Nitko to ne pokazuje upečatljivije od Friedricha Nietzschea, koji se s „obezvrjeđivanjem svih vrednota“ želi osloboditi onoga što je njegov život tako dugo određivalo. Ali ni on nije oslobođen pitanja Boga i zbog toga šalje jednoga „ludoga čovjeka“ koji s laternom Boga traži: „Bog je mrtav. Mi smo ga ubili“.


Ateizam danas ne nastupa sa zahtjevom da bude jedna vrsta igre traženja Boga od svih. On više zahtijeva jedno apsolutno važenje, koje su ranije zastupale samo određene forme religije. Novi ateisti nazivaju sebe „brights“, prosvijetljenima. S pomoću znanosti žele vjeru u Boga prikazati kao pustu mahnitost. San, učiniti da religije nestanu, još nije dosanjan. Danas ga se susreće u liku jednoga borbenoga ateizma, koji reklamira monopol u pitanjima vjere.


Ovaj ateizam sam preuzima lik vjerskoga učenja. Pozivanje na znanstvenu objektivnost pri tome se ne može izgubiti iz vida. U svome korijenu orjentira se on na u-znanost-vjerujući koncept napretka. Znanosti je povjereno da bez ostatka odgovori na temeljna pitanja ljudske egzistencije. Posljedice su dramatične: s pitanjem Boga nestaje i pitanje prema sebstvu čovjeka, a koje ukazuje na nešto iznad sebe. Čovjek postaje – kako je Martin Luther još davno vrlo dalekovidno napisao – jedno „u sebi samome začahureno biće“.


Mogućnosti umjesto istina


Ali to nije neizbježno. Postoje i drukčije forme promišljanja da bi se objasnio znanstveni progres. Objašnjenje se života ne smije poistovjetiti s njegovim smislom. Znanstveni uvidi ne sadrže zbog toga samo nove odgovore, nego i nova pitanja. I ako je otključan ljudski genom, pitanje sebstva čovjeka ostaje otvorenim. Time što mi možemo neurobiološki dokazati nastajanje (čovjekovih) odluka, ne odgovora se na pitanje o ljudskoj slobodi. S izjavom kozmonauta Jurja Gagarina – da nije susreo Boga u svemiru – nije odgovoreno na pitanje što našem životu u kozmosu daje smisao. I u našemu dobu, određenom znanošću, pita čovjek i nadalje o sebi samome. On ostaje samotransendirajuće biće.


U jednom sekularnom svijetu na ovakva pitanja daju se ne samo religiozni nego i sekularni odgovori. Ipak, predodžba da nezaustavljivo sekulariziranje isključuje religiju vodi u zabludu. Naše vrijeme ne određuje sekulariziranje, nego pluraliziranje. A njemu pripada, kako tvrdi kanadski filozof Charles Taylor, i „sekularna opcija“. Ona predlaže čovjeku da smisao svoga života stvara iz samoga sebe.


U jednom takvom svijetu postaje, kako odgovara njemački sociolog i socijalni filozof Hans Joas, i vjera jednom opcijom. Ali kao opcija ne pripada vjera prošlim vremenima. Ona nije nikakvi „predmoderni“ način mišljenja, koji bi neizbježno trebao biti dokinut kroz ateizam kao jedinu „modernu“ opciju. Vjera ostaje nezamjenjiva; jer čovječnost čovjeka ovisi o tome, da se on odnosi prema Bogu kao „onome potpuno drukčijem“.


abraham-stars


Bog nije mrtav


Velikim otkrićima novoga vijeka pripada, da još jednom citiramo Hansa Joasa, i „sakralnost osobe“. Stalno rastuće mogućnosti za to da ljudi provode moć nad drugim ljudima daju se samo tako ukrotiti, ako svakoj ljudskoj osobi priznamo nedodirljivost koju nazivamo „dostojanstvom“. A ovo dostojanstvo može se sačuvati jedino ako se ono ne razumijeva kao rezultat vlastitih postignuća ili kao rezultat ljudskoga samoodređenja. Upravo u dobu reproduktivne medicine čovjek treba jasnoću o tome da on nije svoj vlastiti produkt.


Za odgovorno ophođenje s vlastitim životom od velikoga je značenja razumijevamo li mi taj život kao povjereni dar ili u njemu vidimo samo rezultat vlastitoga činjenja. U ophođenju sa drugima puno ovisi o tome vidimo li mi život drugoga kao nešto što je prepušteno samo njegovu vlastitom samoodređenju – ili uviđamo da je povjeren i našoj brizi. Nove mogućnosti znanosti o životu upućuju upravo prema životnoj mudrosti religija. Ona se sastoji u tome da se čovjeka ne razumijeva samo kao na sebe upućeno biće, nego da se smisao njegova života prepoznaje u odnosu prema drugome: u odnosu prema Bogu, prema drugom čovjeku i prema svijetu, kojega mi trebamo „obrađivati i čuvati“, kako stoji u biblijskoj pripovijesti o stvaranju.


Ateističko proglašavanje Božje smrti nije zbog toga za kršćane posljednja riječ. Njihovoj vjeri pripada križ Isusov i time Božje sudjelovanje u patnji i smrti. Zbog toga odgovaraju oni na nespašenost svijeta u kojem živimo ne s proklamacijom Božje smrti, nego s nadom iznad svega onoga što ljudi iz vlastite snage stvaraju i s ljubavlju koja nijednoga čovjeka ne drži izgubljenim.

 

_____________

 

Autor Wolfgang Huber. W. Huber je od 2003. do 2009. bio predsjednik Vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj. Ovaj sin jedne pravničke obitelji iz Schwarzwalda bio je i biskup Evangeličke crkve u Berlin-Brandenburgu. Protiv je istraživanja embriona. Od njega potiče teza o „međureligijskome muljanju“, koja potvrđuje da se na strani Evangeličke crkve u dijalogu s islamom nešto „muljalo“, dakle izbjegavala su se svjesno neka važna i sporna pitanja.


Iz: The European. Das Debatten-Magazin, 2/2013, gdje se u pet kraćih tekstova raspravljalo o odnosu između ateizma, religije, rituala i slično. Preneseno na: www.theologieundkirche.de.


Priredio i preveo: Franjo Ninić | Prometej.ba, svibanj-lipanj 2013.


Sljedeći tekst u debati: Nigel Warburton, Bez Boga u lijes