Nekada pospana, netaknuta ribarska seoca, šest gradova-država na arapskoj strani Perzijskog zaljeva, danas su blješteće i futurističke zemlje čudesa. U svakom od ovih gradova-država naći ćemo ogromne površine sa ultramodernom arhitekturom, blistave nebodere, klimatizirane tržne centre i maloprodajna tržišta svjetske klase, bučne autoputove, ogromne, prometne aerodrome i morske luke, luksuzne turističke atrakcije, rezervate divljih životinja, dječija igrališta, muzeje, predivne hotele na obali i ogromne, bogate vile koje nastanjuju basnoslovno bogati žitelji. Šest gradova država – Dubai i Abu Dabi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), Manama u Bahreinu, Damam u Saudijskoj Arabiji, Doha u Kataru, i grad Kuvajt u Kuvajtu – izrasli su u ove blistave metropole početkom 1970-tih zahvaljujući otkriću nafte i plina, oligarhijskog gomilanja bogatstva, i bezuslovne dozvole političke nezavisnosti od Velike Britanije, nekadašnjeg kolonijalnog gospodara ovog regiona. Nakon toga, politički poredak vladavine porodica koje su preuzele kontrolu nad ovim gradovima-državama počeo je privlačiti ogromne količine finansijskog kapitala širom svijeta. Abu Dabi, glavni grad UAE, opisuje se kao „najbogatiji grad na svijetu“, koji se po bogatstvu takmiči sa Singapurom, Hong Kongom i Šangajem. Baš poput tih gradova, Abu Dabi pliva u ogromnom bogatstvu. Prema izvještaju magazina Fortune iz 2007. godine, 420,000 građana Abu Dabija „koji leže na jednoj desetini svjetske nafte i imaju inostrana ulaganja u vrijednosti od gotovo 1 bilion dolara, u prosjeku posjeduju bogatstvo od oko 17 miliona dolara po glavi stanovnika”.

Perzijski zaljev ima časnu historiju koja seže još od antičkih vremena. Uvijek je bio kozmopolitski i raznolik centar bogatstva i trgovine. Gotovo 1000 godina, Dilmun, arapska civilizacija iz bronzanog doba koja je bila smještena u današnjem Bahreinu, kontrolirala je trgovačke puteve između antičke Mezopotamije i doline rijeke Ind.

Tokom 500-godišnje vladavine Abasidskog kalifata, islamskog carstva smještenog u Bagdadu, trgovački subjekti u Basri i al-Ubulli, na vrhu Zaljeva, upravljali su trgovačkim i komercijalnim vezama sa Istočnom Afrikom, Egiptom, Indijom, Jugoistočnom Azijom i Kinom. Nema šta se nije moglo kupiti na ovaj način – od žirafa, slonova, dragocjenog biserja, svile, do začina, dragog kamenja i veoma skupog kineskog porculana. Omanski Arapi koji su periodično kontrolirali morski ulaz u Zaljev kod Hormuškog moreuza, bili su poznati kao „Beduini mora“. Kontrolirali su trgovačke puteve sa Istočnom Afrikom preko kojih su se prevozili začini, drago kamenje i mnogi drugi luksuzni predmeti.

Glavni dio ove trgovačke historije, posebno nakon dolaska islama, sačinjavalo je ropstvo i trgovina robovima. Afrikanci, Baluči, Iranci, Indijci, Bengalci, jugoistočni Azijci, i ostali narodi iz priobalja Indijskog okeana kontinuirano su i silom prevoženi u Perzijski zaljev u sve većim brojevima kako bi radili kao posluga, mornari, zidari, lovci na bisere, konkubine, čuvari, zemljoradnici, radnici, stočari i berači datula.

Historičari su zapazili kako se desio veliki uspon u trgovini robovima u ovom regionu u 18. i 19. stoljeću, tokom vrhunca trgovine robovima preko Indijskog okeana. Mnoge porodice iz Perzijskog zaljeva su se obogatile kao rezultat ovog uspona u trgovini robovima. Ovo je pozadina veoma ružnog i tužnog aspekta spektakularnog uspona modernih društvenih poredaka u ovih šest zaljevskih gradova-država. Svaka od njih je primjer, i vjerovatno jedini živući primjer u savremenom svijetu, onoga što je sociolog Moses Finley (1912-1986) nazvao „istinskim robovlasničkim društvom“.

