Riječ "tehnokratija" nastala je prije otprilike jednog stoljeća, ali se kao izraz političkog ismijavanja počela upotrebljavati od globalne ekonomske krize 2008. godine, posebno u kontekstu odgovora Europske unije na recesiju mjerama štednje. Kritičari posebno navode kako politike EU previše određuju neizabrani eksperti - posebno oni iz Centralne europske banke, čije ih pozicije izoliraju od demokratske odgovornosti. Pokret Zauzmimo Wall Street sa početka 2010-tih artikulirao je sličan bijes u Sjedinjenim Državama.

Gledajući unatrag, te se debate sada bilježe kao rani okidač političkog sukoba u dvadeset i prvom stoljeću oko odnosa stručnjaka i građana - što je politolog Archon Fung nazvao usponom "demokratije sa širokim otvorom i niskim poštovanjem". Znakovi tog sukoba su posvuda. Otkada je pandemija COVID-a 19 gurnula svijet u niz prepletenih kriza, zavodi za javno zdravstvo poput američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, optuženi su za loše vođenje, nesporazume, pa čak i potpuno obmanjivanje, dok su ekonomske institucije poput Federalnih rezervi i Europske centralne banke imale široku diskrecijsku ovlast na putu oporavka. Šta god neko mislio o detaljima ovih debata, neosporno je da se demokratski građani u mnogim zemljama nalaze u poziciji zavisnosti i nepovjerenja, oslanjaju se na tehnokratske institucije, ali nemaju smislene mehanizme nadzora i odgovornosti. Tehnokratija se ne može odbaciti kao puka utvara paranoidne populističke mašte.

Istovremeno, sam pojam tehnokratije ostaje loše definiran, a argumentima protiv nedostaje čvrsta, općeprihvaćena, normativna osnova. Mete kritičara su mnoge, tako da nije uvijek jasno na kojim tačno temeljima bismo te mete trebali smatrati neprihvatljivim. Jedan od razloga za ovakvu situaciju mogao bi biti to što je tehnokratija rijetko bila u središtu pozornosti demokratske teorije, uprkos naporima njemačkog filozofa Jürgena Habermasa i nekolicine njegovih savremenika. Čak i među simpatizerima demokratije, tehnokratija se može učiniti manje važnom metom od oligarhije, autoritarizma ili minoritarizma.

Štaviše, mnogi smatraju da je tehnokratski ideal poželjan ili ako ništa prihvatljiv. Liberalni i progresivni intelektualci često prihvataju tehnokratske i meritokratske institucije, a posebno kada se suočavaju sa "populističkim" ustankom. Zašto ne prepustiti odluke onima koji su kompetentni da ih donesu? Nedavni provokativni argumenti za političku meritokratiju, pa čak i za epistokratiju stavili su demokrate u odbrambeni položaj. Čak i neki koji se suzdržavaju od isključujućeg tona ovih argumenata blagonaklono gledaju na depolitizaciju političkih odluka kako bi mogla prevladati trezvenija logika utilitarizma.

Ali oni kojima je stalo do dobre politike, ništa manje od onih kojima je stalo do duboke demokratije i javnog građanstva, bi trebali promisliti prije nego što zagrizu mamac tehnokratije. Čak i ako tehnokratija nije najstrašnija i neminovnija prijetnja demokratiji, njeno preplitanje sa dominacijom elite i vladavinom manjine vrijedno je ozbiljnog propitivanja. Rješavanje ovih rasprava zahtijeva da se jasno objasni šta tehnokratija znači - i kako, zašto i pod kojim uslovima predstavlja problem za demokratiju. Niz naučnih radova nastalih posljednjih nekoliko godina pomaže u razjašnjavanju ovih uloga i pruža nam vrijedan resurs za razmišljanje o tome kako bi demokratska opozicija tehnokratiji trebala izgledati.


Koncept tehnokratije

O čemu tačno govorimo kada govorimo o tehnokratiji? Iako se danas koristi kao izraz kritike, ova ideja vodi porijeklo iz utopijskog prijedloga za vladu. Tokom kasnog osamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća, prosvjetiteljski mislioci poput Nicolasa de Condorceta i utopijskih socijalista poput St. Simona i Augusta Compea predviđali su prediktivnu nauku o društvu koja će omogućiti savršenstvo vlade kao racionalnog sistema upravljanja. Ideja o prevazilaženju politike tehničkom i naučnom racionalnošću tako da se "vladavina osobama zamijeni upravljanjem stvarima" često se povezuje sa St. Simonom, iako ova fraza zapravo potiče od njemačkog filozofa (i čestog koautora Karla Marxa) Friedricha Engelsa, koji je vjerovao da će komunistička država biti nadglenik proizvodnje, a ne sudac političkim konfliktima. Upravo u ovom kontekstu Engels predviđa "odumiranje" države.

