Kao i nedostižni Sherlock Holmes, njegova najpoznatija kreacija, Sir Arthur Conan Doyle je bio čovjek mnogih proturječnosti. Kao znanstveno obrazovan, vjerovao je u magiju i vile. Kao odvjetnik za pravednije zakone o razvodu, vjerovao je kako bi ženama trebalo biti uskraćeno pravo glasa. Kao humanist koji se identificira s potlačenim narodima, nepokolebljivo je branio engleski kolonijalizam na najagresivniji mogući način. Sanjao je da postane ozbiljan povijesni pisac, ali je, ipak, najviše zapamćen po pričama koje je on sam smatrao šundom! Kao potomak pragmatične, žestoko zaštitničke majke i oca sanjara, Conan Doyle je postao čovjek sa nevjerojatnim samopouzdanjem, i neumorni samo-promotor koji je također zadržao i neke osobine djetinje nevinosti tijekom čitavoga života.

Skromniji početak Arthura Conana Doylea nije predviđao njegov uspjeh u budućnosti. Rodio se 22. svibnja 1859. godine u katoličkoj obitelji srednje klase u Londonu, a odrastao je na ulicama Edinburgha, daleko od svojih uspješnih ujaka i djeda, koji su se kretali u krugovima londonske intelektualne elite. Njegov slavni djed, John Doyle, izmislio je umjetnost političke karikature. Najstariji sin Johna Doylea, također imena John, isto tako je postao dobro poznati karikaturist, a drugi sin, Richard, započeo je svoju karijeru kao uspješan animator za „Punch“ (raniji magazin posvećen političkoj satiri), a završio ju je kao poznati ilustrator knjiga. Druga dva sina su također bila uspješna na različitim područjima.

Za njegovoga ranog obrazovanja, roditelji su ga poslali u strogu isusovačku školu. Unatoč spartanski strogoj disciplini, Arthur je bio odličan. Kada je napustio isusovce, Mary Doyle je vršila pritisak na njega da upiše medicinu na Univerzitetu u Edinburghu. Arthur se složio, no više iz praktične želje za pouzdanom strukom, nego iz strasti za materijom

Arthurovi roditelji, Mary Foley Doyle i Charles Altamont Doyle, preselili su se iz Londona u Škotsku, nadajući se kako će Charles unaprijediti svoju karijeru u arhitekturi. Kako je naslijedio obiteljski umjetnički talent, Charles je započeo rad s nadom u uspjeh, ali nikad nije ostvario svoje snove. Padom u depresiju i alkoholizam, Charles Doyle je postao udaljen otac i suprug, toliko odvojen od stvarnoga života da je život skončao u umobolnici. Sa znatnom ljubavlju prema ocu, njegov sin Arthur kasnije je rekao: „Život moga oca bio je ispunjen tragedijom neostvarenih mogućnosti i nerazvijenih talenata.“

Kao jedini aktivni roditelj, Mary Doyle je imala jak utjecaj na Arthura, najstarijeg živućeg sina od sedmero djece, ulijevajući u njega ljubav viteških romansi i čvrstu vjeru u engleski kodeks časti. Pod utjecajem majke dječak je napamet naučio i recitirao obiteljsko stablo, pretka po pretka. Kada bi ostao sam, Arthur je volio čitati američke priče o avanturama „Divljeg Zapada“, posebno one Breta Hartea i Thomasa Maynea Reida, irskog imigranta u SAD koji je napisao „The Scalp Hunters“ (1851), omiljenu knjigu mladog Arthura. Kao odrasla osoba, Conan Doyle je osjetio da najviše zvanje koje kao pisac može doseći je stvaranje dobro istraženih povijesnih romansi idealizirajući britansku povijest.

Za njegovoga ranog obrazovanja, roditelji su ga poslali u strogu isusovačku školu. Unatoč spartanski strogoj disciplini, Arthur je bio odličan. Kada je napustio isusovce, Mary Doyle je vršila pritisak na njega da upiše medicinu na Univerzitetu u Edinburghu. Arthur se složio, no više iz praktične želje za pouzdanom strukom, nego iz strasti za materijom.

