Prihvaćanje klimatskih promjena, sve veće korištenje obnovljivih izvora energije i prijelaz na novu energetsku paradigmu koja se temelji na skladištenju energije, doveli su do toga da litij danas slovi za „bijelo zlato“ ili za „naftu 21. stoljeća“. Argentina, Bolivija i Čile skupa imaju 51% svjetskih zaliha litija, zbog čega se ovo područje naziva „litijskim trokutom“. Slaništa u tim državama također imaju idealne hidrogeološke i klimatske uvjete koji jačaju njihovu konkurentsku poziciju. Strateška važnost litija pobudila je tijekom posljednjih desetljeća interes velikih globalnih sila poput Kine i SAD-a za nj, ali i država koje čine spomenuti „litijski trokut“. Tekst koji se nalazi pred čitateljima ima dva cilja. Prvi cilj ovoga teksta jest dati prikaz uvjeta koji litij pretvaraju u „strateški“ važan mineral za kapitalistički sistem. Na drugom mjestu, cilj nam je promotriti što je posrijedi kod recentnijih događaja koji su intenzivirali sporove u vezi sa eksploatacijom litija na tlu Latinske Amerike. Kada kažemo da je litij „strateški“ mineral, mislimo na najmanje pet uvjeta koji se odnose na njegovu dostupnost i upotrebnu vrijednost.


Zašto je litij “strateški mineral”?

Ono što najprije valja kazati je to da je litij relativno rijedak mineral. Kao što je prikazano na ilustraciji u nastavku, kapacitet rezervi litija u odnosu na potražnju mnogo je veći u odnosu na ostale minerale. Litij trenutno nije deficitaran mineral. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir eksponencijalni rast njegove potražnje, ovo stanje trebalo bi se promijeniti.

Ilustracija br. 1. Omjer potražnje/rezerve po rudi

Izvor: Pripremljeno na temelju izvješća iz Cochila: „Međunarodno tržište litija i njegov potencijal u Čileu“, 2018.

Cobre – bakar, litio – litij, oro – zlato, plata – srebro, niquel – nikl, zinc – cink.

Nadalje, litij je nezamjenjiv ili barem teško zamjenjiv mineral. Litij je najlakši metal i metal sa najmanjom gustoćom među čvrstim elementima koji čine periodni sistem. Uz visoku električnu i toplinsku vodljivost, ima nisku viskoznost i nizak koeficijent toplinske ekspanzije. Takvi uvjeti omogućuju, slikovito rečeno, pohranjivanje veće količine energije u manjoj masi. Otuda i njegova važnost u proizvodnji baterija za različite tehnološke uređaje i automobilsku industriju.

Treće, litij je nejednako raspoređen. Da bismo razumjeli način na koji se projektira dostupnost resursa, moramo razjasniti razliku između resursa i rezervi. Resursi predstavljaju ukupnu količinu nekog resursa (litij, bakar, zlato itd.), dok rezerve predstavljaju količinu resursa koje je ekonomski i tehnološki moguće iskopati. U tom smislu, kao što je prikazano na ilustraciji br. 2, detektirana količina litija 2017. godine na svjetskom nivou iznosila je 53,35 milijuna tona, dok rezervi litija ima tek 15,6 milijuna tona. Što se tiče resursa, Argentina (18%), Bolivija (17%) i Čile (16%) zajedno imaju 51% svjetskih resursa litija, što je dovelo do toga da se to područje naziva „litijskim trokutom“. Kada su u pitanju rezerve litija, Čile ih ima najviše – 48%, a ako pogledamo Boliviju zaključujemo da ta zemlja ima veliku količinu resursa (uglavnom raspoređenih u Salar de Uyuni), ali da njene rezerve nisu toliko značajne u usporedbi s drugim zemljama.

Ilustracija br. 2. Svjetske rezerve i resursi litija u tonama

Izvor: Isto.

No, mnogo je važnije da – uz spomenutu koncentraciju rezervi i resursa – postoje razlike u pogledu komparativnih prednosti svake zemlje. Jasan primjer za to je Salar de Atacama, koji osim što je glavni rezervoar litija u Čileu, ima idealne uvjete koji jačaju konkurentsku poziciju onih koji ga kontroliraju. Iako je količina rezervi litija u svakoj zemlji važna, još je važniji sastav slane vode iz koje se litij ekstrahira. Sastav svake salamure varira, ne samo u smislu količine litija koji pohranjuje, već i zbog prisutnosti drugih elemenata kao što su kalij, natrij, kalcij, željezo, bor, magnezij, kloridi, sulfati i karbonati, što svakoj salamuri daje različit oblik. Kao što je prikazano na ilustraciji br. 3, postoci litija pohranjenog u slanoj ravnici Salar de Atacama značajno su viši od ostalih slaništa na svijetu, među kojima su najvažnija ona u Južnoj Americi: Salar de Uyuni (Bolivija) i Hombre Muerto (Argentina). Zbog visoke koncentracije litija i drugih vrsta soli od ekonomskog interesa (kalij i borat), sastav soli u Salar de Atacama daje ovom slaništu veliku prednost u usporedbi s drugim slaništima.

Ilustracija br. 3. Maseni postotak litija sadržanog u slanim otopinama

Izvor: Izrađeno na temelju podataka izvučenih iz istraživanja koje su radili: Grágeda, M., Vargas, P. i Svetlana Ushak, S. (Grágeda, Vargas y Svetlana, 2015, pp. 353-380).

Četvrto: vjerujemo da će litij biti ključan za funkcioniranje kapitalističkog načina proizvodnje i održavanje regionalne i svjetske hegemonije industrijskih sila. Usred trenda smanjenja potrošnje fosilnih goriva i povećanja upotrebe obnovljive energije, u vremenu ubrzanja globalnog zatopljenja, litij postaje – posebno za industrijske zemlje – ključni element za instalaciju i razvoj nove tehnološke i ekonomske paradigme koja se temelji na proizvodnji, skladištenju, distribuciji te učinkovitoj i održivoj potrošnji obnovljive energije. Međutim, čini nam se relevantnim istaknuti da ova nova paradigma ne znači sama po sebi izlaz iz duboke klimatske krize koja se pogoršava. Pogotovo je tomu tako jer se logika proizvodnje i potrošnje ne propituje dovoljno (i) radikalno, pa bi stoga ovi napori mogli završiti kao alat za konsolidaciju takozvanog zelenog kapitalizma. Povijesno gledano, fosilna goriva, najprije ugljen, a zatim nafta i plin, bili su kamen temeljac za razvoj industrijskog društva. Međutim, oni su isto takobili i akceleratori klimatskih promjena. Zbog toga, ali i zbog njihove potrošivosti, sklopljen je konsenzus o potrebi prelaska na drugu energetsku paradigmu koja se temelji na velikom uvođenju obnovljivih izvora energije, uglavnom solarne i energije vjetra. To je zauzvrat impliciralo potrebu za konfiguracijom učinkovitog sistema za pohranu energije. Tomu je tako jer je fosilno gorivo pohranjena energija te se stoga ne gubi ako ju se ne eksploatira. Obnovljivi izvori energije, koji apsorbiraju energiju iz okoliša u raznim oblicima (toplinski, kinetički, itd.) proizvode pak energiju koja se mora potrošiti u trenutku kada je proizvedena, inače se gubi. Posljedično, a također uzimajući u obzir volatilnost obnovljivih izvora energije, integracija ove vrste energije u globalni energetski sistem čini njeno skladištenje potrebom prvoga reda.

Peto: litij će zaoštriti globalne sporove i borbu oko upravljanja njime. Prijelaz iz ere fosilnih goriva na novu paradigmu obnovljivih izvora rekonfigurira trenutni poredak i daje važne prednosti onima koji provode ovu tranziciju na različitim organizacijskim razinama: razne privatne institucije i institucije ogromne moći bore se za svoje mjesto u novoj postavci globalne energetske arhitekture. Zato će porast potražnje i proizvodnje litija, sve uz njegovu neravnomjernu distribuciju, pobuditi – što zapravo već i čini – globalne sporove oko njegove eksploatacije. Poput ugljena tijekom 18. i 19. stoljeća i nafte tijekom 20. stoljeća do danas, litij bi mogao zaoštriti sukobe u mnogim zemljama koje posjeduju te resurse.


Globalni sporovi oko litija u Latinskoj Americi

Posljednjih godina intenzivirao se globalni spor oko prisvajanja latinoameričkog litija. Kina intenzivno napreduje na različitim razinama lanca vrijednosti litija. Kineske tvrtke izvršile su velika ulaganja, kako u poduzeća koja kontroliraju slaništa, tako i u instalacije tvornica baterija. U Argentini je prošle godine, uz sudjelovanje vladinih institucija Kine i Argentine, tvrtka China Gangfeng kupila argentinski rudarski koncern Lithea za 962 milijuna američkih dolara (Financial Times, 2022) te najavila gradnju pogona za proizvodnju litij-ionskih baterija (Inforeg, 2022). Sa svoje strane, Bolivija je u procesu nadmetanja za ugovore o eksploataciji litija. Od šest konkurentskih tvtki, četiri su kineske, jedna ruska i samo jedna sjevernoamerička (El País, 2022). U Čileu s druge strane, rudarska tvrtka Tianqi napreduje na tržištu litija. Ona je kupila 24% dionica kompanije Sociedad Química y Minera de Chile (SQM) koja kontrolira slanište u Salar de Atacama, koje ima najbolje uvjete za vađenje litija (Diario Financiero, 2018). Osim toga, do marta ove godine, vlada Gabrijela Borica planira započeti raspravu o stvaranju Državnog poduzeća za litij.

Napredak kineskih tvrtki predstavlja ozbiljnu prijetnju interesima SAD-a u toj regiji. Kina kontrolira između 80% i 90% proizvodnje litijskih baterija, a kako bi smanjila ovisnost o Kini, Bijela kuća najavila je upumpavanje 3 milijarde dolara za proširenje domaće proizvodnje baterija (Glas Amerike, 2022). Sam državni tajnik SAD-a, Anthony Blinken, u govoru u kojemu je komentirao američku politiku prema Kini, istaknuo je da „mi ne možemo sebi dopustiti da potpuno ovisimo o Kini kada su u pitanju ključni sektori ekonomije 21. stoljeća, kao što su solarni paneli i baterije za električne automobile“ (U.S. Department of State, 2022).

Međutim, kada je u pitanju tema eksploatacije litija, ilustrativne su riječi čelnice Južnog zapovjedništva SAD-a Laure J. Richardson. U okviru godišnjeg Concordia samita, Richardson je govorila da kineska ulaganja „potkopavaju demokraciju“ u Latinskoj Americi, te da je „ova regija vrlo bogata resursima: rijetki minerali, litij – litijski trokut je u ovoj regiji. Mnogo stvari ta regija ima za ponuditi.“ Osim toga, dodala je da je „Kina u ovu regiju u zadnjih pet godina uložila više od 50 milijardi dolara“. Suočena s ovim činjenicama, šefica Južnog zapovjedništva smatra da je Kina u Latinskoj Americi tu da bi „potkopala SAD“, dodavši da je „pred nama puno važnih izbora, neki od njih već su se dogodili te stoga moramo ostati aktivni i brinuti se za ovu regiju“. Ova perspektiva nacionalne sigurnosti ponovno je potvrđena na događaju Atlantic Councila (think thank povezan s NATO-om), gdje je istaknuto da SAD „imaju puno posla“ u Latinskoj Americi i da tamo „moraju započeti svoju igru“. Ništa manje važna činjenica je to da Richardson, kada govori o resursima u Latinskoj Americi koristi riječ „mi“ i „imamo“. „Imamo 38% slatke vode u ovoj regiji“, govori ona. Čini se jasnim da – unutar njihovih glava – Latinska Amerika pripada njima. To što zvaničnici SAD-a to otvoreno govore ne treba čitati kao komunikacijsku grešku, već prije kao ugradnju smisla i pripremu za nešto što nas kasnije ne iznenađuje.

Čini se da gore navedeno otkriva otvoreni spor oko kontrole nad litijskim trokutom. Međutim, također se čini da opseg te kontrole nije jasan. No, povijesno pamćenje kada je u pitanju Latinska Amerika (ili, bolje rečeno: svijet) podsjeća nas na to da spor oko ključnih prirodnih resursa bitnih za proces kapitalističke akumulacije nikada ne završava mirnim putem, nego invazijama, državnim udarima ili ratovima.

Autor: Alejandro Carrasco Luna, Viento Sur

Sa španjolskog preveo: Darko Vujica, Prometej.ba