Prije nekoliko godina, kada sam bio na postdiplomskom iz engleskog jezika, prezentirao sam rad na kolokvijumu iz američke književnosti. Esej je bio o Thomasu Kuhnu, istoričaru nauke. Kuhn je skovao termin “promjena paradigme” (paradigm shift) i ja sam opisao kako je ova fraza, na zaprepaštenje Kuhna, korištena i zloupotrebljavana od strane postmodernističkih bundžija i besmislenih gurua samo-pomoći.

Izgledalo je da se esej svidio prisutnima, ali su i osjećali nelagodu u vezi njega. “Mislim da nećeš moći ovo objaviti u akademskom časopisu”, neko je rekao. Smatrao je da je ovakav tekst nešto što bi inače pročitao u standardnom magazinu.

Da li je to bio kompliment, kritika ili oboje? Teško je reći. Akademsko pisanje je bremenita i misteriozna stvar. Ako si znanstvenik u disciplini u kojoj se dosta piše, kao što je npr. istorija, jezik, filozofija ili političke nauke, najznačajniji dio tvog posla – praktično i duhovno – je pisanje. Mnogi znanstvenici smatraju sebe, s pravom, piscima. Ipak, komad uspješne akademske proze se rijetko procjenjuje na osnovu “običnih” standarda. Obično pisanje - ono koje se čita zbog zabave - želi da oduševi (ponekad, da oduševi i poduči). Akademsko pisanje ima nejasniju misiju. Trebalo bi biti suho, ali također pametno. Bezlično, ali također ubjedljivo. Jasno, ali i sveobuhvatno. Ipak, njegova najdublja nejasnoća vezana je za publiku. Idealno, akademska proza je nepersonalna, napisana od strane nepristrasnog uma i obraća se drugim, jednako nepristrasnim umovima. Ali zato što je namijenjena veoma malobrojnoj publici hiper-znalaca koji znaju jedni za druge - ona je među najličnijim vrstama pisanja koje postoje. Ako se čini da novinari zvuče prijateljski, to je zato što se obraćaju strancima. Sa znanstvenicima je obrnuto.

Profesori nisu jednostavno sjeli i odlučili da naprave akademsko pisanje ovakvim; jednako kako ni novinari nisu sjeli i odlučili da izume popiske (listikle). Akademsko pisanje je takvo kako je zato što je dio sistema. Profesori žive unutar tog sistema i pomirili su se s njim. Ipak, s vremena na vrijeme, neko ko je van sistema uvuče se da optuži profesore za stil pisanja koji su oni suštinski naslijedili. Ove sedmice to je bio Nicholas Kristof, koji je započeo gnjevnu debatu u vezi akademskog pisanja člankom u The Timesu koju je nazvao “Profesori, trebamo vas!”. Akademski svijet, Kristof je argumentirao, je u ropskoj vezi sa “kulturom ekskluzivnosti” koja “glorifikuje tajanstvenu nerazumljivost dok u isto vrijeme prezire uticaj i publiku.” Kao rezultat, danas postoji “manje javnih intelektualaca na kampusima američkih univerziteta nego što je bilo u prošloj generaciji.”

Odgovor profesorata bio je brz, ozbiljan, precizan i promišljen. Twitter hashtag, #engagedacademics, iskočio je da odbije Kristofovu tvrdnju kako profesori ne koriste dovoljno društvene medije. Profesori su istakli kako je “najmozgastiji” dio blogosfere preplavljen doprinosima znanstvenika; kao učitelji, profesori već imaju važnu publiku u svojim studentima; na kraju, rečeno je kako The Times redovno ima koristi od profesionalne genijalnosti koju novine često predstavljaju kao vijesti. (Određeni broj tekstova u Sunday Review sekciji, u kojoj je izašao Kristofov članak, napisali su profesori.) Do određenog stupnja, neki odgovori, iako su uvjerljivo argumentirani, nedvojbeno su poduprli Kristofovu tezu upravo zbog stila u kojem su napisani: kruti, bez humora, samo-ozbiljni, i odbrambeno-štreberski. Posmatrajući profesore kao pisce, bilo ih je malo među onima koji su odgovorili Kristofu a da su imali njegovu jezgrovitu, pobjedničku lakoću. Ipak, iako nisu pobijedili nokautom, profesori su pobijedili na poene. Pokazali su da je nešto zastarjelo i možda solipsistično u Kristofovom prizivanju nove vrste “javnih intelektualaca” iz šezdesetih godina.

Kao svojevremeni znanstvenik, lično sam proveo većinu ove sedmice navijajući za profesore. Ipak, imam mnogo simpatija i za Kristofa. Mislim da mu je srce na pravom mjestu. (Njegov članak je završio melanholičnom notom: “Pišem ovo tužan pošto sam i sam razmišljao o akademskoj karijeri.”) Moja je teorija da je on situaciju shvatio naopako. Akademski problem nije u tome što su profesori, kao što je napisao Kristof, “marginalizovali sami sebe.” Stvar je u tome da se sistem koji proizvodi i konzumira akademsko znanje mijenja, i u tom procesu, čini da akademski rad bude marginalniji.

Može biti da je, s obzirom da je Kristof novinar, za njega izuzetno teško da vidi šta se dešava na akademiji. To je zato što se novinarstvo, koje je na vrhuncu svoje transformacije, pomjera u populističkom pravcu. Ima više pisaca nego ikada ranije (koji pišu za još veći broj medija, uključujući lične blogove, web stranice i Twitter streamove). Pritisak je na etabliranim novinarima da stvore promet. Nove i pametne forme sadržaja se stalno rađaju - GIF-ovi, video, “interactives,” itd. Oni koji se ne slažu mogu objaviti op-edove ohrabrujući novinare da napuste “kulturu populizma” i manje pišu listikle, ali su promjene u kulturi novinarstva, u najboljem slučaju, samo dio cijele priče. Jednako važno, ako ne i važnije, su ekonomski i tehnološki razvoj koji su vezani za modele pretplate, streamove zarade, aplikacije i uređaje.

U akademiji, naprotiv, sve sile guraju u drugom pravcu - prema izolaciji. Kao i u žurnalizmu, i tu su dobri poslovi ograničeni ali, za razliku od žurnalizma, profesori su sami sebi publika. Ovo znači da, od kada je količina radnih mjesta vezanih za humanističke discipline dostigla svoj vrhunac sedamdesetih godina prošlog vijeka, publika za akademski rad se počela smanjivati. Sve je bitnije za građenje uspješne akademske karijere da se mora impresionirati veoma mala grupa ljudi (kolege sa odsjeka, urednici časopisa ili knjiga, komiteti za promidžbu). Često, akademski pisac pokušava da popuni specifičnu nišu. E sad, niše postaju sve manje. Znanstvenici mogu pisati za široku publiku na svojim blogovima ili kao novinari, ali kada dođe do njihovog akademskog pisanja i do istraživanja koje se nalazi u temelju pisanja - glavnih aktivnosti akademskog života - nemaju drugog izbora nego da ciljaju veoma male mete. Pišući prvu knjigu, moraš imati u vidu specifične profesore ili komitet za promidžbu; ako promašiš tu metu, možeš ostati bez posla. Znanstvenici znaju koja je publika, ponekad, i koji konkretno dijelovi publike su bitni.

Ukratko, neće se ništa desiti ako tražite od profesora da postanu “populističniji”. Akademsko pisanje i istraživanje može biti čvornato i čudno, udaljeno i izolovano, tehničko i specijalizirano, zabranjujuće i klansko - ali to je zato što je sama akademija postala također takva. Danas je akademski rad, iako može biti odličan, proizvod skupljajućeg sistema. Tu se radi o tijesno pakovanoj, super konkurentnoj džungli. Najvažniji dio Kristofovog argumenta, čini mi se, je u blog post u koji je on napisao uz svoj članak. “Kada sam bio dijete,” napisao je, “Kennedyjeva administracija je imala svoj ‘trust mozgova' sačinjen od profesora sa Harvarda; univerzitetski profesori su često bili vitalni javni intelektualci.” Ali je u šezdesetim, pošto je baby boom doveo do velike ekspanzije broja univerzitetskih prijema, bilo lakše biti profesor. Da bi akademsko pisanje postalo ponovo ekspanzivno, prvo se akademija mora proširiti.


Tekst je napisao Joshua Rothman u The New Yorker, 2014. godine. Jednako je primjenjiv na 2022. S engleskog preveo Faris Čengić.