Finley je jedan od najznačajnijih učenjaka koji se bavio problemom ropstva. Njegova knjiga Antičko robovlasništvo i moderna ideologija (1980) imala je snažan utjecaj na razumijevanje i način proučavanja ropstva u mnogim društvenim naukama. Finley je tvrdio kako je rob, za razliku od običnog radnika, roba za proizvodnju dobiti – vrsta vlasništva koja se može kupiti, prodati, trampiti, posuditi, unajmiti, pokloniti ili čak uništiti, poput bilo koje druge robe – zahvaljujući ovom specijalnom statusu dozvoljeno je izrabljivanje roba na one načine koji su karakteristični i jedinstveni za mnoga društva. Podijelio je ova društva u dvije kategorije: ona koja bi se mogla opisati kao „društva s robovima“ i ona koja je on opisao kao“istinska robovlasnička društva“, tj. ona društva u kojima robovlasništvo predstavlja temeljni aspekt društva. Istinska robovlasnička društva ne mogu funkcionirati bez prisustva i rada robova. Neki tvrde da se nakon Finleyevog vremena osnovna definicija ropstva promijenila u savremenim sociološkim teorijama i praksama. Ova promjena ogleda se u fenomenu koji se često opisuje kao „moderno ropstvo“. Ja se ne slažem s tim. Primjenom Finleyevog modela na savremena Perzijska zaljevska društva, tvrdim da ova promjena, zapravo ovo proširenje definicije ropstva, ne čini nikakvu razliku u analizi, i možda čak olakšava primjenu ovog modela na gradove-države Perzijskog zaljeva. Ovi gradovi-države su istinska robovlasnička društva u jednakoj mjeri u kojoj su to bila antička društva koja je Finley opisao.

Izvještavajući o ropstvu u zaljevskim gradovima-državama, oslanjao sam se na statistike iz velikog broja izvora. Zasigurno su neki od ovih statističkih izvora pouzdaniji od drugih, ali sam se ipak potrudio iskoristiti one izvore za koje se može reći da su provjereni ili koji su ošteprihvaćeni kao proizvodi ispravne i pouzdane metodologije. Mislim da su statistike korištene u ovom radu najpreciznije do kojih sam mogao doći s obzirom na okolnosti pod kojima sam došao do njih. Međutim, kao što je poznato svakom čitaocu, niti jedan skup statistika nije u potpunosti pouzdan, i sasvim je jasno da je vladama Perzijskog zaljeva u interesu objavljivati statistike koje idu njima u korist.


U ovom regionu, radnici migranti sačinjavaju veliki procent stanovništva – na primjer, u UAE i Kataru, sačinjavaju oko 90 posto, u Kuvajtu je taj postotak oko 66%, a u Saudijskoj Arabiji 33%. U pravnim sistemima ovih gradova-država radnici migranti gotovo da nemaju prava, velika većina radi u opasnim okolnostima na velikim gradilištima, gdje postoji rizik od gubitka života ili teških tjelesnih povreda zbog opasnih radnih uslova, što uključuje duge smjene bez pauza, iscrpljujuću vrućinu koja doseže 50 stepeni po Celziju, nedostatak osnovnih mjera predostrožnosti i nedostatak kompetentnog nadzora. Ugledni sindikati izvijestili su kako svakog dana jedan ili dva radnika umre na ovim gradilištima i da će u Kataru, koji se priprema da ugosti FIFA-ino Svjetsko prvenstvo 2022. godine, više od 4,000 radnika migranata umrijeti u nesrećama na radnom mjestu na FIFA-inim projektima prije nego što ovaj događaj i počne. Niti jedan drugi projekt na svijetu nije ni blizu takve stope smrtnosti.

Radnik na gradilištu u Dubaiju zarađuje oko 106,000 AED (28,000 $) godišnje u usporedbi sa prosječnom platom od 258,000 AED (70,251 $) po glavi stanovnika godišnje. Sve ovo može se primijeniti i na druge gradove-države. Radnici na gradilištima smješteni su u zapuštenim spavaonicama. U ovim radnim kampovima, 20 do 30 muškaraca dijeli jedno kupatilo, a osam i više njih spava u istoj sobi. Pri samom dolasku pasoši i druge putne isprave im bivaju zaplijenjeni i oni većinu budnog vremena provode na gradilištima. Svakodnevno ih prevoze do i sa gradilišta, tako imaju malo ili nimalo vremena da vide ili uživaju u gradu koji pomažu izgraditi. Oni koji ne rade na gradilištima rade kao posluga širom regiona, i vrlo često su sakriveni od pogleda javnosti. Ostali su zaposleni u trgovačkim i industrijskim poduzećima gdje rade kao vozači, čistači, vratari, čuvari, stolari, vodoinstalateri, polagači cijevi, zidari, itd.

