„Tu ima nešto,“ glasi stih iz pjesme Roberta Frosta „Popravak Zida“, „što ne voli zid.“ Ali otkako je čovječanstvo sposobno graditi, gradimo zidove: oko gradova, duž granica, preko spornih zemalja; da zaštitimo, držimo druge podalje, ograničimo i podijelimo.


Zidine Jerihona, na čijem prostoru je sada Zapadna Obala, podignute su najranije 8000. pr. Kr. Kina je sagradila svoj Veliki zid do 700. pr. Kr. Hadrijanov Zid, „koji je trebao odijeliti Rimljane od barbara“, sagrađen je 129.


U novija vremena, Francuska je pogrešno vjerovala da će ju zaštititi neprobojna barijera na njenoj granici s Njemačkoj. Tri desetljeća kasnije, beton i bodljikava žica je rezala i bivšu njemačku prijestolnicu napola. Maginotova linija nije upalila, a Berlinski zid nije potrajao. Ali zidovi i ograde se nisu prestali podizati. Uistinu, otkako je pala Željezna zavjesa prije četvrt stoljeća, svijet je bio zaposlen gradnjom separacijskih barijera intenzitetom kakav nije zabilježen u povijesti: najmanje 6.000 milja žice, betona, čelika, pijeska, kamena, zamki; svega što bi ljude držalo vani - ili unutra.


Nisu to samo zidovi koji dijele podijeljene zajednice u gradovima kao što su Belfast i Homs, ili hermetički zatvorene barijere koje dijele bogate od siromašnih kao u Sao Paulu. Velika većina barijera raste na granicama – i ne samo oko diktatorskih ili izoliranih država.


Ono najupadnije jest to da su neke od vodećih svjetskih demokracija uključujući SAD, Izrael i Indiju, u zadnjem desetljeću izgradile tisuće milja barijera duž međunarodno priznatih ili spornih granica. Od 2006. SAD su podigle 600 milja ograde duž granice s Meksikom. Izrael gradi barijeru oko Zapadne Obale dugu 400 milja, plus dodatnu ogradu dugu 165 milja duž svoje granice s Egiptom. Indija je izgradila barijeru dugu 340 milja duž tzv. Kontrolne Linije svoje sporne granice s Pakistanom, a užurbano gradi i novu, 2500 milja dugu ogradu na granici s Bangladešom. Prošle godine, Grčka je podigla četiri metra visok zid duž svoje kratke kopnene granice s Turskom. Rijeka Evros protječe duž većine ove kopnene granice.


Ono što je čudno je to da se ovo građenje događa u vrijeme kada se čini da oni manje fizički zidovi padaju. Ovo je doba globalne ekonomije, multinacionalnih, nestajućih trgovinskih barijera; vrijeme „slobodnog kretanja dobara, kapitala, usluga i ljudi“, nezapamćene mobilnosti i trenutačne komunikacije.


Pa zašto onda graditi nove zidove – posebno ako su, kako povijest pokazuje, stari rijetko ispunili svoju zadaću? Jer gotovo uvijek postoji put kroz, ispod, iznad ili oko zida. Kako je jednom oštroumno primijetila Janet Napolitano, donedavno američka sekretarica državne sigurnosti: „Pokažite mi zid visok 50 stopa, i ja ću vam pokazati ljestve duge 51 stopu.“


James Anderson, počasni profesor političke geografije na Kraljičinom Univerzitetu u Belfastu, primjećuje kako se zidovi grade iz različitih razloga. On kaže: „Postoje zidovi izgrađeni kao odgovor na unutarnje građanske, često etno-nacionalne konflikte, unutar država i često unutar gradova. Neki su zidovi opet podignuti jer su dvije grupe u sukobu, ali sama država nije u opasnosti – bogati protiv siromašnih, bijelci protiv crnaca, kriminalci protiv potencijalnih žrtava. A tu su i zidovi koji su podignuti duž državnih granica.“


Opravdavane češće nego ikad, kao protuterorističke mjere, granične ograde većinom ciljaju da „drže izvana, ili barem diferenciraju migrante radnike“, tvrdi Anderson. On također pravi razliku između zidova koji su došli „odozdo“, i onih koji su nametnuti odozgo.


