Objašnjenje za poniranje Europskog državnog sistema u barbarstvo rata – po prvi put nakon NATO-vog bombardiranja Beograda 1999. – iziskuje više od proste laičke psihijatrije.

Šta je nagnalo Rusiju i „Zapad“ da se upuste u nepopustljivi hrvački meč na rubu provalije, u kojem će obje strane najzad pasti s litice?

Dok proživljavamo ove stravične sedmice, bolje nego ikada razumijemo ono što Gramsci mora da je imao na umu kada je govorio o interregnumu u kojem „staro umire, novo ne može da se rodi“, vremenu u kojem se „pojavljuje gomila morbidnih simptoma“, poput moćnih zemalja koje svoju budućnost pretvaraju u neizvjesnosti bojnog polja prekrivenog maglom rata.

U trenutku pisanja, nitko ne zna kada i nakon koliko krvoprolića će rat u Ukrajini završiti. Ono što možemo jeste spekulirati o ovome ili o mogućim uzrocima – a ljudski faktor ima svoje razloge, ma kako hiroviti da se čine drugima – nepopustljivo opasne politike i SAD-a i Rusije. Kakve li samo scene: eskalacija sukoba, rapidno opadanje mogućnosti obaju strana da spase svoje lice osim totalnom pobjedom, završetak u ruskom ubilačkom napadu na susjednu zemlju sa kojom je nekoć dijelila zajedničku državu.

Ovdje nalazimo upečatljive paralele, kao i očigledan nesrazmjer, budući da se i Rusija i Sjedinjene Američke Države već dugo suočavaju sa puzećom propašću vlastitih nacionalnih društvenih poredaka i vlastite međunarodne pozicije, što ih, čini se, dovodi to toga da osjećaju da proces moraju obustaviti sada ili će se nastaviti u nedogled. U slučaju Rusije, vidimo režim koji je istovremeno i državnički i oligarhijski, koji se suočava sa rastućim nezadovoljstvom među svojim građanima, bogat naftom i korupcijom, nesposoban da poboljša živote običnih građana, dok se njihovi oligarsi bogate do nemjerljivosti, režim koji ruku sve više okreće ka diktatorskim metodama usmjerenim protiv organiziranih protesta. Da bi se na bajonetama sjedilo udobnije nego je to moguće, potrebna je stabilnost zasnovana na ekonomskom prosperitetu i društvenom progresu, ovisna zauzvrat o globalnoj potražnji nafte i plina koje Rusija nudi na prodaju. Međutim, za takvo nešto, Rusija treba pristup financijskim tržištima i naprednoj tehnologiji, što su joj Sjedinjene Države već odavno počele uskraćivati.

Slično je i sa vanjskom sigurnošću, gdje su SAD i NATO, sada već skoro dva desetljeća prodirali politički i vojno u ono što Rusija, isuviše upoznata sa „izletima“ u druge zemlje, tvrdi da je njen cordon sanitaire. Pokušaji Moskve da o ovome pregovara doveli su do toga da je Washington post-sovjetsku Moskvu tretirao jednako kao i njenog prethodnika, Sovjetski savez, ciljajući u konačnici na promjenu režima. Svi pokušaji da se zaustavi prodiranje propali su; NATO se primicao sve bliže i bliže, postavljajući nedavno rakete srednjeg dometa u Poljsku i Rumunjsku, dok su Sjedinjene Američke Države Ukrajinu tretirale kao vlastiti teritorij – o čemu svjedoče vice-guvernerske proklamacije Victorie Nulland o tome tko bi trebao voditi vladu u Kijevu.

Čini se da je ruski režim u određenom trenutku zaključio da bi se ova puzeća erozija, unutarnja i vanjska, neometano nastavila, ukoliko se ne poduzmu dramatični koraci koji će zaustaviti proces truljenja. Uslijedilo je smještanje vojske duž ukrajinske granice koje je započelo na proljeće 2021. godine, praćeno zahtjevom da se Washington formalno obaveže da će ubuduće poštivati ruske sigurnosne interese – tražeći otvoreni umjesto skrivenog sukoba, moguće u nadi mobiliziranja ruskog patriotskog duha koji je jednom pobijedio Nijemce.