Svi ovi radnici migranti dolaze iz zemalja van Perzijskog zaljeva. Niti jedno od njih nije iz zemalja Perzijskog zaljeva, i ne postoji nikakav način dođu do dozvole za stalni boravak, a kamo li do državljanstva. Društvena i pravna diskriminacija protiv njih je sveprisutna i otvoreno tolerirana. Vrlo često završe u Perzijskom zaljevu nakon što se prijave na lažne i obmanjujuće oglase u svojim domovinama, zbog čega na kraju ili plate ogromne svote novca ili posuđuju takve sume od agenata za zapošljavanje kako bi osigurali zaposlenje u Zaljevu, te kako bi platili prijevoz, stanarinu i hranu. Kada stignu, shvataju kako će, na osnovu stvarne vrijednosti njihove plate, biti gotovo nemoguće otplatiti bilo kakvo zaduženje ili nadoknaditi svotu koju su potrošili. Ovo samo podstiče njihove poslodavce da zadržavaju, odugovlače ili naprosto ne isplate plate, i tako primoravaju radnike da ostanu na poslu, nekada i doživotno. U međuvremenu, radnici migranti nemaju ista prava za obrazovanje djece, promjenu poslodavca, obrazovanje ili obuke, uživanje u slobodnom vremenu ili bilo kakvim prijatnim pogodnostima života koje građani Perzijskog zaljeva uzimaju zdravo za gotovo. Ovaj sistem također je jasno zasnovan na rasi. Gotovo svi radnici migranti koje sam opisao su smeđe ili tamnije boje kože. Boja kože stoga služi kao oznaka njihovog niskog društvenog statusa i poziv lokalnim građanima i službenicima da ih diskriminiraju.


U kafala sistemu radnici su vezani za poslodavca na isti način na koji su robovi vezani za svoje vlasnike

Posluga, koju uglavnom sačinjavaju tamnopute žene iz Bangladeša, Filipina, Istočne Afrike i ostalih mjesta, dolazi u Zaljev pod sličnim okolnostima. Vrlo često ili nisu plaćene, ili plate im kasne ili su potplaćene u odnosu na posao koji rade. Od njih se traži da rade duge smjene bez slobodnog dana, nemaju zdravstvenu niti stomatološku zaštitu. Poslodavci ih vrlo često seksualno zlostavljaju i nasilno iskorištavaju, te baš poput radnika na gradilištu, nije im dopušteno da se udalje od radnog mjesta bez dozvole poslodavca. Kazne za prijestupe mogu biti ekstremne zato što propisi o radnicima koji rade kao posluga ili ne postoje ili ih ima malo. Mnoge migrantice su ili prevarene ili primorane da rade u bordelima i drugim poslovima na kojima ih seksualno iskorišavaju. Dubai je postao svjetski poznat po dostupnosti mladih žena za seks.

Kafala sistem (od arapske riječ za sponzorstvo) u zaljevskim gradovima-državama, veže sve radnike niskog socioekonomskog statusa za njihove poslodavce. Pod kafala sistemom radnik je pod obavezom tražiti dozvolu poslodavca da putuje ili napusti radnog mjesto kako bi našao drugi posao. Prema propisima, neophodno je da prođu minimalno dvije godine rada prije nego što sponzor (kafeel) razmotri da li će im dati tu dozvolu. Sve ovo potiče poslodavce da odlažu plaćanje radnika i da kuju zavjere kako bi odbili davanje takve dozvole. Takve „radne zabrane“ učinkovito vežu radnika za poslodavca na dugi vremenski period. Ono što je još značajnije je to da radnik ne može dobiti izlaznu vizu bez dozvole kafeela. Prema nedavnim izvještajima Al Jazeere i online novinskog portala Middle East Eye, poslodavci često koriste kafala sistem kako bi prisilili radnike da trpe zlostavljanje. Ukoliko radnik odbije zahtjeve poslodavca, poslodavac ga može optužiti za činjenje nejasnih krivičnih djela ili kršenje ugovora o radu. Neispunjavanje propisa može dovesti do deportacije bez davanja plaće, te do velike novčane ili zatvorske kazne. Kafala sistem učinkovito onemogućava radnicima da ospore navodna nepoštivanja ugovora o radu ili da ulože bilo kakvu ozbiljnu žalbu protiv poslodavaca. Sistem tako radnike ostavlja na milost i nemilost njihovih poslodavaca. Kafala propisi vežu radnike migrante za poslodavca na isti način na koji su robovi vezani za svoje vlasnike. Samim time, pod kafala sistemom, poslodavci radnika migranata u Perzijskom zaljevu su robovlasnici.

