Nisu problem manjkavosti našeg socijalnog i obrazovnog sustava, nego misionari jednog krvavog vjerskog fanatizma. Pustimo li ih da rade što hoće, pomoći ćemo uništenje vlastite civilizacije.

Neuspjela integracija – često se s ovim pojmom rado opisuje metamorfoza dezorijentiranih mladih ljudi u islamističke atentatore. Mnogo plauzibilniji opis ove metamorfoze bio bi međutim: uspjela dezintegracija. Besperspektivnost naraštaja, tuga onih koji prekidaju školovanje ili osjećaj nepripadnosti nisu najveći problem koji vode mlade Europljane do toga da se raznesu u zrak zajedno s desetinama, pa i stotinama žrtava.

Koliko neprilagođenih mladića sa školskim problemima prinudno postaju dobro organizirani ubojice? Ne, ne, kad bi ova krvava zabluda ležala samo u manjku socijalnih radnika i ponuda za ispunjavanje slobodnog vremena, na manjkavoj jezičnoj integraciji i višku diskriminacije, tada bi Europljani već dosad bili iskorijenjeni od strane svoje omladine. Radi se o nečemu sasvim drugome.

U stvarnosti je većina islamističkih ubojica bila odlično integrirana u naša društva. Jedan od atentatora samoubojica iz Bruxellesa je studirao elektrotehniku i unatoč dobrim ocjenama postao je sastavljač bombi, koji je s užitkom uništio život tisućama ubijenih, ranjenih ili pripadnicima njihovih obitelji.

Piloti samoubojice pri napadu na SAD 11. rujna 2001. bili su privilegirani stipendisti iz bogatih arapskih zemalja, živjeli su s djevojkama, alkoholom i partijima u Hamburgu, prije nego što su kao ubojice tisuća ljudi potražili jednu sasvim drugačiju slavu od dosadnog socijalnog života.

Čovjek, koji je usred ulice zaklao nizozemskog redatelja Thea van Gogha prethodno je bio aktivan socijaldemokratski općinski političar i nije znao ni riječ arapskog jezika.

Jedan od atentatora na redakciju „Charlie Hebdo“-a je u svojoj općini radio kao socijalni savjetnik za pitanja kontrole komunalija. Preostali atentatori su prošli upravo kroz doškolovanja i obrazovne programe, čiji nedostatak u očima mnogih ljudi tobože pretvara mlade s migracijskim podrijetlom u teroriste koji šire smrt.

I ne jedanput morao je sada pritvoreni Salah Abdeslam na svojoj krivudavoj životnoj putanji sitnog kriminalca i kradljivca autima prinudno mutirati u religiozno-fanatičnog masovnog ubojicu.

Zaista uznemirujuća sličnost novih terorista ne leži u njihovom siromaštvu ili isključenosti iz društva. Prije nego što su kao žive bombe počeli ubijati svoje bližnje, svi ovi teroristi su bili prilično dobro integrirani nogometaši ili očevi ili studenti ili trgovci iskusili su jednu ciljanu dezintegraciju.

Često su se pri tome zauvijek rastali od svojih životnih drugova, roditelja, braće i sestara, uvijek i u svakom slučaju od zapadnjačkog civilnog društva i njihovih neupućenih susjeda. Pogonski remen za okret prema želji za smrću, koji se često eufemistički opisuje pomodnim pojmom „radikalizacija“, u svim je slučajevima bila radikalna interpretacija islama.

Ova selefijska varijanta bolesne revnosti u osjećaju da su bolji od drugih i u osjećaju čistoće već se godinama propagira usred Europe; ona je od više ili manje integrirani mladih ljudi napravila krvave masovne ubojice u Parizu, Bruxellesu i Amsterdamu.

U Belgiji, u koju su sada uprte sve oči, geneza terorizma se može vrlo precizno rekonstruirati. Već 1967. belgijski je kralj Baudouin poklonio saudijskom arapskom monarhu jednu oronulu džamiju u briselskom Parku veselja – nedaleko od institucija EU.

