24 godine za Gotovinu – kontinuitet nepravde
Prvostupanjskom sudskom presudom hrvatski general Ante Gotovina osuđen je na 24 godine zatvora, Mladen Markač na 18 godina dok je Ivan Čermak oslobođen, i to zbog učešća u „udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio protjerivanje srpskog stanovništva iz Hrvatske“, a na kraju svake točke optužnice stoji „zbog kršenja zakona i običaja ratovanja“. Time je kriminalizirana legitimna oslobodilačka akcija Oluja.
Međunarodni suci i tužioci i pravo kojim se rukovode u sprovođenju postupaka proglašavaju rat i agresiju sasvim normalnim stanjem, nekom vrstom igre za koju je nebitno tko ju je prvi započeo i na čijem terenu se odigrava. Logika haaškog suda uistinu predstavlja skup dosad neviđenih pravila izvođenja i metoda zaključivanja i zaslužuje svoj poseban naziv. Nazovimo je haaškom logikom. Po haaškoj logici rat je, dakle, naravno stanje: bitno je samo da se on odigrava po nekakvim pravilima i da se ne krše njegovi „običaji“. Po haaškoj logici, agresija Jugoslavenskog narodnog agresora, četvrte vojne sile u Evropi, na goloruki bosanski i hrvatski narod, predstavlja građanski rat ravnopravnih protivnika. Po haaškoj logici, Srbija nije izvršila agresiju na BiH i Hrvatsku, ali jest Hrvatska izvela „udruženi zločinački pothvat“ (protiv onih koji su joj okupirali trećinu teritorija). Po haaškoj logici, granatiranje grada u vlastitoj državi, pri čemu pogine jedan civil, gore je od rušenja do temelja nekog grada u drugoj državi od strane agresorske vojske, pri čemu stradaju stotine civila.
Međunarodni sud pravde u Haagu doista nije ispunio ulogu koju smo od njega očekivali:
1.osuda države Srbije i Crne Gore zbog agresije na BiH i Hrvatsku;
2.osuda rukovodstava samoproglašenih srpskih paradržava na području međunarodno priznatih država BiH i Hrvatske (RS-a i RSK-a), osuda istih tvorevina kao zločinačkih i njihovo potpuno dokidanje;
3.osuda vodstva Jugoslavenskog narodnog agresora zbog razaranja bosanskih i hrvatskih gradova;
4.osuda vodstva hrvatske paradržave u BiH (HR HB) i rukovodstva države Hrvatske zbog učešća u projektu nestanka međunarodno priznate države BiH;
5.osuda onih elemenata unutar bosanske armije koji su težili stvaranju muslimanske paradržave u BiH.
Na temelju tih osuda, koje bi imale težinu u ovom poretku kojim sam ih naveo, mogla je se izgraditi budućnost, jer bi dale snažnu poruku svima onima koji namjeravaju praviti nekakve svoje nacionalističke paradržave na područjima drugih država da im ti poduhvati neće uspjeti i da ne mogu očekivati dobar provod u tom slučaju. To bio bio kraj velikodržavnim i paradržavnim nadanjima i početak izgradnje stabilnih i korektnih međususjedskih odnosa. Nakon tih osuda, svi pojedinačni zločinci „sa svih strana“ trebali bi biti procesuirani.
Ali, na ovaj način, međunarodni suci i tužioci napravili su farsu, gurnuli su nas u kaos relativizma i poručili da je veći krivac onaj koji se brani nego onaj koji vrši agresiju, da se više „ne zna“ tko su ideolozi i začetnici rata i da su svi „jednako krivi“. Jedan od aksioma haaške logike izgleda da glasi: Za rat su krivi oni koji se brane – da se ne brane, da puste slobodno tuđina da im osvoji zemlju, nikada ne bi bilo rata. To je stvarno očigledna činjenica. Ironična i cinična. Kao i Haaški sud. Koji je danas nanovo počinio zločin nad pravdom i mirom i potaknuo nacionalizme svih vrsta.
Međunarodni sud pravde u Haagu doista nije ispunio ulogu koju smo od njega očekivali:
1.osuda države Srbije i Crne Gore zbog agresije na BiH i Hrvatsku;
2.osuda rukovodstava samoproglašenih srpskih paradržava na području međunarodno priznatih država BiH i Hrvatske (RS-a i RSK-a), osuda istih tvorevina kao zločinačkih i njihovo potpuno dokidanje;
3.osuda vodstva Jugoslavenskog narodnog agresora zbog razaranja bosanskih i hrvatskih gradova;
4.osuda vodstva hrvatske paradržave u BiH (HR HB) i rukovodstva države Hrvatske zbog učešća u projektu nestanka međunarodno priznate države BiH;
5.osuda onih elemenata unutar bosanske armije koji su težili stvaranju muslimanske paradržave u BiH.
Na temelju tih osuda, koje bi imale težinu u ovom poretku kojim sam ih naveo, mogla je se izgraditi budućnost, jer bi dale snažnu poruku svima onima koji namjeravaju praviti nekakve svoje nacionalističke paradržave na područjima drugih država da im ti poduhvati neće uspjeti i da ne mogu očekivati dobar provod u tom slučaju. To bio bio kraj velikodržavnim i paradržavnim nadanjima i početak izgradnje stabilnih i korektnih međususjedskih odnosa. Nakon tih osuda, svi pojedinačni zločinci „sa svih strana“ trebali bi biti procesuirani.
Ali, na ovaj način, međunarodni suci i tužioci napravili su farsu, gurnuli su nas u kaos relativizma i poručili da je veći krivac onaj koji se brani nego onaj koji vrši agresiju, da se više „ne zna“ tko su ideolozi i začetnici rata i da su svi „jednako krivi“. Jedan od aksioma haaške logike izgleda da glasi: Za rat su krivi oni koji se brane – da se ne brane, da puste slobodno tuđina da im osvoji zemlju, nikada ne bi bilo rata. To je stvarno očigledna činjenica. Ironična i cinična. Kao i Haaški sud. Koji je danas nanovo počinio zločin nad pravdom i mirom i potaknuo nacionalizme svih vrsta.