Izvješće Radne grupe II (GTII) Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (GIECC) o utjecajima i prilagodbi na klimatske promjene izazvalo je veliku uzbunu: katastrofa je ozbiljnija od projektiranih modela, njeni efekti sve se brže očituju, a rizici povećavaju. Siromašni, autohtoni narodi, žene, djeca i starci sve su ugroženiji, posebno u zemljama globalnog Juga. Politike koje se primjenjuju za ograničavanje izazvanih šteta su neadekvatne, neodržive i samo povećavaju društvene nejednakosti. Navedeno izvješće poziva na inkluzivan pristup za transformaciju društva na svim razinama.


Konstatirane činjenice

Klimatske promjene posvuda mijenjaju ekosisteme. Neki od tih ekosistema prekoračili su granice prilagodbe (posebno u polarnim i ekvatorijalnim područjima) te se stoga neće moći prirodno regenerirati. Određeni ekstremni fenomeni premašuju prosječne vrijednosti projektirane za kraj stoljeća. Razne vrste flore i faune već nestaju zbog globalnog zatopljenja.

Posljedice koje će trpjeti čovječanstvo su zabrinjavajuće. Požari u kojima gore šume i tresetišta, isušivanja močvarnih područja i krčenje šuma čine da se određeni kanali ugljika pretvaraju u odvodne kanale (posebno amazonska prašuma). Proizvodna efikasnost poljoprivrede, šumarstva i ribarstva opada, uvelike prijeteći prehrambenoj sigurnosti. Znanost je tu kategorična: globalni prehrambeni sistem postaje nesposoban da na održiv način odgovori na izazove pothranjenosti i prehrambene sigurnosti.

Problemi sa vodom posebno zabrinjavaju. Dok polovica svjetskog stanovništva iskusi ozbiljnu nestašicu vode najmanje jedan mjesec u godini, 500 milijuna ljudi živi u regijama u kojima je prosječna godišnja količina oborina sada na razini onih koje su se ranije producirale svakih šest godina. Otapanje planinskih ledenjaka uzrokuje nizvodne poplave i pustoš, a bolesti koje se prenose vodom već pogađaju milijune ljudi u Aziji, Africi i Centralnoj Americi.

Općenito gledano, zdravstvene posljedice globalnog zatopljenja su ozbiljne i povećavaju nejednakosti. U zemljama koje su najosjetljivije na globalno zatopljenje (i u kojima živi 3,3 milijarde ljudi), smrtnost od poplava, suša i oluja petnaest je puta veća nego u ostatku svijeta. Ljudi u određenim regijama počinju doživljavati ili već doživljavaju toliku razinu toplinskog stresa da ih taj stres sprječava da normalno rade. Nekoliko pojava povezanih s globalnim zagrijavanjem (toplina, hladnoća, prašina, troposferski ozon, alergeni) izazivaju kronične bolesti disajnih puteva. Također, uništavanje prirodnih staništa – čime se razne životinjske vrste sprječava da migriraju – potiče pojavu zoonoza.

Klimatske promjene postale su glavni pokretač migracija i raseljavanja ljudske populacije. Od 2008. godine, 20 milijuna ljudi biva raseljeno svake godine zbog ekstremnih vremenskih (ne)prilika (osobito oluja i poplava). Ove nedaće pogodile su i pogađaju ponajprije južnu i jugoistočnu Aziju, subsaharsku Afriku i male otočne države. Zbog nedostatka sredstava ili zbog nekih drugih razloga, stanovništvo iz niza „negostoljubivih“ regija ne može si priuštiti da ode iz njih.

Velika urbana naselja na globalnom Jugu posebno su izložena kombiniranom utjecaju klimatskih promjena i društveno determinirane vulnerabilnosti. To je prije svega slučaj u regijama u kojima nedostaje tekuće vode i kanalizacije, a koje su u većini slučajeva smještene na padinama izloženim klizištima, i gdje većinu populacije čine žene i maloljetnici. U subsaharskoj Africi, 60% urbanog stanovništva živi u neformalnimgradskim područjima; 529 milijuna ljudi u Aziji živi u istim uvjetima nesigurnosti.


Projekcije

Projekcije buduće klime uznemiruju više od samih činjenica i mogu se sažeti u dvije riječi: eskalacija prijetnji. Prema autorima izvješća, svako daljnje kratkoročno zatopljenje povećava rizike za ekosisteme u svim regijama. Predviđeni postotak vrsta koje će biti u ozbiljnoj opasnosti od izumiranja s porastom temperature od 1,5 °C iznosi 9%, u slučaju porasta temperature za 2 °C 10% i 12% u slučaju da temperatura poraste 3 °C, (stupanj neizvjesnosti je visok, a stvarnost bi mogla biti i brutalnija) s kvalitativnim skokom između +1 °C i +3 °C.

Ekstremni vremenski događaji i drugi stresori povećat će se po veličini i učestalosti, ubrzavajući degradaciju ekosistema, čime će prouzročiti gubitak usluga dobivenih iz njih. Uz zagrijavanje od 4 °C, učestalost požara će se, primjerice, povećati za 50% do 70%. Promjene u stratifikaciji oceanskih voda smanjit će protok hranjivih tvari. Vremenski odmaci u razvoju fitoplanktona prijete smanjenjem ribljih resursa.

Svako dodatno zagrijavanje također će povećati pritisak na prehrambeni sistem i prehrambenu sigurnost. Negativni učinci globalnog zatopljenja postat će determinante za sve prehrambene sisteme, a regionalne nejednakosti u opskrbi hranom će se povećati, pokazuje istraživanje. Ovisno o različitim scenarijima, globalna biomasa oceana smanjit će se za od 5,7% do 15,5% između 2080. i 2099 – u odnosu na period 1995 - 2014 – a broj pothranjenih ljudi povećat će se za nekoliko desetaka milijuna od današnjeg dana do 2050.

Pitanje vode postat će akutno u pogledu održivosti. U umjerenim (srednjim) scenarijima, od danas do 2100. nestat će 50% visokoplaninskih ledenjaka u Aziji. Pri zagrijavanju od 1,6 °C, broj raseljenih ljudi u Africi zbog poplava povećat će se za 200% (a 600% pri zagrijavanju od 2,6 °C). Uz zagrijavanje od 2 °C, ekstremne suše na poljoprivrednim područjima mediteranskog bazena, zapadne Kine i u visokim područjima geografske širine Sjeverne Amerike i Euroazije povećat će se za 150-200%. Sa 2,5 °C više, 55-68% komercijalno eksploatiranih vrsta slatkovodnih riba u Africi bit će u opasnosti od izumiranja.

Porast razine oceana sve će više predstavljati prijetnju: rizici u obalnim regijama će se posebno povećati nakon 2050. godine, a nastavit će rasti i nakon toga, čak i ako zagrijavanje prestane. Rizik će se povećati za 20% ukoliko nivo mora poraste 15 cm, udvostručit će se sa rastom od 75 cm, utrostručit sa rastom od 1,4 metra (taj porast je vjerojatan već u ovom stoljeću). Afrika je i tu vrlo ugrožena: predviđa se da će rast razine mora do 2030. pogoditi između 108 i 116 milijuna osoba na tom kontinentu, a do 2060. pogođeno će biti i do 245 milijuna. Razvijene zemlje neće biti pošteđene: rizik u Europi će se udeseterostručiti do 2100. Možda čak i prije ukoliko se u većoj mjeri zadrže iste politike.

Posljedice po zdravlje također će biti dodatno izražene zbog „degradacije i destrukcije zdravstvenih sistema“. Scenarij visokih emisija povećao bi godišnji broj smrti usljed klimatskih promjena do 2100. na 9 milijuna. Prema umjerenijem scenariju, taj broj će rasti do 250 000 godišnje sa 2050. godinom. Broj pothranjenih osoba će rasti, posebno u Africi, južnoj Aziji i Srednjoj Americi. Prema svim hipotezama, gusto naseljena područja na planeti postat će opasna i nenastanjiva.

Ako se neegalitarne politike zadrže, broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu povećat će se sa 700 milijuna na milijardu do 2030. Autori i autorice u tom smislu govore o prekoračenju „društvenih prijelomnih točaka“.


Glavne brige

Kao i u prethodnim izvješćima, GTII navodi pet „glavnih razloga za zabrinutost“(major Reasons for Concern, RFC): ugroženi ekosistemi kao što su koraljni grebeni i planinska područja (RFC1); ekstremni vremenski uvjeti (RFC2); društvena distribucija navedenih efekata (RFC3); određeni agregatni globalni efekti, kao što je broj smrtnih slučajeva uzrokovanih klimatskim promjenama (RFC4); izolirani događaji velikih razmjera, kao što je pomicanje ledenih kapa (RFC5).

Za svaki od ovih razloga, izvješće uspoređuje trenutnu razinu rizika s razinom rizika procijenjenom u prethodnom izvješću (u ovom slučaju, sa Petim Evaluacijskim izvješćem GIECC-a, 2014.). Razina rizika odnosi se na cilj Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o promjeni klime (UNFCCC) usvojene u Rio de Janeiru 1992: „Izbjeći opasan antropogeni utjecaj na klimatski sistem“. Zaključak usporedbe trebao bi zvučati kao uzbuna za opasnost: rizik je postao visok do vrlo visok u svih pet gore navedenih RFC-ova u svim scenarijima (čak i ako stupanj zagrijavanja ostane nizak). Ako temperatura ne pređe 1,5 °C, rizik bi se održao na umjerenoj razini u slučaju RFC-a 3, 4 i 5, ali taj rizik već jeste visok u RFC-u 2, a u slučaju RFC1 rizik će sa visokog prijeći na vrlo visok.

Poznato je da se određene hipoteze za ublažavanje emisija oslanjaju na privremeno prekoračenje praga od 1,5 °C, dok god se ostaje ispod 2°C (Pariški sporazum). To bi za sobom povuklo ozbiljne rizike i nepovratne posljedice, navodi se u izvješću. Nadalje, povećao bi se rizik oslobađanja ogromnih količina ugljika pohranjenog u ekosistemima (zbog požara, topljenja permafrosta, itd.), ubrzavajući klimatsku katastrofu.


Granice prilagodbe i nepravedne politike

Vlade kažu da izvršavaju politiku prilagodbe za sada neizbježne posljedice globalnog zatopljenja, kako je to predviđeno međunarodnim sporazumima. Izvješće GTII analizira i označuje ovu politiku u sljedećim terminima: 1) nepoštena i neučinkovita i više koristi dobrostojećim klasama nego najsiromašnijima; 2) umjesto da te politike provode drastično i brzo smanjenje emisija stakleničkih plinova, one služi kao njihov nadomjestak, usljed čega se globalno zatopljenje pogoršava, što smanjuje mogućnost prilagodbe i to na štetu siromašnih; 3) ove se manevarske granice dodatno smanjuju zbog primjene mjera osmišljenih kako bi se izbjeglo smanjenje emisija (npr: hvatanje-sekvestracija ugljika, plantaže drveća, velike brane hidroelektrana) na štetu autohtonog stanovništva, siromašnog stanovništva i žena.

Izvješće jasno kaže da su „dominantne razvojne strategije u suprotnosti s klimatski održivim razvojem“. Za to se navodi nekoliko razloga: povećanje nejednakosti u dohotku, divlja urbanizacija, prisilne migracije i raseljavanja, kontinuirano povećanje emisija stakleničkih plinova, nastavak promjena u namjeni zemljišta, preokret na duže staze u tendenciji produženja životnog vijeka.

Prema izvješću, ključno je razviti inkluzivnu, pravednu i poštenu politiku, posebno u odnosu na autohtone narode, čija se znanja moraju iskoristiti. Osnaživanje marginaliziranih zajednica ključno je za koprodukciju održive klimatske politike. Nedostatak društvene pravde od strane vlada ističe se kao najveća prepreka, posebno u suočavanju s izazovima povezanim sa prehranom, energijom i vodom.

Zdravstvene usluge, obrazovanje i osnovne socijalne usluge od vitalnog su značaja za povećanje dobrobiti stanovništva i održivog razvoja, stoji u izvješću. Stoga je prioritet povećati ekonomska sredstva na globalnom Jugu, gdje će troškovi prilagodbe globalnom zatopljenju uskoro premašiti 100 milijardi dolara godišnje – koje je Sjever obećao donirati (ali nije donirao) Zelenom fondu za klimu. U izvješću se spominju iznosi od 127 do 290 milijardi dolara godišnje koje moraju biti uložene u razdoblju od 2030. do 2050. godine, a mogu dosegnuti i jedan bilijun.

Izvješće GTII od GIEC-a, naravno, ne predlaže društvenu strategiju za borbu protiv kapitalističke klimatske katastrofe: opći ton odiše dobrim namjerama i pobožnim željama da se u borbu uključe svi društveni akteri. No, aktivisti društvenih pokreta u njemu će pronaći dvije korisne stvari za svoju borbu: znanstvenu povrdu krajnje ozbiljnosti utjecaja globalnog zatopljenja i užasnu demonstraciju sistemske nepravde klimatskih politika.

Autor: Daniel Tanuro

Prevedeno sa španjolskog: vientosur.info

Originalno objavljeno na francuskom na: europe-solidaire.org

Prijevod: Darko Vujica, Prometej.ba