Nekoliko mjeseci prije ruske invazije na Ukrajinu, dok su američke obavještajne agencije upozoravale da ruski predsjednik Vladimir Putin planira napad, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici slijedili su dvije strategije. Prvo su pokušali kontrolisati sukob koji je iz dana u dan postajao sve izvjesniji. Američki predsjednik Joe Biden se odmah obavezao da neće slati američke snage u Ukrajinu kako bi izbjegao otvoreni rat sa Rusijom. Zatim se okrenuo strategiji prisilne diplomatije, kombinujući prijetnje i podsticaje. Biden je upozorio na ozbiljne ekonomske posljedice ako Putin napadne Ukrajinu i pozvao Rusiju na pregovore o sigurnosnim pitanjima.

Strategije su propale onog trenutka kada su ruski tenkovi prešli ukrajinsku granicu. Sada, dok se ruske snage približavaju Kijevu, Zapad se suočava sa dva suprotstavljena cilja. Sa jedne strane, oni su spremni da učine sve, osim da pošalju svoje vojske, kako bi pomogli Ukrajini da preživi brutalni i neopravdani napad Rusije. Sa druge strane, žele spriječiti otvoreni rat između Rusije i NATO-a. Izazov je tim veći, jer što više čine kako bi postigli jedan cilj, manja je vjerovatnoća da će postići drugi. Kompromisi su norma u vanjskoj politici, ali u Ukrajini su ulozi, izgleda, preveliki. Nije iznenađujuće što se članice NATO-a muče sa donošenjem odluka.

Počnimo od zone zabrane letenja. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zatražio je da NATO hitno zatvori nebo iznad Ukrajine. Zona zabrane letenja značajno bi pomogla ukrajinskim snagama u borbi, ali bi također otvorila mogućnost da ruske snage namjerno ili nenamjerno napadnu NATO avione, zbog čega su članice odbacile ovu molbu. Drugim riječima, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici suočeni su sa teškom dilemom: kako zaštiti Ukrajinu i odgovoriti na rusku agresiju, a izbjeći rat sa Rusijom, zemljom koja ima najveći svjetski arsenal nuklearnog oružja?


Situacija izmiče kontroli

Kako napadi na Ukrajinu ne jenjavaju, nazire se scenarij u kojim će se NATO i Rusija otvoreno sukobiti, što nijedna strana ne želi. Do eskalacije, na primjer, može doći zbog konvoja koji dolaze iz Poljske i Rumunije kako bi opskrbili ukrajinske snage protutenkovskim i protuzračnim oružjem. Rusija bi mogla napasti te konvoje kako bi presjekla dotok vojnih zaliha koje su zlata vrijedne na vojnom polju. Iako te pošiljke ne šalje sam NATO, nego zemlje članice, NATO je sigurnosna organizacija. Napad na bilo koju članicu NATO-a je napad na sve. Zamislite da ruski borbeni avion bombarduje francusku vojnu opremu dok se iskrcava u bazi u Rumuniji. Da li takav napad opravdao pozivanje na član 5. koji podrazumijeva opredjeljenje za kolektivnu obranu NATO-a? To još nije testirano, ali ako bi čelnici NATO-a zaključili da takav napad opravdava vojnu reakciju, onda bi se NATO i Rusija našli u ratu.

Još su alarmantniji scenariji u kojima bi trenutna kriza mogla dovesti do upotrebe nuklearnog oružja. Neposredno prije i nekoliko dana poslije početka invazije, ruski lideri govorili su o nuklearnom oružju. Putin je u dva navrata alarmirao Strateške raketne snage Rusije, a njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio je 2. marta da bi svaki rat sa NATO-om bio nuklearni. Međutim, kako ruske snage ipak nisu napravile korake ka pripremi za nuklearni rat, neki tvrde da prijetnje Rusije nisu ništa drugo nego zveckanje oružjem kako bi se NATO odvratio od pružanja ključne vojne podrške, koja je neophodna Ukrajini koliko u zraku toliko i na zemlji. Ipak, niti jedna članica NATO-a, a posebno ako govorimo o onim u Evropi, nije spremna tek tako zanemariti ruske nuklearne prijetnje.

Zapad ne uspijeva da kontroliše situaciju. Pregovori između ukrajinskih i ruskih predstavnika do sada nisu urodili plodom. Dogovorili su se samo oko uspostavljanja humanitarnih koridora za izbjeglice i sigurne zone oko nuklearnih elektrana, a ruske snage su prekršile oba dogovora skoro odmah nakon što su oni doneseni. Pentagon i rusko Ministarstvo odbrane također su uspostavili novu kriznu telefonsku liniju kako bi se izbjegli sukobi američkih i ruskih snaga. Ali sve te mjere su se pokazale nedoraslim izazovima eskalacije sukoba.

Pokušaji da se Rusija odvrati od daljnjih napada su za sada također neuspješni. Sankcijama treba vremena da djeluju, ali one neće zaustaviti tenkove koji dolaze. Ruski čelnici još nisu pokazali stvarno interesovanje za prekid vatre ili pregovore. Naprotiv, Rusija napada još više. Nakon što je početkom marta razgovarao sa Putinom, francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je da ruski predsjednik namjerava zauzeti cijelu Ukrajinu. Pritisci koji dolaze sa vojnog polja mogu natjerati Putina da pristupi ozbiljnim pregovorima, ali on je jasno pokazao svoje dugoročne namjere.


Putevi se razilaze

Kako bijes javnosti bukti a broj civilnih žrtva raste, članice NATO-a hodaju po tankoj liniji između suzbijanja i dodatne eskalacije sukoba. Postoje dva načina kako možemo gledati ovaj problem.

Na situaciju možemo gledati iz ugla teorija realizma i odvraćanja koje argumentuju da je jedini način da se zaustavi agresivni vođa još veće ulaganje u vojne akcije i pokazivanje nepokolebljive odlučnosti, kako riječima tako i djelima. Tako je ekonomista Thomas Schelling gledao na kubansku raketnu krizu. Schelling je tvrdio da je sukob sa Sovjetskim Savezom bila igra kukavice, u kojoj dva vozača idu ravno jedan prema drugom uskom cestom. Kada se igrate kukavice, tvrdio je Schelling, najbolja strategija je da pustite volan, tako da drugi vozač vidi da više ne možete skrenuti. Taj vozač onda nema izbora nego da skrene kako bi izbjegao sudar.

Otkako je počeo rat, čelnici NATO-a ulažu sve snage u odvraćanje. Neumorno upozoravaju da će svaki napad na članicu saveza biti napad na sve. Poslali su dodatne snage u zemlje NATO-a koje graniče sa Rusijom, tj. u Estoniju, Latviju, Litvaniju, Poljsku i Rumuniju. Aktivirali su snage za brzi odgovor, multinacionalnu jedinicu od 40.000 vojnika napravljenu da brzo djeluju ako napad na članicu NATO-a bude neizbježan. U međuvremenu, zemlje Zapada nastavljaju uvoditi ekonomske sankcije koje nanose ogromnu štetu ruskoj ekonomiji.

Na situaciju možemo gledati i iz drugog ugla koji je manje poznat analitičarima vanjske politike, ali je dobro potkrijepljen dokazima kognitivne nauke. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Daniel Kahneman i psiholog Amos Tversky su u više navrata svojim eksperimentima pokazali kako su ljudi koji očekuju ili doživljavaju veliki gubitak skloniji donošenju rizičnijih odluka. Putin svakako odgovara ovom opisu. On je raspad Sovjetskog Saveza nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom 20. vijeka" i smatra Ukrajinu dijelom ruske historijske teritorije. Više puta se žalio da je Rusiju izdao Zapad koji je prekršio svoja obećanja. A sada, nakon ničim izazvane i brutalne agresije na Ukrajinu, Putin se pobunio protiv gušenja ruske ekonomije sankcijama koje su uvele Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici. Kako Putinova javna obraćanja tokom krize jasno pokazuju, riječ je o čovjeku čiji se osjećaj gubitka samo produbio.

Psiholozi smatraju da će ljudi upravo u takvim situacijama prije donijeti rizične odluke. Ako su u pravu, možemo očekivati da će Putin prije odabrati rizičan put daljnje eskalacije sukoba nego povlačenje, iako se vojna kampanja pokazala daleko težom nego što je očekivao. Članice NATO-a očajnički pokušavaju izbjeći eskalaciju, ali njihova strategija odvraćanja mogla bi samo još više povećati mogućnost da će Putin, bijesni vođa koji se osjeća stjeranim u kut, burnije reagovati. Paradoksalno, strategija osmišljena da ublaži, mogla bi dovesti do pogoršanja situacije.


Šta sada?

Dva međusobno suprotna načina na koje možemo gledati ovu situaciju zapravo odražavaju dvije vrlo različite strategije. Kako onda da lideri Zapada odaberu pravi put? Ako uzmemo u obzir slične situacije u historiji, jasno je i da sam slijed strategija može napraviti razliku. Na primjer, NATO može najprije pokazati čvrstoću i odlučnost, a tek onda ponuditi Putinu određene ustupke kako bi ga podstaknuli na deeskalaciju i pregovore. Logika iza ove strategije je jasna, ali ona podrazumijeva veliko kockanje sa vremenom. Ako NATO bude predugo čekao da ponudi ustupke, Putin bi se mogao okrenuti još većim i jačim napadima. I niko, osim samog Putina, ne zna koliko je Rusija spremna čekati.

Druga strategija se oslanja na sporedne kanale kojima se može doći do Putina kako bi se istražile mogućnosti za deeskalaciju. Logični kandidati za kredibilne sagovornike su ili druge zemlje, poput Kine, Izraela ili Turske, ili određene osobe, koje poznaju Putina privatno više godina. Uspostavljanje takvog kanala poslalo bi Putinu jasnu poruku da je NATO otvoren za pregovore ako zaustavi borbe, a to bi bio i dodatni put pregovora ako napori lidera Zapada ne urode plodom. Iako je teško o tome i razmišljati, na pregovarački sto se treba staviti i spremnost za ukidanje nekih sankcija kao odgovor na deeskalaciju. Isto kako su sankcije odgovor na postupke koji se pokušaju obeshrabriti, tako se podsticaiji moraju vezati za postupke koji se pokušavaju promicati.

Naravno, postoje i rizici kada se pokaže spremnost za pregovore. Oni koji zagovaraju odvraćanje tvrde da je uvijek moguće da bi Putin to mogao protumačiti kao znak slabosti. Ali Bidenova administracija možda je spremna preuzeti taj rizik. Bijela kuća pokazala je zabrinutost zbog nekontrolisane eskalacije sukoba, na primjer, tako što su otkazali testiranje nuklearnog oružja koje je bilo zakazano za prvu sedmicu marta, kako Rusija ne pogrešno protumačila njihove namjere. Ne trebamo se iznenaditi ako Bidenova administracija već sada pokušava da dođe do Putina kroz druge kanale.

Postoje veliki politički rizici za vođe koji nastoje kontrolisati eskalaciju sukoba. Putinova barbarska invazija izazvala je val bijesa u cijelom svijetu. Opravdan bijes zbog bombardovanja civila sužava politički prostor za čelnike koji traže put kojim će zaustaviti rat. Trebat će velika hrabrost da čelnici javno progovore o rizicima eskalacije, ne samo za Ukrajince koji već broje nekoliko hiljada izgubljenih ljudskih života, nego i za hiljade drugih koji će patiti ako ovaj rat eskalira i proširi se na članice NATO-a. Neminovno je da će neki tvrditi da vođe, koji budu javno govorili o rizicima sukoba za druge zemlje, pokušavaju da prodaju Ukrajinu. Međutim, treba imati u vidu da je nemoguće kontrolisati eskalacije sukoba u krajnje neravnopravnoj borbi u kojoj dominantna sila ima nuklearno oružje.

Postoji samo nekoliko mogućih načina na koji se ruski napad može zaustaviti. Ukrajina bi mogla zadržati daljnje napredovanje Rusije po cijenu strašnih civilnih žrtava, ali i dalje će ostati podijeljena zemlja. Putin bi također mogao pregovarati o prekidu vatre i ostaviti krnju Ukrajinu u zapadnom dijelu zemlje. Alternativno, mogao bi pokoriti cijelu Ukrajinu, a zatim se nastaviti suočavati sa stalnim pobunama. Čak je moguće (iako vrlo malo vjerovatno) da bi on mogao biti uklonjen državnim udarom. Konačno, Putin bi, stjeran u kut, mogao povećati razmjere ovog rata.

U nadolazećim danima i sedmicama, čelnici će morati realno sagledati rizike. Niko ne može tvrditi da zna šta će Putin učiniti. Sjedinjene Američke Države i ostale članice NATO-a nastoje prije svega spriječiti daljnju eskalaciju rata koji bi mogao dovesti do smrti neizmjernog broja civila van granica Ukrajine, uz desetine hiljada ukrajinskih civilnih žrtava. NATO je već priznao da postoji granica za podršku koju može ponuditi Ukrajini, sa obzirom na to da je izbjegavanje direktnog sukoba ipak važnije. NATO savez ne može prijeći tu granicu i upustiti se u opasan rat sa Rusijom. To nije pošteno prema Ukrajini, zemlji koja, usprkos svemu, ipak odgovara ničim izazvanim i brutalnim napadima Rusije. Nije prvi put da međunarodna politika tjera na teške odluke.

Foreign Affairs, 9. 3. 2022.

S engleskog prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba