Kao kostim za Noć vještica, gotovo je najlakše samo nabaciti 'deerstalker' kapu ('deerstalker' je vrsta kape koja se najčešće nosi u ruralnim krajevima, obično za lova, tj. kako joj i samo ime kaže, praćenja jelena), zabosti u zube Kalabaš lulu (zaobljena lula za pušenje napravljena od biljke kalabaš koja se može koristiti kao povrće ako je rano ubrana, dok u kasnijem stadiju očvrsne pa se može koristiti kao lula za pušenje, boca ili pomagalo. Postoji i ekonomičnija kalabaš lula pravljena od afričkog mahagonija) te ponijeti povećalo sa sobom. Ako pri tome izgovorite: „Elementarno, dragi moj Watsone“, vjerojatno će svi pogoditi kako bi vi, ustvari, trebali biti Sherlock Holmes. Bez obzira na to što je Holmes nosio kapu samo jednom u originalnim pričama, što njegov izbor lule nije bio Kalabaš, te što on, ustvari, nikada nije izgovorio tu frazu. On jest, međutim, ponekad koristio povećalo.

Kao i druge ikone pop kulture, Holmes i Watson su se također razvijali s vremenom, još od njihovog nastanka prije više od jednog stoljeća. Njihovi karakteri su se mijenjali, i dobivali su osobine kojima se publika najviše divila. Slijede neke od najpoznatijih permutacija Holmesa i Watsona, kao što je putovanje iz tiskanog oblika do pozornice i radija, pa filma i televizije, pa ponovno do tiskanog oblika. Bilo bi nemoguće na ovome mjestu navesti sve verzije, tako da su neke ostavljene za dublju istragu.

Holmes s mnogo lica

Izvorni čitatelji prve priče o Holmesu, „A Study in Scarlet“, susreli su se s četiri odlične ilustracije D. H. Fristona, ali kada je priča objavljena u obliku knjige, Holmes je izgledao nešto poput Charlesa Altamonta Doylea, oca Arthura Conana Doyleova koji je, zapravo, bio kreacija starijeg Doylea. Autorov otac kreirao je niz crteža koji nažalost nisu uspijevali pratiti uzbuđenje teksta. On je, ipak, dao Sherlocku Holmesu neke značajke, kao što je njegova neuredna brada. Ne postoji, naime, nijedan zapis o reakciji sina na očeve ilustracije.

Kada je „A Scandal in Bohemia“ objavljen u „The Strand Magazinu“ 1891, čitatelji su bili suočeni s crtežima Sidneya Pageta, na kojima je Holmes prikazan kao visok, zgodan i elegantan, usprkos Doyleovom originalnom opisu, prema kojem je Holmes ekstremno mršav, krivoga nosa i malih, skupljenih očiju. Očigledno je Pagetov mlađi brat Walter, kojeg je umjetnik koristio kao model, bio prilično zgodan mladić. U kasnijim godinama, nakon bratove smrti, i sam Walter je ilustrirao nekoliko Doyleovih priča u „The Strandu“.

Conana Doylea uskoro je privukla Sidneya Pageta elegantna vizija Sherlocka, te je upoznavši američkog glumca William Gillettea, koji je želio igrati Holmesa na pozornici, Doyle osjetio da će njegova kreacija zaživjeti. Slike Gillettea kao Holmesa koji nosi slavni kućni ogrtač mogu se pronaći na „221B Baker Street“ web stranici (ed. Sherry Franklin): www.sherylfranklin.com/sh-gillette.html.

Izvor fotografije: http://www.ihearofsherlock.com/2014_10_01_archive.html#.VgT96NKqqkr

Drugi su, kao što je npr. američki ilustrator Frederic Dorr Steele, koji je svog Holmesa temeljio na Williamu Gilletteu, također stvarali uvjerljivu viziju detektiva i svijeta oko njega. Holmes je obično ostajao visok i mršav, ali ne uvijek mlad ili zgodan.

Holmes i Watson također su bili prilično dobro zastupljeni i na radiju. Potražite na web stranici „The Sherlock Society of London“ radio liste (uključujući i neke priče koje nije napisao Doyle) koje se mogu skinuti u MP3 formatu: www.sherlock-holmes.org.uk/radio.php. Kasnije radio verzije s Johnom Gielgudom kao Holmesom, Ralphom Richardsonom kao Watsonom, te Orsonom Wellesom kao profesorom Moriartyiem, mogu se pronaći na stranici „Valley of Fear“: www.cambridge-explorer.org.uk/HBWEB/VV341/JG-RR-HOME.htm (ed. Hugo Brown ).

Holmes na filmu

Za života Conana Doylea, nijemi filmovi o Sherlocku Holmesu rađeni su u Engleskoj i SAD-u. U SAD-u je John Barrymore igrao Holmesa u filmu baziranom na jednoj Gilletteovoj predstavi, a britanski glumac Ellie Norwood je igrao Holmesa u 47 nijemih filmova između 1920. i 1923. Utipkavajući „Sherlock Holmes“ u tražilicu „Internet Movie Database“ na www.imdb.com, kao rezultat dobit ćete stotine naslova, uključujući drame, komedije, pastiš, crtiće, te sve druge vrste priča koje posuđuju likove Holmesa i Watsona.

Gaslight na webu sadrži linkove foto galerija nekih od mnoštva glumaca koji su igrali Sherlocka na pozornici i na filmu: www.mindspring.com/~tjbayne4/photogl.htm (ed. Tom Bayne). „Sherlockian.net“ također održava linkove stranica o glumcima koji se pojavljuju u ulozi Sherlock Holmesa na radiju, televiziji, filmu, i pozornici: www.sherlockian.net/stage/index.html (ed. Chris Redmond).

Dva najpoznatija Holmesa našeg vremena su vjerojatno Basil Rathbone i Jeremy Brett. Rathbone je igrao Holmsa zajedno sa Nigelom Bruceom, kao vrlo drhtavim Watsonom, u 14 filmova između 1939. i 1946; neki su bili filmske prilagodbe Doyleovih priča, a drugi su pak koristili novonastale priče. U osamdesetim, Jeremy Brett je djelovao s dva izvrsna Watsona, Davidom Burkeom i Edwardom Hardwickeom, u 36 epizoda i četiri filma koje je producirala Granada Television u Engleskoj a emitirana je na PBS-u. Većina ih je dostupna na DVD-u.

Dva „najnovija“ Sherlocka našeg vremena su, dakako, Robert Downey Jr. i Benedict Cumberbacht. Prvi je igrao u dva filma redatelja Guya Ritchea, jedan iz 2009, a drugi iz 2011. s Jude Lawom kao Watsonom i Rachel McAdams kao Irene Adler. Drugi, pak, igra u seriji Sherlock, koja se još uvijek snima, zajedno s Martinom Freemanom kao Watsonom.

Nove avanture

Upišete li „Sherlock Holmes“ u tražilicu na bilo kojoj web stranici za prodaju knjiga, tisuće i tisuće naslova će se pojaviti. Još od vremena Conana Doylea, pisci su pokušavali stvarati svoje vlastite priče koristeći Holmesa kao inspiraciju. Svaki Holmes je drugačiji. Neki autori su se koncentrirali oko Holmesove ovisnosti o narkoticima, dok su ga drugi predstavljali kao slavnu povijesnu ličnost (Nicolas Meyerov „The Seven-Percent Solution“ objedinjuje oboje). Neki su se fokusirali na njegov odnosu s Watsonom, dok su drugi smišljali lik dame kao Holmesovog prijatelja, ili su čak birali neku žensku poznanicu iz priče kao Sherlockovu ljubavnicu. Nekada se pojavljivao Moriarty, a nekada Holmesov brat Mycroft. Povremeno je Holmes znao steći potomstvo. U posljednjih nekoliko godina pojavilo se najmanje dvadesetak romana ili kratkih zbirki priča, a da i ne spominjemo nekoliko reizdanja originalnih uradaka.

Ovdje su neki nedavni romani: Caleb Carrov „The Italian Secretary“ (Carroll i Graf, 2005.) susreće Holmesa i Watsona s nadnaravnim pojavama; u Mitch Cullionovom romanu „A Slight trick of the Mind“ (Nan A. Talese, 2005.) Holmes je u svojim devedesetim i postao je strašno zaboravljiv; serija Lauriea Kinga (koju je objavio Bantam) prikazuje ostarjelog, ali još uvijek vitalnog, Holmesa i njegovu mladu ženu; Kent Miller u „The Great Detective at the Crucible of Life“ (Wildside press, 2005.) uključuje Holmesa u priču Ridera Haggarda u Africi, dok je „Sherlock Holmes and the Search for Excalibur“ (Authorhouse, 2005) trilogija Lukea Stevena Fullenkampa u kojoj Holmes i Moriarty traže slavni mač. (Ako vam se već to čini pretjeranim, što tek reći za sljedeće: u kratkoj priči iz 1958. zvanoj „The Martian Crown Jewels“ SF autor Poul Anderson šalje Holmesa na Mars.) Neki autori su se fokusirali na gospođu Hudson, vjernu Holmesovu i Watsonovu gazdaricu, ili na drugim sporednim likovima. Drugi su ostajali okupirani Holmesovim avanturama u periodu između priča „The Final Problem“ i „The Empty House“, tj. u periodu kada je Watson mislio da je Sherlock mrtav.

Za one koji se žele vratiti početku, nova verzija izvornih priča je sada dostupna: „The New Annotated Sherlock Holmes“ izdana je u tri sveska, dva kratkih priča i jedan romana. Uredio ih je Leslie S. Klinger, a objavio Norton.

The Grand Game

Što mi zapravo znamo o Holmesu? Tko je on? Gdje je rođen, tko su bili njegovi roditelji, gdje išao u školu? Je li on Englez? Francuz? Amerikanac? Ova pitanja su irelevantna, moglo bi se samo „naglabati“ jer znamo da je Holmes književni lik, a ne stvarna osoba. Međutim, velika grupa predanih ljudi iz svih krajeva svijeta ne bi se složila s nama. Oni se nazivaju 'Sherlockians' i oni igraju 'veliku igru' prema kojoj su Holmes i Watson stvarni ljudi, a Conan Doyle je njihov prilično nekompetentan književni agent.

Godine 1912. Ronald A. Knox, pisac detektivskih priča i katolički svećenik, objavio je članak „Studies In Literature Of Sherlock Holmes“ u kojem satirično ismijava nezgrapni žargon književne kritike. Pretpostavka iz članka kako je Sherlock stvarna osoba, zaokupila je pisca i urednika Christophera Morleya, koji je tada formirao 'sherlockianski' klub zvani 'The Baker Street Irregulars' koji se okuplja i danas. Njihovu web stranicu možete pronaći ovdje: www.bakerstreetjournal.com.Ostala 'sherlockianska' društva također postoje, i mogu se pronaći na webu.

Conan Doyle je pisao priče o Holmesu veoma brzo, nikada nije zamišljao kako će one dobiti dosta pažnje. Ako bi zaboravio neki datum ili neku činjenicu iz prethodne priče, on bi „lupio“ neki i nastavio dalje bez provjeravanja. Ta loša navika rezultirala je nekim zapanjujućim razlikama. Je li Watson ranjen u ruku ili nogu? Kako je moguće da je Watsonova preminula supruga u posjeti svojoj majci? Je li je Watsonovo ime James ili John? Za ispravljanje tih, a i svih drugih nepravilnosti, 'sherlockiansi' su prečešljavali svu moguću literaturu kako bi pronašli neki trag, tražili sekundarne izvore (ponekad bi izmislii i neki svoj trag, kada sve ostalo ne bi uspjelo), te pisali „znanstvene“ članke koristeći Holmesove metode za rješavanje kontradikcije u radu ili praćenju tragova, kako bi dodali neku novu „činjenicu“ u biografije Holmesa i Watsona.

Jedan od omiljenih 'sherlockianskih' centara kontroverze je izvorni položaj adrese „221b Baker Street“, nepostojeće adrese u Doyleovo vrijeme. Kada je ulica Baker Street promijenjena tijekom 1920-ih, adresa 221b je bila smještena u bloku koji se ranije zvao Upper Baker Street. Mnogi vjerni prikazi dnevnog boravka iz 221b Baker Street izgrađeni su diljem svijeta. Sve te sobe sadrže violinu, perzijsku papuču za čuvanje duhana, i ostalu Holmesovu opremu iz priča.

Igra se shvaća vrlo ozbiljno, a najbolje je igrana kada se izbjegava pompoznost. Christopher Morley je jednom napisao: „Koje drugo djelo moderne književnosti je jednako cijenjeno zbog svojih greški, kao i zbog svoga uspjeha?“ Conan Doyle se, s druge strane, pitao „Zašto bi se netko toliko namučio radi takvoga materijala?“ On je jedini, izgleda, bio imun na očaranost koju su Sherlock Holmes i John Watson plijenili od generacija čitatelja.

Preporuke za daljnja čitanja:

www.sherlockian.net

www.pbs.org/wgbh/masterpiece/hound/index.html

S engleskog preveo Krešo Ban

Izvor: www.sherlockholmes.stanford.edu