Do toga vremena, Charles je već izgubio svoj posao, a obitelj se susrela s poteškoćama plaćanja školarine. Stanar zvani Bryan Charles Waller, postao je obiteljski zaštitnik, koji je u to vrijeme u potpunosti uzdržavao Mary, Charlesa i njihovu djecu.

Na Univerzitetu je Arthur otkrio kako mu je rad težak i dosadan. Puno više zabave pronalazio je u igranju sportova, u čemu je bio odličan, nego u slušanju predavanja u velikim, krcatim predavaonicama. Mnogo zanimljivije od predavanja bilo mu je opisivanje ekscentričnih osobina njegovih instruktora. Među njegovim profesorima bio je i, čovjek za kojeg je kasnije Conan Doyle priznao kako mu je poslužio kao inspiracija za Sherlocka Holmesa, dr. Joseph Bell. Dr. Bell je poučavao svoje studente o važnosti promatranja koristeći sva svoja osjetila kako bi dobili točnu dijagnozu. Uživao je impresionirajući studente pogađanjem profesije osobe na osnovu samo nekoliko indikacija, kombiniranjem deduktivnog i induktivnog zaključivanja, kao što je to radio i Holmes. Iako su Bellove metode fascinirale Conana Doylea, njegova hladna ravnodušnost prema pacijentima odbila je mladog studenta od medicine. Nešto od te hladnoće pronašlo je i svoj put u karakter Sherlocka Holmesa, posebno u ranijim pričama.

Izvor fotografije: http://io9.com/

U periodu kada je stekao svoju liječničku diplomu, isplivala je kod Conana Doyleova kriza vjere, koja se pojavila još u danima kada je boravio kod isusovaca. Objavio je svojim ujacima kako se okrenuo od organizirane religije, šokirajući ih duboko i prouzrokujući prekid njihove potpore. Odbivši prakticirati obiteljsku religiju, Conan Doyle je bio prisiljen napraviti vlastiti put u medicinsku struku, bez financijske pomoći i pisma preporuke utjecajnim ljudima. Bio je nesigurni agnostik, međutim, i iako se nadao kako će čisti racionalizam zauzeti mjesto njegove religije, to se nije nikada dogodilo. Oko 1880. godine počeo je pohađati seanse, i do kraja svoga života ostao je gorljivi spiritist.

Kao čovjek nemirna duha koji je volio avanture i tjelesne aktivnosti, Conan Doyle je koristio svaku priliku da putuje. Razvio je zanimanje za fotografiju i objavio par članaka o tome. Kako bi zaradio nešto dodatnog novca tijekom studiranja medicine, zaposlio se kao pomoćnik profesora na kratkim putovanjima u Afriku i na Antarktik. Također je počeo pisati kratke priče za prodaju, bazirane na pustolovnim pričama koje je volio u djetinjstvu, kao i na njegovim iskustvima iz „prve ruke“. Nakon diplomiranja, borio se da odradi medicinsku praksu, budući da si nije mogao priuštiti da kupi jednu. Iako sputavan siromaštvom i nedostatkom društvenih poznanstava Conan Doyle je postigao skroman uspjeh u medicini. Njegov brak iz 1885. s Louise Hawkins, sestrom preminuloga pacijenta, priskrbio mu je mali dopunski prihod kojim je podigao životni standard.

Godine 1886. Doyle je završio prvi roman o Sherlocku Holmesu, „A Study in Scarlet“. Nakon nekoliko odbijanja, bio je prisiljen prodati prava na roman zauvijek za 25 funti, kako bi bio uvršten u Beatonove Božićne Godišnjake iz 1887, blagdansku zbirku, koja je često bivala rasprodana, ali obično nije privlačila mnogo pozornosti nacionalnog tiska. Rad je ponovno objavljen 1889, i još mnogo puta kasnije, ali Conan Doyle više nikada nije zaradio ni penny od toga. „Sign of the Four“, drugo djelo o Holmesu i Watsonu, također je ostvarilo mali, ali nipošto briljantan, uspjeh.