Trebalo bi konstatirati da je, dok ovaj članak ide u štampu, vlada Saudijske Arabije odlučila značajno reformirati kafala sistem o radnim propisima, počevši od 2021. godine. Dok Saudijci tvrde da ovo predstavlja ukidanje tog sistema, borci za prava radnika tvrde da, iako je značajan iskorak, to ipak ne predstavlja ukidanje kafala sistema i da još uvijek postoji vjerovatnoća da će se nastaviti sistemsko zlostavljanje. Vlade drugih država Perzijskog zaljeva isto tako počinju s provođenjem neophodne reforme kafala sistema. Sasvim je jasno da ove reforme ne predstavljaju ukidanje tog sistema, te da će vrijeme pokazati kakav efekte će one imati.


Izradom modela za razumijevanje robovlasničkih društava, koji je predložio i razvio u nizu publikacija počevši od 1968, Finley je otvorio nove vidike u proučavanju robovlasništva. Prije njegova modela, proučavanje robovlasništva i trgovine robovima bilo je fokusirano na dijalog između učenjaka koji su bili pod utjecajem marksizma i onih koji su pratili tradiciju Maxa Webera i Karla Polanyija. Marksistička tradicija na ropstvo je gledala kao na neophodnu fazu klasne borbe za upravljanjem nad sredstvima za proizvodnju, dok su učenjaci koji su bili pod utjecajem Webera i Polanyija na ropstvo gledali kao na manifestaciju antropoloških, religijskih, pravosudnih, vojnih i socioloških pokretača pobjede modernog i birokratskog urbanog društva nad nuklearnom porodicom. Prema Finleyevom mišljenju, niti jedan od ovih pristupa nije zadovoljavajući, s tim da se on više slagao s Weberovim stavom da će se ropstvo periodično javljati i nestajati u historiji nego s marksističkim stavom koji predviđa progresivno ukidanje ove institucije. Finley, historičar koji se bavio antičkim grčkim svijetom, je vjerovatno bio prvi koji je primijetio da su ropstvo i sloboda u isto vrijeme napredovale u antičkim grčkim gradovima-državama. Ova spoznaja u mnogome je poslužila Finleyu u knjizi Antičko robovlasništvo i moderna ideologija, uključujući pravljenje ključne razlike između „društva s robovima“ (među koja spadaju mnoga društva u ljudskoj historiji) i „istinskih robovlasničkih društava“.

Veoma je važno istaći da gradovi-države Perzijskog zaljeva imaju mnogo zajedničkog sa antičkim grčkim gradovima-državama. Metropole Perzijskog zaljeva nazivam „gradovima-državama“ zato što su, poput antičkih grčkih gradova-država, polu-suvereni ili suvereni gradovi koji u potpunosti dominiraju kraljevinama koje ih okružuju – ekonomski, društveno i politički. Finleyev doprinos proučavanju ropstva predstavlja iznimno važan niz opservacija. Kao što je zapazio David Brion Davis, istaknuti historičar koji se bavi proučavanjem američkog robovlasničkog sistema, ispravno proučavanje ropstva je „implicitno povezano sa nekim od najvećih problema u historiji ljudske misli.“

U Antičkom robovlasništvu i modernoj ideologiji, Finley je zaključio kako je postojalo samo pet istinskih robovlasničkih društava u ljudskoj historiji – Grčka, Rim, Karibi, Brazil i Američki Jug – a da su sva ostala bila prosto društva s robovima. Odlučio se za holistički pristup i identificirao sljedeće oznake koje predstavljaju temelj svakog istinskog robovlasničkog društva:

- Robovi moraju sačinjavati značajan procent (veći od 20 posto) šireg stanovništva

- Robovi moraju biti neizostavni za proizvodnju ekonomskog viška u korist elite u istinskim robovlasničkim društvima

- Ropstvo mora biti vidljivo kao „centralna“ kulturna i ekonomska institucija u svakom robovlasničkom društvu

Finleyevo pozicioniranje robovlasničkih društava izmijenilo je način na koji historičari, sociolozi, antropolozi, ekonomisti i drugi učenjaci analiziraju historijske i savremene oblike ropstva. Ovaj model zasigurno ima nedostatke – kategorijski je neprecizan i oslanja se, možda i previše, na zapadnoevropsko poimanje razlika između ropstva i slobode. Bez obzira na to, stvorio je snažnu normativnu paradigmu koja je, prema riječima historičara Noela Lenskog, uspostavila „jezivu kuću slavnih“ koju sva društva moraju nastojati izbjeći. Postoji nekolicina drugih aspekata ovog modela koje je Finley usputno spomenuo, a koji ovom modelu daju na snazi pri identificiranju istinskih robovlasničkih društava. Dva aspekta zaslužuju da se posebno spomenu zato što su značajna za društva Perzijskog zaljeva.


Radnici migranti sačinjavaju većinu stanovništva u svakom gradu-državi, no nemaju nikakvu ulogu u njihovom upravljanju.

Prvo, Finley je zamijetio da su u svakom robovlasničkom društvu izuzev Rima, rasa i etnička pripadnost igrali glavnu ulogu u prepoznavanju robova. Ovo je očigledno u slučaju sistema zapadne hemisfere, ali je jednako tako važilo i za antičko grčko ropstvo. Grci su gotovo isključivo dolazili do robova iz ne-grčkih izvora. Uistinu, Finley je insistirao da su u istinskim robovlasničkim društvima, robovi imali status „autsajdera“ ili „drugog“ što je bilo sine qua non društvenog konstrukta tih društava. Drugo, zamijetio je da, u robovlasničkim društvima, bez obzira na sve, rob uvijek odgovora svojim tijelom i kroz nasilje.Nasilje je glavna karakteristika stvaranja istinskog robovlasničkog društva, bilo kroz rat ili hvatanje robova, ili kroz pravne režime koji ne štite robove od ubistva ili drugih oblika nasilnih napada. Oba ova aspekta – rasna i etnička oznaka ropstva i ključna uloga nasilja – jednako tako se mogu primijeniti na radnike migrante u društvima Perzijskog zaljeva.

U svim gradovima-državama Perzijskog zaljeva, radnici migranti niskog socioekonomskog statusa sačinjavaju veliku većinu stanovništva. Njihovo prisustvo ne predstavlja samo „značajan“ procent ovog stanovništva; oni čine većinu stanovništva u svakom gradu-državi, no nemaju doslovno nikakvu ulogu u njihovom upravljanju. Drugo, migranti niskog socioekonomskog statusa su ključni proizvođači ekonomskog viška u svakom društvu, bilo kroz građenje velikih i značajnih zgrada koje donose veliki profit i bogatstvo onima koji ih koriste i stanovnicima, ili kao proizvođači i pokretači dobara i usluga u ovim društvima, uključujući usluge prevoza, rekreacijskih usluga, kućne usluge, i drugih ključnih usluga. Na kraju, organizacija i zapošljavanje migranata niskog statusa u gotovo svim ekonomskim i kulturnim aspektima ovih šest zaljevskih gradova-država neophodna je za uspjeh svih ovih društava. Bez kafala sistema, ova društva bi propala, s obzirom na to da je stanovništvo Perzijskog zaljeva nesposobno da samo pokrene poluge koje ovim društvima omogućavaju napredak. Finley se isto tako fokusira na činjenicu da su mnogi radnici migranti bez ikakvog srodnika u blizini, što je još jedna oznaka istinskog robovlasničkog društva. U određenoj mjeri, zaljevski sistemi ne raskidaju odnose između robova i njihovih porodica, kao što je to bio slučaj u sistemima u Grčkoj, Rimu i ostalim društvima zapadne hemisfere. Ovo je doista značajna razlika, ali nije dovoljna da poništi uvjerljive, nepobitne dokaze da su društva Perzijskog zaljeva istinska robovlasnička društva.

