1

Nisu to bila tri mjeseca bez uzbuđenja. Lula je imao dvije inauguracije. 1. januara preuzeo je dužnost predsjednika, neposredno prije emotivno snažno nabijenih mobilizacija na kojima se poručivalo „Ne amnestiji“ za Bolsonara. Lulin je pak mandat započeo u kasno poslijepodne 8. januara, kad je odlučno odgovorio na golpističku polu-pobunu koja je Braziliju na nekoliko sati pretvorila u poprište kaotičnih grozota. Lulinom pobjedom na izborima promijenio se politički odnos snaga i vlada je imala svoj „medeni mjesec“. Buržoaski mediji, posebno Globo, podržali su Lulu. Vlada je najvažnija sila u kreiranju politike predsjednika: ministri visokih sudova su neizabrana vlast, imenuje ih predsjedništvo, a potvrđuje Senat, dok je Kongres mjesto gdje je moć fragmentirana i gdje se zastupaju različiti klasni interesi. Sa Bolsonarovim je porazom, jasno, započelo bolje vrijeme. Lula je predsjednik i na čelu je vlade „široke fronte“, sa Simone Tebet kao ministricom i drugim predstavnicima MDB-a (stranka desnog centra, op. prev.) kao što su Renan Calhieros i porodica Barbalho de Pará (prvi nekadašnji predsjednik Senata, dok porodica Barbalho de Pará drži u svome vlasništvu medijski konglomerat Grupo RBA de Comunicação, op. prev.). Lulu podržava Kassab iz PSD-a, pa čak i Brazilska unija Antônia Carlosa Magalhãesa Neta. Svi oni su postavili jasna ograničenja kada su u pitanju hitno potrebne društveno-političke transformacije.


2

Novi momenat u političkoj konjunkturi Brazila nije doveo i do nove situacije na području klasne borbe. Društveni odnos snaga još se nije promijenio, što najprije možemo uočiti u svijetu velikih kompanija, ali također i provjeriti kroz ispitivanja javnog mnijenja. U fabrikama i školama, u kvartovima i u obiteljima, politička podjela ostaje prisutna. Na društvenim mrežama, kako se čini, privrženost ljevici u širem smislu čak je malo i opala. Mobilizacijski kapacitet ljevice je nizak, makar je bilo nekih manjih, ali ohrabrujućih znakova oporavka morala u – na primjer – avangardnim sektorima i u nekim bolje organiziranim kategorijama radnika. Među važnijim mobilizacijama, izdvaja se ona koja se zbila 9. januara, dan nakon pokušaja puča u Braziliji i povodom koje je ulicama Sao Paula marširalo pedeset hiljada ljudi. Plenarna sjednica sindikata profesora javnih škola CNTE koji su pozvali na štrajk u cijeloj državi za opoziv reforme srednjeg obrazovanja ili štrajk radnika podzemne željeznice u Sao Paulu za bonus na plaću bili su znakovi koji ukazuju na spremnost za borbu. Ali ono što još uvijek prevladava je osjećaj olakšanja zbog Bolsonarovog poraza, dok su očekivanja od Lule čvrsta, ali niska. Agonija i godinama nagomilani osjećaji iscrpljenosti su za nama, no ne očekuje se puno od nove vlade. Nedavna istraživanja koja su proveli Ipespe i Datafolha pokazuju da vladu podržava otprilike isti broj ljudi kao i prije izbora: 38% Brazilaca i Brazilki podržava vladu, 29% ju ne podržava, dok njih 30% misli da je vlada regularna. Drugim riječima, unatoč rastrošnosti Bolsonara i njegovog skandala sa neobjašnjivim prisvajanjem saudijskih dragulja, ekstremna desnica održava svoj utjecaj nad trećinom stanovništva. To znači da značajan dio buržoazije, nekoliko milijuna vlasnika nekretnina i veći dio srednje klase ostaju neprijateljski raspoloženi prema vladi. Vlada nije zadobila dodatnu podršku otkako je preuzela upravljanje državom, ali nije ni izgubila podršku koju je dobila na izborima.