Tijekom pisanja ranih priča o Holmesu, Doyle je također započeo s, kako je on smatrao, svojim najvažnijim djelom: viteškim, povijesnim romanima baziranima na britanskoj povijesti; u prvom redu tu su „Micah Clark“, „Sir Nigel“ i „The White Company“. Iako su ti romani hvaljeni na sve strane, nijedan od njih nije stvorio „pomamu“ koju je uzrokovala prva serija kratkih priča o Sherlocku Holmesu i Johnu Watsonu, koje su objavljivane u The Strand Magazineu iz 1891. godine. Unatoč njihovom neodoljivom uspjehu, Conan Doyle nikada nije ni pomišljao kako će ove priče biti osnovica njegove književne ostavštine.

Žestoka reakcija javnosti na Holmesovu smrt šokirala je Conana Doylea. Ljudi su nosili crne trake oko ruke, i pisali mu pisma molbe ili čak prijetnje. Ipak, prošlo je devet godina prije nego što je pokleknuo pred mišljenjem javnosti i vratio Holmesa

Nakon pisanja triju serija od po dvanaest priča o Holmesu, te primivši nečuven iznos od 1.000 funti za posljednji tucet, Conan Doyle je postao „do smrti zasićen“ popularnim detektivom, te ga je odlučio ubiti u priči iz 1893, „The Final Problem“. Conan Doyle je smatrao priče o Holmesu lakom prozom, dobrom za zarađivanje, ali osuđenom na zaborav, takozvani književni ekvivalent nezdravoj hrani. „Ne mogu ga oživjeti, čak ni kad bih htio, bar ne još godinama“, napisao je prijatelju koji ga je molio za uskrsnuće Holmesa, „jer sam toliko predoziran njim, i osjećam prema njemu isto što i prema pâté de foie gras (tjestenina koja se sprema s jetrom od guske ili čak patke, u svinjskoj masti s lukom, gljivama, često i tartufima – smatra se delikatesom) kojih sam jednom pojeo previše, tako da me i sam spomen tog imena učini bolesnim i dan danas“. Žestoka reakcija javnosti na Holmesovu smrt šokirala je Conana Doylea. Ljudi su nosili crne trake oko ruke, i pisali mu pisma molbe ili čak prijetnje. Ipak, prošlo je devet godina prije nego što je pokleknuo pred mišljenjem javnosti i vratio Holmesa.

Treći roman o Holmesu, „The Hound of the Baskervilles“, pojavio se u devet dijelova The Strand Magazinea, tijekom 1901./02, ali je bio predstavljen kao stari slučaj iz Watsonovih evidencija, nastalih prije Holmesove smrti. Conan Doyle se nije predomislio oko uskrsnuća Holmesa sve do 1903. kada piše „The Empty House“. Nastavio je, nevoljko, pisati priče o Holmesu sve do 1927. godine, tri godine prije vlastite smrti.

Conan Doyle je postao važna javna ličnost, kandidirajući se dva puta (neuspješno) za sabor. Imenovan je vitezom zbog svojih zasluga stečenih u Burskom ratu, što kao autor ohrabrujuće, pro-ratne knjige, što kao volonter, brinući se za britanske vojnike ranjene na bojištu. Također je sudjelovao u nekoliko stvarnih misterija, gdje je iskoristio Holmesove metode i svoj status poznatog autora, kako bi oslobodio dva nepravedno zatvorena čovjeka.