Inteligentan i promućuran čitalac možda bi se mogao zapitati: „No šta je sa definicijom ropstva?“. Radni odnosi u Perzijskom zaljevu nisu odnosi zasnovani na vlasništvu kao što je to Finley pisao, gdje su se robovi držali, kupovali i prodavali, nasljeđivali, poklanjali, davali u najam i financirali, poput pokretne imovine, na tržištu i pod drugim okolnostima. Ovo je bez ikakve sumnje istina, ali jednako tako moramo shvatiti da i danas postoje ljudski odnosi koji su pravni ekvivalent robova kao pokretne imovine, što je sociolog Orlando Patterson najbolje opisao kao „društvenu smrt“. U takvoj situaciji, društvene i pravne nejednakosti radnika su tako velike da nema razlike u tome da li pravni sistem primjenjuje klasične imovinske odnose ili ne. Ta osoba je u praksi porobljena zato što postoje svi indikatori klasičnog imovinskog odnosa (vlasništva i kontrole).


I zadnja tačka. Obojica – i Davis i pravni stručnjak Robert Cover, primijetili su kako postoji direktna veza između ubistva i robovlasništva. Ovo možemo primijetiti proučavanjem literature koja opisuje trgovinu robovima preko Atlantika, Sahare, Indijskog okeana i Puta svile. U nekim slučajevima, stopa smrtnosti pri prevoženju robova prevazilazila je 30 posto. Velika stopa smrtnosti i neobjašnjive smrti među određenim populacijama u antičkim i ranim modernim društvima uistinu predstavlja jasnu oznaku ropstva. Jednako tako prisutna je visoka stopa smrtnosti i neobjašnjivih smrti među populacijom migrantskih radnika niskog socioekonomskog statusa u Perzijskom zaljevu.

Vjerovatno najbolje dokumentirani dokazi ovoga su procjenjivanje radnih uslova u kojima rade radnici iz Nepala. Nedavni izvještaj ukazao je da je najmanje 1,400 radnika iz Nepala umrlo na gradilištima za FIFA-ino Svjetsko prvenstvo u nogometu koje će se održati u Kataru 2022. godine, a stopa smrtnosti iznosi oko 150 radnika godišnje. Međunarodna organizacija rada isto tako je objavila izvještaj koji pokazuje zabrinjavajuće veliku stopu smrtnosti među radnicima migrantima iz Nepala, koji su inače bili dobrog zdravstvenog stanja, posebno u Saudijskoj Arabiji, Omanu, Bahreinu i Kuvajtu. Stopa smrtnosti u Saudijskoj Arabiji je bila znatno veća nego stopa smrtnosti u Maleziji, i gotovo na istom nivou kao u Maleziji u apsolutnim brojevima, iako mnogo veći broj Nepalaca odlazi na rad u Maleziju. Brojka je slična i za ostale države Perzijskog zaljeva. Procjenjuje se da je stopa smrtnosti nepalskih radnika u Saudijskoj Arabiji između 2008. i 2015. bila 2.26 na 1,000 radnika. Te stope za Bahrein, Oman i Liban su bile čak i veće, i procjenjuju se na 2.60, 2.40 i 2.86 za svaku od prethodno navedenih država. Ove stope trebale bi se staviti u kontrast sa niskom stopom smrtnosti u Maleziji, gdje ona iznosi 1.72, i u Južnoj Koreji gdje je stopa smrtnosti 1.61. Čini se da ne opada stopa smrtnosti radnika migranata iz Nepala u Perzijskom zaljevu, i da mnogi smrtni slučajevi ostaju nerazjašnjeni. Mnoge od ovih neobjašnjivih smrti prisutne su među mlađim ženama koje su često žrtve stravičnog seksualnog zlostavljanja i ekstremnih radnih uvjeta u poslovima vezanim za kućanstvo.

Svake godine, oko 1000 Nepalaca koji napuste Nepal dobrog zdravstvenog stanja da rade u inostranstvu umre u državi u koju su otišli da rade; 97 posto ovih smrti desi se u Perzijskom zaljevu. Kako samo 50 posto nepalskih radnika migranata odlazi da radi u Perzijski zaljev, ova brojka je u potpunosti neproporcionalna kada se usporedi sa Nepalcima koji rade u regionu. Štaviše, većina radnika su mladi i bez prethodne historije bolesti ili osjetljivosti. Činjenica da su mnoge od ovih smrti neobjašnjene, nedavno je potakla Vrhovni sud Nepala da izda mandamus (nalog parničaru, obično vladinom službeniku, da izvrši ministarski akt) kojim se od vlade zahtijeva da izvrši obdukciju svih Nepalaca koji su umrli na poslu u inostranstvu i čija su tijela vraćena u Nepal. U mnogim slučajevima, prođu mjeseci prije nego što se tijela radnika ne vrate rodbini zbog beskonačnih birokratskih zastoja za dobivanje dozvole da se tijela prevezu iz zaljevskih država.


