U kontekstu drevnih kultura, veza između seksualnosti i moći elementarni je faktor reda. Seksualnost je usko povezana sa muškom seksualnošću, a ona opet s penetracijom. Žene postaju objekti seksualnosti koji ne mogu penetrirati i stoga nisu seksualni subjekti. Konstrukcija „domination masculine“ (=DoM) koju je opisao Pierre Bourdieu čini silovanje idealnim tipičnim znakom koji ne samo da ukazuje na dominaciju, nego se provodi i potvrđuje sakramentalno. Svaka DoM kultura je stoga automatski i rape culture – kultura silovanja.

Kao i korištenje drugog oružja, tako se i korištenje penisa mora reglementirati posebno kada su u pitanju drugi muškarci. Zbog toga većina drevnih kultura zna da je penetriranje muškaraca jednakog ranga zabranjeno kako bi se održao društveni poredak. Pitanja seksualne orijentacije i identiteta mogu oblikovati moderne diskurse o homoseksualnosti, ali svijet iz kojeg potječu biblijski tekstovi i u kojem danas žive mnogi ljudi, uopće se ne zanima za takve diskurse. Za kulturni sustav DoM ključno je da svaka penetracija provodi društvenu hijerarhiju. Dakle, sve dok neki moćni muškarac penetrira ženu, dijete, roba ili životinju, u principu je to u redu, budući da sve u što penetrira (bilo vaginalno, oralno ili analno) biva definirano kao žensko.[1]

Kada se u drevnom egipatskom mitu bogovi Horus i Set bore za prevlast, silovanje konkurenta je obećavajuće i konfliktno sredstvo za njegovu eliminaciju. Moć je u kulturi DoM-a jasno rodno izražena kao muško. Obrnuto, žensko [2] je definirano nemoću, pokoravanjem i dominacijom. Dakle, ako je silovanje protivnika uspješno, onda je on feminiziran i tako isključen iz moći. Čak i jasno zanemarivanje ljudskog i božanskog poretka prikladan je sakrament moći. Kad Zeus dječaka Ganimeda ili Europu, Ledu [3] i mnoge druge "uzima", on uvijek krši prava ljudskih muškaraca (kao očeva ili muževa), ali to čini jer može. Tko bi trebao spriječiti vrhovnog boga? Čak ni uvijek ljubomorna žena bogova, Hera, nije u stanju to učiniti.

Na ljudskoj razini je prikladno preciznije regulirati specifičnu vezu između spolnosti, moći i religije (“Zeusov kompleks”). Prije svega, kada je u pitanju izgradnja zajednice muškaraca koji su jednaki međusobno, treba isključiti penetraciju drugih muškaraca istog ranga. Tako Atena stavlja izvan zakona pederastiju – barem u teoriji – pri rite de passage (obred prijelaza op. prev.) penetraciju slobodnih dječaka. Oni se ne smiju feminizirati jer bi na taj način kao odrasle osobe bile neprikladne za vladajuću klasu slobodnih građana.

A propisi u Knjizi Levitskog zakona (Lev 18,22 i 20,13) pokušavaju konstruirati "sinove Izraelove" kao egalitarni kolektiv muškaraca u uvjetima perzijske tuđinske vladavine, u kojoj nitko ne obeščašćuje drugoga penetracijom. Činjenica da Levitski zakonik nalaže muškarcima da ne spavaju s ničim "muškim" (uključujući robove ili dječake) "kao sa ženama" također služi za formiranje identiteta sveto-čistog naroda Božjeg tako što ih razlikuje od većinske kulture, koja seks s dječacima i robovima dalje ne problematizira.

Tekstovi terora kao što su oni u knjizi Postanka 19 i knjizi Sudaca 19, daju sliku brutalnih posljedica do kojih može dovesti ugrožena muškost. Ako prijeti feminizacija muškarca, ima se žena žrtvovati, ako ne interveniraju anđeli kao u knjizi Postanka 19 s Lotovim kćerima, tada žena umire od višesatnog silovanja (Suci 19,26-28). Naravno da se prijetnja ili izvođenje silovanja smatraju zločinima jer zanemaruju prava muškaraca. Velika je to katastrofa kada mu je čast na taj način oskrnavljena, kako za oca koji mora čuvati integritet svojih kćeri dok ih ne preda mužu, tako i za muža koji svoju voljenu kao imovinu želi odvesti kući.

Očuvanje muškog integriteta očito je veća vrijednost. Ljudi iz Sodome (Post 19) i Gibee (Suci 19) naravno nisu homoseksualci u modernom smislu. U pokušajima kolektivnog silovanja teško da se radi o požudi, nimalo o ljubavi i naravno ne o gay identitetu. Sve je u moći. U DoM sakramentu silovanja, stranac mora osjetiti da je ženski obespravljen u gradu koji nije njegov.

Zeusov kompleks vrijedi i za rimskog cara, kako bi istjerao senatorima republikansko ludilo o tome da su mu jednaki. On im demonstrativno "uzima" žene, kćeri i sinove. Skrnavljenje može biti još i veće tako da se sami plemići natjeraju u ulogu dječaka za uživanje te da vladaru služe na banketu u kratkoj robovskoj haljini (Svetonije, Kaligula 26:2).[4] Ovdje se ne radi o žudnji za seksom, već samo o simboličnom dodjeljivanju inferiorne uloge stolnih slugu protivnicima (Ganimed), koje je gospodar (Zeus) mogao seksualno “koristiti” kad god je htio. Poruka da „nisi gospodar svoga tijela“ također kaže: „Nisi uopće gospodar – ni nad sobom ni nad svojom obitelji, a kamoli nad Rimom!“ S druge strane, plemići su se osvetili svom zlostavljaču optužujući ga da je i sam penetrant.[5]

A danas? U političkim, vjerskim i drugim hijerarhijama, Zeusov kompleks još uvijek funkcionira nevjerojatno dobro. Čak i ako je Zeus danas više zabrinut za spol svojih objekata nego u prošlosti zbog različitih identitetskih diskursa, povijesna perspektiva nam još uvijek pomaže bolje razumjeti zašto je popularno da se muška moć seksualno izražava, zašto postoje crkvene vođe i zajednice [6], koje opravdavaju i štite "svoje" silovatelje, zašto je kulturalnim zvijezdama dopušteno ne poštivati seksualno samoodređenje onih koji su o njima ovisni i zašto konzervativni američki kršćani podržavaju „Grab-‘em-by-the-pussy“-predsjednika. Dotični Zeus je možda otišao predaleko, ali u principu je otišao u pravom smjeru. Dakle, snimka New York Timesa ne šteti heroju, ali ako bi Kremlj imao snimku na kojoj se vidi kako u njega penetrira ruski Callboy, onda...

A Crkva? Restauracija tradicionalnog seksualnog neprijateljstva neće pomoći. Recept "seksu nije mjesto na nebu" dio je problema, a ne rješenje, jer takav asketizam ne samo da je nerealan, kao što smo trebali do sada naučiti, već počiva i na filozofskom diskursu DoM-a. Seksualne požude se smatraju ženskim, koje muški um mora pokoriti i dominirati. Takav asketizam čini čovjeka toliko muževnim da čak i ako je tijelo žensko, može imati mjesto u Crkvi. Međutim, ideal takvog djevičanstva kao što je maskulinizacija nipošto nije prevladavanje mizoginije DoM-a, on vodi do nejasnih platonističkih ideja poput reproduktivnog odnosa bez emocija što, pokazalo je iskustvo, ne smanjuje opasnost za djecu u crkvi.

Tko god želi nadvladati crkvenu rape culture, umjesto toga treba etiku koja seksualnost shvaća ozbiljno kao dar stvaranja i pokušava smanjiti rizike sveobuhvatnim razbijanjem hijerarhija (ne samo u Crkvi). Presušivanje nesvetih muških biotopa, demokratske strukture jednakih prava za sve i kontrolne protu-vlasti u konačnici su nužni kako bi se minimiziralo zloupotrebljavanje seksualnih mogućnosti. Seksualnost nije loša, ali je osjetljiva. I zato će ona moći postati tjelesnim sakramentom ljubavi samo u onoj mjeri u kojoj se uspije osloboditi iz orlovih kandži.[7]

Izvor: feinschwarz.net

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba

[1] Usp. C. Reinsberg, Ehe, Hetärentum und Knabenliebe im antiken Griechenland, München 1989: 192.

[2] Žena si može steći moć samo ukoliko se maskulinizira i reducira svoju ženstvenost.

[3] Za razliku od antike, koja prikazuje nasilje (npr u Londonu ili Münchenu), kasnija umjetnost (npr. Michelangelo) radije prikriva aspekt nasilja.

[4] Usp. K. Vössing, Mensa Regia, München 2004, 514-517.

[5] Svetonijev„Dvanaest rimskih careva“donosi odgovarajuće optužbe protiv Cezara, Augusta i Nerona.

[6] Usp. C. T. Zimunya & J. Gwara, “Do not touch my anointed!” (Ps 105), in: The Bible and Gender Troubles in Africa (BiAS 22), Bamberg 2019, 115-128.

[7] Zeusova otmica Ganimeda u obliku orla je ikona nasilne seksualnosti u europskom slikarstvu. Rubens i Rembrandt su tu istu temu naravno sasvim različito interpretirali.