Trebali bismo se okupirati odvajanjem žita od kukolja. Pokušavati slušati pozadinske struje i relativizirati striktno konjunkturne i taktičke pokrete. To nije lako, jer često ono što je konjunkturno i očigledno anegdotalno završava uvjetovanjem i oblikovanjem pozadinskih struja na načine koji nisu uvijek očigledni niti se mogu lako predvidjeti.

U svakom slučaju, ovi tjedni postizbornih pregovora ostavili su osjećaj kraja ciklusa (u množini). Možda nije moglo biti drugačije. Velika recesija koja je izbila 2008. godine i koja je poljuljala svjetsku ekonomiju – a to je utjecalo na nas na posebno žestok način – je iza nas. Kao što se obično događa s velikim krizama, izaći iz njih ne znači vratiti se na početnu točku. Iz ove krize smo izašli sa više nejednakosti, socijalna prava i država blagostanja su jako oslabljeni i društvo je platilo jako visoku cijenu. Osim toga, na europskoj razini nametnuta su nova pravila igre koja dodatno ograničavaju autonomiju demokratskih snaga koje bi htjele smanjiti nejednakosti. No, osjećaj urgentnosti i ponora koji su se raširili tijekom najtežih godina krize nesumnjivo je nestao. Politički potres koji ga je izazvao se smirio.

Možda to ima veze s određenom strukturom nejednakosti u našoj zemlji, koja je izražena u ovim kriznim godinama. To je između ostalih objasnio ekonomist Branko Milanović. Najrelevantnija distanca, u relativnim terminima, je ona koja razdvaja najniže dohotke od onih srednje klase, a ne ona koja razdvaja prosječne prihode od onih najviših. U ovim kriznim godinama, oni koji su zaista najviše izgubili su dva decila slabiji u raspodjeli dohotka. To će reći da je najviše osiromašeno 20% najsiromašnijih, ali od sredine do vrha nije došlo do osiromašenja. Naravno, najbogatiji su se još više obogatili u ovim kriznim godinama.

To je politički važno jer među tih 20% najsiromašnijih malo ljudi glasa. Neki od njih nemaju pravo: velik dio imigrantske populacije živi sa nama bez političkih prava. A drugi koji imaju prava ga ne iskorištavaju: dovoljno je samo pogledati mapu izborne apstinencije u našoj državi. Pogledajmo Barcelonu: apsitnencija na posljednjim općim izborima došla je do 40% u Torre Baru ili na Ravalu dok je njih 15% apstiniralo u naseljima Les Tres Torres, La Vila Olímpica, Les Corts ili Sant Gervasi. I to nije sve, ako onima koji nisu glasali dodamo one koji nemaju pravo da glasaju dobijemo 70% Ravalovog stanovništva, ili 50% u četvrtima kao što su Ciutat Meridiana ili Trinitat Vella, koje su ostale bez glasa. S druge strane, u bogatijim distriktima, apstinenti i stanovnici bez prava glasa čine više od 20%.

U ovim kriznim godinama, oni koji su zaista najviše izgubili su dva decila slabiji u raspodjeli dohotka. To će reći da je najviše osiromašeno 20% najsiromašnijih, ali od sredine do vrha nije došlo do osiromašenja. Naravno, najbogatiji su se još više obogatili u ovim kriznim godinama. To je politički važno jer među tih 20% najsiromašnijih malo ljudi glasa.

Tako zbog računa koji je ekonomska kriza ispostavila nauštrb sektora sa manje glasa, politički sistem Španjolske ponovno mirno diše. Ostavilo je to za sobom rane i nestabilnost, ali je takozvani režim iz '78. prošao test stresa. Ciklus koji je otvorio Pokret 15-M (pokret iz kojega je nastao Podemos, op. prev.), u Kataloniji se možda simbolički zatvorio time što je Manuel Valls pljeskao gradonačelnici Adi Colau koja je upravo započela investiduru. Sada se Pablo Iglesias dvoumi između denaturirajućeg sklapanja sporazuma sa PSOE-om sa minimalnim zajedničkim nazivnikom, gotovo baš onakvim kako to zahtijeva Pedro Sánchez i između rizika nastavljanja izbornog pada i potvrde atomizacije svog prostora.

Ali ovo sa Pokretom 15-M nije jedini ciklus koji se zatvara. Vrijeme će pokazati, ali čini se da pakt između Junts per Catalunya i PSC (Partido Socialista Catalan, katalonski ogranak PSOE-a, op. prev.) u Pokrajinskom vijeću Barcelone također ukazuje na kraj ciklusa procésa (katalonskog procesa za nezavisnost, op. prev.). Dug završetak i loše probavljiv, to da.

Međutim, u svakom slučaju je prilično evidentno da su se tri hipoteze koje su implicitno koegzistirale u oktobru 2017. pokazale pogrešnima. Niti je politička kriza stvorila scenarij pregovora sa državom, niti je bilo moguće odvojiti zakon od zakona državnih struktura, niti je energija organiziranog građanstva bila dovoljna da izazove ustanak koji bi doveo do Republike.

Čini se da provjera i probava ovog rezultata vuče sporazume i političke mehanizme koji održavaju procés. U ovom slučaju, međutim, veoma je teško znati šta će doći nakon procésa. Hipoteza o mirnom povratku autonomizmu kako dani odmiču ne čini se vjerojatnom.

Kako pokazuju podaci, ni izborni rezultati ni ankete javnog mnijenja ne ukazuju na pad podrške nezavisnosti. Iz tri razloga, rekao bih. Prvo; iako je kriza dala „zrak“ independentizmu, nije bila njegova pokretačka snaga. Drugo, zato što državna represija još uvijek nije dosegnula krajnju granicu. A represija stvara koheziju i stimulira rast independentizma, što je logično. I treće – i najvažnije – zato što država ne želi i ne može ponuditi nikakav put za suverenizam. Presuda Ustavnog suda o Statutu (autonomije Katalonije, op. prev.) zatvorila je vrata proširenju samouprave bez ustavne reforme. Blindirani ustav zajedno sa državnim snagama u istoj čine reformu decentralizacije nezamislivom. Zapravo, ono što imamo danas je objektivno manji i slabiji nivo autonomije nego prije 2010. I to je daleko od prihvaćanja volje većine koja postoji u samoupravi i društvu.

U ovim danima postoje još uvijek oni koji se drže hipoteza iz oktobra 2017. A ima i onih koji razmišljaju i pokušavaju „nacrtati“, iz različitih kutova novi post-independentistički katalonizam. Međutim, čini se realnijim i potrebnijim razmišljati o novom pokretu za nezavisnost nakon procésa. I na ovom terenu, rekao bih, imamo određen deficit razjašnjenosti i promišljanja. Pogotovo sada kada je PSOE jasno dao do znanja kako ne želi nikakav dijalog.

Sa španjolskog preveo Darko Vujica. Izvor: vientosur.info/ara.cat