Da bi došlo do istinskog ukidanja ropstva u Perzijskom zaljevu, sva obilježja ropstva moraju biti iskorijenjena

Odnedavno je počelo kontinuirano i uporno objavljivanje novinskih reportaža koje opisuju čudne i sumnjive smrti, uključujući i ubistva radnika migranata niskog socioekonomskog statusa u Perzijskom zaljevu. U jednom izvještaju, vlada Filipina odlučila je zabraniti filipinskim radnicima migrantima, uglavnom ženama, da putuju u Kuvajt nakon što je tijelo Filipinke koja je radila kao služavka pronađeno u zamrzivaču njenog poslodavca. Ambasador Filipina u Kuvajtu izjavio je kako je 2017. godine zaprimio 6,000 žalbi o zlostavljanju filipinskih radnika. Kažu kako su ambasade Indije, Šri Lanke i Filipina u Kuvajtu uspostavile utočišta za svoje državljane, od kojih su većina žene, koje su pobjegle sa radnih mjesta gdje su radile kao posluga iz straha od seksualnog zlostavljanja i drugih oblika nasilja.

U drugom slučaju, sluškinja iz Etiopije se popela na prozorsku dasku na sedmom spratu, navodno bježeći od svog poslodavca. Umjesto da je spasi, poslodavac je odlučio snimati ovaj incident u kojem je sluškinja pala i doživjela različite povrede, uključujući slomljenu ruku (pala je na nastrešnicu). Slučajevi zlostavljanja i nebrige od strane poslodavca se dešavaju vrlo često i mnoga ubistva i druge sumnjive smrti ili se ne prijavljuju ili ih vlasti zataškavaju. Afrikanci spadaju među populaciju koja se posebno zlostavlja. Neprijavljivanje i zataškavanje smrti Afrikanaca slično je načinu na koji su se ubistva mladih crnaca koje je ubila policija dugo godina zataškavala u Sjedinjenim Državama.

U saopćenju Međunarodne konfederacije sindikata objavljenom 30. augusta 2020, izvještava se kako je vlada Katara naredila povećanje plaće od 33 posto radnicima migrantima i popuštanje određenih kafala odredbi. Poslodavcima je dato šest mjeseci da se prilagode ovim promjenama, ili će u suprotnom bili kažnjeni od strane vlade, što može uključivati i moguću zabranu poslovanja u Kataru. Kritičari kažu kako se ovim promjenama zagrebala samo površina. UAE su isto tako ozakonili određene promjene propisa o radnim uvjetima migranata, među kojima je uključeno podučavanje poslodavaca o rasizmu, različitosti i inkluziji. Kritičari tvrde kako je jedina svrha ovih promjena popravljanje slike UAE u inostranstvu. Saudijska Arabija sada tvrdi kako će u 2021. godini ukinuti kafala sistem rada.

Bilo kako bilo, ove promjene ne mijenjaju ono što je Finley opisao kao „nemoralni sistem izrabljivanja ljudi“ – šest modernih i istinskih robovlasničkih društava. Da bi došlo do istinskog ukidanja ropstva u Perzijskom zaljevu, sva obilježja ropstva koje sam identificirao, posebno racijalizacija rada i rasprostranjeno zlostavljanje i eksploatacija radnika, moraju biti iskorijenjena. Zadovoljstvo mi je objelodaniti web stranicu Ijmāʿ o ropstvu, koja nastoji postići konsenzus među islamskim učenjacima da je ropstvo i trgovina robovima nelegalna po Šerijatu. Na čelu svake od ovih šest gradova-država su muslimanske vođe. Apelujem da se muslimanski učenjaci u ovim zajednicama pridruže konsenzusu o ilegalnosti ropstva kako bi ovi „nemoralni sistemi izrabljivanja ljudi“ u gradovima-državama Perzijskog zaljeva bili ukinuti.

Autor: Bernard Freamon, AEON.co

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba