Autor: Goodwell Nzou THE NEW YORK TIMES

Bio sam zaokupljen biokemijom kada su mi pažnju odvukle poruke i postovi na Facebooku.

Žao nam je zbog Cecila.

Je li Cecil živio blizu tvog rodnog mjesta u Zimbabveu?

Tko je sad Cecil, pitao sam se? Kada sam upalio tv i na vijestima otkrio da su poruke bile o lavu kojega je u Zimbabveu ubio američki zubar, zimbabveški seljak u meni se instinktivno obradovao: jedan lav manje, jedna opasnost manje za obitelji poput moje.

Moja je radost splasnula kada sam shvatio da vijesti prikazuju ubojicu lava kao zločinca. Suočio sam se s najvećom kulturalnom kontradikcijom koju sam iskusio tijekom 5 godina mog studija u SAD-u.

Amerikanci koji ne znaju pronaći Zimbabve na karti aplaudiraju zahtjevu nacije za izručenje zubara, nesvjesni kako je mladunče slona nedavno bilo ubijeno za potrebe rođendanske gozbe našeg predsjednika

Razumiju li svi ti Amerikanci koji potpisuju peticije protiv zubara koji je ubio lava kako lavovi zapravo ubijaju ljude? Je li sav taj govor o tome kako su Cecila ljudi u Zimbabveu „obožavali“ i da im je bio „omiljen“ tek medijska kampanja? Je li se Jimmy Kimmel (poznati komedijaš, op.a.) zagrcnuo od suza zato što je Cecil ubijen ili zato što ga je zamijenio sa Simbom iz „Kralja lavova“?

U mom selu u Zimbabveu, okruženom životinjskim rezervatima, nijedan lav nikada nije bio omiljen, niti su lavovima odmilja davani nadimci. Lavovi su kod nas predmet straha.

Kada sam imao 9 godina, lav samotnik se prišunjao selu blizu mog. Nakon što je ubio nekoliko kokoši, nekoliko koza i napokon i kravu, upozoreni smo da u školu idemo u grupama i da se ne igramo vani. Moja sestra više nije išla sama do rijeke da skupi vodu ili pere suđe; moja majka je čekala na oca i stariju braću, naoružane mačetama, sjekirama i kopljima, kako bi ju otpratili u šumu da skuplja drva za ogrjev.

Tjedan dana kasnije, majka je postrojila mene i devetero moje braće i sestara kako bi nam objasnila da je njezinog ujaka napao lav, ali da je srećom uspio pobjeći samo s ozlijeđenom nogom. Lav je isisao život iz našeg sela: ljudi se nisu družili pokraj vatre noću; nitko se nije usudio prošetati do susjednog kućanstva.

Kad je lav napokon ubijen, nikoga nije bila briga je li lava ubio netko od domaćih ili neki bijeli lovac na trofeje, ili je li lav ubijen u krivolovu ili legalno. Plesali smo i pjevali o nestajanju užasne zvijeri i našem izbavljenju od ozbiljne nesreće.

Nedavno, 14-godišnjak iz sela nedaleko od mojega nije bio tako sretan. Dok je spavao u poljima svoje obitelji, što seljaci rade kako bi zaštitili usjeve od vodenkonja, bivola i slonova koji ih gaze, zaskočio ga je i ubio lav.

Ubijanje Cecila nije izazvalo ništa mnogo više suosjećanja kod stanovnika Zimbabvea koji žive u gradovima, makar oni nisu svakodnevno suočeni s opasnošću od lavova. Malo njih je ikada vidjelo lava, jer su safariji luksuz koji stanovnici zemlje s prosječnim mjesečnim dohotkom nižim od 150 USD ne mogu priuštiti.

Nemojte me krivo razumjeti: za stanovnike Zimbabvea, divlje životinje imaju skoro pa mistično značenje. Mi se dijelimo po klanovima, i svaki klan ima svoj životinjski totem i svog mitološkog pretka. U mom klanu to je Nzou, slon, i po tradiciji, ja ne smijem jesti meso slona; to bi bilo jednako kao da jedem meso rođaka. No naše poštovanje prema tim životinjama nikada nas nije sprečavalo da ih lovimo ili da dozvoljavamo da ih se lovi. (Vjerujte mi, dobro sam upoznat s opasnim životinjama; izgubio sam desnu nogu nakon što me kao 11-godišnjaka ugrizla zmija.)

Američka tendencija romantiziranja životinja kojima se daju vlastita imena i nadimci odmilja pretvorila je uobičajenu situaciju – 800 lavova je legalno ubijeno u zadnjem desetljeću od strane bogatih stranaca koji su iskrcali ozbiljan novac kako bi dokazali svoju hrabrost – u nešto što se mojim zimbabveškim očima čini kao apsurdistički cirkus.

PETA (organizacija za prava životinja, op.a.) čak poziva na vješanje lovca. Zimbabveški političari optužuju SAD za insceniranje ubojstva Cecila kao trik da bi se našu zemlju prikazalo u lošem svjetlu. A Amerikanci koji ne znaju pronaći Zimbabve na karti aplaudiraju zahtjevu nacije za izručenje zubara, nesvjesni kako je mladunče slona nedavno bilo ubijeno za potrebe rođendanske gozbe našeg predsjednika.

Mi stanovnici Zimbabvea ne možemo se načuditi, pitajući se zašto Amerikanci više brinu o afričkim životinjama nego o afričkim ljudima.

Nemojte nam govoriti što trebamo raditi s našim životinjama kada ste dopustili da vaši planinski lavovi budu izlovljeni skoro do istrebljenja na istoku SAD-a. Ne oplakujte uništavanje naših prašuma kada ste svoje pretvorili u betonske džungle.

I molim vas, ne nudite mi više sućut zbog Cecila osim ako niste voljni pokazati i sućut zbog seljaka iz Zimbabvea ubijenih ili ostavljenih da umru od posljedica političkog nasilja ili gladi u našoj zemlji.

S engleskog preveo Marijan Oršolić

Izvor: http://www.nytimes.com/2015/08/05/opinion/in-zimbabwe-we-dont-cry-for-lions