Zidovi Belfasta, primjećuje, izvorno su sagrađeni 1969. kao „jednostavni obrambeni mehanizmi, barikade napravljene od krevetnih okvira i vrata da zaustave vozila koja dolaze u vašu ulicu“.


Trideset godina kasnije, ovi su zidovi postali „dio ljudske svakodnevne stvarnosti“ i još uvijek imaju – možda jedinstven slučaj u svijetu zidova – podršku gotovo svih onih koji žive pored njih. Pružajući se velikim dijelom paralelno s cestama koje vode u centar grada, međutim, oni i nisu tako „velike zapreke“ svakodnevnom životu.


Barijera koja dijeli Izrael i Zapadnu Obalu je nešto drugo. „Ovo je bio državni projekt“, kaže Anderson. „Svakako neki, posebno pokret useljenika, pozdravljaju ovaj zid kao zaštitu, sigurnost od bombaša samoubojica. Palestinci ga vide kao mehanizam za otimanje zemlje.“ Povremeno ovaj zid također uzrokuje skoro nezamislive neugodnosti i poteškoće.


Border Mexico_USA

Granica između Meksika i SAD-a


Ali zidovi mogu imati nepredviđene posljedice, kaže Mick Dumper, profesor politike Bliskog Istoka na Univerzitetu u Exeteru. „Izrael gradi separacijsku barijeru da razdvoji dvije zajednice i spriječi terorizam“, kaže on.


„Jedan rezultat je taj da se 60-70 tisuća Palestinaca koji su se iselili iz Jeruzalema vratilo nazad, budući da nisu željeli biti odsječeni od usluga koje trebaju. U vrijeme kada Izrael nastoji osigurati židovski identitet grada, njegova palestinska populacija je time snažno povećana.“


Zid također mijenja grad, čak i nakon što ga se sruši. Wendy Pullan, viša predavačica povijesti i filozofije arhitekture na Univerzitetu Cambridge, ovo naziva „poremećajem urbanog reda. Podijeljeni grad mijenja cijeli metabolizam grada. Podijeljeni gradovi ne mogu ni u kom pogledu napredovati.“


Fizička reorganizacija prouzrokovana zidom praćena je neizbježnim utjecajem na psihologiju onih koji žive pokraj zida, dodaje Pullan, koja vodi projekt „Konflikt u Gradovima“ (CinC) ispred centra za istraživanje urbanih konflikata na Univerzitetu Cambridge: „Postoji tendencija ocrnjivanja onih na drugoj strani. Vrlo je lako reći: ne možemo ih vidjeti, ne poznajemo ih, tako da ih i ne volimo.“


Ali uglavnom, zidovi jednostavno ne rade svoj posao kako treba. „Nemamo primjera da su zidovi riješili probleme“, kaže Pullan. Broj bombaša samoubojica je možda dramatično umanjen otkako je Izrael sagradio ovaj zid. „Ali teško je reći da li je to uzrok ili korelacija. Režim je također postao mnogo čvršći, i na druge načine,“ dodaje.


Anderson, također član CinCa, tvrdi kako su ograde na državnim granicama bar djelomično namijenjene za predstavu: da prikažu kako vlade tobože nešto rade. Kad bi SAD bile zaista ozbiljne u sprečavanju ilegalnog rada imigranata, kaže, „tužile bi više onih koji takve zapošljavaju“.


Uglavnom su, zaključuje Pullan, zidovi „više simbolički nego što su išta drugo. Ali je njihov simbolizam ogroman. Čak i sada, Berlin je najpoznatiji po zidu. Pa i najprepoznatljivija slika Jeruzalema je sada, bez sumnje, zid. Vizualni dojam je jako snažan. Ukoliko želite ostvariti ideju podjele, zid je vrlo, vrlo moćan.“


Autor Jon Henley telegraph.co.uk

S engleskog preveo Marijan Oršolić

Prometej.ba