Opći izbori u Turskoj zakazani su za 14. svibnja, a uključuju i parlamentarne izbore i izbore za predsjednika zemlje, u dvokružnom sustavu. Stranka pravde i razvoja (AKP) vlada Turskom već 21 godinu, prelazeći iz konzervativizma u krajnje desničarski autoritarizam, sa sve više obilježja militarizma i fašizma, pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Vladu čini takozvani Narodni savez, koalicija AKP-a s krajnje desnom Strankom nacionalističke akcije (MHP), kojoj su se sada pridružile neke manje islamističke stranke.

Izbori se održavaju usred višestruke političke krize, od ekonomskih posljedica pandemije, preko vojnih intervencija u kurdskim regijama turske države i susjednih područja, do gubitka oko 58 tisuća života nakon nedavnog razornog potresa. Rađanje novog fašizma u Turskoj je tema o kojoj se intenzivno raspravlja na političkoj ljevici. U tom kontekstu, formiran je lijevi savez pod vodstvom Stranke zelene ljevice (YSP), uz potporu ostalih stranaka iz Saveza rada i slobode, s nadom da će ostvariti značajan napredak u političkoj organizaciji potlačenih slojeva i ljevice. Nalazimo se pred ključnim trenutkom za Tursku, ljevicu i Turskoj susjedne zemlje. O tome je za The Bullet govorila Sebnem Oguz, umirovljena profesorica političkih znanosti. Razgovor prevodimo s portala Viento Sur.


Panagiotis Sotiris (PS): Što možete reći o stanju u Turskoj i društvenoj i političkoj dinamici uoči izbora?

Sebnem Oguz (SO): Prije svega, suočeni smo s razornim posljedicama duboke transformacije političkog režima prema onome što bih nazvala novom vrstom fašizma islamskog tipa i ekstremnim osiromašenjem širokih slojeva društva nakon dvadeset i jedne godine vladavine AKP-a. Svemu tome pridodaje se i gubitak više od 58.000 života u nedavnom potresu, koji je, kako su s pravom istaknuli mnogi kritičari, više politička nego prirodna katastrofa. Zato je većini turskog stanovništva dosta režima AKP-a i ona želi stvarnu promjenu na predstojećim izborima.

Međutim, to neće ići tako lako kao što je išlo u zemljama poput Sjedinjenih Država i Brazila. Donald Trump i Jair Bolsonaro morali su prihvatiti poraz nakon kratkog razdoblja osporavanja izbornih rezultata, jer nisu bili dovoljno dugo na vlasti da se organiziraju i ukorijene u svim državnim institucijama. Međutim, Erdoganova vlada je na vlasti već više od dvadeset godina, stvorila je vlastitu buržoaziju, formirala svoje paravojne postrojbe i redizajnirala vojsku, pravosuđe, medije i druge državne institucije. Uspješno je upravljala tranzicijom s prethodnog bloka moći temeljenog na zapadno orijentiranim krupnim kapitalistima, koji je izrastao u ranim godinama kemalističkog režima, na novi blok moći novonastalih islamskih kapitalista orijentiranih prema zemljama poput Katara, Rusije i Azerbajdžana.

Ovu tranziciju pratila je duboka promjena u državnim aparatima, pri čemu je Dijanet (Uprava za vjerske poslove) postao prominentna institucija s ogromnim proračunom i velikim kadrovskim kapacitetom, koja vrši političke intervencije u svim sferama društvenog života. U međuvremenu se Turska pretvorila u ratni stroj koji gotovo 20% svog proračuna troši na vojne aktivnosti, postavši ratoborna država koja je ponovno rasplamsala sukob u istočnoj Turskoj naseljenoj kurdskim stanovništvom i izvršila brojne prekogranične upade u Siriju u posljednje četiri godine.

Sva ova transformacija dobila je nove dimenzije nakon što je AKP 2018. godine stvorio Narodni savez s ultranacionalističkim MHP-om (Stranka nacionalističke akcije) i BBP-om (Stranka velikog jedinstva). Ovaj savez nije samo produbio islamističko-fašistički karakter režima, već je i ojačao formalne i neformalne koalicije s ultranacionalističkim bandama, mafijaškim vođama i paravojnim snagama. Uoči izbora 2023. savezu su se pridružile još dvije islamske stranke: HUDA PAR i YRP.

HUDA PAR je kurdska islamistička stranka koja svoje korijene vuče iz oružane skupine Hezbollah (nepovezane s istoimenom libanonskom šijitskom organizacijom), odgovorne za ubojstva stotina ljudi tokom 1990-ih, uključujući kurdske disidente, branitelje ljudskih prava i novinare. Nazivaju je „hezbo-kontra“ zbog uloge koju je imala u operacijama državnih snaga vezanim uz izvansudska pogubljenja i prisilne nestanke. HUDA PAR je u svoj program uključila elemente šerijatskog prava, kao što su kriminalizacija izvanbračnih odnosa, širenje odvojenog obrazovanja na osnovu spola i preispitivanje radnih uvjeta žena kako bi se „prilagodili njihovoj prirodi“.

Na isti način, YRP, koji ima iste islamske korijene kao i AKP, protivi se LGBT pravima i želi ukinuti zakon koji štiti žene i djecu od obiteljskog nasilja. Iz tog razloga je Selahattin Demirtaş, pritvoreni bivši kolider HDP-a, ovaj novi savez s pravom opisao kao „talibanski savez novog tipa“. Zapravo, to je najreakcionarniji blok u turskoj političkoj povijesti, potpomognut raznim vjerskim kultovima koji su cvjetali pod vladavinom AKP-a. Ukoliko ovaj blok bude izabran, bit će dovršena transformacija političkog režima u islamistički fašizam.


PS: Hoće li tragične posljedice potresa i način na koji su one razotkrile sve kontradiktornosti AKP-ove ere biti odlučujući faktor na izborima?

SO: To je teško pitanje. Prema anketama, postoji određeni pad podrške AKP-u, ali taj pad nije toliko povezan s lošim upravljanjem potresom. Postoji nekoliko razloga za njega. Prvo, tursko je društvo već godinama polarizirano na dva tabora – dvije nacije – a AKP je zainteresiraniji za konsolidaciju vlastite biračke baze nego za privlačenje glasova iz drugog tabora. Zbog toga je AKP nakon potresa više pomoći uputio u područja naseljena Turcima i sunitima nego u područja naseljena Kurdima i alevitima. Stoga, iako je odgovor vlade na potres potaknuo bijes među oporbenim biračima, nije u istoj mjeri utjecao na birače iz AKP-ove baze.

Drugo, tijekom akcija pružanja pomoći, propagandni aparat vlade radio je prilično učinkovito u suradnji s Turskom obavještajnom agencijom i Upravom za vjerske poslove kako bi spasio imidž Erdogana i njegovog režima. Isticanje vjerskih slogana iskorišteno je za izazivanje ljutitih odgovora sekularnog bloka, što je zauzvrat pomoglo Erdoganu da konsolidira svoju islamističku bazu.

Medijski kanali naklonjeni AKP-u prikazivali su džihadističke organizacije i islamske kultove kao nevladine organizacije koje se bore s posljedicama potresa, kao one koji izvlače žive ljude iz ruševina, govoreći alahuekber (a u stvarnosti su spasioci bili drugi volonteri). Također je mobiliziran ksenofobni političar Ümit Özdağ, vođa krajnje desne stranke Zafer (Pobjeda), s ciljem kanaliziranja javnog bijesa protiv skupina Sirijaca i drugih migranata, koji su optuženi za pljačku područja pogođenih potresom. Najzad, Erdogan je obećao da će gradovi biti obnovljeni u roku od godinu dana, što je ne samo uvjerilo njegove birače da ih samo Erdogan može vratiti u normalno stanje koje su imali prije potresa, već je i osiguralo potporu kapitalista naklonjenih AKP-u, budući da će oni profitirati iz planova obnove.


