Intervju vodila Catherine Newmark, philosophie Magazin

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba


Žene se uopće ne nalaze u filozofskom kanonu, barem ne u onom prije 20. stoljeća.

Tomu baš i nije tako. Hildegard von Bingen, Elisabeth von Böhmen su u svoje vrijeme bile poznate figure, mnogo citirane i od muškaraca. Čak su i u 18. stoljeću, u epohi početka kanona, uključivali žene, doduše jako malo. Emilie du Chatelet, koja je nekoć imala veliki utjecaj u Njemačkoj, bila je više puta uključivana u najvažnije tekstove svoje epohe. Tko se imalo bavi poviješću filozofije, neizbježno susreće tamo i žene.


Zašto onda o njima nisam učila na svom studiju?

Zato što u našim povijestima filozofije, koje danas slove kao kanon, od njemačkog idealizma do danas dominiraju „veliki muškarci“. Devetnaesto stoljeće je u mnogo čemu mizogeno, te je mnogo toga potisnulo. Odsustvo filozofkinja u našem kanonu svjedoči o toj „ukradenoj povijesti“, koju ponovno moramo vratiti.


Ali žene nisu potiskivane samo od pisane povijesti – njima je uistinu prije bilo teže nego danas sudjelovati u intelektualnom životu, bile su isključene od institucija.

Povijesno gledano to se razlikuje od epohe do epohe. Sjetimo se samo Platona. Za njega je jako važno da žene budu jednako odgajane kao i muškarci, te s njima dijele pravo na filozofiju. Platon je taj koji nam prenosi kako su Sokrata filozofiji izučile dvije žene, Aspasija i Diotima. Postoji i cijeli jedan filozofski korpus filozofkinja antike. Zlatni rez iz 4. stoljeća pr. Kr. se pripisuje filozofkinji Teano. U ranom kršćanstvu filozofija nije igrala važnu ulogu, jer se nije mogla emancipirati od teologije. Međutim filozofija Hildegarde von Bingen pokazuje snažnu moć utjecaja žena i u kasnosrednjovjekovnom vremenu. Renesansa u svakom smislu označava novi filozofski početak i on se ne može zamisliti bez sudjelovanja žena. U toj epohi između 1500. i 1750. započeo je novi val, gdje susrećemo utjecajne žene u svim sferama umjetničkog života, od glazbe, slikarstva, spisateljstva… Postoje važne filozofkinje tog vremena: Argaret Cavendisch, Elisabeth von Böhmen, Anne Conway, Emilie du Chatelet – i ovdje navodim samo ona imena koja bez svake sumnje pripadaju velikom kanonu filozofije.


Što se onda događa poslije u 19. stoljeću?

Mnogi se pitaju kako je došlo do toga da se taj monument uruši. U Njemačkoj se to dade vrlo dobro pratiti i njemačkoj filozofiji svakako pripada veliki značaj u tome. Rano prosvjetiteljstvo naglašava jednakost ljudskog duha, bez obzira bio on muški ili ženski. To govori veliki povjesničar filozofije Johann Jakob Brucker i to je duh prosvjetiteljstva. Doduše već pijetisti – protivnici Wolffovi i Leibnizovi u Njemačkoj – nameću drugu sliku žene, žene kao „ono drugačije“ u odnosu na muškarca, najprije kao jednako ali drugačije predstavljeno. Schiller, Wilhelm von Humboldt, Fichte, svi oni zastupaju to mišljenje da je žena ono „drugo“, a u Hegela to već postaje filozofskim konceptom. Na probleme koje je prouzročila Rousseauova i Fichteva filozofija ukazano je već 1980-ih. Dok filozofija 19. stoljeća generalno djeluje protuprosvjetiteljski i protuemancipirajuće, njome se politizira pokret žena, te se etablira feminizam. Sudjelovanje žena u kulturnom i duhovnom životu se od tada više ne može zaustaviti.


Uključujući i pristup univerzitetu.

Ne pripadam onima koji misle da su žene došle filozofiji tek kada su za njih otvoreni univerziteti. Naravno da je to bila društvena ludost, zatvoriti ih za žene. No, zaboravlja se da i današnji poznati filozofi, također i muškarci, uče/podučavaju mimo univerziteta. A ni univerziteti nisu uvijek bili zatvoreni za žene – Laura Bassi je na primjer u 18. stoljeću bila profesorica na Univerzitetu u Bologni, koji od svog osnutka zapošljava profesorice. Znanstvene akademije 18. stoljeća su primale žene. Važno je pokazati da borba protiv besmisla podčinjavanja žena traje toliko dugo koliko i povijest podčinjavanja, te da to nije nikakav izum 20. stoljeća.


Što će biti drugačije kada se ženski dio filozofa ponovno integrira u povijest? Misle li to žene drugačije?

To je veliko pitanje. Ono je od strane feministkinja od početka 1980-ih naširoko i kontroverzno diskutirano. To i jeste jedan od glavnih problema, tvrdnja oko „drukčijosti“ ženskog mišljenja koje uvijek dovodi do pokušaja da se žene isključi iz intelektualnih i filozofskih debata. Postoji odlučujuća razlika i time se pokušalo usidriti univerzalizam na mušku stranu, a mnoge feministkinje to nisu pokušale osporiti. Ja bih uvijek pristajala uz univerzalizam filozofije. Borba oko prava nije pitanje pripadnosti nekoj grupi. Postoje mnogi pokušaji muških filozofa koji argumentiraju za prednosti svoje grupe, tako što svoj duhovni potencijal koriste da pokažu kako žene nisu dovoljno sposobne za mišljenje… Pisati novu povijest filozofije znači i u tom smislu poduzeti korekture i neke mislioce odstraniti iz kanona.


Ako ne misle drugačije – onda sigurno imaju različita iskustva? Ili je to samo zbog seksizma koji ste opisali?

Mi svi filozofiramo, kako kaže Emilie du Chatelet, iz odnosa u koje smo usađeni i koji odgovaraju našoj „snazi“: oni određuju našu perspektivu. Posebnost filozofskog mišljenja je upravo u tome da njezini pojmovi stvaraju jedinstvo i tamo gdje postoji razlika. Jer svi smo različiti: ništa na ovom svijetu nije identično. Ovaj filozofski uvid je opće znanje. I upravo to čini doprinos žena toliko zanimljivim. Naravno da je pogled žena, utoliko što posjeduje različita iskustva, iz drugačije perspektive, obogaćenje i nužna nadopuna našeg znanja. Ukratko kazano: žene vide i drugačije stvari, te misle i o drugačijim stvarima.


Koji bi to bili primjeri takvih iskustava i pogleda?

Po meni je rasprava oko ljubavi odličan primjer, kako bi pokazali tu razliku, također da bi pokazali i krivi razvoj filozofije. Marsilio Ficino, jedan do danas poznati mislilac i Tullia d'Aragona, koje se više nitko ne sjeća, raspravljali su o Platonovoj filozofiji ljubavi. Platon je citirao Diotimu, Sokratovu učiteljicu, i kazao da je ljubav povod svega, jer iz nje sve novo nastaje i na taj način nastaje vječnost. Njihova dva odgovora su potpuno „tipična“. Ficino veli da je ta ljubav nešto iznadzemaljsko, u svakom slučaju ne tjelesno. Naprotiv, Tullia d'Aragona zastupa mišljenje da sva ljubav i vječnost započinje tjelesnom ljubavlju i odatle teži vječnosti. Zanimljivo je da je Ficino prvi koji počinje tvrditi da Diotima nikada nije ni postojala. Ovdje vidimo dva potpuno različita razmišljanja o onome što je bitno: moramo li čekati da nam vječno bude „poklonjeno“, ili ga sami možemo dostići? Tullia d'Aragona u ovoj raspravi djeluje puno modernije! Ako isključimo takvu jednu poziciju iz kanona, naravno da ćemo dobiti jednu potpuno drugačiju povijest filozofije. Drugi primjer je žestoka debata Hanne Arendt i Adorna o naravi zla. Smatram jako važnim pokazati da žene povijest pričaju drugačije.


Jesu li filozofkinje uvijek feministice?

Zanimljivo pitanje. Jako sam nastojala istražiti povijest filozofkinja, neovisno o tome jesu li se izričito bavile ili ne ženskim pitanjem. Bila sam i još uvijek sam čvrstog uvjerenja, pri bližem pogledu na ove izuzetne žene, da ni jedna nije zastupala ili prihvatila poziciju podčinjavanja žena. Često ne možemo pristupiti njihovom cijelom djelu. Kada sam se intenzivnije počela baviti filozofkinjom Emilie du Chatelet, mnoge su je feministice odbacivale istraživati jer se kod nje nisu mogle pronaći tužbe protiv diskriminacije. Na našem Center for the History of Women Philosophers and Scientists digitaliziramo manuskripte iz Sanktpeterburške biblioteke. Tamo se mogu pronaći jako zanimljive izjave, kao npr: „Osjećam svu težinu predrasuda, koje nas žene općenito isključuju iz znanosti. To je jedan od najvećih kontradikcija koja me uvijek iznova začuđuje. Žene mogu vladati, ali nigdje nisu odgajane da misle.“ Filozofija nije uvijek izravno politična ili djelotvorna. Kada sam bila mlada nije mi nikad na um palo da bi žene trebale biti isključene ili da bi im itko mogao oduzeti pravo na mišljenje. Ali u jednom trenutku, prije ili kasnije, bit ćemo izbačeni iz tog optimizma i pokušat će nas ograničiti na ono što ženama dopušta seksizam filozofskog establišmenta. Na to se može različito reagirati. Ili će se žena braniti protiv te ludosti tako što će se feministički angažirati, teoretski i politički – ili će pustiti da se o nju odbije, jer radije razmišlja o filozofiji prirode ili matematici… Mnogi jednostavno više vole u tišini svog sobička razmišljati o velikim pitanjima, nego se baciti u političku raspravu.


Ako želimo filozofkinje ponovno pronaći u povijesti, moramo li obratiti pozornost ina druge izvore? Dakle ne tragati samo za velikim monografijama, nego i za drugim formama – tradicionalno klasificirana kao „literarna“ djela, npr. pisma?

Upravo u 17. stoljeću su djelovale žene intelektualke, koje su svoj utjecaj vršile upravo preko izmjene pisama, kao na primjer Elisabeth von Böhmen. No, bilo bi jednostrano to uviđati samo kod žena. Ujedno postoji i dovoljno primjera žena koje su za sobom ostavila impozantna djela. Emilie du Chatelet je u svoje doba bila poznata po čitavoj Europi. Citirali su je od Njemačke do Italije, i ostavila je za sobom ogromno djelo, koje obuhvaća sva filozofska područja. Znatno je utjecala na Kantovu filozofiju i pri tom je bila puno bolja matematičarka i fizičarka od njega. Napisala je moralnu filozofiju, biblijsku kritiku, utjecala je na Diderota, Buffona i La Mettriea. Ona je dakako izuzetak među filozofkinjama koja se bavila svim sferama filozofije. Sam Kant je za nju rekao: „Ona je pametnija nego sve pripadnice njezinog spola i od većine onog suprotnog…“ No, i Margaret Cavendish i Hildegard von Bingen su napisale sveobuhvatna djela, koja u svojoj sistematičnosti ne zaostaju za muškim.


Nismo prvi koji primjećuju da većina filozofkinja ne biva uključena u kanon velikih mislilaca. No u svakoj epohi, barem od 15. stoljeća, pronalazimo djela koja skupljaju „zaboravljene“ žene.

Da, takve se zbirke mogu pronaći već rano u povijesti – kritika isključivanja žena je jako stara. Christine de Pizan, spisateljica iz 1400, spada svakako u te žene koje su u toj tradiciji, ona je napisala mnogo čitanu knjigu „Grad žena“. Skoro na kraju te tradicije stoji Gilles Menage sa svojom specifičnom zbirkom povijesti filozofkinja grčke antike. Knjiga je prvi puta tiskana 1690. ali je uvijek iznova izdavana na različitim jezicima. U Njemačkoj je postojala velika tradicija takvih zbirki oko 1700. Ove zbirke služe argumentu protiv isključivanja: Pogledajte, postoje tolike učene žene u svim vremenima i u svim zemljama. Ako ih ne poznajete, i ako ih je malo, to je zato što ih ne pripuštate studiju. Historiograf Brucker pravi tu razliku između jednake nadarenosti i socijalne diskriminacije.


Kako će se ta djela ponovno otkriti i uključiti u kanon? Kada će postati integralnim dijelom povijesti filozofije a ne samo jedna mala fina istraživačka niša?

Ja sam jako optimistična. Naravno, to je borba protiv bremena tradicije i etablirane kanonizacije. U politici svi znaju da sofistika ne donosi dobrobit države. Ljudi misle da je u filozofiji svima stalo do istine. Ali i tu veliku ulogu igra ljudski faktor. Tu postoji i određena duhovna lijenost, zastarjela interpretacija i predstava povijesti, muški uvrijeđena taština. Unatoč tomu i dalje važi da filozofija mora politički djelovati: potrebno nam je mnogo istraživanja da rekonstruiramo 2000 godina. Ali mnogo nam je na dohvat ruke, kao na primjer utjecaj von Chateletin na Kanta, snažna recepcija fenomenologinja kao što su Edith Stein, Hedwig Conrad Martius i Gerda Walter i sve ostale misliteljice u svom vremenu. Nitko si ne može zamisliti tijek 20. stoljeća bez Simone de Beauvoir, Edith Stein i Hannah Arendt. Pripadaju najutjecajnijim osobama te epohe. Prebacite to jednostavno u predodžbu proteklih stoljeća i već ćete shvatiti kako te žene nisu nastale niodkud. Tko jednom spozna istinu, ne može je više lako ignorirati.


Ruth Hagengruber (*1958) je profesorica na Univerzitetu u Paderbornu. Tamo je ustanovila međunarodni Center of the History of Women Philosophers and Scientists čija je i direktorica.