Okrenemo li se ka američkoj strani, nalazimo zamjerku koja datira još iz ranih 2000-ih, nakon što je Boris Jeljcin, američki post-sovjetski dužnosnik, u jeku ekonomske i socijalne krize, uzrokovane „šok-terapijom“ koju su savjetovali Amerikanci, farmu predao Vladimiru Putinu. Putinov inicijalni zahtjev da se Rusija pridruži NATO-u pod okriljem Novog Svjetskog Poretka je odbijen, unatoč svim njegovim naporima da Washingtonu pomogne u njihovoj invaziji na Afganistan. Ruski prigovori na proširenje NATO-a – sada prijete ruskoj sjeverozapadnoj granici – Blair i Bush su dočekali sa deklaracijom politike „otvorenih vrata“ za Gruziju i Ukrajinu na summitu u Bukureštu 2008. godine.

Američki politički establišment, predvođen krilom Hillary Clinton unutar Demokratske stranke, počeo je Rusiju tretirati kao odmetnutu (rouge) državu, baš kao i onu drugu državu koja se izmaknula američkoj kontroli, Iran. Dok je u prošlosti ispod kreveta svakog Amerikanca bio Crveni, sada je samopozvani gost bio Rus – razlika koju mnogi Amerikanci uostalom nikada nisu ni savladali. Čak i Trumpov izbor za predsjednika na izborima 2016. gubitnička je strana pripisala tajnim ruskim spletkama, čime su politički dokrajčili Trumpov početni pokušaj da traži neku vrstu odnosa sa Rusijom. (Prisjetimo se njegovog nevinog pitanja zašto NATO još uvijek postoji, tri desetljeća nakon kraja komunizma?). Do kraja svojeg mandata, kako bi popravio ograde sa američkom dubokom državom i glasačima, Trump se vratio iskušanoj i oprobanoj anti-ruskoj poziciji.

Za Trumpovog nasljednika Bidena, kao i za Obamu i Clintona, Rusija se ispostavila kao prikladan glavni neprijatelj, kući i međunarodno: mala ekonomski, ali jednostavna da se prikaže kao velika temeljem ruskog nuklearnog arsenala. Nakon medijskog debakla Bidenovog povlačenja iz Afganistana, pokazivanje snage u odnosu na Rusiju činilo se kao siguran način da se pokaže američki mišić, prisiljavajući republikance da se u završnici polufinalnih izbora ujedine iza Bidena kao vođe uskrsnutog „slobodnog svijeta“. Washington se uredno okrenuo ka „megafon diplomaciji“ i kategorički odbio ikakve pregovore o proširenju NATO-a. Za Putina, otišavši daleko koliko je otišao, izbor se u potpunosti sveo na pitanje: ili eskalacija ili kapitulacija. U tom trenutku metod se pretvorio u ludilo, i počela je ubilačka, strateški katastrofalna ruska pješadijska invazija Ukrajine.

Za SAD, odbijanje ruskih zahtjeva za sigurnosnim garancijama, bio je prikladan način da se stabilizira bezuvjetna odanost europskih zemalja NATO-u, savezu koji je posljednjih godina poprilično uzdrman. Ovo se odnosilo posebno na Francusku čiji je predsjednik nedavno dijagnosticirao „moždanu smrt“ NATO-a, ali i Njemačku i njenu novu Vladu na čijem je čelu SPD, stranka koja je smatrana previše prijateljski nastrojenom prema Rusiji. Bilo je tu i nezavršenog posla sa plinovodom Sjeverni tok 2. Merkel, u tandemu sa Schröderom, je pozvala Rusiju da ga izgradi, nadajući se da će time popuniti nedostatke u njemačkoj opskrbi energijom za koje se očekivalo da će uslijediti nakon što zapadnonjemački Sonderweg ostane bez uglja i nuklearne energije. SAD su se protivile projektu, kao i mnogi drugi u Europi, uključujući njemačke Zelene. Među razlozima su bili strahovi da će plinovod Zapadnu Europu učiniti još ovisnijom o Rusiji, te da će biti nemoguće da Poljska ili Ukrajina prekinu dotok ruskog plina bude li se Moskva ponašala neprimjereno.

Sukobom oko Ukrajine, obnavljanjem europske odanosti američkom vodstvu, ovaj je problem riješen za tili čas. Slijedeći trag objava CIA-e sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, zapadnoeuropska tzv. „kvalitetna štampa“, da ne spominjemo javne televizijske emitere, predstavili su rapidno pogoršanje situacije kao manihejsku borbu između dobra i zla, između SAD-a pod Bidenom protiv Rusije pod Putinom. U posljednjim sedmicama vladavine Angele Merkel, Bidenova administracija je odgovorila američki Senat od nametanja oštrih sankcija Njemačkoj i operatorima Sjeverni tok 2, u zamjenu za to da Njemačka pristane da se ovaj plinovod uvrsti u mogući budući paket sankcija. Nakon ruskog priznanja dviju odmetnutih provincija, Berlin je formalno odgodio izdavanje regulatorne dozvole za plinovod – što, međutim, nije bilo dovoljno. Dok mu je novi njemački kancelar stajao uz bok, Biden je na konferenciji za tisak u Washingtonu najavio da će plinovod, ukoliko to bude nužno, biti uvršten u paket sankcija, a Scholz nije rekao ni riječi. Nekoliko dana kasnije, Biden je prihvatio plan Senata kojemu se ranije protivio. Onda je, 24. 2. ruska invazija natjerala Berlin da sami učine ono što bi Washington svakako učinio u ime Njemačke i Zapada: da napusti plinovod jednom za svagda.

Tako se jedinstvo Zapada ponovno uspostavilo, pozdravljeno gromoglasnim aplauzima lokalnih komentatora, zahvalnih na povratku transatlanskih izvjesnosti Hladnoga rata. Mogućnost ulaska u bitku u savezništvu sa najzastrašujućom vojnom silom u historiji svijeta, momentalno je izbrisala sjećanja od nekoliko mjeseci ranije, kada su SAD gotovo bez upozorenja napustile ne samo Afganistan, nego i pomoćne trupe koje su im osiguravali NATO saveznici u zamjenu za nekoć omiljenu američku aktivnost „izgradnje nacije“ (nation building). Gotovo da se i ne spominje da je Biden zaplijenio veliki dio rezervi Centralne banke Afganistana, cifru koja ide i do 7.5 milijardi dolara, kako bi novac podijelio onima koji su bili pogođeni napadima 9/11 (i njihovim odvjetnicima), dok je Afganistan u ovom trenutku pogođen sveopćom glađu. Zaboravljene su i ruševine koje su nastale nedavnim američkim intervencijama u Somaliji, Iraku, Siriji, Libiji – posvemašnje uništenje, nakon kojeg je uslijedilo užurbano napuštanje cijelih država i regija.

Sada ponovno imamo „Zapad“, Srednju Zemlju koja se bori protiv Mordora, kako bi obranila malu državu koja samo „želi biti poput nas“ te u tu svrhu ne želi ništa drugo osim da joj se dopusti da prođe kroz otvorena vrata NATO-a i EU. Zapadnoeuropske vlade poslušno su potisnule sva preostala sjećanja na duboko ukorijenjenu bezobzirnost i nemarnost američke vanjske politike, induciranu samom veličinom Sjedinjenih Američkih Država i njihove geografske lokacije na otoku veličine kontinenta do kojeg nitko ne može doći, bez obzira na nered koji oni prave kada njihove vojne intervencije krenu naopako – i, potpuno zapanjujuće, ove su Vlade Sjedinjenim Američkim Državama, dalekom ne-europskom carstvu u opadanju sa drugačijim interesima i hrpom vlastitih problema, ustupile potpunu moć u zastupanju kada je riječ o odnosima sa Rusijom oko ni manje ni više nego budućnosti europskog državnog sistema.

Šta je sa EU? Ukratko, pošto je Zapadna Europa vraćena „Zapadu“, EU je svedena na geo-ekonomsku komunaliju za NATO, tj. Sjedinjene Američke Države. Događaji vezani za Ukrajinu na vidjelo kao nikada prije iznose činjenicu da je za Sjedinjene Američke Države Europska unija u suštini izvor ekonomske i političke regulacije, države potrebne kako bi „Zapad“ okružio Rusiju na njenom zapadnom boku. Održavanje pro-američkih vlada na vlasti u nekadašnjim sovjetskim državama-satelitima, koje jeste skupo, privlačan je zalogaj u podjeli troškova pri čemu „Europa“ plaća kruh dok Sjedinjene Američke Države omogućavaju naoružanje – ili njegov privid. Ovime se EU u suštini pretvara u ekonomsku ispomoć NATO-a. U međuvremenu, istočnoeuropske Vlade obranu radije prepuštaju Washingtonu, nego li Parizu ili Berlinu, pošto su ovi prvi dokazano brzi na okidaču i sigurno udaljeni. U zamjenu za američku zaštitu kroz NATO i washingtonsko pokroviteljstvo u njihovom odnosu sa EU, države poput Poljske i Rumunjske na svojem tlu stacioniraju američke projektile koji navodno Europu brane od Irana, dok istovremeno nažalost na putu ka Iranu moraju proći preko Rusije.

Implikacija za von der Leyen i njenu rulju jeste da potvrde vlastiti podčinjeni status. EU proširenje na Ukrajinu i Zapadni Balkan, čak i na Gruziju i Armeniju, u konačnici se razmatra u SAD-u i potvrđuje u Washingtonu. Posebice Francuska može još uvijek prigovarati daljnjem proširenju, ali koliko dugo će izdržati, posebno ako se Njemačku može prisiliti da plati račun, nitko ne zna. (Premda formalne procedure za pristupanje Ukrajine EU još uvijek nisu započele, von der Leyen je najavila: „želimo ih u EU“). Štoviše, Poljsku, strogo anti-ruski i pro-NATO orijentiranu, sada će biti mnogo teže kazniti uskraćivanjem EU pomoći za ono što Europski sud vidi kao nedostatke u „vladavini prava“. Isto vrijedi i za Mađarsku, čiji je zastranjeli vođa Orbán također postao anti-ruski orijentiran. Sa američkim povratkom, moć da se discipliniraju države članice EU-a preselila se sa Bruxellesa na Washington D. C.

Jedna stvar koju EU-Europejci, posebice oni Zelene vrste, sada uviđaju, jeste da ako dopustiš SAD-u da te štiti, geopolitika nadilazi svaku drugu politiku, a geopolitiku definira isključivo Washington. Tako funkcionira carstvo. Ukrajina, kuća podijeljena između zapanjujućeg mnoštva oligarha, uskoro će početi dobivati uvećanu financijsku podršku od „Europe“. Ovo međutim neće biti ni dio onoga što ukrajinski oligarsi redovno pohranjuju na račune u švicarskim, britanskim, ili pretpostavljamo, američkim bankama. Sve upućuje na to da, su Poljska pa čak i Mađarska, naspram Ukrajine, da upotrijebimo američku usporedbu, čiste poput zuba lovačkog psa. (Tko bi mogao zaboraviti plaću koju je Hunter Biden dobijao kao ne-izvršni direktor ukrajinske plinske kompanije, čiji je većinski vlasnik tada bio pod optužbama za pranje novca?)

Ono što ostaje misterijom, naravno ne jedinom u ovom kontekstu, jeste pitanje zašto su Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici većinom rado odbacivali mogućnost da će Rusija odgovoriti na kontinuirane pritiske za promjenom režima – u formi „zapadnog“ poricanja sigurnosne zone – produbljujući savezništvo sa Kinom. Istina je da je Rusija historijski oduvijek željela biti dijelom Europe, i da je nešto poput azijofobije duboko ukorijenjeno u ruskom nacionalnom identitetu. Moskva je za Ruse Treći Rim, ne Drugi Peking. Ne tako skoro, 1969. godine, Rusija i Kina, tada obje komunističke zemlje, su se sukobile oko njihove zajedničke granice na rijeci Ussuri. Sada, sa Rusijom na neodređeno odsječenom od Zapada, Kina, kojoj nedostaje sirovina, možda uskoči i Rusiji ponudi vlastitu modernu tehnologiju. Budući da NATO euroazijski kontinent dijeli na „Europu“, uključujući Ukrajinu, protiv Rusije kao ne-europskog neprijatelja Europe, ruski će nacionalizam možda, protivno svom historijskom uvjerenju, biti prisiljen na savezništvo sa Kinom, kako je nagoviješteno čudnom slikom Xija i Putina na kojoj jedan drugome uz bok stoje na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Pekingu.

Da li bi savezništvo između Kine i Rusije bilo neplanirana posljedica američke nesposobnosti, ili suprotno, planirani ishod američke globalne strategije? Ukoliko se Moskva udruži sa Pekingom, više ne bi bilo izgleda za rusko-europskom nagodbom à la française (misli se na način kako su to zamislili Francuzi odnosno Macronova vanjska politika, op. prev.).Zapadna Europa, u ma kojoj političkoj formi, više nego ikada funkcionirala bi kao transatlantsko krilo Sjedinjenih Država u novom hladnom, ili možda, toplom ratu između dvaju globalnih blokova moći, prvog u opadanju koji se nada da može preokrenuti stvari u svoju korist, drugog u nadi da će jačati.

Samo se Europa u miru sa Rusijom, koja poštuje ruske sigurnosne potrebe, mogla nadati da će se osloboditi američkog zagrljaja, tako opipljivo obnovljenog za vrijeme ukrajinske krize. Ovo je razlog, pretpostavljamo, zbog kojeg je Macron toliko dugo insistirao na tome da je Rusija dio Europe kao i o potrebi „Europe“, koju naravno predstavljaju on i Francuska, da stvori mir na svom istočnom boku. Ruska invazija Ukrajine za dugo je, ako ne i zauvijek, zaustavila ovaj projekt. Pa ipak, takvo što nikada nije ni bilo obećavajuće, uzevši u obzir vidnu njemačku ovisnost o američkoj nuklearnoj zaštiti, u kombinaciji sa njemačkim sumnjama o posve nerealnoj francuskoj globalnoj ambiciji, redefiniranoj kao europskoj, koju je trebala financirati njemačka ekonomska moć. Rusija je sa dozom opravdanja mogla preispitivati to da li će, pod ovakvim okolnostima, Francuska biti u stanju SAD izbaciti iz vozačevog sjedišta EU-a.

Dakle, pobjednik je… Sjedinjene Američke Države? Što duže rat bude trajao, uslijed uspješnog otpora ukrajinskih građana i njihove vojske, sve jasnije će biti da vođa „Zapada“ koji je govorio za „Europu“ dok se rat pripremao, ne intervenira vojno u ime Ukrajine. Sjedinjene Američke Države su si dale poseban dopust, kao što je Biden od početka i govorio. Gledajući njihove knjige, ništa novo: kada njihova misija izmakne kontroli, oni se povuku na svoj udaljeni otok. Ipak, dok Nijemci budu gledali oko sebe, pitajući se gdje su Sjedinjene Američke Države, možda će početi sumnjati u američku predanost da će ih braniti nuklearkama. Ta predanost, u konačnici, ključni je dio njemačkog članstva u NATO-u, njemačke privrženosti sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja i stacioniranju otprilike 30.000 američkih vojnika na njemačkom tlu.

U ovom kontekstu, posebni proračun od 100 milijardi eura, koji je Scholzova Vlada najavila nedavno, nekoliko dana po početku izbijanja rata, posvećen ispunjenju obećanja koje datira još iz 2001., da će se na naoružanje trošiti 2% njemačkog BDP-a, izgleda kao ritualna žrtva kako bi se umirio ljutiti bog, koji bi, strahuje se, mogao napustiti svoje vjernike koji mu nisu u potpunosti odani i predani. Nitko ne misli da bi, sve i da je Njemačka ispunila obećanje o davanju 2% BDP-a za NATO, Rusija bila odgovorena od plana invazije na Ukrajinu, ili da bi Njemačka mogla biti u stanju i voljna priskočiti u pomoć Ukrajini. U svakom slučaju, bit će potrebne godine da se novi hardware, naravno sve po posljednjoj ponudi, ponudi vojnim trupama. Bit će to istovremeno hardware upravo iste one vrste kakvog SAD, Francuska i UK već imaju u izobilju.

Štoviše, kompletna Njemačka vojska je pod komandom NATO-a, odnosno Pentagona, što znači da će novo oružje biti dodano već postojećem arsenalu NATO-a, a ne njemačkom arsenalu. Tehnološki, to će oružje biti dizajnirano za preraspodjelu širom planete, u „misije“ poput Afganistana – ili još izglednije, oko Kine, kako bi se Sjedinjenim Američkim Državama pomoglo u njihovom novonastajućem sukobu u Južnom kineskom moru. U Bundestagu uopće nije bilo rasprave o tome koje će točno nove „sposobnosti“ biti potrebne niti za šta će ih se točno koristiti. Kao i u prošlosti, pod Merkel, ovo pitanje je ostavljeno „saveznicima“ da odluče. Jedna od stavki mogao bi biti Future Combat Air System (FCAS) (budući bojni zračni sistem), kojeg Francuzi obožavaju, kombinacija borbenih aviona, dronova i satelita za operacije širom svijeta. Malo je nade da će se u Njemačkoj u nekom trenutku odviti strateška rasprava o tome šta znači braniti vlastiti, umjesto napadati tuđi teritorij. Može li ukrajinsko iskustvo pomoći u pokretanju ove rasprave? Nije izgledno.


Autor: Wolfgang Streeck

S engleskog prevela: Tijana Okić

Tekst je preuzet sa newleftreview.org i preveden uz autorovo dopuštenje.