U dvadesetom stoljeću intelektualci kao što su Thorstein Veblen u Sjedinjenim Državama i Walter Rathenau u Njemačkoj iznijeli su prijedloge za vladu od strane inženjera, što je dovelo do kratkotrajnog pokreta tehnokratije koja je predlagala vladu sačinjenu od stručnjaka kao rješenje za ekonomske probleme u doba Velike depresije. Kao termin, tehnokratija se nije dugo održala, ali koncept vlade sačinjene od stručnjaka se pokazao utjecajnim. U Sjedinjenim Državama, tehnokratiju su naizmjenično podržavali i osporavali intelektualci i kreatori politike Razvojnog doba. Iako su ciljevi progresivnih reformatora obično bili populistički i egalitarni, podijelili su se oko toga da li sredstva trebaju biti tehnokratska ili demokratska, o čemu svjedoči poznata debata između novinara Waltera Lipmanna i filozofa Johna Deweya.

Prema Lippmannovom "realističnom" mišljenju, obični građani su bespomoćni i beznadežno su ograničeni svojim uskim perspektivama i interesima i stoga su nesposobni za samoupravu. No stručnjaci i elite, tvrdi on, ipak mogu donijeti dobra koja ljudi žele od svojih vlada ako ih se ovlasti da usmjere politike na temelju društveno naučnog znanja. Iako je Dewey prihvatao veliki dio Lippmannove priče na deskriptivnom nivou, vjerovao je da je više javnih rasprava i donošenje odluka - u suštini više demokratije - mehanizam preko kojeg se građani mogu obrazovati i organizirati. Ipak, Lippmannova vizija je ubjedljivo prevladavala početkom dvadesetog stoljeća, dok su pristupi upravljanja odozgo prema dolje prevladavali u doba New Deala. U svojoj knjizi Demokratija protiv dominacije (2016), pravni stručnjak Sabeel K. Rahman objašnjava kako je New Deal težio prema progresivnim ciljevima kroz rukovoditeljsku paradigmu ekonomskog upravljanja gdje je tehnokratska stručnost korištena kako bi se postigla ekonomska optimizacija.

Sredinom dvadesetog stoljeća, pojavio se distopijski kontrapunkt progresivnim ili socijalističkim vizijama tehnokratije koji je naglašavao dehumanizirajući karakter društva utemeljenog na tehničkoj kontroli. Klasična djela ovog žanra - od Tehnološkog društva (1964) Jacquesa Ellula, do Jednodimenzionalnog čovjeka (1964) Herberta Marcusea, Stvaranja kontrakulture (1969) Theodorea Roszaka, i Mehaničkog pijanina Kurta Vonneguta - obično su bile prožete egzistencijalnim očajom zbog revalorizacije vrijednosti i civilizacijske bolesti u kojoj čovječanstvom dominiraju tehnologija, tehnika i tehnička racionalnost. Prema ovakvoj argumentaciji, tehnokratija "nije samo struktura moći", već i "izraz velikog kulturnog imperativa", kako je to rekao Roszak.

Takvi argumenti bi nam mogli pomoći da shvatimo šta je na kocki u konfliktu između tehnokratije i demokratije kao dvije apstraktne paradigme, ali su od manje koristi u identificiranju tehnokratije na nivou institucija. Bliža toj svrsi je bojazan demokratskih teoretičara da tehnološko društvo, na osnovu svoje složenosti, čini specijalizirano znanje neophodnim kako bi opravdalo isključivanje prosječnog građanina i na taj način dovelo u pitanje klasičnu viziju građanstva zasnovanu na praktičnom prosuđivanju. Među klasičnim teorijama, ove brige manje su slične Ellulovim i Marcuseovim, a bliže francuskom politologu Jeanu Meynaudu, koji u knjizi Tehnokratija (1969) tvrdi da ta ideja označava "uspon na vlast onih koji posjeduju tehničko znanje ili sposobnost na štetu tradicionalnog tipa političara". Ovo nas približava konceptu tehnokratije o kojem se raspravlja od 1990-ih, a koji se bavi ulogom klase stručnjaka čija neutralna ili instrumentalna izrada politike zamjenjuje političku diskusiju o vrijednostima među građanima. Sociologinja Elizabeth Popp Berman, među ostalim savremenim analitičarima, proširuje tu zabrinutost tvrdeći da su i republikanski i demokratski političari naturalizirali pristup ekonomskoj politici koji olako uzima važnost efikasnosti, dok u isto vrijeme marginalizira jednako važne probleme kao što su pravednost, pravda i jednakost.