Izvor fotografije: http://thefielder.net/

Prvi Svjetski rat nije poštedio ni obiteljski svijet Conana Doylea. Kao i mnogi drugi, i on je izgubio bliske članove obitelji u sukobima. Arthurovi šogor i nećak poginuli su u borbi, dok je epidemija gripe uzela njegovog brata Innesa i najstarijega sina Kingsleya, već oslabljene ratnim ranama. Tijekom rata, uspio je biti imenovan promatračem za vanjske poslove, ali je zadržan daleko od strahota koje su se odvijale na zapadnoj fronti, zbog straha da bi mogao otkriti javnosti stvari o kojima je vojska radije šutjela. Čak je i Sherlock služio Engleskoj u ratu. U priči koju je Conan Doyle namjeravao izdati kao zadnju o Holmesu, „His Last Bow“, objavljenoj 1916, Holmes nadmudruje njemačkog špijuna.

Conan Doyle je pronašao utočište od ratnih strahota, i čvrsto ga se držao. Početkom 1916. javno se proglasio spiritistom, a tijekom sljedećih nekoliko godina učinio je spiritizam središtem svoga života pišući o toj temi, i putujući širom svijeta zagovarajući svoje ideje. Nikada se ne bojeći kako će dobiti negativnu ocjenu, Conan Doyle je 1922. napisao knjigu pod nazivom „The Coming of the Faires“, u kojoj brani vjerodostojnost dviju mladih djevojaka koje su tvrdile kako se se međusobno fotografirale sa stvarnim vilama i vilenjacima.

Potkraj njihovog života, a dosta dugo poslije Doyleove smrti, djevojke su priznale kako su koristile papirne izreze za vile na fotografijama. Zanimljivo, vlastiti Conanov ujak Richard je izmislio, u svojoj knjizi o ilustracijama, tipičan prikaz vile kao djevojčice sa krilima vilin konjica u finoj tankoj haljini! Bez obzira koliko je puta Conan Doyle bivao izmanipuliran od strane medija, što se sve na koncu pokazivalo neistinama i izmišljotinama, on je nastavio vjerovati u spiritizam. Slavni američki mađioničar Harry Houdini napravio je projekt kako bi pokušao uvjeriti Conana Doylea u njegove pogreške, ali sve što je uspio napraviti je uništiti njihovo prijateljstvo. Houdini je vidio spiritizam okrutnim, jer je davao ljudima lažnu nadu; dok je Conan Doyle, koji je već patio od ozbiljne srčane bolesti, želio vjerovati kako je smrt samo nova velika avantura. Borio se sa svojim slabostima, te pokušavao pisati i putovati kao i prije. Umro je u 71. godini, duboko siguran u svoja spiritistička uvjerenja.

Izvor fotografije: http://goodcomics.comicbookresources.com/

Osobine Conana Doylea kao liječnika, pisca i vjernika u nadnaravno objedinjene u jedno stvorile su priče o Sherlocku Holmesu koje volimo čitati i danas. Doyleova fascinantna mašta u kombinaciji s njegovim znanstvenim usavršavanjem, stvorila je ideje koje su oblikovale moderne misterije i žanr znanstvene fantastike. Jedan je od prvih koji je predvidio opasnost od podmornica u ratovanju, napisavši priču o Sherlock Holmesu na tu temu. Njegova priča „The Lost World“ je predak Jurskog Parka, i još mnogih drugih filmova. Još jedna njegova priča, „The Ring of Thoth“, je vjerojatno izvorna priča filma iz 1932. „The Mummy“ s Borisom Karloffom. Medicinski članak iz 1883. nazvan „Život i smrt u krvi“, koji opisuje imaginarno putovanje mikroskopskog promatrača kroz ljudsko tijelo, predvidio je osnovnu ideju filma „Fantastic Voyage“. Doyleova najdugovječnija ideja je, međutim, sam Sherlock Holmes, koji se nastavio razvijati i u našem vremenu, kroz djela drugih pisaca i redatelja, uzimajući oblike koje čak ni njegov tvorac nikada nije mogao zamisliti.

S engleskog preveo Krešo Ban

Izvor: http://sherlockholmes.stanford.edu/