No, egipatska tendencija za islamističkim neototalitarizmom Muslimanskog bratstva i selefija dovodi u sumnju da će ta priča teći baš ravno prema svome cilju. Očito se svi ljudi na zemlji nipošto ne žele oporavljati na njemačkom, francuskom, američkom ili nekom drukčijem zapadnjačkom obrascu kako mnogi intelektualci misle. Inače ne bi tri četvrtine Egipćana izabralo radikalno-muslimanske zastupnike iako su predsjednici vrhovnoga suda, koje je predsjednik Mohammed Muris razriješio, stavili u pitanje legitimitet parlamenta, te ga raspustili. Izgleda da će bitka za vlast između pristaša starog i novog režima dovesti do šerijatskog ustava s lošim rezultatom za egipatske kršćane-kopte.


Događanja u Kairu potvrđuju onu tezu s rezervom, koja se često osuđuje kao „islamofobna“, da u srži islama postoje religiozno-kulturološka načela koja su smetnja demokratičnosti, koja blokiraju volju za demokracijom. Do sad se nigdje u islamskom svijetu izuzev Turske i djelomično Indonezije nije besprijekorno razvila demokracija. Skoro sve moderne demokracije su nastale na kršćanskom tlu, iako su se neke „kršćanske“ države čvrsto držale fašističkih ili fašistoidnih režima. Malo je primjera kao što je Indija i hinduizam, Japan i budizam ili Izrael i židovstvo u kojima se razvila demokracija izvan kršćanstva kao vodeće kulture. Izgleda da je srednjovjekovna podjela vlasti između cara i pape povijesno pridonijela demokratskoj svijesti. Političkom pluralizmu nasuprot ideologiji jedinstva pridonijele su prije svega i mnoge konfesionalne podjele, koliko god bile žalosne. Međutim, islamska politička ideologija jedinstva nije propala još ni u jednom islamskom središtu. Tamošnji kršćani postaju prvi u trpljenju stradanja; Egipat je „arapsko proljeće“ pretvorio u totalitarnu jesen. No, islamska demokracija ima još vremena da se dokaže.


Tekst je objavljen u Christ in der Gegenwart, br. 50, god. 64, 9.12.2012.

Za Prometej s njemačkog preveo Darko Pejanović