PS: Koliku ulogu će imati ekonomska situacija, inflacija i nezaposlenost?

SO: Mislim da će odigrati vrlo važnu ulogu, možda i više od potresa.Međutim, vlada AKP-a pokušala je poduzeti mjere da to spriječi. Neke od tih mjera uključuju populističke mehanizme ekonomske podrške.Primjerice, ukinut je starosni uvjet po kojem bi u mirovinu mogli otići oni koji su počeli raditi prije 1999. godine, što znači da će 2.250.000 ljudi imati pravo na mirovinu. Povećanje minimalne plaće, plaća državnih službenika i mirovina, opraštanje kamata na studentske zajmove, pristupačan plan za one koji po prvi put kupuju stambeni prostor i jeftiniji krediti za tvrtke su drugi mehanizmi ove vrste. No, te mjere nisu dovoljne za ublažavanje posljedica ekonomske krize.

Iz tog razloga, vlada AKP-a sve više pribjegava dvama glavnim ideološkim mehanizmima. Prvi narativ je Tursko stoljeće (glavni slogan Erdoganove predizborne kampanje), koji naglašava slavna domaća i nacionalna tehnološka dostignuća, kao što su TOGG, „prvi električni automobil domaće proizvodnje“ (koji, zapravo, za neke svoje bitne komponente uvelike ovisi o stranim tvrtkama), turski amfibijski jurišni brod (TCG Anadolu), „prvi nosač bespilotnih aviona na svijetu“, i tako dalje. Lideri AKP-a drže da su ove pobjede važnije od pada kupovne moći narodnih masa.

Jedan nedavni primjer to dobro ilustrira. Kao odgovor na pritužbe oporbenog čelnika Kiličdaroglua o ogromnom povećanju cijene luka, neki čelnici AKP-a i MHP-a arogantno su rekli: „Dok se mi bavimo slavnim projektima naše nacije poput TOGG-a, bespilotnih borbenih letjelica, novog prirodnog plina iz Crnog mora, itd., oporba se bavi trivijalnim stvarima poput cijene luka.“ Vjerujem da ova strategija ne može biti efikasna u obuzdavanju bijesa masa.

Međutim, postoji još jedan ideološki mehanizam za koji vjerujem da može postići efekt kod vjernika: fetve Dijaneta. One legitimiraju siromaštvo i inflaciju izjavama poput: „Siromašni su najbliži Bogu“, „Bog će vjernike iskušavati strahom i glađu, propadanjem njihovih života i imetka, ali Bog će na kraju nagraditi strpljive“, „Samo Allah određuje cijene, daje manjak i obilje, i opskrbljuje“, itd. Ove fetve služe za konsolidaciju glasača AKP-a i, u isto vrijeme, za stvaranje većeg bijesa protiv sekularnih oporbenih snaga.

Odgovori ljudi koji žive na selu i onih koji žive u velikim gradovima također bi se mogli razlikovati. Podrška AKP-u na selu možda neće toliko pasti, budući da su ljudi koji tamo žive konzervativniji i otvoreniji za fetve iz Dijaneta. Ali u tri velika grada, Ankari, Izmiru i Istanbulu, moglo bi doći do nastavka pada podrške AKP-u. To je zato što je AKP govorio da će socijalna pomoć nestati ako CHP pobijedi na lokalnim izborima. Naprotiv, općinska pomoć u tim gradovima je porasla otkako je CHP pobijedio na lokalnim izborima 2019. godine, pa ljudi shvaćaju da njihov opstanak ne ovisi o AKP-u.


PS: Mislite li da će odbacivanje Erdoganovog autoritarnog stila vladavine utjecati na izbore?

SO: Da se izbori održavaju u slobodnom i sigurnom okruženju, Erdoganov bi autoritarizam nedvojbeno bio važan faktor njegova poraza. Ankete pokazuju da je podrška za Kiličdaroglua i Erdogana i dalje približno izjednačena, s blagom prednosti na strani Kiličdaroglua. Dakle, u normalnim uvjetima, moglo bi se očekivati da će Kiličdaroglu pobijediti na predsjedničkim izborima (možda u drugom krugu, jer će Muharrem Ince podijeliti glasove), a da će oporbene stranke osvojiti većinu mjesta u Parlamentu.

Međutim, postoje značajne prepreke za to. Prva od njih je zabrinutost za regularnost izbora. Znamo da je registrirano samo 450.000 od više od 2 milijuna birača koji su napustili potresom pogođena područja. 1.626.000 birača nije se registriralo jer je rok koji je postavio YSK (Vrhovna izborna komisija) bio prekratak. Stoga bi se oni na dan izbora morali vratiti u svoje gradove u zoni pogođenoj potresom kako bi glasovali, što je riskantno, jer je danas prilično teško doći do tih gradova.

Također postoji zabrinutost da bi se imena ljudi koji su nestali u potresu mogla koristiti kao glasači AKP-a. Odluka YSK-a da ne obilježava prste birača neizbrisivom tintom tijekom procesa glasovanja povećava ovaj rizik. Osim toga, glasačke kutije bit će postavljene u 15 novih zemalja, kao što su Afganistan, Libija, Nigerija i Pakistan, gdje osiguravanje regularnosti izbora može biti prilično teško. I što je najvažnije, Vrhovna izborna komisija i njezine pokrajinske organizacije nisu nepristrane. Primjera radi, nedavno je predsjednik 9. Visokog kaznenog suda u Dijarbakiru, koji je izrekao oštre kazne kurdskim političarima, imenovan predsjednikom Pokrajinskog izbornog vijeća tog grada.

Druga prepreka je činjenica upotrebe nasilja protiv oporbenih stranaka. Nedavno su napadnute ili vandalizirane zgrade CHP-a, IYIP-a i YSP-a u Ankari, Izmiru i Istanbulu. Takvi bi se incidenti mogli povećati i stvoriti atmosferu straha. Također postoji zabrinutost da bi paravojne snage bliske HUDA PAR-u mogle zastrašivati one koji idu na glasačka mjesta u kurdskim provincijama, okruzima i gradovima, i da čak budu regrutirani (poput situacije kod Trumpa i Bolsonara) ako AKP izgubi.

Najzad, Erdogan bi mogao zaigrati na uobičajenu nacionalističku kartu. Čini se da prekogranična operacija u Rojavi (Sirijskom Kurdistanu) možda neće biti održana, kako zbog nedostatka međunarodne potpore, tako i zbog velikih razaranja uzrokovanih potresom. Tako bi Erdogan mogao optirati za dodatnu kriminalizaciju HDP-a unutar Turske (premda će ta stranka izaći na izbore kao Stranka zelene ljevice). Tome bi mogla poslužiti i nedavna izjava turskog tužiteljstva u kojoj se traži da se 36 optuženika, uključujući bivše predsjednike HDP-a, osudi na doživotni zatvor u sklopu vrlo politiziranog „slučaja Kobani“. Erdogan bi to mogao iskoristiti u izbornoj kampanji za kriminalizaciju Stranke zelene ljevice kao nasljednice HDP-a.


PS: Koji aspekti društvenog i političkog konflikta će se reflektirati na izborima?

SO: Dvadeset i jedna godina vladavine AKP-a kulminirala je ozbiljnim društvenim i političkim konfliktima izazvanima dubokom transformacijom državnih institucija, vanjske politike i gospodarskog upravljanja, a sve je povezano s prelaskom AKP-a iz jednog zapadno orijentiranog bloka moći u drugi, islamistički orijentiran. Na međunarodnoj razini, ova promjena također odgovara varijaciji neoliberalnog modela, koja ide od postojanja institucija utemeljenih na pravilima do prakticiranja raspodjele resursa povezanih s političkom lojalnošću i neformalnim mrežama moći.

Tri glavne alijanse koje će se natjecati na izborima, to jest, provladin Narodni savez (predvođen AKP-om, s postotkom glasova od 35 do 45%), Nacionalni savez, glavna oporba (predvođena CHP-om, s postotkom glasova od 35 do 45%), i Savez rada i slobode (koji predvodi stranka Zelene ljevice, s postotkom glasova od 10-12%) imaju različite pristupe ovim modelima. Vladajući Narodni savez želi konsolidirati politizirani neoliberalni model, temeljen na neformalnim mrežama moći, dok Nacionalni savez predvođen CHP-om želi obnoviti neoliberalni model s institucijama utemeljenim na pravilima. Savez rada i slobode odbacuje oba modela i nudi alternativu koja kombinira antikapitalističku ekonomsku politiku s projektom radikalne demokracije koji ima za cilj riješiti kurdsko pitanje mirnim metodama.

Zajednički cilj obaju oporbenih saveza jest rušenje režima AKP-a. U ovom trenutku, vrlo je važno razumjeti izmjenu izbornog sustava koja je napravljena prije godinu dana. Prema prijašnjem izbornom zakonu, zastupnička mjesta su se raspoređivala među savezima (predizbornim koalicijama) proporcionalno njihovim postocima glasova, a zatim su se raspoređivala unutar saveza. S dopunom zakona, mandati će biti raspodijeljeni izravno strankama; stoga će se stranke istoga saveza natjecati među sobom. Dakle, ako savezi izađu na izbore s nekoliko lista, broj zastupnika koje mogu dobiti znatno se smanjuje. Međutim, ako pristanu na jedinstvenu objedinjenu listu, broj zastupnika bi se znatno povećao.

AKP je uveo ove izmjene iz sljedećeg razloga: da je ovaj sustav primijenjen na izborima 2018., savez AKP-MHP osvojio bi više mjesta, dok bi savez CHP-IYIP osvojio manje. Slijedom toga, AKP je uoči izbora 2023. želio spojiti kandidatske liste s MHP-om. Međutim, MHP je to odbio učiniti nakon ulaska novih članica u Savez. To znači da bi Narodni savez mogao završiti s 15 do 20 mjesta manje nego što bi inače mogao osvojiti. Dakle, možemo reći da se AKP-u izjalovio početni plan. Nacionalni savez je sa svoje strane uspio okrenuti sustav u vlastitu korist stvaranjem podsaveza u izbornim jedinicama diljem zemlje. Tako će IYIP imati vlastite liste i kandidate iz četiriju manjih stranaka Nacionalnog saveza koji će se natjecati kao kandidati CHP-a, da bi se vratili svojim strankama nakon što budu izabrani.

Međutim, isto se ne može reći za Savez rada i slobode, koji čine Stranka zelene ljevice i Turska radnička stranka (TIP). Stranka zelene ljevice ima vlastitu zajedničku listu koja kombinira kandidate iz HDP-a i njegovih pet socijalističkih stranaka s kurdskim političkim strankama poput Kurdske komunističke partije te tri druge turske socijalističke stranke. No, nisu uspjeli uvjeriti TIP da se pridruži ovoj zajedničkoj listi. TIP će istaknuti zasebne kandidate u 41 pokrajini. To će značiti da će se kandidati obiju stranaka međusobno natjecati u nekim pokrajinama, što bi moglo značiti gubitak mjesta za Savez rada i slobode kao cjelinu.


PS: Hoće li odluka HDP-a da ne kandidira predsjedničkog kandidata poboljšati šanse oporbe? Koliko je to u skladu s deklarativnim ciljevima te stranke o produbljivanju demokracije?

SO: Odluka HDP-a da ne kandidira predsjedničkog kandidata gotovo je jednaka potpori Kiličdarogluu na predsjedničkim izborima. To će sigurno poboljšati izglede oporbe, jer bi HDP-ov udio od 10-12 posto glasova mogao biti ključan da Kiličdaroglu osvoji većinu protiv Erdogana. Vjerujem da će Kiličdarogluovo moguće predsjednikovanje također olakšati napredak prema ciljevima demokratizacije koje zagovara HDP. Važno je zapamtiti da je Kiličdaroglu na svom nedavnom sastanku sa kopredsjednicima HDP-a izjavio da je „mjesto za rješavanje kurdskog problema parlament“.

Naravno, Kiličdaroglu bi se mogao pokazati nedovoljno kapacitiranim da ode isuviše daleko u ovim nastojanjima, zbog svog nacionalističkog saveznika, IYIP-a. Možda neće moći raskinuti ni s paradigmom nacionalne sigurnosti. Ipak, njegov diskurs o sigurnosti razlikuje se od Erdoganovog. Kiličdaroglu je puno zainteresiraniji za sigurnost granica u kontekstu dolaska izbjeglica i džihadističkih skupina nego za prekogranične operacije u sjevernoj Siriji. I što je još važnije, mogao bi učiniti značajne korake prema demokratizaciji obnovom vladavine prava, neovisnosti pravosuđa, sveučilišne autonomije itd. HDP i njegovi saveznici imaju dužnost prisiliti Kiličdaroglua da poduzme daljnje korake u ovom smjeru.


PS: Mislite li da postoji ikakva mogućnost da se na predsjedničkim i parlamentarnim izborima iskaže različita dinamika?

SO: Važna dinamika koju treba imati na umu je kako će vladajući i oporbeni blok odgovoriti na ogroman transfer bogatstva AKP-u naklonjenim kapitalistima, birokratima i islamskim kultovima tijekom 21 godine vladavine AKP-a. Kiličdaroglu je obećao povratiti 418 milijardi dolara državnih sredstava prenesenih iz trezora u Bandu petorice, pet najvećih konglomerata koji su rasli zahvaljujući podršci AKP-a posljednjih godina. Kažu da je Banda petorice odgovorila održavanjem neformalnih sastanaka kako bi pobijedila Kiličdaroglua na izborima, dok je pregovarala s članovima IYIP-a o glatkoj tranziciji u slučaju pobjede Nacionalnog saveza.

Slično, AKP čini sve što je moguće da pobijedi na izborima kako bi održao te mehanizme prijenosa bogatstva i izbjegao tužbe. Istovremeno se, međutim, priprema i za mogućnost gubitka vlasti. Važan korak koji su poduzeli u tom smjeru je imenovanje mnogih bivših ministara iz AKP-a za kandidate za parlament kako bi mogli uživati imunitet. Slično, MHP-ova uključuje osumnjičene za pet političkih ubojstava koja nikada neće biti zaboravljena u turskoj političkoj povijesti.

Da zaključim, mogu reći da nećemo imati normalne izbore, ne samo zbog samog izbornog procesa, već i zbog mogućeg sastava novog parlamenta. Mogli bismo vidjeti anti-gerilske vođe i političke ubojice kako sjede u novom parlamentu, predstavnike različitih nacionalnih i međunarodnih blokova moći, zastupnike od kojih se očekuje da budu posrednici između tih blokova, bivše ministre AKP-a s imunitetom za svoje krimene iz prošlosti. S druge strane, nadamo se da ćemo imati veliki broj zastupnika iz Saveza za rad i slobodu koji će se boriti za jedan potpuno drukčiji svijet.

Nadajmo se da će izbori utrti put prijelazu iz diktature u demokraciju, a ne učvršćenju diktature.


Sa španjolskog preveo: Franjo Šarčević, Prometej.ba