Dok je "klasični" ili "utopijski" koncept tehnokratije podrazumijevao direktnu vladavinu stručnjaka, stvarna tehnokratija često "formalno poštuje demokratske vrijednosti i institucije", primijetio je to Claudio Radelli. Mnoga empirijska istraživanja u vezi sa tehnokratijom vođena su definicijom Miguela Centena: "Državne elite i njima bliske institucije, koje politički i administrativno dominiraju društvom, nastoje nametnuti jedinstvenu, isključivu političku paradigmu utemeljenu na primjeni instrumentalno racionalnih tehnika." Studije tehnokratije u Latinskoj Americi, na primjer, opisuju tehnokrate kao autonomnu klasu sposobnu da promakne svoje interese, čak i uz znatno protivljenje demokratski izabranih političara. Tehnokratija je u ovom smislu raspoređena kroz izvršnu vlast, kao i nevladine institucije koje tehnokratama pomažu u razvijanju, zastupanju, i provođenju politika.

Drugima se možda više sviđa uža definicija tehnokratije koju je lakše razlikovati od demokratije. Duncan McDonnell i Marco Valbruzzi, na primjer, pružaju tipologiju prema kojoj "potpuno tehnokratske" ili vlade koje su "vođene tehnokratama" ovlašćuju stručnjake imenovane izvan stranačkih političkih aparata. Identificiraju četiri režima u Europi - u Mađarskoj, Češkoj Republici, Grčkoj i Italiji - u kojima su kao odgovor na globalnu ekonomsku krizu postavljene tehnokrate. No ipak, politički odgovori EU i SAD-a na krizu okarakterizirani su kao tehnokratski uprkos činjenici da stručnjaci u velikoj većini slučajeva nisu direktno upravljali niti „vladali“. (Jedan značajan izuzetak u SAD-u desio se u Detroitu.) Definiranje tehnokratije kao karakterističnog tipa režima ne prikazuje puni opseg tehnokratskih politika.

Bliže tom okviru je ono što su Christopher Bickerton i Carlo Accetti identificirali kao "poziv za transfer političke moći na aktore i institucije koji dobivaju legitimitet na osnovu njihove tehničke kompetencije i administrativnog stručnog znanja." Jednako je važno odakle se ta politička moć prenosi, a to su izabrani dužnosnici i javnost koja ih ovlašćuje. Tehnokratija se obično pravda time da će stručnjaci donijeti bolje odluke od javnosti ili njenih predstavnika - i da će donositi najbolje odluke kada su nekoliko koraka odaljeni od političkog pritiska koji stvaraju. Ignacio Sanchez-Cuenca u tom smislu tvrdi da se "tehnokratija može okarakterizirati kao donošenje političkih odluka od strane neizabranih dužnosnika koji su imenovani zbog svoje tehničke stručnosti. Središnja ideja tehnokratije je da je političko odlučivanje "depolitizirano" zbog efikasnosti i izolirano od demokratskog procesa."

Stavljajući sve ovo zajedno, tehnokratija bi se najbolje mogla protumačiti kao skup aktora i institucija, koji su obično, ali ne uvijek, nacionalni ili nadnacionalni, koji koncentriraju moć među neizabranim stručnjacima i donose obavezujuće odluke na temelju stručnosti, umjesto da samo daju doprinos davanjem savjeta. Tehnokratske institucije ove vrste raspodijeljene su širom državnih birokratija gdje promiču politike o ekonomiji, državnoj sigurnosti, vojsci, imigraciji, obrazovanju, životnoj sredini i još mnogo toga. Iz ove perspektive, nije bitno hoćemo li doći do zaključka o tome da li je određeni politički sistem u velikoj mjeri, tehnokratski ili demokratski; većina pokazuju aspekte i jednog i drugog. Umjesto što nastojimo identificirati tačku nestajanja ili jasnu granicu u kojoj demokratija "postaje" tehnokratija, trebali bismo se fokusirati na identificiranje nelegitimnih ili nepoželjnih manifestacija tehnokratije - onih koji sprečavaju, isključuji ili na neki drugi način umanjuju moć demokratskog donošenja odluka.

Brojni su primjeri takve tehnokratske dominacije. Mnoge studije slučaja o tehnokratiji u dvadesetom stoljeću fokusirale su se na razvojne politike, uključujući javno zdravstvo, infrastrukturu, i posebno fiskalnu politiku - oblasti u kojima stručnjaci ne samo da imaju veliku autonomiju koja karakterizira tehnokratiju, već isto tako, kada ih ovlaste nacionalne i nadnacionalne institucije, i neku sposobnost da prisile izabrane političare nudeći im ili uskraćujući fondove ili zaobilaženjem lokalnih institucija. Jedan od ključnih zaključaka u ovoj literaturi je da tehnokrate možda predstavljaju i razumiju svoje projekte kao apolitične, ali se ipak upuštaju u političke smicalice kako bi proširili svoj utjecaj i zaštitili svoju autonomiju. Uistinu, oni se često ističu u ovom aspektu svog rada, čak i kada suštinski ciljevi njihove politike podbace ili se izjalove. James Ferguson, na primjer, u jednoj klasičnoj studiji pokazuje kako su razvojni projekti Svjetske banke u Lesothu proširili državnu birokratiju bez da su pomogli siromašnima, dok nedavni rad Eve Buckley o brazilskoj razvojnoj politici pokazuje kako su tehnokrate zanemarile politička pitanja jednakosti i raspodjele kako bi sačuvali naklonost vladajućih elita. U oba slučaja, obećanje da će "riješiti" pitanje siromaštva bez političkog sukobljavanja dovelo je do učvršćivanja političkih i ekonomskih nejednakosti.

Iako takvi slučajevi predstavljaju neke od upadljivijih primjera tehnokratske dominacije (i često tehnokratskog neuspjeha), ovaj problem se naravno ne može ograničiti samo na zemlje u razvoju. Ekonomske politike u Sjedinjenim Državama i EU su tipični primjeri za to. U svojoj nedavnoj knjizi Neizabrana moć:Traganje za legitimitetom u centralnom bankarstvu i regulatornoj državi (2018), Paul Tucker naziva centralne banke poput Europske centralne banke i Saveznih rezervi SAD-a "oličenjem tehnokratske moći". A savremena nauka na razmeđu historije i političke ekonomije razjasnila je intelektualnu i institucionalnu putanju koja nas je dovela ovdje. Kako u početnim međuratnim formulacijama, tako i u nedavnim neoliberalnim artikulacijama, doktrina nezavisnosti centralne banke pravdala je politike "tehnokratske izuzetnosti", kako je to kazala Jacqueline Best, koja udaljava i suzbija običnu demokratsku politiku, kako bi nametnula "disciplinu" u državi i ograničili zahtjeve građana za preraspodjelom.

Slični su i Rahmanovi argumenti u vezi sa američkom ekonomskom politikom. Odgovor Obamine administracije na ekonomsku krizu, na primjer, okarakterizirao je kao proizvod "rukovoditeljske" filozofije koja naglašava potrebu za regulatornim institucijama koje su "centralizirane, vođene stručnjacima, i politički izolirane, slobodne da donose politike na temelju moralno neutralnih znanstvenih spoznaja". Na drugom mjestu tvrdi kako Dodd-Frankov zakon - najvažniji dio reformskih napora Obamine administracije - pokazuje "tehnokratski impuls", utemeljen na stavu njegovih tvoraca da se dobro upravljanje postiže suzbijanjem političkih pritisaka i osiguravanjem autonomije stručnjaka. Upravo na prekretnici gdje je bila potrebna odgovornija i transparentnija ekonomska politika, tvrdi Rahman, i izvršna i zakonodavna vlast su djelovale u velikoj mjeri kako bi izolirale donošenje odluka od pritiska javnosti.

U širem smislu, i Sjedinjene Države i EU dodjeljuju veliku moć donošenja odluka administrativnim agencijama koje javnost i izabrani zvaničnici gotovo nikako ne nadziru - ne samo centralne banke već i institucije kao što su Centar za prevenciju i kontrolu bolesti, Agencija za zaštitu okoliša i Uprava za hranu i lijekove. Pažljivo proučavanje tehnokratske prirode ovih institucija može se činiti riskantnim u vrijeme kada američka desnica vrši sveobuhvatni napad na administrativnu državu. Međutim, demokratska kritika tehnokratije ne uključuje sagledavanje svih oblika birokratije kao prirodno loše ili nelegitimne. Umjesto toga, postavljaju pitanja o lancima odgovornosti koji povezuju njihove radnje sa javnošću - i šta nam demokratska opredjeljenja govore o tome kako bi ovi institucionalni oblici možda trebali biti reformirani


Dva prigovora tehnokratiji

Zašto su ovi dogovori nelegitimni? Demokratska teorija ukazuje na dvije linije normativne kritike, prva je argument s pozicije moći, a druga s pozicije znanja. Zajedno ukazuju na to da tehnokratija ima ozbiljne nedostatke kao politički, ali i kao epistemički model.


Argument s pozicije moći

Argument s pozicije moći je da tehnokratija stvara jedinstvenu opasnost od dominacije putem depolitizacije. Vjerovatno najutjecajnija teorija dominacije posljednjih godina dolazi iz radova Philipa Pettita. Za Pettita, koji svoju političku teoriju izvodi od republikanskih teoretičara poput Machiavellija, Montesquieua, de Tocquevillea i federalista, političke institucije osiguravaju slobodu kada ograniče mjeru do koje su građani izloženi samovoljnom uplitanju. Radeći u ovom okviru, savremeni politolozi su slijedili normativni argument u području politike, što se dešava kada grupa nad kojom se primjenjuje moć nije u stanju da ospori ili kontroliše tu moć. Kada tehnokratija udalji donošenje odluka od javnog odlučivanja, a građani imaju interes za to kako se donose te odluke, tada je depolitizacija oblik dominacije - isključuje zainteresirane strane iz procesa i ostavlja ih nemoćnim da ospore štetne odluke.

Neki kritičari tvrde kako tehnokratija postaje demokratski problem onda kada odluke stručnjaka imaju "distribucijske posljedice". No, ovo gledište previše se ograničava na ideju o tome šta bi trebalo biti podložno političkom osporavanju. Čak ni najšira shvatanja distributivne pravde nisu mogla obuhvatiti veliki niz problema - od sukoba vrijednosti do proceduralnih problema o zastupanju i inkluziji - kako bi se građani mogli suprotstaviti tehnokratskim odlukama kako bi ih repolitizirali. Demokratsko osnaživanje protiv dominacije uveliko nadilazi moć za postizanje određenog distributivnog ishoda. Jednako tako obuhvata moć oblikovanja vrijednosti i procedura pomoću kojih bi se ti ishodi mogli ispuniti.

Shvatanje da tehnokratija oduzima moć građanima doprinosi našem razumijevanju dominacije u modernim demokratijama. Priče o dominaciji elite uglavnom se posebno fokusiraju na moć tih ekonomskih elita. Tehnokratija je u isto vrijeme nezavisan izvor dominacija i ključni mehanizam pomoću kojeg se dominacija ekonomske elite može održavati i opravdati. Ekonomske elite su u boljoj poziciji da utiču na odluke tehnokrata na osnovu svoje organizacijske nadmoći i materijalne prednosti; bogati građani mogu usmjeriti pozamašne svote novca kroz trustove mozgova, političke fondacije, univerzitete, i druge organizacije kako bi oblikovali stručni politički cenzus. Rahman i Sanchez-Cuenca pokazuju kako su politike koje idu u korist ekonomskim elitama na račun običnih građana, često obavijene jezikom tehnokratske neutralnosti - kao nešto što se prosto mora učiniti, a ne kao nešto na čemu određena klasa ili interesna grupa insistira. Ni proizvodnja stručnog znanja, ni njihova komunikacija s javnosti nisu imuni na iskrivljavanja ili bilježenja.

Ove implikacije ne mogu biti iznenađujuće ako portret tehnokratske dominacije koji smo nacrtali gore shvatimo ozbiljno. Prirodna tenzija između tehnokratije i demokratije je, na kraju krajeva, tenzija između institucionalnih oblika koji osnažuju stručnjake i onih koji osnažuju javnost. Iskreni zagovornici tehnokratije moraju priznati da njeni institucionalni oblici ograničavaju demokratsko djelovanje. Onima koji naglašavaju neznanje javnosti ovo je prednost; drugima je ovo neophodan kompromis, koji nadmašuje obećanje znatno boljeg kreiranja politike. Normativno govoreći, kao rezultat imamo to da argument s pozicije moći može napasti tehnokratiju na njenoj najslabijoj tačci. Kako bismo došli do istinski uvjerljive kritike tehnokratije, trebali bismo sagledati šta njeni zagovornici navode kao njenu najveću snagu.


Argument s pozicije znanja

Ovo nas vodi do druge linije argumenta protiv tehnokratije, a koja se tiče njenih nedostataka kao institucije koja sakuplja znanje. Deweyjeva vizija demokratije, koju je najpotpunije razložio u knjizi Javnost i njeni problemi (1927), pokazala se utjecajnom po ovom pitanju. Iako je Dewey dijelio nadu mnogih svojih progresivnih savremenika u vezi sa naučnim pristupom politici, ipak ga nije konceptualizirao kao pothvat koji vode stručnjaci. Čuvena je njegova izjava da "čovjek koji nosi cipelu najbolje zna da li ga ona steže i gdje ga steže". Ova slika najbolje prikazuje Deweyijev argument da stručnost nikada u potpunosti ne može objasniti iskustveno znanje koje je rašireno među javnosti. Stoga bi za činjenje politiku naučnom bilo potrebno aktivno angažovanje javnosti za identificiranje i rešavanje društvenih problema.

Sve je veći broj literature o "epistemiologiji demokratije" koja proširuje pitanja kojima se bavio Dewey, ukazujući na različite kognitivne prednosti otvorenog i participativnog donošenja odluka. Jedan od stalnih problema je činjenica da posjedovanje stručnog znanja ne znači da su tehnokrate imune na pristrastnost ili grupno razmišljanje, i uistinu ove prijetnje obično su izraženije među izoliranim, homogenim grupama. Nadalje, uzimajući u obzir složenost društvenih sistema i poteškoće primjene postojećeg znanja na nove situacije, čak se i kredibilni stručnjaci bore da osmisle efikasne politike, pa čak i da daju tačna predviđanja. Iako kritičari racionalnosti demokratske javnosti izopačeno uživaju u kritiziranju kompetencija običnih građana, veoma loše odgovaraju na mnoge osuđujuće kritike o tehnokratskoj nekompetentnosti. Kao što Željka Butrović tvrdi, neuspjeh stručnjaka da precizno predvide čak i relativno jednostavne stvari “snažno upućuje na to da je tehnokratija gora od stavljanja čimpanzi koje bacaju strelice na čelo javne politike”.

Zapravo, struktura poticaja tehnokratske koncentracije moći mogla bi ih učiniti sklonijim iracionalnosti nego demokratskim dogovorima. Komentirajući krizu u Eurozoni, na primjer, Matthias Matthijs i Mark Blyth tvrde da "zato što ne postoje direktne demokratske provjere njihovih politika, tehnokratske elite dobivaju poticaj da biraju politike koje ih udaljavaju od (politički racionalne) kritike dok istovremeno stvaraju ekonomske politike koje su nedostatne (ekonomski iracionalne)." Njihova analiza otkriva obrazac tehnokratskog "dvostrukog ulaganja" u loše politike, i time potvrđuje da je temelj njihovog autoriteta to što se pridržavaju "pravila" koja dolaze od nadnacionalnih instutucija čak i kada ne uspijevaju ispraviti ekonomski brod Eurozone. Izolacija od demokratske povratne informacije omogućila im je da, kako je kriza odmicala, nauče pogrešne lekcije, dok bi odgovornost poboljšala donošenje odluka tjerajući tehnokrate da se suoče sa informacijom da se njihove procedure smatraju nevažnima.

Demokratsko osnaživanje predstavlja više od distributivnih ishoda. Isto tako podrazumijeva moć oblikovanja vrijednosti i procedura pomoću kojih se takvi ishodi mogu postići.

Stepen do kojeg demokratske institucije i protokoli za donošenje odluka olakšavaju ove vrste procesa učenja koje tehnokratske strukture ograničavaju ili zaobilaze jedna je od njihovih najistaknutijih prednosti. Zagovornici takozvane "epistemske demokratije" poput Hélène Landemore izrazili su ovu prednost korištenjem kognitivističkog rječnika kako bi naglasili prednost otvorenog, inkluzivnog donošenja odluka - među njima kognitivnu različitost, pluralizam stavova i sposobnost skupljanja informacija koje su raširene u društvu. Dok su se epistemičke demokrate fokusirale na vjerovatnoću donošenja "ispravnih odluka" putem demokratskih procedura - ukazujući na to da demokratije mogu nadmašiti tehnokratije čak i prema njihovim vlastitim mjerilima uspjeha - druge vizije demokratske inteligencije još dramatičnije se kontrastiraju sa tehnokratskim okvirom, ukrazujuči na izrazito demokratske kriterije za prepoznavanje i rješavanje društvenih problema. Kao što je Elizabeth Anderson napomenula u svom utjecajnom članku "Epistemiologija demokratije" iz 2006. godine, ono što se smatra "problemom" ne može se utvrditi bez osvrta na ono što građani smatraju dostojnim javnog interesa, niti se jedno "rješenje" može procijeniti bez osvrta na ono što građani smatraju prihvatljivim ili neprihvatljivim posljedicama.

S tim u vezi, obični građani trebali bi se smatrati nosiocima svojevrsne stručnosti. Mnoge studije potvrđuju da građani mogu efikasno doprinijeti u identificiranju i rješavanju društvenih problema. Oni, na primijer, mogu donijeti pouzdanu procjenu naučnih iskaza, doprinijeti tehničkoj analizi, ocijeniti norme drugog reda saradnje stručnjaka i građana, iako ove kompetencije zahtijevaju kako institucionalnu, tako i kulturnu podršku. Nadalje, građani koji nemaju široko znanje po mjeri epistokrata, ipak mogu znati dosta toga o specifičnim problemima koji ih se blisko tiču. Studije o evaluacijskom i deskriptivnom znanju koje Afroamerikanci posjeduju o, na primjer, policijskom nadzoru i zatvorskom sistemu, suprotstavljaju se tendenciji - koju podjednako dijele tehnokratija, meritokratija i epistokratija - ocjenjivanja kompetencije na osnovu akreditacije ili procjene određenih vrsta znanja, dok se zanemaruju specifična iskustva, interesi i praktične kompetencije koje građani mogu pružiti.

Ovaj rad udaljava se od uskog izbornog shvatanja demokratije - gdje je glavni mehanizam građanskog doprinosa glasanje za stranke ili kandidate kao njihove zastupnike za donošenje paketa politika. Iako je javno nadmetanje za vlast od suštinskog značaja za demokratsku odgovornost, izbor predstavnika je nužno suboptimalan mehanizam za objedinjavanje i primjenu znanja. On građanima nudi veoma ograničene izbore koji samo površno odgovaraju određenim političkim agendama i ishodima. Preusmjeravanje pažnje na druge demokratske forume pruža nam značajno blaži portret demokratskih sposobnosti i objašnjava zašto su institucionane strukture neophodne za efikasno i demokratsko donošenje odluka.


Izgradnja pametne demokratije

Ovakvi argumenti predstavljaju ogledalo u kojem bi se demokratske prakse i institucije mogle ogledati - prakse i institucije koje osnažuju građane, dok istovremeno olakšavaju razvoj, prikupljanje i primjenu njihova znanja. Kako bi takva "pametna demokratija" izgledala?

Mnogi analitičari koji proučavaju odnos stručnjaka i građana, razmišljali su o institucijama koje bi omogućile veću razmjenu informacija i odgovornost između tehnokratske i demokratske sfere. Ovo je obećavajući i neophodan rad. No, da bismo kritiku tehnokratije uzeli za ozbiljno, neophodno je izboriti se sa prijedlozima za razvijanje demokratske inteligencije kroz manje ili više direktne kanale participativnog donošenja odluka. Demokratija postaje pametnija kada su građani osnaženi da svoje znanje učine efikasnim u praksi kroz participativno upravljanje koje građanima daje moć donošenja odluka za razliku od puke savjetodavne uloge.

Inovacije kao što je participativno budžetiranje pružaju nam praktičan primjer kako donošenje politika može proširiti strukturu mogućnosti za participativne doprinose. Ali druge važne institucije u oblasti pametne demokratije vode i organiziraju građani - i što je možda još važnije, društveni pokreti. Habermas je društvene pokrete smatrao ključnim za povezivanje moralno-praktičnog znanja raširenog među građanima sa političkim institucijama. U posljednje vrijeme, studije koje su provele Deva Woodly i Michelle Moody-Adams, proučavale su društvene pokrete poput Black Lives Matter kao modele "demokratske inteligencije" u praksi. Analiza Woodlyja, na primjer, otkriva nedostatke previše racionalističkog ili kognitivističkog tumačenja inteligencije, i poziva se na Deweyija kako bi proširila koncept na navike, običaje i druge društveno utjelovljenje odlike znanja. Ovi argumenti ilustriraju zašto se epistemičke vrijednosti demokratije ne mogu odvojiti od neempistemičkih vrijednosti koje održavaju habermasovske komunikacijske odnose. Pametna demokratija tako zahtijeva institucionalni razvoj socijalno-emocionalnih sposobnosti kao što su narativna osjetljivost i povjerenje, koje olakšavaju slušanje i razmjenu među građanima.

U širem smislu, institucije bi trebale biti dizajnirane na način koji omogućava dijeljenje vlasti među građanima i preraspodjelu moći na grupe koje su obično marginalizirane u političkom procesu. Često su sami ti građani koji imaju "epistemičku prednost" na osnovu iskustva sa vladom iz prve ruke, podložni rasnim i klasnim dinamikama koje umanjuju njihove mogućnosti da utiču na donošenje odluka. Pametna demokratija naglašava da su dijeljenje znanja i dijeljenje moći usko povezani. Naravno, ne bismo trebali očekivati da će pametna demokratija razložiti sve političke konflikte ili nesuglasice u kooperativna poduzeća. Širenje arena za participativno donošenje odluka odnosi se na proširenje mogućnosti za politizaciju i osporavanje koliko i na prikupljanje informacija ili rješavanje problema. Ali onda čak i konfliktni procesi - kao što su na primjer protesti - imaju epistemičke koristi kako za učesnike, tako i za posmatrače. Što je još važnije, mogu objaviti nepravde, isključivanja, i druge probleme koje većina građana, pored tehnokrata, često odlučuje zanemariti.

Najlakše je zamisliti da se pametna demokratija odvija na ovim nižim i srednjim nivoima. No, naravno, ne mogu se svi društveni problemi jednako riješiti kroz lokalnu ili direktnu demokratiju. Može li se građanska participacija pomjeriti na više nivoe donošenja odluka koji su trenutno u najvećoj mjeri tehnokratski - a to su administrativna država, centralne banke i druga slična uporišta stručnosti? Podizanje ovih principa na veće nivoe kao što je Europska centalna banka ili druge moćne nadnacionalne institucije, zasigurno je prilično težak zadatak za demokratsku institucionalnu strukturu. Moguće je da bi bilo bolje da se takve institucije ukinu umjesto da se reformiraju.

