Alain de Botton nije nikakav rođeni vjernik. Baš naprotiv. Ovaj sin švicarskoga bankara odrastao je među uvjerenim ateistima i rano je naučio religiozne osjećaje „promatrati s onom vrstom sućuti koja se obično primjenjuje na ljude s nekim degenerativnim oboljenjem“. Ipak sredinom dvadesetih godina zahvatila ga je „kriza nedostatka vjerovanja“, kako ju je on sam opisao. Postalo mu je jasno da velike religije nisu iznjedrile samo nevjerojatno tvrdnje – kao što su Božja opstojnost, bezgrešno začeće ili uskrsnuće – nego i vrlo mnogo vrijednih iznašašća, a koja on nije želio propuštati – od religiozno nadahnute umjetnosti preko društveno korisnih rituala pa sve do etičkih mjerila.


Sada, u dobi od 42 godine, drži se ovaj filozof i pisac iz Londona, ofenzivno svoga ambivalentnoga stava: „Religije su previše korisne, djelatne i inteligentne da bi ih se trebalo prepustiti samo religioznima“, glasi credo njegove knjige Religion for Atheists, a koja je eksplicitno upućena onima koji ne vjeruju (kao i on sam). Budući da ovi u pravilu odbacuju sve što i nadaleko podsjeća na religiju, moderno je sekularno društvo „na jedan nepravedni način osiromašeno“, dijagnosticira on. To otpočinje s gubljenjem doživljaja zajedništva, biva vidljivo u nedostacima snažnih arhitektonskih centara i mirnih zona pa sve do manjka efektivnih strategija prevladavanja za duhovne potrebe i za naš strah pred smrću. U modernome, robnom svijetu postoji „nepregledna ponuda za potebe prema sredstvima za pranje kose“, kritizira filozof, a potpuno nepravedno je „briga za najvažnije potrebe“ čovjeka danas prepuštena u ruke pojedinca.


Odatle pledira de Botton i svojoj knjizi (na engleskom jeziku) za to da se religije takorekući „okrade“ i da se najbolje strategije iz njihova bogatoga repertoara prevedu u sekularno društvo. Tako predlaže on nešto kao „sekularni hram“, u kojem se može doći do mira i promisliti bitna pitanja svoga života; ili filozofira o „restaurants agape“ (grč. agape = ljubav), u kojima u središtu neće biti rafinirana jela nego susret i razmjena (iskustava) s nepoznatim. Jer upravo takvih susreta nedostaje u našim hladnim društvima i teško bi išta drugo ojačalo osjećaj zajedničkoga pripadanja kao zajedničko jelo (zbog toga je u ranom kršćanstvu „Gospodnja večera“ još bila istinsko blagovanje). Svakako ne bi pri tome bili vođeni obični, površni razgovori („Što radite?“, „Gdje vam djeca idu u školu?“), nego bi do riječi došla stvarno relevantna pitanja ljudskoga postojanja („Zbog čega žalite?“, „Pred čime imate strah?“, „Kome ne možete oprostiti?“).


Naravno da su ovi prijedlozi izazvali protivljenja sa svih strana. Kad je de Botton prvi puta predložio „hram za nevjerujuće“, podigao se munjevito milijuniti protestni toranj na Facebooku i Twitteru. Zadrti ateisti naslutili su iza toga perfidnu strategiju za rehabilitiranje vjere, a uvjereni kršćani su s druge strane argumentirali da njihova religije nije – molim vas – samoposluga koju se može plijeniti po želji.


Ovo snažno protivljenje dokazuje da je de Botton pogodio živac. Jer drukčije od mnogih drugih ne nudi on uobičajeno „mišljenje iz ladice“, koje u stvarima religije poznaje ili samo snažno protivljenje ili snažni pristanak. Nasuprot evolucijskome biologu Richardu Dawkinsu, koji nasilnim riječima bjesni protiv „mahnitosti (u odnosu) prema Bogu“ i sve religiozno osuđuje kao neznanstveno, pokušava de Botton graditi most između vjernika i nevjernika i religiozne rituale primijeniti u njihovim pozitivnim dimenzijama.


Određenu pomoć pritome dobiva on svakako sa strane trijezne znanosti (iako je ona teško vidljiva u njegovoj knjizi). Jer su se antropolozi i psiholozi zadnjih godina puno bavili religioznim obrascima ponašanja te u međuvremenu iznijeli mnoštvo razloga koji pokazuju prividno iracionalno religijsko mišljenje u jednom vrlo racionalnom svjetlu.


To počinje već s pitanjem kako uopće nastaju religijske predodžbe i zašto svi ljudi jednostavno ne promatraju svijet na racionalno-trijezni način. Odgovor glasi: Jer „je religija prirodna, a znanost nije“, kako je to kratko i jasno formulirao filozof i religijski psiholog Robert McCauley. U svojoj knjizi Why Religion is Natural and Science is Not piše McCauley da nama religiozna vjera puno lakše pada nego (često naporno) znanstveno mišljenje. Jer najveći broj misaonih i osjećajnih refleksa koji su se razvili tijekom povijesti ljudske evolucije na prirodan način odgovaraju religijskome mišljenju: Mi tendiramo prema tome da iza svakoga djelovanja slutimo neki uzrok („Nema stvorenja bez Stvoritelja“), rado sami u slučajnim strukturama otkrivamo određene obrasce te imamo prirodno nagnuće da mrtve predmete doživljavamo kao žive (zbog toga često govorimo s automobilom ili kompjutorom) i svi potajno čeznemo za sveznajućim autoritetima, kojima se mirne savjesti i podvrgavamo.


„Brzim mišljenjem“ naziva psiholog i dobitnik Nobelove nagrade Daniel Kahnemann takve automatske misaone reflekse, koji često određuju naše nesvjesne procjene neke situacije. U suprotnosti prema njima stoji „sporo mišljenje“, koje počiva na refleksiji i kritičkom propitivanju i koje je puno zahtjevnije od ovoga prvoga.


Zanimljivo je da na ovoj vrsti mišljenja počiva ne samo znanost nego i teologija koja je usmjerena prema uglavnom vrlo istančanim i teško razumljivim zgradama vjere. Rado navođeni sukob između teologije i znanosti, gledajući odatle, uopće ne postoji, misli McCauley. Istinska suprotnost teologiji postoji u popularnome pučkom vjerovanju, koje Boga vidi više kao jednu vrstu superheroja nego kao teološko korektno trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga.


Svidjelo nam se ili ne: „Brzo mišljenje“, koje se na mnogostuki način sačuvalo tijekom evolucije, za većinu je ljudi njihov normalni kognitivni modus – a tome pripada i čežnja prema religijskome uzdignuću.

 

fox


Naravno postoji i mnogo drugih razloga za svjetsku raspostranjenost religijskoga mišljenja. Jedan od njih je na primjer iz medicine poznati placebo efekt. Jer čovjek ne živi samo od biološke materije, nego i od svojih misli, predodžbi i nada. I one imaju – kako dodatno dokazuju psihološke i medicinske studije – uvijek povratni utjecaj na tijelo. U najboljem slučaju može, polazeći odatle, odgovarajuća vjera stvarno „pomicati bregove“, odnosno liječiti bolesti.


Tako se pokazuje da na pacijente općenito jače djeluju velike crvene pilule nego male bijele. Ili da skuplji lijekovi bolje djeluju nego jeftiniji te da injekcija koju daje glavni liječnik puno jače djeluje nego ona data od njegovatelja, koji ju je nedavno i sam pripremio – iako se u oba slučaja radi o istom farmakološkom sadržaju i u istoj mjeri. Jer pored čiste farmakologije djeluje uvijek i snaga naše predodžbe: tko čvrsto vjeruje u to da da će određeni lijek smanjiti njegovu bol, u njegovu se mozgu oslobađaju određeni enzimi čiji se signal provodi preko nervnog sistema nazad u tijelo i tako pokreće ono ozdravljujuće ranije anticipirano djelovanje – dakle, jedna vrsta neuronalne Selffulfilling Prophecy.


Ovaj efekt može biti enormno jak: u mnogim slučajevima izaziva on i 50% djelovanja nekoga normalnoga lijeka. Ovo pokazuje kako se naše nutarnje snage samoozdravljenja mogu probuditi putem ispravnoga poticaja, što objašnjava uspjeh šamana i iscjelitelja raznih vrsta. I kakva bi očekivanja mnoga naposljetku biti jača od predodžbe nekoga dragoga Boga, koji potpuno brine za naše dobro te u određenoj potrebi čini i mala čuda?


Naravno, pri tome (kao kod svake vrste terapije) mogu nastupiti i štetni usputni učinci. Nesvjesno „brzo mišljenje“ može nas u teškim situacijama odvesti izravno u zabludu; nada u Božju pomoć u slučaju bolesti može dovesti do odbacivanja nužnih medicinskih terapija – a da se ne govori još o psihološkim sjenovitim stranama kao što je religiozna netolerancija prema nevjernicima ili fundamentalističko inzistiranje na vlastitoj istini.

 

Ipak moraju i sami zadrti evolucijski biolozi kontastirati da je religija – razvojnopovijesno promatrana – jedan uspješni model. Inače bi bilo teško objasniti zašto se poneka vrsta religijskoga mišljenja nalazi u svim kulturama i u svakome vremenu.


Ali zašto je religija tako uspješna? Ara Norenzayan, religijski psiholog sa Sveučilišta British Columbia u Vancouveru, daje odgovor iz antropološke perspektive: Religijski sistem svoje učenike sjedinjuje u jednu zajednicu vjere, koja je često uspješnija negoli druge grupe. Jer s uputom na božanske ili svete zapovijedi moralne se vrijednosti u nekom društvu mogu efektivnije provesti. „Jer takve grupe mogu postati veće i kooperativnije zajedno raditi i na taj način biti uspješnije nego druge u natjecanju oko resursa ili habitata“, piše Norenzayan.


Za njega to objašnjava i uski međusobni odnos između nastajanja prvih visokih kultura i razvoja istančanoga religijskoga učenja. Jer je kod plemena lovaca i skupljača hrane, koji su odredili rano doba čovječanstva, „izravni kontakt licem u lice bio norma“. Moralno ponašanje bilo je garantirano preko socijalnoga grupnog pritiska, zbog čega šamanske religije takvim plemenima u pravilu oduzimaju bilo kakav moralni sustav vrijednosti. Tek kad su se ljudi nastanili, kada su njihova društva postala veća i anonimnija, to se promijenilo. Sada je postalo nužno definirati moralne standarde kojih bi se ljudi onda držali kad više ne bi imali uskih rođačkih odnosa – i s time počinje nastup religija.


moj svijet_1

Sekula Dugandžić, Moj svijet 1


Upravo predodžba sveprisutnoga Boga može se za Norenzayana uvjerljivo objasniti iz ove perspektive: psihološke studije naime pokazuju da se ljudi poštenije i „moralnije“ ponašaju kad se osjećaju nadgledanima. Već sami stilizirani crteži koji predstavljaju oči uzrokuju velikodušno ponašanje prema nepoznatom čovjeku. Nije onda nikakvo čudo da predodžba da nas promatra neki sveznajući bog ima takav masivan efekt.


Ovaj efekt pokazali su Norenzayan i njegov kolega Azim Shariff između ostaloga u jednome eksperimentu u kojem su dvojica između sebe nepoznatih ljudi trebali podijeliti određenu sumu novaca. Ako ih se prije samoga pokušaja kao slučajno konfrontiralo s pojmovima „božanski“, „Bog“ ili „Duh“, njihova velikodušnost je vidljivo rasla. „Tko bude potaknut da misli na Boga, ponaša se puno velikodušnije“, kaže Norenzayan i zaključuje: religija je tijekom „najduljega vremena ljudske povijesti igrala ulogu socijalnoga ljepila“.


Nedostaje li nama danas u našim hladnim kapitalističkim društvima upravo ova vrsta „ljepila“, kako se na primjer Alain de Botton u svojoj knjizi žali? Može li se manija za radom modernih radoholičara i time objasniti da oni u uredu traže onu vrstu doživljaja društva, za koje su ranije bile nadležne religije? Drugim riječima: ne nedostaje li nama bez bilo kakve vrste religije nešto odlučujuće u životu?


Norenzayan vidi to nešto drukčije. Za održavanje morala ne treba se danas religiju bezuvjetno. Na koncu konca moderna su društva u međuvremenu stvorila zamjenu za bivše čuvare morala: sudovi, policija i svjetovni zakoni paze u svjetovnim državama na to da nitko ne batina drugoga iza uha. I u takvim nacijama ne ponašaju se ljudi niti nemoralnije niti kaotičnije, zaključuje Norenzayan. Baš naprotiv, „neke od najkooperativnijih, najmirnijih i najprosparitetnijih društava u svijetu“ imaju danas ateističku većinu. Takve su države zasigurno „nadvisile vođe religija i onda ih napucale“.


Ipak, održavanje zakona i reda nije sve. Za Alaina de Bottona ima i „nježnijih“ kvaliteta našega zajedničkoga života, koji do izražaja dolaze u pojmovima kao što su ljubav prema bližnjemu ili poniznost. I za njih nedostaje našemu društvu često osjećaja. „Tako smo mi s financijskoga stajališta puno velikodušniji nego naši pređi“, piše on. „Dajemo skoro polovicu našega dohotka za zajedničko dobro. Ali mi to činimo a da to sami i ne realiziramo, naime kroz anonimne mehanizme našega poreskog sistema.“ I mi se uopće ne osjećamo povezanima s onima koji za naše poreze finaciraju „čistu odjeću, juhu, krov nad glavom ili dnevnu dozu inzulina“. Jer porezi potiču manje na zajedništvo negoli egoističko mišljenje. „Jer niti primatelj niti davatelj ne osjećaju potrebu reći hvala ili molim“, žali se de Botton. Zbog toga se dolazi do toga da se za takve situacije stvori zajednički okvir koji će iza takvih transakcija učiniti vidljivim ljudsku dimenziju. I to se može od religija naučiti, argumentira de Botton.


Da mu se može predbaciti naivnost toga je de Botton svjestan. I da je već u povijesti ranije bilo sličnih pokušaja koji su se nažalost izjalovili, to on sam tematizira u svojoj knjizi. Njemu i nije namjera stvoriti neku novu formu religije, nego mnogo skromnije „identificirati neke od lekcija, koje možemo naučiti od religija“.


I tu, u što je Alain de Botton uvjeren, ima dovoljno materijala za razradu. „Mudrost religija pripada svim ljudima, i racionalistima među nama, i ona zaslužuje to da njezine najbolje dijelove ponovno preuzmu veliki neprijatelji nadnaravnoga“.


| Urlich SCHNABEL, Was wir von der Religion lernen können, u: „ZeitWissen. Wissenschaft bewegt uns“, Dezember 2012/Januar 2013, str. 15-19.
Priredio i preveo: Franjo NINIĆ |

| Prometej.ba | 10.5.2013. |