3

Bilo je, međutim, fluktuacija unutar nove političke konjunkture. Vlada je ojačala nakon što je pokušaj puča iz 8. januara propao, ali je propustila trenutak da dokrajči pučiste. Lula, koji se za vrijeme puča nalazio u Sao Paulu, odgovorio je energično: potpisao je saveznu intervenciju u Federalnom okrugu Brazilija, tražeći prisutnost guvernera – uključujući i bolsonariste – koji su marširali na Vrhovni federalni sud, da bi na kraju smijenio zapovjednika Oružanih snaga. Ekstremna desnica bila je podijeljena, između ostalog i zbog toga što je Bolsonaro ostavio Brazil u defanzivi, odustajući od primopredaje mandata tjedan dana ranije. Ipak, poziva na suprotstavljanje pučistima Državnoj radioteleviziji nije bilo, niti je bilo poziva na ulične mobilizacije. Zalaganje za „hladan“, striktno institucionalni odgovor na državni udar bio je znak kolebljivosti i neodlučnosti. Kontroverzu je izazvao čak i poziv za izlazak na ulice 9. januara. Odrešitost pučista bila je ozbiljna, a nije ju se vrednovalo kao takvu. Izbjegnuta je frontalna borba. Tjedni koji su uslijedili u januaru bili su najbolji u dosadašnjem mandatu nove vlade, ali prilika da se skrši ekstremnu desnicu djelimično je propuštena. Ono što je kasnije najviše opterećivalo vladu bio je kontinuitet ekonomske stagnacije koja je počela krajem 2022.


4

Zbroj malih progresivnih mjera koje je izglasala nova vlada u prvih 100 dana je impesivan, čak i ohrabrujući, ali te mjere su bile djelomične i nedostatne jer nije došlo do očekivanog općeg „povlačenja“ Bolsonarove legislacije. Prijelazni PEC (Prijedlog ustavnih amandmana) zajamčio je budžet koji osigurava redizajniranje obiteljske košarice (Bolsa Família), povratak školskih kantina, malo povećanje minimalne plaće i neka ulaganja u projekte Moja kuća, moj život (Minha Casa, Minha Vida). Zaustavljena je planirana privatizacija Pošte. Još je šokantnija bila odluka o raspoređivanju vojnih snaga u ruralna područja kako bi se rastjerali biznismeni željni raznih metala iz Roraime gdje je domorodački narod Yanomami zbog njih doživio humanitarnu tragediju. Akcije represije nad tvrtkama koje su izrabljivale radnike, namećući im uvjete slične robovskima, kao i obustava reforme srednjeg školstva primljene su s oduševljenjem i probudile nadu u pozitivne promjene. Ukidanje olakšica pri kupnji oružja, policijske postaje otvorene 24 sata za žene, rješavanje problema potplaćenosti medicinskih sestara, povećanje stipendija za poslijediplomske studije, najava povrata 9% plaća radnicima u saveznoj javnoj upravi nakon što su one većini bile zamrznute u posljednjih sedam godina, kao i ponovno pokretanje državnog plana cijepljenja – dobro su došle hitne mjere. No, ranije spomenuti „opoziv“ mjera prethodne vlade stigao je do na manje od pola. Privatizacija Eletrobrása, primjerice, neće biti revidirana. Privatizacija metroa u Belo Horizonteu nije obustavljena. Ne poništi li se „prokleta ostavština“ koju je ostavila prethodna vlada, bolsonarizam bi se mogao vratiti.