S tačke gledišta reformista, prvi potez prema pametnoj demokratiji bilo bi da se ove institucije učine "u potpunosti javnim", kao što to zagovaraju Jordan Haedtler, Andrew Levin i Velerie Wilson u kontekstu Saveznih rezervi. U slučaju banaka Saveznih rezervi, bilo bi neophodno da se transformiraju u javne korporacije, da se procesi selekcije revidiraju kako bi bili otvoreni i transparentni, te da ih se natjera da se pridržavaju zahtjeva iz Zakona o slobodi informiranja. Nadalje, kada nije moguće ili poželjno delegiranje odluka na niže nivoe, pametna demokratija bi umjesto toga delegirala učešće na više nivoe tako što bi uključila učešće predstavnika građana - koje bi mogli sami birati ili koje koje bi moglo izabrati vijeće - u procese donošenja odluka.

Ovakve vrste reformi ne moraju nužno imati za cilj osnaživanje svih građana da učestvuju u donošenju odluka u svakom trenutku, iako to može biti prednost jer postavlja razumnije zahtjeve u smislu pažnje i dostupnosti građana. Kao što to Landemore objašnjava u svojoj nedavnoj knjizi Otvorena demokratija (2020), jedna "otvorena demokratija" bi trebala nastojati stvoriti mehanizme za sudjelovanje onih koji ih odluče koristiti, a njen rad upućuje na to da takve institucije mogu biti reprezentativne čak i kada uključuju samo ograničen broj građana. Štaviše, kako Beth Noveck i ostali tvrde, nove digitalne tehnologije pružaju neko obećanje za redovno uključivanje perspektiva građana u procese donošenja odluka i u svim fazama, bez potrebe za stalnom fizičkom ili vremenskom koordinacijom među strankama. Naravno, i ovdje postoje opasnosti. Participativni forumi sa slobodnim učešćem - pa čak i izbori, a posebno lokalni izbori - favoriziraju građane koji imaju najviše slobodnog vremena, što čini da u njihovom sastavu budu više bijelaca, više muškaraca i bogatijih u odnosu na opću populaciju. Landemore s toga s pravom insistira da će kriteriji inkluzivnosti morati biti dinamični - na primjer, povećavanjem utjecaja građana iz zajednica koje su direktno pogođene određenom politikom ili koje su nedovoljno zastupljene u općem biračkom tijelu - i da reforma demokratskih institucija ne može uspjeti bez odgovarajućeg kretanja ka ostvarivanju "stvarne jednakosti", uključujući ekonomsku jednakost.

Ovim reformama nije zajednički samo cilj poboljšanja demokratske participacije, već i metoda i etosa proširenja "javne vlasti".Ukoliko tehnokratija označava kruženje moći i znanja među dominantnom elitom, rješenje bi bilo pokretanje kompenzacijskog, demokratskog kruga koji bi osnažio građane ne samo da glasnije govore, već i da budu saslušani i da donose odluke.

Demokratski građani danas se suočavaju sa problemima zapanjujućeg obima i složenosti. Krize takvih razmjera, kao što su globalna ekonomska kriza, pandemija Covida-19, i klimatske promjene, zastrašujuće su kada ih sagledamo u njihovim moralnim, političkim i tehničkim dimenzijama. S obzirom na takve izazove, privlačnost tehnokratskog upravljanja je razumljiva - barem u smislu da je nemoguće zamislti učinkovite odgovore koji ne zahtijevaju znanje stručnjaka. Ali jedna od središnjih tačaka kritiziranja tehnokratije je da institucije koje izoliraju stručnjake od demokratske odgovornosti ili udaljavaju odluke o politikama od javnog osporavanja najvjerovatnije neće uspjeti.

Sve veće nezadovoljstvo demokratijom je još jedan od razloga zašto je tehnokratija privlačna. U mjeri u kojoj tradicionalne stranačke politike i mehanizmi predstavničke demokratije ne uspiju odgovoriti na političke i ekonomske krize, sve je izglednije da će se nastaviti kolebanja između tehnokratskog upravljanja i populističke pobune. U ovakvoj klimi, ključno je da demokrate nastoje preinačiti institucije na način koji zadovoljava populističke zahtjeve za odgovornošću, dok efikasnije integriraju demokratsko i stručno znanje da bi izbjegli kako stvarnost, tako i privid dominacije elite.

Ovo ne znači da će izgradnja infrastrukture pametne demokratije biti dovoljna za rješavanje svih oblik nepravde, isključivanja ili hijerarhije. Ali to bi građanima koji su se posvetili ovim ciljevima dalo više moći kako bi ostvarili te ciljeve i proširili opseg politizacije tamo gdje je on sužen zbog tehnokratskog donošenja odluka. U tom smislu, pametna demokratija ne zatvara vrata radikalnijim političkim projektima. U razvoju mašinerije javne moći koju bi mogli prigrabiti i reformatori i radikali, možda bi bilo korisno otvoriti neka vrata.

Izvor: Boston Review

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba