Otkriće na hiljade novih planeta izvan našeg Sunčevog sistema (i implikacija da vjerovatno ima na milijarde takvih planeta i možda još milijarde mjeseca samo u našoj galaksiji) učinilo je potragu za životom neizmjerno kompliciranijom. S jedne strane, razvili smo bolja pomagala koja olakšavaju potragu za životom. S druge strane, imamo mnogo realnih opcija koje možemo izabrati. Fizički moguće ne može se izjednačiti sa statistički vjerovatnim. Dok smo prije vjerovali da je potraga za životom poput potrage za jednim tulipanom u pustinji, sada nam sve to više liči na potragu za amebom na Mjesecu. Iako su u našem svemiru oblici života relativno učestali, mogućnost otkrivanja ovih oblika i dalje je dosta niska.

Umjesto što mislimo da većina planeta i mjeseca nisu vrijedni daljnjeg proučavanja, trebali bismo im dati priznanje za ono što jesu – a to je da nisu prazni. Štaviše, veoma veliki broj njih možda je mogao biti (ili je možda još uvijek) na korak od toga da izbuja životom ukoliko bi im se pružio određeni podsticaj za to. Šta ako je značajnom procentu tih planeta i mjeseca potrebno samo nekoliko stotina kilograma „prave hemijske tvari“ da pokrenu svoje jedinstvene biotičke revolucije?

Ovo nije ni panspermija, niti čak teraformiranje. Ono što opisujem je protospermija, jedna od mnogih mogućih primjena prebiotičke hemije, o kojoj bismo trebali raspravljati kao o tehnološki mogućem ljudskom pothvatu. Ukoliko su ljudi sposobni pokrenuti brojne eksperimente o porijeklu života pod većim nizom okolnosti od onih u kojim život trenutno postoji, da li bismo mi to trebali učiniti?


Egzoplanete su astronomima unaprijedile način razmišljanja o procesima, arhitekturama i tipovima planeta u planetarnim sistemima. Prema NASA-i, svemirski teleskop Kepler otkrio je više od 2,600 planeta izvan našeg Sunčevog sistema. Mnoge od njih mogle bi biti potencijalna mjesta za život. No, Kepler je skenirao samo komadić svemira. Trenutno su u razvoju brojne misije vrijedne više milijardi dolara čiji je glavni naučni cilj otkriti tragove života. Projektiranje ovako važnih misija nove generacije zahtijeva neke od osnovnih naučnih koraka. Naučnici moraju procijeniti kako fiziohemijske karakteristike različitih planeta oblikuju nastanak i evoluciju života, odrediti da li su naseljive, i kako ove karakteristike utiču na moguće znakove života i mogućnost njihovog otkrivanja. Postoji mnogo meta i mnogo mogućnosti.

Nebo je široko, no ipak, veliki broj planeta koje bi mogle biti samo jedan hemijski korak od života mogao bi značiti da smo na desetine ili stotine godina udaljeni od vjerovatnoće otkrivanja života. Prvo, iako se planete čine naseljivim, za dugoročnu orbitalnu i klimatsku stabilnost možda bi morali biti neophodni mjeseci. Veliki binarni sistemi planeta i mjeseca poput našeg možda su rijetki, alii neophodni za održavanje života milijardama godina. Drugo, količina izloženog terena možda bi mogao biti osjetljiv parametar za dostupnost elemenata, tektonskih ploča i klimatskih regulacija. Možda postoji neki omjer vode i kamenitog materijala koji bi trebao biti izbalansiran da planeta ne bi bila potopljena, sasušena ili tektonski u kolapsu.

Izobilje pronađenih planeta astronomima baca klip među točkove u potrazi za metodama i kriterijima. Pretpostavimo da imamo nekolicinu planeta i 100 mjeseca na jednu zvijezdu, zatim oko milijardu odgovarajućih zvijezda u galaksiji, te da nam (optimistički gledano) treba otprilike godina dana da bismo skupili podatke za procjenjivanje naseljivosti svakog kandidata. Hajdemo ostati optimistični i pretpostavimo da samo oko 10% ovih objekata spada u kategoriju „naseljivo“, tako da se možemo fokusirati samo na njih. Čak i tako trebalo bi nam milijarde godina da ocijenimo svaku od ovih meta. Ukoliko bismo na početku mogli suziti listu kandidata koristeći niz osnovnih načela biogeneze koja su možda mogla proizvesti život kakav poznajemo, recimo za faktor od jedan na milion ili jedan na milijardu, onda bi potraga za planetama i zvijezdama spala na broj kojim bi se moglo mnogo lakše upravljati.

U procesu kreiranja praktičnije skale istraživanja još uvijek imamo zastrašujuće velik broj planeta koje moramo istražiti. Vjerovatnoća da na većini njih neće biti života je veoma velika. Čak i tako, naučnici i dalje rade sa poprilično ograničenim pretpostavkama o tome kako taj život izgleda da bi mogli ispravno naštimati uređaje za pretraživanje. Život koji se čini mnogo drugačijim od onog kakvog trenutno poznajemo bio bi još i teži za pronaći.

Trebali bismo prosto istupiti i reći: Čak i u najoptimističnijem scenariju gdje se život javlja relativno često u našoj galaksiji, ne znači da ćemo ga otkriti u neko skorije vrijeme. Naravno, ne bismo trebali prestati istraživati i proučavati takve planete. Život bi možda mogao biti učestaliji od naših trenutnih pretpostavki, ili mnogo očitiji. Možda nam se i dovoljno posreći, pa slučajno pronađemo drugu planetu na kojoj ima života. Ili bismo jednog dana možda mogli dovitljivo savladati trenutne opservacijske prepreke na neki nepredvidiv način.

Važno je prepoznati pravu priliku koja nas naprijed čeka. Svaka planeta ili mjesec su zasebni svjetovi koji imaju historije i priče za ispričati i potencijal (kako god to neko definirao) za budućnost. Iako uglavnom oskudijevaju životom, daleko od toga da su prazni – mnogi od njih prepuni su materijala koji bi se mogli pretvoriti u tvar koja proizvodi život: šećeri, aminokiseline, karboksilne kiseline i moćne molekule koje izbacuju reakcije iz ekvilibrijuma. Bez obzira na to što na ovim tijelima možda i nije moguć rasprostranjen život, mnoga od njih sadrže male niše na kojima život može nastati i bujati milijardama godina. Moguće je da je na svaku planetu koja je prešla prag biogeneze postojalo još na desetine onih koje su došle na pola ili prešle gotovo cijeli put, ali im je nedostajalo samo još blago gurkanje.

Život je poput molekularne memorije zapisane u genima koji opisuju osnovnu hemijsku arhitekturu. No, život kakav mi poznajemo istovremeno pokazuje uslove na našoj planeti kao i biološke organizacije na njoj. DNK je najmanje 4 milijarde godina stara enciklopedija informacija o postojećem svijetu, kao i o svijetu kojeg više nema. Ipak, stavljajući po strani upotrebu tehnologije, DNK ima samo ograničenu upotrebljivost za svjetove koji se znatno razlikuju od našeg.

Enciklopedija života nastala je u razdoblju u kojem je jedinstvena veza između trostrukih nukleotida i jedne aminokiseline ostala zatočena u mjestu. NASA-in Astrobiološki program finansira studije o porijeklu života, dijelom kako bi se olakšalo vođenje potrage za životom izvan našeg Sunčevog sistema. Razumijevanje onoga što se dogodilo u razdoblju u kojem je veza između ključnih elemenata života i njegove osnovne hemijske arhitekture postala učvršćena u potpunosti je vrijedno truda. Filozofi su prije hiljade godina raspravljali o tome šta predstavljaju Aristotelovi „vitalni procesi Zemlje“. Prije više od jednog stoljeća, naučnici su počeli istraživati i opisivati komplicirane hemijske procese koji se dešavaju unutar živih ćelija. Prije pola stoljeća, naučnici su iz atmosferske hemije naučili kako da sintetiziraju neke od osnovnih sastavnih elemenata života.

Gradeći se na ovim temeljima, studije o porijeklu života su decenijama bile vođene paradigmom koju su utvrdili specifični sastavni elementi zemaljskog života. Sposobnost stvaranja sastavnih elemenata života u laboratoriji, kao što su lipidi, aminokiseline i nukleotidi, dovelo je do velikog istraživanja i tabeliranja abiotičkih hemijskih reakcija koje proizvode pojedinačne vrste molekularnih sastavnih elemenata.

Istraživanje nas je podučilo da hemičari mogu proizvesti ove molekule u laboratoriji, no trenutno nam izmiče potaći ih da međusobno reagiraju na prirodan način. Naučnici koji proučavaju porijeklo života sada pokušavaju pokrenuti hemijska svojstva života, a ne samo njegove komponente. Njihov cilj je potaći abiotičke hemijske sisteme da se ponašaju kao da su živi.

Nastojanje da se riješi specifičan problem porijekla života na Zemlji može pomoći da se riješi općenitiji problem razumijevanja porijekla svakog života, bilo gdje i u bilo koje vrijeme. Sa takvim znanjem, možda bi na kraju bilo moguće „popuniti prazninu“ između prirodnih procesa koji povezuju geohemiju i biogenost u više različitih svjetova. Kada bi astrobiolozi mogli fiziohemijski procijeniti koji bi sastojci mogli omogućiti mnogim planetama da proizvedu oblike života svojstvene tim planetama, možda bi mogli proizvesti život tamo gdje inače ne bi mogao postojati. Mi bismo samo započeli taj proces - daljnjom putanjom ovog hemijskog sistema nećemo upravljati mi - on će biti samostalno upravljan i organiziran. Ono što će nastupiti nakon toga bit će rezultat koevolucije hemijske materije i tog planetarnog tijela – ovo rješenje nije povezano sa našom biologijom, već je specifično za taj planetarni sistem.


Slanje hemijske sposobnosti za nastanak života na drugom planetarnom tijelu je ono što ja nazivam protospermijom. Ona se razlikuje od teraformiranja, koje se sastoji u promjeni postojeće okoline kako bi postala prikladna za neke posebne oblike života. Na kraju, panspermija šalje jedan poseban oblik života u postojeću okolinu gdje bi na kraju možda mogao, a možda i ne, sam od sebe uhvatiti korijen. Sve ove metode uključuju premještanje postojećih oblika života na druge planete, na ovakav ili onakav način. Protospermija je drugačija s obzirom na to da ne zahtijeva preoravanje bilo kakvih živih ili neživih hemijskih sistema koji su već prisutni na tom odredištu.

Sa protospermijom, sve što nastane nakon što se stvari malo poguraju ka biogenezi bilo bi proizvod tog okruženja baš poput života na Zemlji. Šta god nastane nakon što stvari malo poguramo će možda (a možda i neće) ličiti na zemaljske oblike života. Taj život bio bi jedinstven i „specifičan“ tom ciljanom tijelu baš poput kamenja na njegovog tlu i gasova u njegovoj atmosferi.

U knjizi Teraformiranje (1995), Britanski fizičar Martyn J. Fogg rekao je sljedeće:

Teraformiranje je proces planetarnog inžinjeringa, posebno usmjerenog na pospješivanje sposobnosti vanzemaljskog planetarnog okruženja za podržavanje života. Krajnji cilj teraformiranja bilo bi stvaranje nekontrolirane planetarne biosfere koja bi oponašala sve funkcije Zemljine biosfere – i koja bi kao takva bila u potpunosti naseljiva za ljude.

Učenjaci su raspravljali o etici usmjeravanja napora ka teraformiranju najmanje nekoliko desetljeća. Ne postoji konsenzus, već širok spektar stavova od „moramo prioretizirati očuvanje života na Zemlji kao jedinstven fenomen“ s jedne strane, do „moramo zaštititi i sačuvati svaki mogući alternativni život koji bismo mogli pronaći negdje drugo“ s druge strane. Sporedni ogranak drugog stava uključuje očuvanje „estetike“ mjesta koja su, za razliku od Zemlje, slična međuplanetarnom sistemu Nacionalnih Parkova.

Etičke debate u vezi sa teraformiranjem posljednjih godina su dobile na velikom značaju. Na primjer, Mars je gotovo naseljiv, na dohvat je ruke, i na osnovu toga mnogi naučnici i drugi raspravljali su o opcijama teraformiranja - od očuvanja do poštivanje marsovskih pejzaža takvih kakvi jesu i izbjegavanja „teraformiranih slika“ (pristup koji zastupaju astrobiolog Sean McMahon i filozof Robert Sparrow) do pitanja o moralnoj dopustivosti (koje je postavio filozof James Schwartz) i etici zaštite okoliša (o kojoj raspravljaju NASA-in naučnik Christopher McKay i filozof Eugene Hargrove).

Naučnici i inžinjeri su u poziciji da trajno prilagode (i izobliče) Zemlju, dok u isto vrijeme značajno smanjuju tehnološke barijere vanzemaljskog transportiranja. Odredišta u našoj galaksiji koja su nam se nekada činila „nemogućim za stići“ sada su nam samo „užasno skupa“. Ova odredišta se, dok ja ovo pišem, brzo pomjeraju u sve nižu kategoriju „logistički teško izvodivog“. Razne agencije i grupe uključujući NASA-u, Europsku svemirsku agenciju (ESA), Odbor za istraživanje svemira (engl. COSPAR), Odbor Ujedinjenih naroda za miroljubivo korištenje svemira (engl. COPUOS), i Kancelariju za vanzemaljske poslove pri UN (engl. UN OOSA) imaju svoje urede za ova pitanja i poštuju međunarodne dogovore u vezi sa međusobnom kontaminacijom naše planete i mjesta koja se nalaze unutar našeg Sunčevog sistema. Jedna privatna nevladina organizacija ulaže velike napore kako bi poslala međuzvjezdani infracrveni laserski odašiljač kojim bi direktno prikazala obližnji planetarni sistem. Ovo je stvarnost. Ono što je nekada bila vježba međunarodne etike, naučničke uzdržanosti i ezoterične teologije uskoro bi moglo prezentirati konkurentne pravne, ekonomske i političke dimenzije koje će preoblikovati zajedničku budućnost naše vrste.

Protospermija, kao tehnološka mogućnost, mogla bi se oduprijeti etičkoj rezoluciji u skladu sa kriterijima proučavanim u prethodnim raspravama. Prvo, vremenski okviri uključeni u te kriterije nisu svojstveni ljudima, ili barem nisu kulturološko ljudski. Ukoliko se odlučimo da „pošaljemo naše ljigave tvari“ na različita odredišta u našem Sunčevom sistemu i izvan njega, vjerovatno bi bilo potrebno na hiljade ili milione godina da nastane samoreplicirajući hemijski sistem, što je daleko čak i od naših najdugoročnijih, smrtničkih briga. Drugo, ukoliko bismo poslali biogeni kapacitet i ne striktno predodređenu molekularnu arhitekturu, izbjegli bismo neke od ružnijih i dominantnijih aspekata povezanih sa promicanjem strane (tj. Terran)[1] fiziologije na druge, nedužne svjetove kroz in situ misije ili teraformiranje. Šta god tako nastane bilo bi proizvod tog svijeta. Ukoliko je u tom svijetu život već postojao, veoma su male mogućnosti da bi tvar koju mi pošaljemo doslovce prebrisala ono što je već tu.

Treće, i možda najznačajnije, protospermija nas izaziva da izrazimo naše temeljne motivacije i vrijednosti u vezi sa „životom u svemiru“. Neko bi možda mogao tvrditi da su život i sistemi koji podsjećaju na život poseban, ili čak jedinstven izraz univerzalne sposobnosti hemije. Ona se ne javlja svugdje sve vrijeme, kao kovalentna hemija, njen manje specifičan predak. Naša sposobnost da zamislimo i izmjerimo ove razlike je sama po sebi pokazatelj maštovitih mogućnosti univerzalne hemije. Stoga bi neko mogao dati estetski argument da povećavanjem hemijskog noviteta tijela (tj. proizvodeći život koji ne liči na naš, već koji je nastao iz tog tijela) ima pozitivnije estetske rezultate od čuvanja tijela u njegovim trenutnim uslovima. Ovo se u praksi prenosi na argument da različiti oblici života imaju unutrašnju estetsku vrijednost, a ne samo njihovo izvorno okruženje.

S druge strane, neko bi mogao pružiti načelni argument poput Primarne Direktive iz Zvjezdanih staza prema kojoj je naprosto neprihvatljivo (ili ako ništa, nepoželjno) miješati se u unutarnja pitanja drugih mjesta i drugih planeta. Gledaj, ali ne diraj. Isto tako ne možemo sa sigurnošću znati da život možda jednog dana neće nastati na tim mjestima bez naše intervencije. Ovo gledište ima smisla, posebno iz razloga što predstavlja efikasnu preventivu protiv zakona neželjenih posljedica. Nemoguće je negativno uticati na ono za šta smo odlučili da nećemo direktno proučavati ili fizički uznemiravati.

Kao u svemiru Zvjezdanih staza, tenzija između važnosti apstraktnog znanja i potrebe za interakcijom (i potencijalnim uznemiravanjem) sistema kako bi se došlo do znanja, je tačka u kojoj smisleni moralni i etički argumenti počinju, a ne gdje završavaju. Sve se vrlo brzo zakomplicira. Generalizirana politika principijelne preventive je isto tako politika sankcioniranja neznanja, koje bi moglo veoma otežati razumijevanje kako svemir funkcionira i gdje je život, kao općenit fenomen, nastao i možda se mogao desiti. Generalizirana politika implementiranja protospermije u ime hemijske estetike je isto tako i politika ogromne preraspodijele tvari (onda kada nastane, život obično prati sopstvene organizacijske prioritete), i bezbrižno slijeganje ramena glede posljedica pretvaranja kamenitih tijela u organske kasino salone. Žestoki moralni i etički argumenti mogu se dati i za i protiv oba slijeda događaja.

Bilo da kreiramo nove oblike života u laboratoriji na Zemlji ili bilo gdje u svemiru – trenutno stvaramo nove hemijske mogućnosti, i samim tim nove potencijalne oblike poštivanja i vrednovanja koji mogu uticati na naš način života. Tehnološke mogućnosti primijenjene prebiotičke hemije tek sada se počinju rješavati. Možemo zamisliti korištenje hemijskih reakcija za izvršavanje računskih obrada mnogo efikasnije od silikonskih čipova. Možemo zamisliti samoorganizirane organske hemijske sisteme kako rješavaju neodložive ekološke probleme. Možemo zamisliti hibridne sisteme sastavljene od zemaljskih oblika života i prebiotičkih hemijskih sistema kako se uveliko šire i uravnotežuju ljudsko istraživanje Sunčevog sistema.

Porijeklo i evolucija života na Zemlji uvijek su bili bliski ovim brigama u ljudskoj kulturi, i dodatna sposobnost selektivnog istraživanja novih oblika života ima jednak potencijal da preoblikuje našu percepciju o nama samima. Bezobzirno smo eksperimentirali, bez sagledavanja posljedica na samu Zemlju. Prava napetost, gledajući u budućnost, dolazi od naše nesigurnosti o tome ko smo sada, šta želimo postati u budućnosti, i šta bismo nesvjesno riskirajući možda mogli postati u tom procesu. Moramo imati obrazovaniji pristup u budućnosti, kako na Zemlji, tako i bilo gdje u svemiru, ili poslati naše ljigave tvari.

Betül Kaçar je docentica na Univerzitetu u Arizoni i dobitnica NASA-ine Nagrade za ranu fakultetsku karijeru. Direktorica je NASA-inog Astrobiološkog Konzorcijuma MUSE, posvećenog razumijevanju evolucije elemenata. Njezina interesovanja uključuju porijeklo života, ranu biologiju i život van planete Zemlje.

Tekst je objavljen na aeon.co

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba

[1] Terran je ljudska rasa iz igrice Star Craft koja je u 23. stoljeću preselila na Sektor Koprulu koji se nalazi na rubu Mliječnog puta, na oko 60 000 svjetlosnih godina od planete Zemlje