5

Najveća bitka u ovih sto dana vodila se protiv Centralne banke. Roberto Campos Neto (kojeg je Bolsonaro postavio na mjesto šefa Centralne banke, op. prev.) držao je kamatne stope na 13,75% godišnje, što su najviše realne kamatne stope u svijetu. U inicijativi da to promijeni, nova vlast je dobila podršku 80% stanovništva. Nema opasnosti od moratorija na javni dug. Inflacija nastavlja padati. Nema pritiska potražnje s padom prosječne plaće. Campos Neto odlučio je izazvati izabranu vladu – koju podržava jedan sektor kapitalista – da pritisne Fernanda Haddada (aktualnog ministra financija). Cilj Centralne banke bio je zahtijevati strategiju fiskalne prilagodbe koja bi jamčila primarni suficit. Haddad je pokazao pregovaračke vještine predstavljanjem fiskalnog okvira. Ali što je najvažnije, dobio je podršku najmoćnije frakcije najmoćnije klase, poput Paloccija (Lulinog ministra u njegovom prvom mandatu) 2003. Radi se o dovitljivom planu, značajno fleksibilnijem od trenutne gornje granice potrošnje, ali to je opet neoliberalizam „sa popustom“. Sa novom fiskalnom regulacijom, gornja granica potrošnje bit će 2,5% iznad inflacije. Gornja granica potrošnje naslijeđena od Temerove vlade bila je zamrznuta i deset godina nikako nije mogla biti iznad inflacije. Bilo je nemoguće da bude drugačije, čak ni Bolsonaro to nije mogao zaobići. Ali Haddadova strategija (nema načina da se zasladi gorka pilula) počiva na opasnom kockanju: paktu s vladajućom klasom. Rezultati ovise o dva ključna faktora: nova vlada mora povećati naplate prihoda bez povećanja poreza i istodobno biti dovoljno sposobna da opravda strpljenje u svojoj društvenoj bazi. Dilma je pokušala nešto slično s Joaquimom Levyjem i ispalo je katastrofalno. Pitanje strategije ostaje neriješeno. Brazil dovršava izgubljeno desetljeće stagnacije. Povijesna sudbina ljevice je borba protiv društvene nejednakosti. Uloga Luline vlade je da služi kao poluga za iskorijenjivanje bijede. Raspodjela dohotka moguća je samo ako bogati plaćaju – kvalitativno – više poreza na dohodak i bogatstvo, te ukoliko postoji rast. Ulaganja ovise o inicijativi države, brazilskim kapitalistima ili o „kiši dolara“. Haddadov optimizam čini se glupim.


6

Čini se da je taktika davanja podrške Arthuru Liri za predsjednika Zastupničkog doma u zamjenu za Prijelazni PEC bila, kako sada čini, loš posao. U tri mjeseca nije odobrena niti jedna privremena mjera. Nezadovoljan mandatom od još dvije godine, Lira se „popeo na konja“ sa više od 450 glasova i odlučio se suprotstaviti Senatu. Argument za podršku Liri? Potreba da se zajamči stabilnost u Kongresu gdje je ljevica u manjini. Računalo se da je do određenog nivoa bilo potrebno pregovarati sa centrom da bi se izoliralo Bolsonarove ljude i izbjegla paraliza rada vlade. Nije lako osigurati stabilnost režima „koalicijskog prezidencijalizma“ kada dvadeset stranaka u Kongresu konstantno pregovara. Ili se stranke spore oko glasanja za svaki projekt ili se konstituira parlamentarna većina čak i ako nema dogovora o vladinom programu. Oba puta su komplicirana. Ali ako je odnos političkih snaga u Kongresu manje stabilan od odnosa snaga u društvu, taj odnos nije otporan na društveni pritisak. Izbor je napravljen, drugi su bili mogući. Sto dana jasno je pokazalo da je Lula odlučio vladati „hladno“, a ne „vruće“. Radije je preferirao savez s Lirom nego izazov stalne javne borbe za dobivanje podrške masa.


7

Vojni problem ostaje netaknut, a vojska, iako s relativnom autonomijom, održava odnos sa Bolsonarom. Oružane snage bile su jedan od stupova ekstremno desne Bolsonarove vlade. Lula je smijenio zapovjednika vojske i imenovao Joséa Múcia za ministra obrane (koji je u prvom Lulinom mandatu već obnašao ovu dužnost). Tri temeljna, neizbježna pitanja čine se ključnima: a) revizija amnestije iz 1979. i pokretanje pravne odgovornosti za zločine koje je počinila vojska; b) demilitarizacija vojne policije; c) revizija nevjerojatnih, arhaičnih i anakroničnih privilegija visoko rangiranog vojnog kadra, posebice onih koji su bili dijelom Vojnih sudova.


8

Proveli smo četiri duge godine i teške godine od kojih su dvije bile pandemijske i koje su bile posebno teške. Ovih stotinu dana lakše se diše. Ali Bolsonaro je i dalje politički „živ“ i ne treba ga podcjenjivati. Bolsonarov izborni poraz iz oktobra prošle godine ne znači da je bolsonarizam dokrajčen. Ekstremna desnica i dalje je najveća politička struja koja se suprotstavlja vladi na ulicama i putem društvenih mreža. Ona se ne hrani samo društvenim resantimanom i fašističkom ideologijom. Tu je kulturni melting pot koji „naturalizira“ nasilje. Stravični val suludih napada u školama tragični je izraz toga. Rezultat sudskog procesa protiv Bolsonara za sada je neizvjestan, iako je vjerojatno da će zbog 8. januara izgubiti politička prava. Bude li tako, nemogućnost izlaska na izbore otvorit će prostor za njegovu smjenu. Bolsonaro je još uvijek najvažniji vođa ekstremno desnog društveno-političkog pokreta u Brazilu i svejedno će njegova biti zadnja na narednim izborima. „Normalizacija“ bolsonarizma kao legitimne političke struje – što je akcija koju provode buržoaski mediji – predstavlja aberaciju. Uhićenje Bolsonara, bez narodnih i masovnih mobilizacija neće biti moguće. Ali njegovo kažnjavanje neizbježan je uvjet za obranu demokratskih sloboda. Svako kolebanje pred fašizmom bit će kobno.


9

Trenutni geopolitički kontekst nije naklonjen Lulinoj vladi. On je bitno drugačiji od onog od prije dvadesetak godina kada je prevladavao prilično prijateljski stav vlada iz kapitalističkog centra prema predsjedavanju jednog umjerenog radnika kakav je (bio) Lula. Četiri su nova ključna faktora u međunarodnom sistemu: a) rat u Ukrajini se nastavlja bez vojne pobjede jedne od strana i teško je znati kako će završiti; b) čini se da ekonomska dinamika na svjetskom tržištu usporava s tendencijom ka kontrakcijama, usprkos kineskom rastu iznad 5%; c) u borbi za očuvanje svoje nadmoći, SAD zahtjevaju momentalno svrstavanje protiv Kine; d) kriza globalnog zatopljenja poprimila je dramatičniju urgentnost zbog sve veće pojave ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja. Još nije jasno kakva će biti linija brazilske diplomacije u tom pogledu. Ima onih koji zastupaju zbližavanje sa Washingtonom, kao što se vidjelo prilikom glasovanja u UN-u gdje se Rusiju osudilo za rat. Ima onih koji zagovaraju zbližavanje s Kinom, na temelju kampističkog tumačenja da će Peking biti glavna osovina za okupljanje zemalja „Trećeg svijeta“. Konačno, ima i onih koji zagovaraju zbližavanje sa Europskom unijom, nadajući se da će se Pariz/Berlin jednog dana distancirati od sjevernoameričkog NATO pritiska. Čini se, međutim, da je davanje prioriteta zbližavanju sa drugim latinoameričkim zemljama put koji najviše ohrabruje.


10

Najozbiljniji strateški izazov koji nakon stotinu dana ostaje neriješen je (ne)sposobnost vlade za inicijativu. Nepovoljan društveni odnos snaga ne može zauvijek biti alibi. To nas vraća na Lulinu ulogu. Lulina osobnost je neprenosiva na druge i zahtijeva, osim izoštrene intuicije i malo „umjetnosti“. Bez toga, mogućnosti za masovne narodne mobilizacije se smanjuju. Društveni pokreti, sindikalni ili narodni: žena, crnaca, studenata, LGBT osoba ili boraca za zaštitu okoliša, uspijevaju pokrenuti samo avangardne sektore. I dalje postoji opasnost od prianjanja pasivnosti – da li zbog zaslijepljenosti ili zbog tužnog oportunizma – kao u mandatima od prije dvadeset godina. Samo što se svijet promijenio, a Brazil još i više. Lekcije državnog udara iz 2016. ne smiju se zaboraviti. Aktivizam, aktivizam i aktivizam. Ako se ide „hladno“, ništa nije moguće. Ili će se vladati odrešito (uz ometanje centra) ili će nam bolsonarizam ponovno zaprijetiti.

Izvor: Jacobinlat

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba