Osamdeset godina nakon njegovog početka većina stanovništva na Španjolski građanski rat gleda kao na historijski događaj, dok je vrlo malo živih svjedoka koji mogu ispričati vlastito iskustvo.

Malo je današnjih Španjolaca bilo živo 18. srpnja 1936, kada je general Francisco Franco, zajedno s drugim vojnim licima, ustao protiv Republike. Nakon što je ustanak bio uspješan samo u jednom dijelu Španjolske, započeo je građanski rat koji je trajao do 1. travnja 1939. godine, prouzrokovavši smrt stotine tisuća ljudi – nema jednodušnog slaganja među historičarima oko broja žrtava – kao i bijedu onih koji su preživjeli. Osim toga, nagnao je u egzil na tisuće osoba, 600 tisuća prema podacima izložbe „El Exilio Español“ (Španjolski egzil), koju je Fondacija „Pablo Iglesias“ organizirala 2002, od kojih su mnogi pobjegli u Latinsku Ameriku.

Ostvarujući stihove Antonija Machade: „Mali Španjolče koji dođeš/ na svijet, neka te čuva Bog./ Jedna od dviju Španjolski/ sledit će ti srce“, zemlja se raspala na dva dijela i nakon više od tri godine u ratu, trpjela je gotovo četrdeset godina diktature, period poznat kao „franquismo“ (Francov režim).

Računa se da je do 35.000 boraca iz čitavoga svijeta stiglo u Španjolsku boriti se za Republiku, među njima poznati pisci i intelektualci, ali u većini anonimna mladost.

Građanski rat bio je prvo oružano suprotstavljanje dviju glavnih ideologija XX. stoljeća: komunizma i fašizma; a španjolsko je tlo bilo izabrana scena sukoba. Stoga je borba imala važnu internacionalnu ulogu. Talijanske trupe diktatora Benita Mussolinija i njemačke, koje je poslao Adolf Hitler, stigle su u Španjolsku da pomognu ustanicima, prozvanima „Bando nacional“ (nacionalnom ekipom). Njemački avioni skrivili su jedan od najstrašnijih događaja građanskog rata i prvi napad protiv civilnog stanovništva: bombardiranje Guernice (sjever), koje je taj grad posve uništilo. Zbog velikog međunarodnog utjecaja, ovaj napad je u svojoj slici „Guernica“ tematizirao Pablo Picasso, koja je godinama španjolskim progresivcima služila kao simbol; danas ju se može vidjeti u Muzeju Reina Sofía, posvećenom suvremenoj umjetnosti.

Za republikansku stranu došli su se boriti u svojim brigadama oni zvani Internacionalnim brigadama. Računa se da je do 35.000 boraca iz čitavoga svijeta stiglo u Španjolsku boriti se za Republiku, među njima poznati pisci i intelektualci, ali u većini anonimna mladost.

Osamdeset godina kasnije malo je svjedoka toga rata. Poput Ángeles Flórez Peón ‘Maricuela’, jedne od malobrojnih „milicianas“ (žena koje su se borile za Republiku), počasne predsjednice Socijalističke mladeži Asturije (sjever). Prisjeća se s tugom u jednom intervjuu, u 97. godini života, dana kada je počeo rat, kaže: „Nije imao apsolutno nikakvog smisla“. U njezinom slučaju početak Građanskoga rata značio je odlazak na frontu, a provela je četiri godine u zatvoru i 57 u egzilu u Francuskoj.

Drugi ne govore više svojim glasom, nego preko svojih sinova, poput Luise Murciano (Madrid, 1927), koja je pričala svome sinu Luisu Montejanu o „strahu, nestašici i velikoj gladi“ ratnoga Madrida.

Međutim, osim što je prošlo osam desetljeća, španjolsko društvo još ima zaostalih dugova prema žrtvama rata, zatim iskapanje tisuće leševa, većinom žrtava Francovog režima, koji su još uvijek u jamama, gudurama ili pod grobljanskim zidovima. Od 2000. godine i osnivanja Španjolskog udruženja za obnavljanje historijskog pamćenja postoji jedan pokret u Španjolsoj za obnavljanjem sjećanja na gubitnike Građanskog rata i žrtve Francovog režima.

Osnovna ideja je uspostavljanje dostojanstvenog sjećanja, olakšavanje identifikacije u zajedničkim grobnicama i ekshumacije leševa, zatim traženje poništenja političkih presuda koje su u najvećoj mjeri donošene bez i najmanje osnove te omogućavanje konačnog zatvaranja ratnih rana.

Izvor: ElComercio.com

Sa španjolskog: Hrvoje Vranješ