

“Seljak je posjetio boljševičkog vođu Kalinjina u Moskvi da ga pita zašto je brzina modernizacije toliko nemilosrdna. Kalinjin ga je odveo do prozora i pokazao prstom prema prolazećem tramvaju: ‘Vidiš, ako imamo desetine tramvaja trenutno, nakon pet godina ćemo imati stotine’. Seljak se vrati na svoju kolektivnu farmu gdje su ga dočekali ostali drugovi uzvikujući da žele čuti šta je naučio. On pogleda okolo za inspiraciju i prstom pokaza na obližnje groblje, tvrdeći: ‘Vidite one desetine grobova? Nakon pet godina, bit će ih na hiljade!’”

Takva bi šala mogla ublažiti strahove od ugnjetavanja, čineći ih (makar nakratko) smiješnim, pritom pomažući ljudima da podijele ogroman teret života koji su živjeli. Anegdote su pomagale ljudima, međutim, kako je režim postajao sve paranoičniji tokom 1930-ih, pričanje takvih šala je postajalo sve opasnije. Dok se prijetnja rata nadvijala nad Evropom, u SSSR-u su vladali strahovi od zavjere i industrijskih sabotaža.

Kao posljedica toga, svaka šala koja je kritikovala sovjetski politički poredak smatrala se izdajom. Od sredine 1930-ih pa nadalje, režim je politički humor shvatio kao toksični virus koji svoj otrov širi arterijama zemlje. Prema direktivi koja je objavljena u martu 1935. godine, vicevi na račun politike su se smatrali podjednako opasnim kao odavanje državnih tajni. Štoviše, smatrali su se toliko opasnim i zaraznim da se čak nisu citirali ni u sudskim dokumentima. Samo su oni za koje se vjerovalo da su najodaniji režimu smjeli znati sadržaj ovih misaonih delikata, a počinitelji su ponekad bili tuženi a da se njihove riječi uopšte ne uvrste u službeni zapisnik suđenja.

Obični ljudi nisu mogli držati korak sa režimskom paranojom. 1932. godine takvi vicevi su se smatrali više riskantnim nego opasnim, a radnik na željeznici Pavel Gadalov se mogao našaliti da su fašizam i komunizam od dva brata djeca, bez ozbiljnijih posljedica. Međutim, pet godina kasnije ista šala se protumačila kao znak potajnog neprijatelja, a Pavel Gadalov je osuđen na 7 godina u radnom logoru.

Taj stil retroaktivne „pravde“ nešto je što možemo vidjeti i danas, kada beskompromisna želja da se svijet učini boljim mjestom pretvori nepromišljeni Tweet od prije 10 godina u profesionalnu i društvenu smrtnu kaznu. Ovo je, svakako, daleko od strahota Gulaga, ali temeljni princip je jezivo sličan.

Međutim, kao i mnogi od nas danas, sovjetske vođe su pogrešno shvatile šta je humor i koja je njegova uloga. Šaliti se na račun nečega nije isto što i osuđivanje ili podržavanje. Najčešće humor jednostavno pomaže ljudima da istaknu i suoče se sa teškom ili zastrašujućom situacijom a da se pritom ne osjećaju glupo, nemoćno ili izolirano. Staljinistički režim nije prepoznao potencijal viceva kao vid ispušnog ventila uslijed pritisaka svakodnevnog života. U stvarnosti je upravo humor bio razlog zašto su građani radili ono što je režim očekivao od njih: ostajali mirni i nastavljali dalje.

Kad pričamo viceve, često naprosto ispitujemo mišljenja ili ideje za koje nismo sigurni. Oni su razigrani i istraživački, čak i kada idu tik uz, a ponekad i iza, granice društveno prihvatljivog. Mnogi od onih koji su uhapšeni tokom tridesetih godina prošlog vijeka zbog “zločina” humora su zaista bili iznenađeni time što su proglašeni neprijateljima države. U većini slučajeva ljudi koji su se šalili na račun stresnih i često nesnosnih okolnosti radili su to kako bi se podsjetili da vide okrutnu stvarnost kroz veo propagande. U svijetu zagušujućeg konformizma i beskrajnih lažnih vijesti, čak i jednostavna satirična opaska mogla je poslužiti kao potvrda duboko ličnog uvjerenjenja „šalim se, znači postojim“.

Šalimo se u najtežim trenucima, ne zato što to može promijeniti okolnosti u kojima se nalazimo, već zato što humor mijenja način na koji gledamo na njih. Vicevi nikada ne znače samo jedno, a skrivena priča o političkom humoru pod Staljinom je daleko kompleksnija od jednostavne borbe između represije i otpora.

Prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Autor: Jonathan Waterlow, Aeon

Jonathan Waterlow je britanski pisac i potkaster. Autor je knjige “To je samo šala, druže! Humor, povjerenje i svakodnevni život pod Staljinom”(2018) i osnivač potkasta “Glasovi mraka”.