Freepik.com

Razmislite o situaciji kada ste promijenili mišljenje. Možda ste čuli za neki zločin i donijeli ishitren sud o krivnji ili nevinosti optuženog. Možda ste željeli da vaša država ode u rat, a sada shvatili da je to možda loša ideja. Ili ste možda odrasli u religioznim ili stranački pristrasnim porodicama i promijenili vjerovanje ili pristrasnosti kada ste odrasli. Dio sazrijevanja je razvijanje intelektualne poniznosti. Griješili ste prije, a možda i sada griješite.

Vjerujem da svi znamo ljude koji odbijaju priznati pogreške. Šta mislite o takvim ljudima? Da li se divite njihovoj upornosti? Ili biste željeli da priznaju kako su potrčali pred rudu, pogrešno protumačili dokaze ili vidjeli ono što su željeli vidjeti? Ne radi se o tome da tvrdoglavi ljudi griješe samo po pitanju činjenica. Oni također znaju biti zlobni. Živjeti u društvu znači praviti kompromise i tolerirati ljude s kojima se ne slažemo.

Srećom, imamo antička filozofska djela koja su puna strategija za borbu protiv dogmatskih tendencija, bilo to u nama samima ili kod drugih. Čitajući knjigu počet ćete se naglas smijati pitanjima kao što su da li znamo da je trava zelena, da su ubodi škorpiona smrtonosni ili da li je pogrešno to što roditelji tetoviraju svoje bebe. Francuski pisac Michel de Montaigne čitao je tu knjigu u šesnaestom stoljeću i iskoristio strategije u svom eseju "Apologija Raymonda Sebonda". Zahvaljujući Montaigneu, mnogi europski filozofi prosvjetiteljstva uvidjeli su vezu između skepticizma i tolerancije. Platonova "Republika" jeste poznatija, međutim, antička knjiga koju bi ljudi sada trebali čitati je knjiga Seksta Empirika pod nazivom "Pironove postavke".

Sekst je bio ljekar koji je pisao na grčkom i živio u drugom ili trećem stoljeću nove ere. Radio je u skladu sa tradicijom koja je vodila porijeklo od grčkog filozofa Pirona, Aristotelovog savremenika. "Pironove postavke", prema Stanfordovoj enciklopediji filozofije, je "najbolja i najpotpunija hronika koju posjedujemo o pironovskom skepticizmu". U "Historiji skepticizma" (1960), Richard Popkin je ustanovio da je početak modernog skepticizma povezan sa odlukom dominikanskog redovnika Girolame Savonarole da se Sekstova djela prevedu s grčkog na latinski. Skepticizam bi mogao skinuti s trona paganske filozofe koji su uzdizali moć razuma; postalo je jasno da bi skeptici također mogli pobuditi sumnje o religijskim tvrdnjama.

Prema Sekstovom prikazu, način života skeptika prati određeni ritam. Nešto vas je zbunilo. Polazite u potragu za znanjem o tome. Dolazite do dva jednako značajna razmatranja u vezi sa onim što se dešava. Prestajete s potragom za odgovorom. Jednom kada shvatite da možda nećete pronaći rješenje, donekle pronalazite duševni mir.

Rani Pironov biograf rekao je kako mu je bila potrebna pomoć prijatelja kako bi izbjegao vagone, pse i litice zbog toga što se nije htio posvetiti poznavanju svojih čula. Diogen Laertije je isto tako rekao da Piron ne bi pomogao prijatelju koji je upao u baru, navodeći kako skeptici sumnjaju u naše moralno zalaganje. Vječita zamjerka skepticizmu je da čovjek ne može živjeti prepoznatljivo ljudski život i sumnjati u postojanje fizičkih objekata ili moralnih kriterija. U svojoj knjizi "Sekst, Montaigne, Hume: Pironisti" (2021), filozof Brian C. Riberio otkriva kako su skeptici kroz historiju odgovarali na ovu optužbu. Skeptici priznaju da ljudi doživljavaju stvari čulima, osjećaju tjelesne nagone, uče korisne vještine i poštuju zakone i običaje. Filozofi skepticizma prave različite "skeptične kartografije" - tj. mape granica između skeptičnih sumnji i onih temelja ljudskog života koji odbacuju sumnje. Skeptici rade da bi živjeli, učestvuju u porodičnom životu i životu u zajednici i mogu biti ljubazni i darežljivi kao svi drugi. Ono što oni nastoje izbjeći su tvrdnje o prirodi stvarnosti izvan onoga kakvim im se stvari čine.