Dok su Belgijancima zbog toga obećani povoljni ugovori o dobavi nafte, od Saudijaca predvođena Svjetska konferencija islama instalirala je sve radikalnije propovjednike u toj džamiji, čiji su izljevi mržnje protiv zapadnog načina života, protiv Izraela, protiv tolerantnih interpretacija sunitskog islama, bili čak prenošeni i preko radija čiji signal pokriva cijelu zemlju.

Tek 2012. su – nakon pritužbi belgijskih muslimana – belgijske vlasti izgubile strpljenje, i nakon masivne diplomatske intervencija morao se selefijski propovjednik Khalid Alabri vratiti u Saudijsku Arabiju. Ipak, ovu preventivnu mjeru nije pratila društvena debata o opasnostima islamizma, nego se ista dogodila neprimjetno i obznanjena je tek nakon Wikileaks-afere.

Do 2010. postalo je već prekasno. Dotada se, prije svega u gradskoj četvrti Molenbeek, odavno etablirala jedna samosvjesna scena islamističkih boraca, koja je u jednoj tamošnjoj džamiji ciljano regrutirala borce za džihad na Bliskom istoku. Istovremeno je masovno ojačao internetski pokret „Sharia4Belgium“ („Šerijat za Belgiju“).

Nijedna od ovih intriga nije se događala tajno. Molenbeški mula Bassam Ayachi otišao je kao džihadist u Siriju, drugi prominentni članovi zajednice su tamo umrli kao bombaši samoubojice i zbog toga su u Molenbeeku slavljeni. Još 2012. molenbeški selefisti su napali lokalnu policijsku stanicu, nakon što je tamo saslušana jedna potpuno pokrivena žena.

Ovo sustavno bujanje terorističkih islamističkih ćelija usred glavnog grada Europe pripremilo je tlo za krvave napade u Bruxellesu. I ovakav razvoj događaja čini jasnim, ako se najtraženiji europski terorist mogao tri mjeseca neometano skrivati usred svog rodnog mjesta. Čak i pri hapšenju Salaha Abdeslama mladi iz četvrti su zasuli policiju s flašama i tako pokazali svoje otvoreno poštovanje prema džihadu.

Mantra kako to „nema ništa s islamom“ vodi u zabludu. Bez trpljenja i čak državnog pomaganja selefijskog islama Bruxelles danas ne bi bio leglo ni cilj najnovijih terorista i njihovih napada. A bez huškanja na mržnju u džamijama ne bi se desilo da 500 boraca iz Belgije – daleko više nego iz svake druge europske zemlje – otiđe poginuti u Siriji.

Europljani moraju prestati – kao što to čini predsjednik EU-komisije Juncker – čuditi se tome da su svi ovi mržnjom ispunjeni ubojice prošli europski obrazovni sustav. Nije naša socijalna država sa svim svojim manama i nepravdama toliki problem, koliki problem je konkurentska ponuda jednog krvavog vjerskog fanatizma, koji idealizira rat, mučenje i ubojstvo kao najbolje obrazovanje i zanimanje mladih ljudi. Odavno znaju europske preopterećene sigurnosne službe da se teroristi usred Europe bez granica kreću poput riba u vodi i da se mogu u svako vrijeme osloniti na pomoć njihovog društvenog okruženja.

To zvuči tako ludo, ali unutarnja čvrstoća scene radikalnih islamista je očito postala tako jaka, da njihovi borci žele raznijeti i nuklearne elektrane usred Europe – i tako biti uništeni zajedno s omraženim zapadnjačkim stilom života, ali i stotinama tisuća ljudi, pa i džamijama i vlastitom rodbinom.

U Europi tolerirani, pokatkad čak i promicani selefizam, postao je sa svojim megalomanskim kultom smrti najveća prijetnja našeg vremena. Ako dopustimo islamistima da im uspije daljnja masovna dezintegracija europske omladine, pomoći ćemo uništenje vlastite civilizacije.

Autor: Dirk Schümer. Izvor: welt.de . Prijevod s njemačkog: M. O.