Evo nekoliko načina na koje Sekst potkopava sigurnost u samog sebe i druge.


Recimo da pripadate školi mišljenja koja je povezana sa nekom istaknutom ličnošću, na primjer sa Isaacom Newtonom ili Albertom Einsteinom. Ako ste živjeli prije nego što su se oni rodili, onda ne biste mogli znati da će se vaše mišljenje promijeniti nakon čitanja, recimo Newtonove knjige "Principi" (1687) ili Einsteinovih članaka iz 1905. godine. "Na taj način," pisao je Sekst, "moguće je, barem što se tiče prirode, da argument suprotan onome koji ste vi iznijeli postoji, iako nam još uvijek nije poznat." Možda se još jedna naučna revolucija krije iza ugla. Neko iz prošlosti ili ko je sada živ možda ima argument koji bi oslabio neko vjerovanje koje vi uzimate zdravo za gotovo.

Jeste li pametniji od psa? Čini se očitim to da ljudi posjeduju sposobnosti koje nedostaju psima. Međutim, Sekst je zamijetio da psi mogu rasuditi kojim putem trebaju ići za plijenom tako što eliminiraju one puteve koji nemaju mirisa. Psi mogu biti hrabri i vjerni prijatelji, imaju moć da biraju da li će i šta će jesti, i mogu prenijeti suptilne emocije i poruke kroz zvuke. Psi ne samo da podsjećaju na ljude po inteligenciji, vrlinama, slobodi i komunikaciji, oni isto tako mogu opaziti stvari koje ljudi ne mogu. Na kraju krajeva, upravo je Odisejev pas, Argo, prepoznao svog prerušenog gospodara kada se vratio kući. Kada bolje razmislimo, počinjemo uviđati da hobotnice, šišmiši, pauci i tako dalje, osjećaju mnoge stvari u svijetu koje mi očigledno ne možemo.

Med je sladak, iako je na oko neizgledan. Parfem lijepo miriše, ali je odvratnog ukusa. Maslinovo ulje smiruje kožu, ali nadražuje dušnik. Na slikama mogu biti nacrtane planine, ali kada ih dotaknemo one su ravne. Šta je istinska kvaliteta meda, parfema, maslinovog ulja i slika? Ne možemo zasigurno reći. Čula su nam u konfliktu jedna s drugima. Vidimo jabuku koristeći svih pet čula. Ali, Sekst kaže da je "moguće da postoje druge kvalitete koje pripadaju oblastima drugih čulnih organa." Um se bavi materijalnim stvarima do kojih dolazi čulima, a čula dolaze u sukob i mogu biti nepotpuna. Naš um možda nije sposoban spoznati istinitu priču.

Kada spavamo, sanjamo izobličenu sliku stvarnosti. No, možda nam snovi mogu pružiti izoštren osjećaj stvarnosti? Možda imamo pristup istinama koje su dostupne samo kada spavamo, kada smo pijani ili bolesni. René Descartes koristio je sličan misaoni pokus, ali je otkrio put za bijeg u našem znanju da smo, u najmanju ruku, misleći subjekt. Descartes se dohvatio Boga kako bi nas uvjerio u to da se veliki dio naših opažanja podudara sa tamo nečim u svijetu. Sekst se ne dotiče teologije. Ne želi da tragamo za temeljom određenog znanja, ili makar ne želi da tvrdi da ga posjedujemo prije nego što se to zaista dogodi. Umjesto toga, Sekst nas poziva da budemo skromni po pitanju toga da li ljudi mogu prevazići svoje okolnosti i otkriti stvarnost.

Skeptici odbijaju davanje kategoričkih izjava, kao na primjer o tome da li je neki medicinski postupak siguran. Sigurnost ovisi o faktorima kao što su dob, rod, indeks tjelesne mase i okolnosti svake jedinke. Isto tako je moguće da se nuspojave pojave godinama ili generacijama nakon tog postupka. Ukratko, Sekst piše: "Nismo u poziciji reći šta predstavlja svaki objekt po svojoj prirodi i u potpunosti, već kakvim se čini pod aspektom relativiteta."

Neki ljudi širom svijeta misle kako je primjereno spolno općiti u javnosti, kako je prikladno da muškarci nose jednodijelne tunike, da roditelji tetoviraju bebe, a muškarci žene svoje sestre. Mi, objašnjava Sekst, ne mislimo da su ove stvari primjerene, ali ne možemo reći da drugi ljudi nisu u pravu. Mi smo stranka u sporu.

"Pironove postavke" čitaocu pružaju listu argumentativnih strategija koje mogu iskoristiti kad god neko tvrdi da zna kakve su stvari uistinu. Možda ti, kao subjekt, imaš utjecaj na svoj sud, kao kada komentiraš neko jelo na kraju frustrirajućeg dana. Možda objekt mijenja izgled u zavisnosti od toga da li je izoliran ili u spoju, na primjer, zrno pijeska je oštro, dok su pješčane dine meke na dodir. Možda tu imaju utjecaja i subjektivni i objektivni faktori, kao kada, na primjer, primijetite malu kometu zato što je rijetka, ali ne primijetite Sunce zbog toga što izlazi svaki dan.

Nakon čitanja "Pironovih postavki", možda ćete biti skromniji u vašem govor i reći nešto poput "meni se tako čine stvari" ili "ništa više" (ouden mallon).

No skepticizam nije naprosto samo o znanju ili jeziku. To je način života. Sekst nas poziva da budemo smirene osobe, otvorenog uma, koje tragaju za znanjem, ali se ne ljute kada im promiče sigurnost ili kada drugi ne vide stvari na isti način.


U blogu o "Saznajnom relativizmu" (2021), Francis Fukuyama piše: "Mi koji živimo u modernim, liberalnim društvima smo nužno prihvatili određenu dozu moralnog relativizma." Fukuyama ne daje komentar o tome da li je ovo dobra ili loša stvar, ali kritizira postmodernističke pisce koji zastupaju relativizam glede "tvrdnji o činjenicama o vanjskom svijetu". Fukuyama je uvidio uspon saznajnog relativizma među piscima koji su slijedili Friedricha Nietzschea, no ove teme su prisutne u "Pironovim postavkama". Udaljavajući se od pitanja hronologije, da li je Fukuyama u pravu kada kaže da je relativizam problem?

Kratak odgovor bio bi da skeptici izbjegavaju termin relativizam. Skeptici ne tvrde da se istina mijenja u zavisnosti od vremena ili mjesta. Godine 1933., njemački filozof Martin Heidegger vjerovao je u duboku istinu i veličanstvo nacionalsocijalističke ideologije. Heidegger je bio relativist, ali ne i skeptik.

Do mjere u kojoj je spoznajni relativizam problem, skeptici tvrde kako posjeduju kriterije za donošenje odluka o činjenicama u svijetu ili o tome kako se odnositi prema drugim ljudima. Prema Sekstu, ovi kriteriji su "uputa prirode, prisila osjećanja, tradicija zakona i običaja, i smjernica umjetnostima". Sekstu priroda i kultura predstavljaju tlo iz kojeg rastu etičke naklonosti. Skeptici možda mogu biti ljubazni prema djeci, pomagati susjedama, i graditi institucije u kojima se ogledaju vrijednosti njihove kulture. No, postoje brojni primjeri okrutnih dogmatičara.

U jednom od preostalih Sekstovih manuskripta pod nazivom "Protiv etičara", bavi se pitanjem šta će skeptici uraditi ukoliko im tiranin naredi da urade zabranjeno djelo. Skeptik će "odabrati jednu stvar, možda, i izbjeći drugu radi predrasude koja je u skladu sa njegovim nasljednim zakonima i običajima" i "u usporedbi sa dogmatičarom, lakše će podnijeti tešku situaciju". Aha! Kritičarima skepticizma, kao što je Martha Nussbaum, ovo se čini kao dokaz da su skeptici pasivni kada se suoče sa nepravdom. Čak ne znaju hoće li se boriti protiv tiranina!

U Sekstovu odbranu, politički naučnik John Christian Laursen kaže kako skeptici mogu odrastati u kulturama u kojima se vjeruje u zalijevanje drveta slobode krvlju tiranina, a u skepticima može gorjeti mržnja prema tiranima. Skeptici mogu posjedovati energiju, posvećenost i brigu prema političkom poretku. "Jedna individua može biti posvećena a da ne postoji lanac istina kojim podržava sopstvene postupke." Naravno, dogmatičari isto tako mogu podržavati tiranine koji ubijaju ljude koji se ne slažu s njima.

Fukuyama želi da se ljudi slože oko činjenica u vezi sa vanjskim svijetom. Međutim, inteligentni ljudi mogu te navodne činjenice posmatrati na različite načine. Trava je zelena. Osim po noći, kada se čini crnom. Skeptici mogu dugo vremena tako argumentirati. Skeptici nas potiču da živimo manje frustrirajući život tako što bismo prestali zahtijevati nešto što ljudi ne posjeduju i što možda nikada neće posjedovati - a to je istina.


Jedan od razloga zašto je sada bitno čitati Seksta je to što se sada razmatraju prijedlozi za uplitanje u slobodu govora u ime borbe protiv politika post-istine. Jedan takav prijedlog iznijela je Sophia Rosenfeld u svojoj knjizi "Demokratija i istina: Kratka historija" (2018).

Prema Rosenfeld, savremene demokratije su naslijedile režime istine od europskog i američkog Prosvjetiteljstva. Ličnosti poput Jean-Jacquesa Rousseaua i Thomasa Jeffersona zamislili su odnose u kojima bi demokratija ili republikanizam i istina međusobno podržavali jedni druge. S jedne strane, cjelokupno čitateljstvo, a ne samo monarsi i birokrate, imalo bi pristup znanju i mogli bi raspravljati o zajedničkim problemima. S druge strane, obrazovanje javnosti preko škola, univerziteta i novina ubrzalo bi stvaranje i širenje znanja. "Moralna i spoznajna borba za istinu potpomogle bi stvaranju novog političkog poretka", piše Rosenfeld.

Ovaj novi društveni poredak posvećen istini, ovisio bi, historijski i konceptualno, o ravnoteži moći između stručnjaka i običnih ljudi. Odgovornost stručnjaka bila bi da iskoriste svoju obuku i institucionalnu moć za otkrivanje onoga što obični ljudi ne mogu. Stručnjaci su nam potrebni za konstrukciju željezničkih mreža i za mjerenje klimatskih promjena. Obični ljudi imali bi ulogu u ovom sistemu tako što bi se uključili u stalni dijalog sa stručnjacima raspravljajući o tome da li njihovi planovi pomažu ili nanose štetu zajedničkom dobru. Ljudi mogu protestvovati i žaliti se na društvenim mrežama kada misle da su ih stručnjaci zaboravili.

Za demokratiju, Rosenfeld objašnjava, je neophodan dobro usklađen odnos između stručnosti i skepticizma. Stručnjaci koriste metode, žargon, časopise, konferencije i tome slično kako bi stekli znanje. No, istraživači u stručnim pregledima iskazuju skepticizam prema radovima njihovih kolega, a javnost dovodi u pitanje namjere stručnjaka. "Pluralizam", tvrdi ona,"uz dozu skepticizma koji smo naslijedili od predaka, je u teoriji od početka bio ključna karakteristika modernih eksperimenata s narodnom vladom".

Danas je, prema Rosenfeld, problem to što su stručnost i skepticizam van ravnoteže. Postmodernisti koji pišu tajanstvene knjige nisu od pomoći, iako oni nisu glavni krivci. Populističke vođe dijele priče za koje oni i svi ostali znaju da su lažne. Ljudi žive u zatvorenim svjetovima društvenih medija, a novinske agencije doprinose ovom razvoju objavljujući senzacionalističke priče. Poput Jonathana Raucha u "Ustavu znanja" (2021), Rosenfeld ne želi da stručnjaci nameću svoje dogme javnosti. Rauch i Rosenfeld zamislili su jednu javnu sferu sporenja u kojoj bi stručnjaci i laici raspravljali o idejama i prijedlozima. Ipak, zabrinuti su zbog uspona politike "post-istine" u kojoj dominira tribalizam, a ne posvećenost traganju za istinom. Oboje dijele platonski osjećaj da bi mudri trebali imati zadnju riječ o tome koje bi priče mogle kružiti u javnosti.

Ukoliko demokrate žele poraziti politiku post-istine, Rosenfeld predlaže da moramo porazmisliti o apsolutizmu slobode govora. Prvi amandman možda je značio jedno u osamnaestom stoljeću, međutim, utemeljitelji američkog ustava nisu mogli ni zamisliti da će ljudi koristiti elektronske društvene mreže da koordiniraju neo-nacističke skupove ili tvrdnje da su masovne pucnjave lažne vijesti. "Možda je već vrijeme," prema Rosenfeld, "da razmislimo o mijenjanju zakona o slobodi govora kako bismo ograničili štetu koju sloboda govora može nanijeti."

Rosenfeld je historičarka i ne ulazi u detalje o tome kako da ograničimo štetu koju može nanijeti sloboda govora. Ona ipak kaže da su za demokratiju neophodna "zajednička uvjerenja" i "korisne činjenice" kako bi izradili politiku vlade i "sve nas povezali na neki minimalni način". U trenutku pisanja ovog teksta, političari i akademici stavljaju pritisak na poduzeća koja se bave društvenim medijima kako bi cenzurirali objave o lažnim vijestima i teorijama zavjere, te ih, u kontekstu Sjedinjenih Država, pritišću da preispitaju Prvi amandman kako bi pojedince učinili odgovornim za zloupotrebu slobode govora. Koji je problem u zahtijevanju da poduzeća koja se bave društvenim medijama odobravaju samo one objave koje su zasnovane na činjenicama ili u suprotnom da vladaju u zloupotrebama slobode govora?


Upravo ovdje Sekst nam pomaže kako bismo prigovorili svima onima koji žele cenzurirati lažne vijesti. Šta ako su lažne vijesti u pravu? Brojni su slučajevi gdje su ljudi ismijavali neku ideju, koja će kasnije postati širom prihvaćena. Možda dokaz koji bi podržao teoriju zavjere još uvijek nije objavljen. Možda su ljudi vidjeli neke stvari, ali još uvijek nisu u mogućnosti da nađu glas ili medij, kako bi pružili komad slagalice koji nedostaje. Ukoliko posjetite seminar na istraživačkom univerzitetu, naći ćete veoma ugledne ljude koji se prepiru jedni s drugima oko teorija, metoda, relevantnih dokaza i tako dalje. Svi oni koji tvrde da će nekoga ušutkati na osnovu činjenica će veoma vjerovatno biti ignorirani. Isto tako ćete naići na filozofe koji se bave idejama za koje ljudi misle da su naprosto pogrešne, poput one da možemo "razaznati život u metalu", kao što to Jane Bennett kaže u svojoj knjizi "Vibrantna materija" (2010). Svi oni koji govore o činjenicama trebali bi nadodati izraze poput "meni to izgledaju kao relevantne činjenice" ili "meni se ova situacija ovako čini, i ništa više".

Pironovski skeptici možda ne bi imali problema da kompanije društvenih medija cenzuriraju, na primjer, slike nasilja. Obično se slažu sa zakonima i običajima zajednice i vrlo vjerovatno im se, kao i svima nama, gade slike na kojima ljudi jedni drugima nanose povrede. No tradicija skepticizma predstavlja stalni izazov svima onima koji tvrde da cenzuriraju u ime zajednice zasnovane na stvarnosti ili u ime objektivne istine. Tradicija skepticizma nam daje razlog da sumnjamo u sve one koji bi da govore istinu.

Ali šta ćemo sa stavom Rosenfeld da demokratija i istina podržavaju jedna drugu? Da li će preispitivanje težnje ka istini demokratiju učiniti osjetljivom na populističke vođe koji dijele lažne vijesti? Sekstov prethodnik Karnead na ovakve primjedbe je odgovarao razvijanjem doktrine pitanona ili doktrine mogućeg. Sekst je izjavio kako ta ideja pravi veliki kompromis sa dogmatizmom. Riječ "moguće" se koristi kada imate osjećaj da je nešto bliže istini, što podrazumijeva da znamo šta je istina. Sekst se želi udaljiti od govora o istini.

Skeptici još uvijek žele učiti o stvarima. Riječ "skeptik" vodi porijeklo od grčke riječi skepsis što znači "ispitivanje, upit". Skeptici vrše eksperimente, testiraju hipoteze, provode stručne preglede i slično. Skeptici prate pravila i metode nauke i učenosti i sa svojim učenim prijateljima ismijavaju neosnovane izjave populista. No skeptici misle kako je dio intelektualne iskrenosti priznavanje granica i mana sopstvenog znanja.

Ako zavirimo u prošlost, vidjet ćemo kako su ljudi trebali biti skeptičniji u vezi sa, recimo, rizicima i dobrobitima korištenja određenih hemikalija. Tokom šezdesetih godina, doktori su propisivali talidomid za liječenje jutarnih mučnina, kako bi tek kasnije otkrili da taj lijek uzrokuje urođene tjelesne mane. Amerikanci su na usjeve i travnjake naprskali više od milijardu tona insekticida DDT, prije nego što ga je američka vlada zabranila 1972. godine. Nedavna studija pokazala je da utjecaji DDT-a na zdravlje ljudi mogu opstati kroz generacije. Američka farmaceutska kompanija Pfizer je 2009. godine morala platiti kaznu od 2,3 milijarde dolara zbog nezakonitog reklamiranja lijekova kao što su antipsihotik Geodon i antibiotik Zyvox. Naučni koncenzus i zdrav razum su pravili greške u prošlosti. Skeptici nas tjeraju da razmislimo o mogućnosti da stručnjaci i većina javnosti danas možda griješi.

Ne možemo reći da skeptici favoriziraju demokratiju u usporedbi sa ostalim političkim režimima, ali skepticizam je ipak do sada imao težnju za ravnopravnošću s obzirom na to da nikome nije dao status mudraca ili kralja filozofa. Demokratska društva njeguju zdrav skepticizam prema političkim, naučnim i kulturnim istinama. Čitanje Seksta Empirika danas nam pruža argumentativne strategije i samopouzdanje kako bismo se oduprli svima onima koji tvrde da pričaju u ime istine ili stvarnosti.

Izvor: Aeon.co

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba